Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-419/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Miloša Lojena kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Veljka Kučekovića kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice T. B. iz P., OIB: …, zastupane po punomoćniku D. R., odvjetniku u S., protiv tuženika I. M. iz P., OIB: …, zastupanog po punomoćniku J. A. M., odvjetniku u S., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru poslovni broj P-1568/2021 od 17. veljače 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 18. srpnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tužiteljice odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru poslovni broj P-1568/2021 od 17. veljače 2023.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:.

"Utvrđuje se da je T. B. iz P., OIB: …, vlasnica nekretnina označenih u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Splitu, Zemljišnoknjižni odjel Supetar, kao č. zem. 71 i č. zem. 78 ZKU 762, k.o. P., za 1/7 dijela, te je ovlaštena temeljem ove presude, po njenoj pravomoćnosti, u zemljišnim knjigama zatražiti i ishoditi upis prava vlasništva na svoje ime uz istodobni izbris toga prava sa imena tuženika."

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 746,25 EUR, u roku od 15 dana.„

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnijela je tužiteljica dana 27. veljače 2023. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tužiteljica tužbom traži da ju se utvrdi suvlasnicom u 1/7 dijela na čest.zem. 71 i 78 upisane u zk.ul. 762 k.o. P., a koje suvlasništvo je stekla nasljeđivanjem preko svojih predaka, djeda J. M.1 i majke D. V. rođene M., kao i dosjelošću, odnosno posjedovanjem i obradom navedenih nekretnina, što osobno što preko svojih predaka, više od 20 godina.

6. Tuženik je u cijelosti osporio tužbene navode i tužbeni zahtjev navodeći da su prednici tužiteljice i tuženik 1986. godine potpisali ugovor kojim su tuženiku predmetne nekretnine pripale u cijelosti te ih on od tada drži u posjedu.

7. Na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio;

- da su predmetne nekretnine u zemljišnoj knjizi upisane kao samovlasništvo tuženika,

- da su u posjedovnom listu kao posjednici upisani I. M. u 1/3 dijela i J. M.2 u 2/3 dijela,

- da u rješenju o nasljeđivanju iza pok. J. M.1 , djeda tužiteljice i oca tuženika, posl. broj O-188/76 od 22. rujna 1976., a koji je umro ..., predmetne nekretnine nisu navedene kao ostavinska imovina,

- da su njegovi zakonski nasljednici bili supruga D. M., kćerke A. J., A. C., D. V. (majka tužiteljice), M. M. i Lj. P. te sinovi I. M. (ovdje tuženik), D. M. i J. M.3 s tim da je ostavinska imovina na temelju ustupa nasljednih dijelova uručena D. M. i tuženiku svakom u ½ djela,

- da u rješenju o nasljeđivanju iza majke tužiteljice D. M., broj O-217/14. od 26. veljače 2015. koja je umrla …, predmetne nekretnine nisu ušle u sastav ostavinske imovine, te da je ostaviteljicu naslijedio njezin suprug, I. V.,

- da iz rješenja o nasljeđivanju iza smrti I. V. broj O-1042/20 od 3. kolovoza 2020. proizlazi da predmetne nekretnine nisu bile predmet ostavinske imovine, a da su njegovim nasljednicama proglašene kćerke D. M. i tužiteljica,

- da iz Sporazuma od 30. srpnja 1986. koji je sastavljen u prisutnosti D. M. (majke tuženika, bake tužiteljice) i njenih kćerki D. V., E. C., T. J., M. R. i Lj. P. te sinova I. M. (tuženika) i D. M., proizlazi da je izvršena dioba kuće i nekih pokretnina između tuženika i D. M., dok im je predmetna nekretnina zvana V. pripala kao „zajednička“,

- da iz teksta Sporazuma proizlazi da su nekretnine u obitelji podijeljene na način da su u cijelosti pripale braći, ovdje tuženiku i D. M., dok su se sestre s takvom podjelom, a među kojima je bila i majka tužiteljice, suglasile i to potvrdile svojim potpisima,

- da su u trenutku smrti djeda tužiteljice, a oca tuženika J. M.1 , predmetne nekretnine bile u zemljišnoj knjizi upisane kao vlasništvo J. M.4 , nećaka djeda tužiteljice,

- da su predmetne nekretnine navedene kao ostavinska imovina u rješenju o nasljeđivanju broj O-276/02 od 21. siječnja 2003. donesenog iza smrti J. M.4 i da su iste uručene njegovim nasljednicima J. M.2 u 2/3 dijela i I. M. u 1/3 dijela, na temelju kojeg je došlo do promijene upisa u zemljišnoj knjizi,

- da su J. M.2 i I. M. kao darovatelji sa tuženikom kao obdarenikom zaključili Darovni ugovor 8. rujna 2011., kojim su mu darovali predmetne nekretnine, te se on tada upisao kao vlasnik u zemljišnoj knjizi,

- da iz iskaza svjedokinje Lj. P., teta tužiteljice i sestra tuženika, proizlazi da je do svoje smrti predmetne nekretnine obrađivao njezin otac i djed tužiteljice, nakon njegove smrti ... nekretnine je koristio brat J.-J. M.3 , a nakon njegove smrti da su sastavili Sporazum, te su predmetne nekretnine pripale braći D. M. i tuženiku, te su se sestre, među kojima je i majka tužiteljice odrekle bilo kakvog prava u odnosu na te nekretnine,

- da iz iskaza svjedokinje D. M., sestra tužiteljice, nećakinja tuženika, proizlazi da je majka tužiteljice, po smrti djeda, a obzirom da su D. M. i tuženik bili u Š., pitala svoje četiri sestre, ali ne i braću, bi li ona mogla urediti te nekretnine i na njima obnoviti stare masline, te je iste i obrađivala, a određenu količinu ulja je davala sestrama i braći,

- da kada roditelji tužiteljice više nisu mogli obrađivati te nekretnine da su ih dali u obradu trećoj osobi uz obvezu davanja 50% ulja, a da su zemlju preuzeli tužiteljica i njen muž prije 15-tak do 20 godina,

- da iz iskaza svjedoka P. G., koji ima u blizini svoje nekretnine proizlazi da je na nekretnini viđao roditelje tužiteljice, te tužiteljicu, a u nazad nekoliko godina da je vidio tuženika kada je napravio betonirani put,

- da iz iskaza svjedokinje L. M., žene J. M.4 , proizlazi da predmetne nekretnine iako su u zemljišnoj knjizi bile upisane na njezinog supruga, nisu bile njegovo vlasništvo, da ih oni nisu koristili, već da su iz koristili roditelji tužiteljice,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetne nekretnine posljednjih 20 godina koristila njena majka D. i njene dvije sestre E. i T., da joj majka nije govorila o Sporazumu, da je posjed tuženiku predala kada joj je rekao da ga je stekao darovanjem i da više ne smije dolaziti,

- da iz iskaza tuženika proizlazi da je od 1970 do 1986. živio u Š., s time da je svake godine dolazio na B. i odlazio na predmetnu nekretninu, te da je svojoj sestri D. dopustio da na njoj bere masline s time da mu je svake godine davala nešto maslinovog ulja te da tužiteljica nije održavala predmetne nekretnine.

8. Prvostupanjski sud zaključuje da na okolnost nasljeđivanja kao pravnog osnova stjecanja vlasništva, tužiteljica nije dostavila valjane dokaze, obzirom da se predmetne nekretnine ne spominju niti u jednom rješenju o nasljeđivanju priloženom uz tužbu.

9. U odnosu na stjecanje prava vlasništva dosjelošću, prvostupanjski sud se pozvao na članke 18., 159. i 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14. i 81/15.-pročišćeni tekst; dalje: ZV). Prvostupanjski sud zaključuje da je majka tužiteljice D. V. znala da joj ne pripada pravo na posjed predmetnih nekretnina, obzirom da je potpisala sporazum kojim se 1986. godine istih odrekla u korist braće, pa nije bila savjesna posjednica. Kada bi se tužiteljicu smatralo savjesnom posjednica nakon smrti majke koja je umrla ... da do dana podnošenja tužbe 23. travnja 2021.g., nije protekao rok od 20 godina poštenog, odnosno 10 kvalificiranog posjeda koliko je potrebno za stjecanje vlasništva dosjelošću, pa ni po toj osnovi nije stečeno vlasništvo.

10. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. ZPP- a, a visina troška utvrđena je primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.).

11. Tužiteljica navodi da žalbu podnosi i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, pri čemu navedenu bitnu povredu ne konkretizira, već navodi zakonski tekst navedene bitne povrede.

12. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu, za svoju odluku je dao jasne razloge koji nisu proturječni stanju spisa, niti provedenim dokazima, pa je pobijanu odluku moguće ispitati. Nisu učinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak. 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti povodom žalbi stranaka na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

13. Osporava se pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja kao i primjena materijalnog prava. Navodi da je pravni posao kojeg je zaključio djed tužiteljice sa J. M.4 i na temelju kojeg se on upisao u zemljišnu knjigu fiktivni pravni posao, sačinjen iz formalnih razloga. Upravo zbog toga da navedene nekretnine nisu bile unesene kao ostavinska imovina po smrti djeda tužiteljice, iako su ostale u posjedu obitelji. Osporava se dioba izvršena Sporazumom, jer da te nekretnine nisu bile predmet diobe zbog čega je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je prednica tužiteljice znala da joj ne pripada pravo na posjed. Smatra da je tužiteljica dokazala da je osobno i preko svoje majke bila u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu preko dvadeset godina, zbog čega je njezin tužbeni zahtjev trebalo usvojiti.

14. Po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao.

15. Što se tiče stjecanja prava vlasništva nasljeđivanjem, treba reći da se ne može prihvatiti stav tužiteljice da predmetne nekretnine nisu unesene u rješenje o nasljeđivanju iza djeda tužiteljice, samo zato što nisu formalno bile u njegovu vlasništvu, jer su iste mogle biti prijavljene i kao izvanknjižno vlasništvo. Međutim, da su iste i bile utvrđene ostavinskom imovinom, kako to proizlazi iz rješenja o nasljeđivanju iza J. M.1 , a u kojem postupku su sudjelovali svi njegovi nasljednici, uključujući i majku tužiteljice, iste bi bile uručene sinovima ostavitelja, jer su sve sestre, uključujući i majku tužiteljice svoje nasljedničke dijelove ustupile braći.

16. Predmetne nekretnine, a kako to proizlazi iz iskaza svjedoka i stranaka, ostale su u posjedu obitelji M., ali ne u posjedu tužiteljičine majke već njezinog brata J. M.3 koji ih je koristio do svoje smrti ..., a Sporazumom iz 1986. koji je zaključen između svih nasljednika djeda tužiteljice, predmetne nekretnine su postale „zajedničke“ tuženika i njegovog brata D. M.. Majka tužiteljice je pristala na takav Sporazum i podjelu imovine, što je potvrdila svojim potpisom. Što se tiče tvrdnje da premetne nekretnine nisu navedene u Sporazumu, treba reći da isto nije točno jer saslušani svjedoci navedene nekretnine koje predstavljaju jednu cjelinu znaju pod nazivom V., a kao takova se spominje i u Sporazumu.

17. Da je majka tužiteljice znala da se ne radi o nekretnini na koju bi ona polagala vlasničko pravo proizlazi i iz iskaza sestre tužiteljice, pa i same tužiteljice, da je njihova majka od sestara E. i T. zatražila dopuštenje za korištenje nekretnine, odnosno obradu maslina, za što im je davala određenu količinu ulja, kao što je to davala i tuženiku koji tvrdi da je upravo on predložio majci tužiteljice da obrađuje nekretnine obzirom da su on i brat D. živjeli i radili u Š..

18. Majka tužiteljice, dakle nije bila u posjedu navedenih nekretnina kao samostalni posjednik, već je u posjed istih ušla po odobrenju, bilo sestara, kako to tvrdi tužiteljica, ili tuženika kako on to tvrdi, dakle znala je da posjeduje nešto što nije njezino. Dakle, ona nije bila u neprekidnom samostalnom posjedu koji bi bio zakonit, istinit i pošten, da bi mogla steći pravo vlasništva dosjelošću, već je bila u posjedu po dopuštenju.

19. Nakon smrti majke (...) tužiteljica je prema svojoj tvrdnji nastavila koristiti sporne nekretnine, što tuženik osporava, ali njezin posjed nije bio zakonit jer ista nije imala valjani pravni temelj tog posjedovanja, pa je za stjecanje prava vlasništva dosjelošću trebala imati pošten posjed u trajanju od 20 godina, koje vrijeme nije proteklo od smrti njezine majke do podnošenja tužbe.

20. Zbog toga je i po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužiteljice. Pravilna je i odluka o naknadi parničnog troška.

21. Žalba je odbijena primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Koprivnica, 18. srpnja 2023.

Predsjednik vijeća

Miloš Lojen v. r.