REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 4297/2019-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, OIB: ..., kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Novom Zagrebu, Građansko-upravni odjel, protiv tuženika Z. B. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik I. C., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. , G. , P. i P. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji 1  2  1  2

tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci br. Gž-857/19-2 od 16. svibnja 2019., ispravljena rješenjem istoga suda br. Gž-857/19-3 od 6. kolovoza 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu br. Pn-100/18-16 od 12. veljače 2019., u sjednici održanoj 18. srpnja 2023.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukida se presuda Županijskog suda u Rijeci br. Gž-857/19-2 od 16. svibnja 2019., ispravljena rješenjem istoga suda br. Gž-857/19-3 od 6. kolovoza 2019., te se predmet vraća na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu.

II. O troškovima postupka nastalim povodom revizije odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 14.238.070,00 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 20. studenoga 2003. do isplate, po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. I.). Ujedno je tuženik obvezan tužitelju nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 334.880,00 kn, sa zateznom kamatom tekućom od 12. veljače 2019. do isplate, također po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. II.).

2. Presudom suda drugog stupnja prihvaćena je žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen u cijelosti, te je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove postupka u iznosu od 417.380,00 kn.

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže se reviziju prihvatiti, usvojiti zahtjev tužitelja i obvezati tuženika na naknadu troškova postupka.

U pravodobno podnesenoj dopuni revizije tužitelj ističe da odgovornost tuženika za naknadu štete proizlazi i iz odredbi Općeg poreznog zakona.

4. U odgovoru na reviziju i dopunu revizije tuženik poriče sve navode tužitelja, ističe da je drugostupanjski sud pravilno ocijenio sve provedene dokaze, te predlaže da se revizija odbije kao neosnovana, time da traži naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija tužitelja je osnovana.

6. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ista pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu br. Ko-753/13 od 17. travnja 2014., koja je preinačena presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu br. Kž- 258/14 od 24. lipnja 2016., a koja je u dijelu pravne oznake djela i u odluci o kaznenoj sankciji preinačena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Kr- 105/16 od 25. travnja 2017. suđeno da je okrivljenik Z. B. kriv što je dana 20. studenog 2003. u Z., u svojstvu direktora trgovačkog društva „A. v.“ d.o.o. iz Z., ..., u nakani da istom društvu pribavi nepripadnu materijalnu dobit u znatnom iznosu na štetu proračuna, nadležnoj ispostavi Porezne uprave – Područni ured Z. podnio prijavu poreza na dodanu vrijednost za listopad 2003., u kojoj je protivno čl. 17. st. 3. i čl. 20. Zakona o porezu na dodanu vrijednost te čl. 104. st. 2. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost, iskazao pretporez po primljenim isporukama od obrta „T. – i., obrt za tehnologiju, strojogradnju i inovacije“, Z., ..., kojega je isti vlasnik, u iznosu od 14.238.070,00 kn, koji pretporez je u svezi sedam računa R-2 tog obrta ispostavljenih u listopadu 2003., s poreznom osnovicom od ukupno 64.718.500,00 kn, iako je znao da iste račune nije platio te da pravo na odbitak pretporeza od obveze plaćanja poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 14.240.358,00 kn po njima ne može iskoristiti, na koji način je izbjegao plaćanje poreza na dodanu vrijednost i svom društvu „A. v.“ d.o.o. na štetu proračuna pribavio nepripadnu materijalnu korist u iznosu od 14.238.070,00 kn,

- da je time kao odgovorna osoba u pravnoj osobi, s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za svoju pravnu osobu, pri izvršavanju obveze prema proračunu uskratio sredstva koja mu pripadaju, te počinio kazneno djelo iz čl. 256. st. 1. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11 do 61/15), te je na temelju čl. 256. st. 3. istog zakona osuđena na kaznu zatvora u trajanju od godine dana,

- da je na temelju čl. 82. Kaznenog zakona iz 1997., te čl. 4. st. 1. Zakona o kaznenom postupku određeno oduzimanje imovinske korist ostvarene kaznenim djelom, te je utvrđeno da je novčani iznos od 14.238.070,00 kn imovinska korist koju je trgovačko društvo „A. v.“ d.o.o. ostvarilo počinjenjem kaznenog djela od strane tuženika u ovom predmetu, da taj novčani iznos predstavlja imovinu Republike Hrvatske, te je naloženo društvu „A. v.“ d.o.o. da iznos od 14.238.070,00 kn uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske.

8. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja pozivajući se na odredbu čl. 12. st. 3. ZPP. Naime, prvostupanjski sud smatra da je analizom činjeničnog opisa djela u kaznenom predmetu protiv tuženika utvrđeno da postoje svi elementi građanskopravne odgovornosti za naknadu štete u smislu odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO). Prvostupanjski smatra da je upravo postupanje tuženika i njegovom protupravnom radnjom došlo do štete za proračun Republike Hrvatske, da je društvo tužitelja ostvarilo nepripadnu imovinsku korist, te da je došlo do umanjenja imovine tužitelja u korist trgovačkog društva tuženika. Osim toga, prvostupanjski sud smatra da sama činjenica da je pravomoćnom kaznenom presudom naloženo društvu A. v. d.o.o. da vrati imovinsku korist koju je nepripadno stekla, ne isključuje odgovornost tuženika.

9. Drugostupanjski sud prihvaćajući žalbu tuženika i preinačujući prvostupanjsku presudu smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da postoji odštetna odgovornost tuženika, kao i da isto proizlazi iz pravomoćne kaznene presude. Naime, drugostupanjski sud smatra da je pravomoćnom kaznenom presudom naloženo trgovačkom društvu A. v. d.o.o. da tužitelju isplati nepripadnu imovinsku korist koju je steklo izvršenjem kaznenog djela. Nadalje se ističe da je tuženik počinio kazneno djelo kao odgovorna osoba u društvu A. v. d.o.o., pa da je radi toga pasivno legitimiran za isplatu iznosa od 14.238.070,00 kn trgovačko društvo A. v. d.o.o., a ne tuženik kao fizička osoba. Pri tome se drugostupanjski sud poziva na praksu revizijskog suda u odluci Rev-2334/10-2 od 3. listopada 2012.

10. Drugostupanjski sud nadalje ističe da iako se tijekom prvostupanjskog postupka o tome nije raspravljalo, da u konkretnom slučaju ne postoje pretpostavke odgovornosti za štetu na strani tuženika prema tužitelju kao vjerovniku društva s ograničenom odgovornošću, jer tužitelj nije aktivno legitimiran od tuženika tražiti naknadu štete zbog nemogućnosti namirenja svoje tražbine od trgovačkog društva A. v. d.o.o., nad kojim je u međuvremenu proveden stečaj. Pri tome se ističe da je do štetnog događaja došlo 20. studenoga 2003., prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ br. 118/03), te se temeljem čl. 326. tog Zakona na ovaj odnos ne primjenjuju ta odredba, već se primjenjuje Zakon o trgovačkim društvima („Narodne novine“ br. 111/93, 34/99, 121/99 i 52/00 – dalje: ZTD). Iz odredbi čl. 430. i 252. st. 1. ZTD proizlazi da članovi uprave društva s ograničenom odgovornošću za štetu odgovaraju samo društvu, a ne i vjerovnicima društva. Jednako tako drugostupanjski sud smatra da u prvostupanjskom postupku nisu utvrđene pretpostavke za odgovornost tuženika u smislu odredbe čl. 10. st. 3. ZTD – proboj pravne osobnosti.

11. Tužitelj u reviziji prije svega ukazuje na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer prema mišljenju tužitelja pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno što su razlozi pobijane presude nejasni.

12. Prema ocjeni revizijskog suda osnovano tužitelj ukazuje na počinjenu bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, prema shvaćanju revizijskog suda nisu jasni razlozi pobijane presude da tuženik ne odgovara za štetu tužitelju, neovisno o tome što je pravomoćnom kaznenom presudom utvrđen odgovornim, kao odgovorna osoba trgovačkog društva A. v. d.o.o., za kazneno djelo utaje poreza, te što je naloženo društvu da tužitelju isplati utuženi iznos.

13. Prije svega valja reći da sama činjenica da je kaznenom presudom naloženo društvu A. v. d.o.o. da izvrši uplatu utuženog iznosa u korist državnog proračuna, ne znači da ne postoji odštetna odgovornost tuženika. Naime, da nije bilo postupanja tuženika ne bi niti došlo do štete za tužitelja, radi čega osnovano tužitelj u reviziji ukazuje da je odgovornost tuženika trebalo razmotriti s osnova građanskopravne odgovornosti za štetu. Treba ponoviti da je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu i odbio zahtjev tužitelja smatrajući da je pasivno legitimiran za povrat iznosa od 14.238.070,00 kn jedino trgovačko društvo A. v. d.o.o., a ne tuženik kao odgovorna osoba u toj pravnoj osobi.

14. Isto tako nisu jasni niti razlozi pobijane presude o tome da ne postoji niti odgovornost u smislu odredbi ZTD, budući da se u tom smislu nije niti raspravljalo pred prvostupanjskim sudom, a niti je u tom smislu drugostupanjski sud izvodio bilo kakve dokaze. Pri tome tužitelj u tužbi iznosi činjenični navod da je društvo A. v. d.o.o. brisano iz sudskog registra.

15. Iz obrazloženja drugostupanjske presude moglo bi se zaključiti da drugostupanjski sud utvrđuje da je nad društvom A. v. d.o.o. proveden stečaj, pri čemu nije utvrđivano je li u stečajnom postupku navedena tražbina prijavljena, je li tužitelj naplatio bilo što u stečajnom postupku, odnosno zbog čega je uopće došlo do stečaja društva.

16. Kako se zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP pobijana presuda ne može ispitati, valjalo je prihvatiti reviziju tužitelja i ukinuti pobijanu drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje u smislu odredbe čl. 394. st. 1. ZPP.

17. U nastavku postupka drugostupanjski sud će otkloniti počinjenu bitnu povredu, te ponovno odlučiti o žalbi tuženika vodeći računa da tužitelj u tužbi iznosi činjenične tvrdnje da je tuženik tužitelju odgovoran za štetu u smislu općih odredbi o odgovornosti za štetu u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZOO. Isto tako, budući se u samoj tužbi navodi da je trgovačko društvo brisano iz registra, a da je tražbina tužitelja ostala nenamirena, takve činjenične tvrdnje tužitelja ukazuju i na eventualno postojanje odštetne odgovornosti u smislu odredbi ZTD, odnosno zbog proboja pravne osobnosti.

18. Novom odlukom odlučiti će se o cjelokupnim troškovima postupka, uključujući i troškove ovog revizijskog postupka u smislu odredbe čl. 166. ZPP.

Zagreb, 18. srpnja 2023.

Predsjednik vijeća:

dr.  sc.  Jadranko  Jug,

v.r.