REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: 52 Pž-1213/2023-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Mlinarić, predsjednika vijeća, te Raoula Dubravca, suca izvjestitelja i Lenke Ćorić, člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja EROP CONSULTING d.o.o., OIB 44233286294, Zagreb, Strossmayerov trg 8, kojeg zastupa punomoćnica Lucia Petković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Lovrić & Klobučar j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika M.B. AUTO d.o.o., OIB 89027343720, Zagreb, Koledovčina 8, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Grahovac, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grahovac, Horvat, Žaper d.o.o. u Zagrebu, radi isplate iznosa od 53.021,16 EUR / 399.488,94 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-336/2022 od 3. veljače 2023., 18. srpnja 2023.
.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-336/2022 od 3. veljače 2023. u točkama I. do III. izreke.
II. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 487,42 EUR.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Kristiana Hukelja iz Zagreba, Mrazovićeva ulica 6, poslovni broj Ovrv-5041/2018 od 29. svibnja 2018., kojim je tuženiku naloženo u roku od osam dana namiriti tužiteljutražbinu u iznosu od 399.488,94 kn sa zateznim kamatama, te naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 5.431,11 kn (točka I. izreke); odbija se nako neosnovan tužbeni zahtjev kojim se predlaže utvrditi osnovanom osporenu tražbinu u iznosu od 47.729,19 kn s pripadajućom zateznom kamatom i naložiti tuženiku isplata iznosa od 2.000,00 kn (točka II. izreke); u točki III. izreke nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 10.887,42 EUR / 82,031,25 kn. Iz obrazloženja proizlazi da je predmet spora naplata nagrade za drugu fazu mandata prema Ugovoru o operativnom financijskom savjetovanju od 12. srpnja 2016. jer tužitelj tvrdi da su se ispunili za to predviđeni uvjeti prema odredbi čl. VI. Ugovora. Analizirajući isprave i izvedene dokaze sud je utvrdio da tuženik osnovano tvrdi da je tužitelj tek 11. listopada 2016. izradio plan financijskog restrukturiranja, a iz Ugovora ne proizlazi da je reprogram tuženikovih kredita iz 2014. godine pretpostavka za ostvarivanje prava na nagradu za drugu fazu prvog mandata, već ishođenje novog financiranja. Iz tužiteljevog tumačenja navedene ugovorne odredbe uzevši u obzir i druge ugovorne odredbe prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik od tužitelja zatražio savjetovanje i zastupanje u financijskom restrukturiranju i ishođenju novog financiranja. Sve da tužitelj temeljem navedenog Ugovora ima pravo na nagradu u slučaju reprograma ranije odobrenih kredita tuženiku tužitelj nije dokazao da je taj reprogram posljedica njegovog savjetovanja tuženika, a nedvojbeno je da ga u tom poslovnom odnosu nije zastupao. To je sud utvrdio iz iskaza svjedoka zaposlenica Addiko banke d.d. iz kojih je sud zaključio da je banka sve analize za odobrenje reprograma radila interno, a radilo se o opetovanom reprogramu kredita. Tuženikov jednostrani raskid ugovora zbog neispunjenja u roku nije osnovan jer stranke nisu ugovorile rok ispunjenja tužiteljevih obveza. S obzirom na tvrdnje stranaka o pravnoj osnovi obveznog odnosa sud zaključuje da se radi o obvezama nastalim sklopljenim ugovorom o nalogu u smislu odredbi čl. 763. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) pa nalogodavac u smislu odredaba čl. 779. st. 1. i 2. ZOO-a može odustati o ugovora, a nalogoprimcu pripada za njego trud pripada odgovarajući dio naknade kao i naknada štete koju je odustankom pretrpio, ako za odustanak nije bilo osnovnih razloga. Stoga je sud tuženikovu izjavu od 31. listopada 2016. ocijenio odustankom od sklopljenog ugovora. Kako tužitelju sukladno sklopljenom ugovoru nije pripadala nagrada za uspjeh u slučaju odobrenog reprograma postojećeg kredita to istom ne pripada niti odgovarajuće nagrade zbog tuženikovog odustanka, a tužitelj niti tvrdi niti dokazuje da bi mu odustankom bila prouzročena kakva šteta. Osim toga tužitelj nije dokazao da bi odobrenje reprograma bila posljedica njegovog savjetovanja tuženika, a nedvojbeno ga u tom poslovnom odnosu i nije zastupao. Svu dokumentaciju potrebnu za odobrenje reprograma banka je dobila od zaposlenice tuženika. Zbog toga je sud odbio izvođenje dokaza vještačenjem isprava koje su nakon zaključenja prethodnog postupka podnesene sudu i dodatnim saslušanjem već ranije saslušanih svjedoka.
2. Tužitelj pobija presudu zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači. U bitnom analizira spornu odredbu čl. VI. Ugovora navodeći da tužitelju pripada nagrada i u slučaju reprograma ranije odobrenih kredita, a da je sud pogrešno ocijenio odredbe Ugovora o nalogu kad je zaključio da žalitelju ne pripada nagrada zbog reprograma. U čl. VI. Ugovora rukom je dopisano da žalitelju pripada nagrada i zbog odobrenja reprograma, a sud je propustio analizirati tu rukom dopisanu izmjenu. Zbog tog netočnog zaključka sud je smatrao tužbeni zahtjev neosnovanim. Navodi da je žalitelj s pripremnim radnjama krenuo odmah nakon prvih kontakata stranaka u veljači 2016. godine, a nakon sklapanja Ugovora u srpnju te godine nastavio je s izradom plana financijskom restrukturiranja i dostavio tuženiku zahtjev za reprogramom kredita kojeg je ovaj proslijedio banci. Tek je u zadnjoj fazi i prema sklopljenom Sporazumu od 22. veljače 2017. bilo predviđeno novo financiranje J&T banka nakon izrade plana financijskog restrukturiranja i odobrenja reprograma ranije odobrenih kredita. Taj kasniji Sporazum odvojen je pravni posao od spornog ugovora o nalogu i žaliteljevog prava ostvariti naknadu za dio ostvarenje definirane faze. Nije došlo do novacije sporne ugovorne obveze kasnije sklopljenim Sporazumom kako bi se moglo zaključiti iz obrazloženja što znači da je sporni Ugovor i dalje egzistirao, a tuženik je kasnijim sklopljenim Sporazumom iskazao povjerenje žalitelju. Proturječnim smatra pravno shvaćanje suda da je tuženik ugovorni odnos okončao odustankom od daljnje suradnje s tužiteljem, jer bi čak i u tom slučaju žalitelju pripalo pravo na naknadu štete nastale tuženikovim odustankom. Ukazuje da je rješenje o prethodnoj mjeri pravomoćno i da je na temelju tog rješenja žalitelj stekao založno pravo na zaplijenjenoj tražbini koja je predmet postupka.
3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava žalbene navode tužitelja i predlaže žalbu kao neosnovanu odbiti.
4. Žalba nije osnovana.
5. Pobijanu presudu ovaj je sud ispitao u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
6. Pobijana odluka nije zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje upućuje žalitelj. Pobijanu je presudu moguće ispitati i u njoj su sadržani razlozi o odlučnim činjenicama, a ti su razlozi jasni i obrazloženi, te ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika. Presuda je donesena na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.
7. Neosnovano žalitelj navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio sadržaj sporne ugovorne odredbe čl. VI. Ugovora o operativnom financijskom savjetovanju sklopljenom između stranaka 12. srpnja 2016., a posljedično je pogrešan i zaključak o nepostojanju žaliteljevog prava na pripadajuću nagradu nakon odobrenog reprograma dva ugovora o kreditu koja je tuženik još 2014. sklopio s Addiko bank d.d.
8. Iz spornog Ugovora (list 24. do 29. spisa) proizlazi u čl. I. da su stranke ugovorile da tuženik kao naručitelj ovlašćuje žalitelja da ga temeljem ugovora zastupa u poslovima financijskog savjetovanja i da pruža usluge operativnog financijskog savjetovanja odnosno da pruža sve usluge povezane s navedenim u projektu „EMBE“. Žalitelj se obveze izvršavati poslovno savjetovanje te pružati usluge operativno financijskog savjetovanja i povezane usluge pažnjom dobrom stručnja i sukladno pravilima struke. Prvostupanjski sud i žalitelj pravno kvalificirajući obvezni odnos između stranaka navode da se radi o ugovoru o nalogu. Sporni Ugovor, gramatički gledano, doista sadrži i elemente ugovora o nalogu u dijelu u kojem su se stranke suglasile da tuženik ovlašćuje žalitelja da ga zastupa u poslovima financijskog savjetovanja. U preostalom dijelu moglo bi se smatrati da se radi o ugovoru o djelu kad se propisuje obveza žalitelja da pruža usluge operativnog financijskog savjetovanja odnosno da pruža sve usluge povezane s navedenim u projektu odnosno izvršavati poslovno savjetovanje i pružati usluge operativnog financijskog savjetovanja i povezane usluge pažnjom dobrog domaćina. Čl. VI. Ugovora stranke sporazumno utvrđuju kako se uspješnost projekta „EMBE“ definira po dva mandata, a predmet postupka je naknada za drugu fazu prvog mandata kako se u st. 1. drugi podstavak navodi da savjetovanje i zastupanje prilikom ishođenja pozitivne i prihvatljive odluke o odobrenju financiranja od strane kreditora za kratkoročno i dugoročno financiranje (2. i 3. faza). Istom ugovornom odredbom stranke su ugovorile i nagradu za drugu fazu koju tužitelj potražuje u slučaju ishođenja prihvatljive odluke i to u odrođenom postotku od odobrenog iznosa financiranja prema navedenoj formuli. Ukoliko žalitelj ne uspije u ovom projektu ne pripada mu nagrada za uspješan završetak projekta, a neuspjeh u jednom dijelu mandata ne smatra se neuspjehom cjelokupnog mandata. U tom dijelu ugovorne odredbe rukom je netko nadodao između riječi „iznosa financiranja“ „ili reprograma“, a žalitelj smatra da bi stoga pravo na nagradu trebalo tumačiti na način da taj dio ugovorne odredbe glasi „odobrenog iznosa financiranja ili reprogramiranja“. Prvostupanjski sud ocjenjujući cjelokupni sadržaj ugovora smatra da tužitelju ne pripada nagrada za reprogram ranije odobrenih kredita, a i u slučaju da mu pripada da nije dokazao da je upravo njegovim angažmanom došlo do reprograma dvaju kredita što žalitelj osporava. Protivno žalbenim navodima prvostupanjski je sud pravilno protumačio sadržaj ugovora u cjelini odnosno da reprogram nije obuhvaćen pravom na nagradu, a pravilno iznio i shvaćanje da žalitelj nije dokazao da je reprogram posljedica žaliteljevog djelovanja ako bi mu pripadalo pravo na nagradu. Naime, kod ugovora o nalogu žalitelj bi kao nalogoprimac bio dužan izvršiti nalog onako kako on glasi a to znači poduzimati kod trećih osoba radnje upravljene na izvršenje naloge odnosno odobravanje financiranja. To bi prema čl. VI. Ugovora značilo zastupanje prilikom ishođenja pozitivne i prihvatljive odluke o odobrenju financiranja od strane kreditora. U kasnijem tekstu čl. VI. Ugovora sporni dodatak po shvaćanju i ovog suda nema onaj značaj kojeg mu pridaje žalitelj jer je izvan sadržaja ugovora odnosno predmeta ugovora u čl. I. Ako je žalitelj zastupao tuženika u izvršenju naloga to znači da je kod banke zastupao tuženika da bi ishodio odobrenje financiranja, a što nije uspjelo, odnosno da je zastupao u vezi reprograma a što također nije prema utvrđenom činjeničnom stanju posljeda izvršavanja tuženikovog naloga koji nije niti predmet ugovora definiran čl. I. Sadržaj čl. I. Ugovora nije moguće protumačiti na način da bude jasno vidljiva obveza žalitelja kao nalogoprimca odnosno pružatelja usluga jer je općenita, nejasna i neodređena u smislu obveze niti bi bilo moguće utvrditi žaliteljevu određenu obvezu. To što je prije podnošenja zahtjeva žalitelj podnio plan operativnog i financijskog restrukturiranja kojeg je bilo potrebno dopunjavati i ispravljati ne znači da je reprogram kredita posljedica žaliteljevog izvršenja naloga. Osim toga treću verziju plana žalitelj je dostavio tuženiku 11. listopada 2016., nakon toga izjavio raskid (odustanak od ugovora kako navodi prvostupanjski sud), a reprogram je odobren 5. prosinca 2016. Nakon 11. listopada 2016. nije vidljivo da su postojale neke žaliteljeve aktivnosti vezane izvršenje naloga pa je nejasno na temelju kojih činjenica žalitelj smatra da je reprogram posljedica njegovog zastupanja u izvršenju naloga. Pravilno prvostupanjski sud analizira izvedene dokaze i iz utvrđenih činjenica ne nalazi da žalitelju pripada naknada. Dakle, sama izrada plana financijskog restrukturiranja koja prema Ugovoru predstavlja prvu fazu mandata i za koju je predviđena nagrada u iznosu od 75.600,00 kn nije predmet ovog postupka i taj je plan žalitelj izradio, ali neosnovano zahtijeva nagradu za spornu drugu fazu prvog mandata odnosno ishođenje prihvatljive odluke za financiranje ili reprogramiranje već odobrenih kredita. Nejasno je na koji je način žalitelj utjecao na reprogram kad iz iskaza zaposlenica banke proizlazi da je potrebne isprave podnijela zaposlenica tuženika, a odluka o ponovnom reprogramu posljedica je analize takve dokumentacije od strane nadležnih službi banke.
9. U odnosu na žalbene navode da tužitelju pripada šteta u slučaju tuženikovog odustanka od ugovora navodi se da takav zahtjev žalitelj nije stavio u postupku već cijelo vrijeme postupka potražuje nagradu kao da je nalog izvršio i da je odobrenje reprograma posljedica njegovog izvršenja naloga, a što tijekom postupka nije dokazao. Dakle, žalitelj ne zahtijeva naknadu štetu u smislu odredbe čl. 779. ZOO-a kao posljedicu tuženikovog odustanka od ugovora pa takve žalbene navode nije moguće iznositi u žalbi. U odnosu na donesenu prethodnu mjeru prema odredbi čl. 501.a ZPP-a navodi se da se njenim određivanjem ne okončava parnični postupak u kojem je određena niti sud odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, jer sud presudom odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih traženja slijedom čega žalbeni navodi o zapljeni iznosa u odnosu na koje je određena prethodna mjera i njeni učinci bez utjecaja na odluku drugostupanjskog suda povodom žalbe protiv presude.
10. Žalitelj ne osporava pravilnost odluke o troškova. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio o troškovima postupka prema odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a određeno navodeći koji su troškovi i u kojem iznosu bili potrebni za vođenje parnice. Tuženikovi troškovi odgovora na žalbu nisu bili potrebni za vođenje parnice slijedom čega je taj zahtjev valjalo kao neosnovan odbiti.
11. Sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo je odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
Zagreb, 18. srpnja 2023.
Predsjednik vijeća
Ivana Mlinarić
Broj zapisa: 9-3085a-956f6
Kontrolni broj: 06a24-70126-e1ea3
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=Ivana Mlinarić, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:
https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
