REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1130/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Đura Sesse, Darka Milkovića i Ljiljane Hrastinski Jurčec, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. M., iz B., OIB: ..., kojega zastupa punomoćnik M. T., odvjetnik u V., protiv tuženika F. t. d.o.o., V. T., OIB: ..., koga zastupa punomoćnik J. K., odvjetnik u V., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-3539/2021-2 od 8. ožujka 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pr-43/20-26 od 8. studenoga 2021., u sjednici održanoj 18. srpnja 2023.,
p r e s u d i o j e:
Revizija se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 28. veljače 2020. i vraćanje na radno mjesto sukladno njegovoj stručnoj spremi, uz naknadu troškova postupka (toč. I. izreke) te je tužitelju naloženo da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 2.500,00 kn (toč. II. izreke).
2. Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382.a st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) izjavio je tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači nižestupanjske presude, a podredno da ih ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka.
4. Prema odredbi čl. 391. st. 2. i st. 3. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382.a ZPP-a revizijski sud ispituje presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.
5. Postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj temelji na tvrdnji o počinjenju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.
6. Suprotno revizijskim navodima, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu ni nejasni ni proturječni, a isto tako ne postoji proturječnost između onoga što se o odlučnim činjenicama navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, te se presuda može ispitati.
7. Pozivanjem na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, revident sadržajno osporava utvrđenja nižestupanjskih sudova o utvrđenjima vezanim za opravdanost razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu. Time zapravo dovodi u pitanje činjenična utvrđenja drugostupanjskog suda i pravnu ocjenu donesenu na temelju takvih utvrđenja, pa se navedeni razlozi ne mogu podvesti pod revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju ukazuje.
8. U reviziji tužitelj iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza i izvodi drukčije činjenične zaključke od drugostupanjskog suda. Tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu uzete u razmatranje jer se prema odredbi čl. 386. st. 1. ZPP-a revizija ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a revizijski sud odlučuje o reviziji polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.
9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu nedopuštena i zahtjev za vraćanje na radno mjesto sukladno tužiteljevoj stručnoj spremi.
10. U revizijskom stupnju postupka i dalje je među strankama sporno pitanje postojanja opravdanog razloga za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužitelju, odnosno sporna je pravilnost primjene odredbe čl. 116. st. 1. i 2. i čl. 119. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17 i 98/19 - dalje: ZR).
11. U postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnom je utvrđeno:
- da su tužitelj i tuženik sklopili 30. siječnja 2018. ugovor o radu za poslove radnog mjesta direktora - člana uprave, na neodređeno vrijeme u kojem je (čl. 2.) ugovoreno da, ukoliko radnik prestane obavljati funkciju direktora, radni odnos će se nastaviti na način da je poslodavac dužan radniku omogućiti sklapanje ugovora o radu za drugo odgovarajuće radno mjesto, sukladno njegovoj stručnoj spremi;
- da je odlukom nadzornog odbora tuženika na sjednici održanoj 18. veljače 2020. tužitelj opozvan s dužnosti direktora društva, a koju odluku tužitelj nije pobijao;
- da je odlukom nadzornog odbora tuženika donesenoj na sjednici održanoj 24. veljače 2020. za direktoricu tuženika imenovana M. Ž.;
- da je 28. veljače 2020. tuženik, zastupan po direktorici M. Ž., donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, time da mu radni odnos prestaje danom 4. ožujka 2020;
- da je odluka o otkazu tužitelju dostavljena 10. ožujka 2020. te je 19. ožujka 2020. tužitelj preporučenom pošiljkom podnio zahtjev za zaštitu prava koji je tuženiku dostavljen 23. ožujka 2020., a o zahtjevu nije odlučeno;
- da iz obrazloženja odluke o otkazu ugovora o radu proizlazi da je tužitelj opozvan s funkcije direktora društva odlukom nadzornog odbora od 18. veljače 2020. jer:
1. nije upozorio nadzorni odbor na neutemeljenost odluke nadzornog odbora o isplati mjesečne naknade za rad njegovom predsjedniku i dopustio je kao direktor da se predsjedniku nadzornog odbora isplaćuje mjesečna naknada za rad bez valjane osnove sve do naloga skupštine društva o obustavi isplate i opozivu predsjednika nadzornog odbora iz članstva odbora, a što su bile njegove obveze kao direktora društva;
2. je akumulator naručen i plaćen u ime i za račun poslodavca ugradio u svoj osobni automobil;
3. je bez znanja i odobrenja skupštine i nadzornog odbora s predsjednikom nadzornog odbora sastavio izmijenjeni tekst vlastitog ugovora o radu u kojem je izmijenjena odredba o dodatku na plaću po osnovi staža tako da je umjesto dodatka od 0,5% za godinu staža kod poslodavca određen dodatak od 0,5% za svaku godinu staža, tako da su postojala dva teksta ugovora o radu o čemu nisu obaviješteni članovi nadzornog odbora i skupština, a isplata plaće je od prvog mjeseca njegovog rada izvršena prema izmijenjenom tekstu;
dakle, da iz ponašanja radnika na radnom mjestu direktora proizlazi da ne cijeni radni odnos kod poslodavca time niti poslodavca, da ne drži do zakonitog i poštenog radnog odnosa s poslodavcem koji podrazumijeva međusobno uvažavanje i poštovanje zbog čega poslodavac ne može imati poslovni interes za nastavak radnog odnosa s njim na bilo kojem drugom radnom mjestu.
12. Prema odredbi čl. 116. st. 1. ZR-a, poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.
13. Dakle, u smislu ove odredbe, izvanredni otkaz je dopušten samo ako strana koja ga daje ima opravdani razlog za otkaz. U konkretnom slučaju, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova (uz pravilnu primjenu odredbe čl. 135. st. 3. ZR-a), tuženik je dokazao postojanje opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju.
13.1. Naime, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova upravo je tužitelj prema odredbi čl. 10. Izjave trgovačkog društva F. t. d.o.o. (dalje: Izjava) bio dužan voditi poslovanje društva na vlastitu odgovornost, s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, a time što
- je dopustio da se ondašnjem predsjedniku nadzornog odbora F. P. isplaćuju tijekom cijele 2018. i 9 mjeseci 2019. naknade za rad u mjesečnim iznosima od po 5.000,00 kn iako za to nije postojao valjani temelj u smislu čl. 21. Izjave odnosno odluka skupštine;
- je bez znanja i odobrenja Skupštine i nadzornog odbora u dogovoru s tadašnjim predsjednikom nadzornog odbora F. P. sastavio izmijenjeni tekst vlastitog ugovora o radu u kojem je izmijenjena ugovorena odredba o dodatku na plaću po osnovi staža, te mu je isplata plaće od prvog mjeseca njegovog rada izvršena prema izmijenjenom tekstu ugovora o radu da bi na poziv skupštine (gradonačelnice) u pisanom odgovoru od 6. prosinca 2019. neistinito naveo da je u njegovom ugovoru o radu ugovorena isplata dodatka od 0,5% za svaku godinu staža;
- je usmeno naručio akumulator na koji se odnosi račun br. 724-1-1- izdan 5. studenoga 2018. koji je platio tuženik, i isti ugradio u svoj automobil tužitelja te je u pisanom očitovanju skupštini pokušao prikriti tu okolnost tvrdeći da je riječ o dijelu sklopa za motornu pilu;
tužitelj nije poslovanje vodio s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, već je počinio osobito teške povrede koja opravdavaju izvanredno otkazivanje ugovora o radu i zbog kojih, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.
14. U reviziji tužitelj problematizira sadržaj odluke o otkazu navodeći da je u točki 4. odluke naveden kao isključivi razlog izvanrednog otkazivanja okolnost da je tužitelju za vrijeme radnog odnosa isplaćivana plaća uvećana za dodatak za radni staž od 0,5% za svaku godinu staža, a tuženik smatra da je imao pravo na dodatak od 0,5% samo za one godine staža provedene kod tuženika kao poslodavca te da je drugostupanjski sud zanemario žalbene navode utvrdivši da razlozi opoziva s mjesta direktora mogu biti i valjani razlozi za otkaz pa ako se odluka o izvanrednom otkazu temelji i na razlozima zbog kojih je tužitelj opozvan s mjesta direktora da je to u odluci moralo biti jasno rečeno.
15. Iz sadržaja obrazloženja odluke o izvanrednom otkazu u kojoj je između ostaloga navedeno „Kako iz ponašanja radnika na radnom mjestu direktora jasno i nedvojbeno proizlazi da radni odnos kod Poslodavca, pa onda ni Poslodavca ne cijeni, te da ne drži do zakonitog i poštenog radnog odnosa s Poslodavcem koji podrazumijeva međusobno poštovanje i uvažavanje, nije objektivno za očekivati ni da bi drugačije bilo na drugom radnom mjestu…“, jasno proizlazi da se odluka o izvanrednom otkazu temelji na svim onim razlozima zbog kojih je tužitelj i opozvan s mjesta direktora.
16. Stoga su ti revizijski navodi neosnovani, jer kako je to naprijed i citirano, a naglašeno u uvodu obrazloženja odluke o otkazu te obrazloženo i u odluci drugostupanjskog suda, iz odluke o izvanrednom otkazu proizlazi upravo da je tuženik zbog postupaka tužitelja koji su bili razlog njegovog opoziva izgubio povjerenje u njega i njegov odnos prema radu i njemu kao poslodavcu, u njegovu korektnost, zbog čega nije za poslodavca prihvatljiv nastavak radnog odnosa niti na nekom drugom radnom mjestu.
17. U okolnostima konkretnog slučaja nesporna činjenica opoziva tužitelj s mjesta direktora, kao i razlozi opoziva, već sama za sebe jest osobito važna činjenica zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa nije moguć. Pritom se naglašava da koliko god tužitelj u reviziji minorizirao svoj postupak izmjene ugovora o radu pozivajući se između ostaloga na čl. 9. ZR-a i Kolektivni ugovor o radu za graditeljstvo („Narodne novine“, broj 115/15 i 26/18 - dalje: KU) ostaje činjenica da je spornu odredbu ugovora o radu izmijenio bez znanja i suglasnosti ostalih članova nadzornog odbora kao tijela koje zastupa društvo prema upravi (čl. 20. Izjave), a što zajedno s drugim navedenim utvrđenjima o povredama obveza iz radnog odnosa, govori o stilu i načinu poslovanja tužitelja, koje u ukupnosti doista predstavlja onu osobito važnu činjenicu koja je opravdano uzrokovala gubitak povjerenja i čini nemogućim nastavak radnog odnosa te opravdava izvanredni otkaz, imajući u vidu da je prema odredbi čl. 10. izjave tužitelj taj koji je dužan voditi poslovanje društva na vlastitu odgovornost s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, a što je u konkretnom slučaju izostalo.
18. U odnosu na navode da tužitelju nije omogućeno iznošenje obrane u smislu odredbe čl. 119. st. 2. ZR-a za ukazati je da propust poslodavca da radniku prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanoga ponašanjem radnika omogući iznošenje obrane sama po sebi ne dovodi do nezakonitosti otkaza ako, kao što je to u ovom predmetu slučaj, postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini (čl. 119. st. 2. ZR-a). Naime, i po shvaćanju ovog suda tužitelj je bio uključen u sve radnje poduzete radi razjašnjenja činjenica o propustima za koje ga se sumnjičilo i teretilo te mu je omogućeno izjašnjenje o svim činjenicama na kojima se temelje razlozi kako opoziva tako i otkaza, a on te činjenice nije niti osporio, slijedom čega neosnovano tvrdi da mu je uskraćeno pravo na obranu, kako to pravilno zaključuju i nižestupanjski sudovi, jer je u postupku utvrđeno:
- da je gradonačelnica dopisom od 5. prosinca 2019. od tužitelja tražila očitovanje i podatke o isplatama naknada članovima nadzornog odbora, pojašnjenje o isplatama dodatka za minuli rad temeljem njegovog ugovora o radu i pojašnjenje računa broj 724-1-1 od 5. studenoga 2018. izdanog po N. T. d.o.o., s izričitim navodima o vozilu u koje je ugrađena nabavljena oprema na što se tužitelj dopisom od 6. prosinca 2019. očitovao i potvrdio isplate naknade članu (ondašnjem predsjedniku) nadzornog odbora koja u bruto davanjima iznose 81.144,35 kn i u 2019. 73.029,87 kn te se izjasnio da je njegovim ugovorom o radu u čl. 11. st. 2. ugovorena isplata dodatka na staž od 0,5% za svaku godinu navršenog staža prema evidenciji H.-a, a da se sporni račun odnosi na dio sklopa motorne pile S., a ne na akumulator;
- da je 30. siječnja 2020. održan sastanak u uredu gradonačelnice radi razjašnjenja u vezi spornog računa te je u zapisniku navedena izjava dva člana nadzornog odbora da su osobno provjerili navode tužitelja o tome da se predmetni račun odnosi na dio sklopa motorne pile, ali su utvrdili da je riječ o akumulatoru koji je ugrađen u osobni automobil tužitelja, dok iz očitovanja N. T. d.o.o. od 9. siječnja 2020. proizlazi da se račun 724-1-1 od 31. listopada 2018. odnosi na akumulator koji je tužitelj usmeno naručio, a prisutni tužitelj nije osporio navode, već je izjavio ako je akumulator problem da će on izvršiti povrat tih 1.000,00 - 2.000,00 kn tuženiku;
- da iz zapisnika sa sastanka od 30. siječnja 2020. također proizlazi da je tužitelj predočio primjerak ugovora o radu kojim je ugovoreno pravo na dodatak na staž za svaku godinu staža te su prisutni usporedbom utvrdili da postoji više verzija istog ugovora o radu;
- da iz zapisnika o sastanku održanom 18. veljače 2020. u uredu gradonačelnice proizlazi da je tužitelj potvrdio da je u prvom primjerku ugovoren dodatak od 0,5% za godinu staža kod poslodavca te je nakon informacije računovodstva da se drugim radnicima isplaćuje taj dodatak za ukupni staž, u dogovoru s tadašnjim predsjednikom nadzornog odbora sastavio drugi primjerak ugovora s izmijenjenom odredbom samo u pogledu tog dodatka te da nije mu poznato da li je postojala suglasnost ostalih članova nadzornog odbora;
- da je tužitelj bio prisutan i na sjednici nadzornog odbora održanoj 18. veljače 2020. na kojoj je donesena odluka o njegovom opozivu, također je bio određeno vrijeme prisutan i na sjednici nadzornog odbora od 24. veljače 2020. kada mu je predloženo da se izjasni o svim spornim pitanjima i okolnostima koje mu se stavljaju na teret radi eventualnog sporazuma, kako bi se sve riješilo mirnim putem, ali je on izjavio da se ne može očitovati dok ne primi „pismeni prijedlog“ i obavi konzultacije s odvjetnikom.
19. Imajući u vidu sve navedeno jasno proizlazi da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da je tužitelju omogućeno izjašnjenje o svim činjenicama na kojima se temelje razlozi kako opoziva tako i otkaza, stoga u konkretnom slučaju nije bilo opravdano očekivati od tuženika kao poslodavca da nakon svih sastanaka i izjašnjenja tužitelja o spornim činjenicama omogući tužitelju ponovno iznošenje obrane.
20. Suprotno navodima tužitelja, a imajući u vidu naprijed navedene sastanke, očitovanja tužitelja i sjednicu skupštine, činjenice o spornim postupcima tužitelja u ovom slučaju utvrđivane su od 5. prosinca 2019. do sjednice 18. veljače 2020.
21. Iz navedenog slijedi, da u situaciji kada je tužitelj u očitovanju od 6. prosinca 2019. neistinito naveo da je u njegovom ugovoru o radu ugovorena isplata dodatka od 0,5% za svaku godinu staža, a da je 30. siječnja 2020. utvrđeno da postoje dva ugovora, da je naručio akumulator koji je ugrađen u njegov automobil, a u očitovanju tvrdio da je riječ o dijelu sklopa za motornu pilu, da je 18. veljače 2020. na sastanku u uredu gradonačelnice potvrdio da je u prvom primjerku ugovoren dodatak od 0,5% za godinu staža kod poslodavca, do 18. veljače 2020. tuženik nije imao potpune podatke o težini povrede radne obveze od strane tužitelja te su sporne činjenice provjeravana i utvrđivane sve do sjednice 18. veljače 2020. kada je odlukom nadzornog odbora tuženika tužitelj opozvan s dužnosti direktora društva.
22. Dakle u konkretnom slučaju je 18. veljače 2020. počeo teći prekluzivni rok od petnaest dana u kojemu je poslodavac mogao izvanredno otkazati ugovor o radu. Stoga na dan 28. veljače 2020. kada je donesena predmetna odluka o otkazu nije istekao prekluzivni rok od petnaest dana, pa je u donošenju presude pravilno primijenjena i odredba čl. 116. st. 2. ZR-a, a tuženik je zakonito proveo postupak otkazivanja.
23. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP-a.
Zagreb, 18. srpnja 2023.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil, v.r.