Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž R-500/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci po sucu Dušku Abramoviću u pravnoj stvari tužitelja D. J. iz M., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u S., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-603/2018 od 31. ožujka 2021., 14. srpnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-603/2018 od 31. ožujka 2021. u stavku 1 izreke u dosuđujućem i odbijajućem dijelu odluke o glavnoj stvari.

II Djelomično se prihvaća žalba tuženice u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška u stavku 1 izreke i sudi:

1. Svaka stranka snosi svoj trošak zastupanja, dok se troškovi predujma za vještačenje koje je platio tužitelj u iznosu od 2.000,00 kn, a tuženica u iznosu od 1.300,00 kn međusobno prebijaju te nalaže tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 700,00 kn/92,91[1] eur s zateznom kamatom koja teče od 31. ožujka 2021. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena u roku od 15 dana.

III Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženice za naknadu žalbenog troška kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja i tuženici naloženo da tužitelju isplati iznos od 1.972,64 kn bruto s zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedine iznose navedene u izreci presude, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima, kao i naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.500,00 kn s zateznom kamatom, dok je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja u iznosu od 3.013,70 kn (do iznosa od 4.986,34 kn) s zateznom kamatom.

2. Protiv te presude žalbe su podnijele obje stranke.

3. Tužitelj pobija presudu u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva, zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 80/22, 114/22 - dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači, usvajanjem preostalog dijela tužbenog zahtjeva uz naknadu daljnjeg parničnog troška, uvećanog za žalbeni trošak

4. Tuženica pobija presudu u dosuđujućem dijelu glede odluke o glavnoj stvari i troškovima parničnog postupka također zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP-a s prijedlogom da se presuda preinači i odbaci tužba te obveže tužitelja na naknadu parničnog troška tuženici uvećanog za žalbeni trošak ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženice, sve žalbene navode smatra neosnovanima te predlaže da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu potvrdi.

6. Žalba tužitelja nije osnovana dok je žalba tuženice djelomično osnovana i to samo u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška.

7. U konkretnom slučaju radi se o postupku u sporu male vrijednost u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a. Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a prvostupanjska presuda kojom se završava spor u postupku male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a.

8. Pazeći u smislu odredbe čl. 365. st. 2. u vezi čl. 467. st. 1. ZPP-a po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

9. Tuženica u žalbi sadržajno zapravo upire na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP-a, koju obrazlaže navodima da je tužitelj prije podnošenja tužbe tuženici podnio zahtjev za mirno rješenje spora na koji se tuženica očitovala dopisom od 2. srpnja 2018., i navela da zahtjev smatra djelomično osnovanim, uz obrazloženje da nakon što joj (zakonskom zastupniku) nadležno ministarstvo dostavi specificirani iznos tužiteljevog potraživanja za isplatu ostvarenih prekovremenih sati, da će o tome izvijestiti tužitelja, te sukladno tome zaključiti izvansudsku nagodbu; da je tuženica 26. srpnja 2018. punomoćniku tužitelja uputila dopis u prilogu kojeg mu je dostavila kompletnu knjigovodstvenu dokumentaciju kao i obračun tužiteljevog potraživanja te pozvala tužitelja da izvrši uvid u istu i tuženici dostavi očitovanje, a kako da tužitelj nije postupio već da je 27. srpnja 2018. podnio predmetnu tužbu, ukazujući da iz dostavljenog obračuna potraživanja proizlazi da je tužitelju ponuđen iznos od 4.009,10 kn što je više od dosuđenog iznosa od 1.972,64 kn.

10. Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP- a postoji kad prije podnošenja tužbe nije proveden zakonom propisan postupak mirnog ili drukčijeg ostvarivanja prava a zbog toga je tužbu trebalo odbaciti.

11. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu proizlazi da je tužitelj prije podnošenja tužbe postupio u skladu s odredbom čl. 186.a st. 1. i 2. ZPP-a i tuženici podnio zahtjev za mirno rješenje spora, pa navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka nije ostvarena.

12. U odnosu na žalbene tvrdnje da je tuženica već tada tužitelju ponudila isplatu iznosa od 4.009,10 kn, a da je tužitelju pobijanom presudom dosuđen manji iznos od svega 1.972,64 kn, treba reći da ne ukazuju na postojanje navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka jer iz stanja u spisu proizlazi da tuženica u navedenom dopisu, u odgovoru na tužbu kao i tijekom postupka nije tužitelju ponudila sklapanje nagodbe za navedeni novčani iznos s točno određenim pojedinačnim iznosima i tijekom zatezne kamate a isto tako, prema stanju u spisu iako je tuženica u podnesku od 23. rujna 2020. navela da sukladno dopunskom nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstvene struke tužitelju pripada iznos od 1.972,64 kn, tuženica, za taj iznos u tom podnesku kao ni do zaključenja glavne rasprave nije priznala tužbeni zahtjev ili eventualno ponudila zaključenje nagodbe.

13. Stranke u žalbama neosnovano ističu postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer razlozi presude zbog kojih je sud djelomično prihvatio a djelomično odbio tužbeni zahtjev su jasni, pri čemu je sud detaljno u obrazloženju presude obrazložio cjelovit tijek postupka i sve izvedene dokaze koji su u skladu sa stanjem u spisu, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

14. Prvostupanjsku presudu kojom se završava spor u postupku male vrijednosti nije dopušteno pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 467. st. 1. ZPP-a), pa iako stranke samo sadržajno u žalbama ističu i taj žalbeni razlog, ovaj sud, taj žalbeni razlog nije razmatrao jer se radi o nedopuštenom žalbenom razlogu.

15. Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnost u primjeni materijalnog prava (čl. 365. st. 2. ZPP-a) ovaj sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo u odnosu na odluku o glavnoj stvari kada je djelomično prihvatio i djelomično odbio tužbeni zahtjev, dok su djelomično osnovani žalbeni navodi tuženice u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška što će biti naknadno obrazloženo.

16. Predmet spora je zahtjev tužitelja carinskog službenika u Područnom carinskom uredu S. za isplatu razlike plaće s osnove prekovremenih sati u razdoblju od ožujka 2013. do ožujka 2018. u ukupnom iznosu od 4.986,34 kn bruto sa zateznom kamatom koji tužitelj temelji na odredbama čl. 44. st. 10. i 12. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (NN 93/08, 82/12 i 104/13; dalje KU/08) i čl. 38. st. 10. i 12. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (NN 112/17 i 12/18; dalje KU/17).

17. U provedenom postupku sud je na prijedlog tužitelja proveo knjigovodstveno vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke te je prema osnovnom nalazu i mišljenju od 25. listopada 2019. utvrdio da tužitelju po osnovi prekovremenih sati odrađenih iznad redovnog mjesečnog fonda radnih sati pripada iznos od 1.645,21 kn, zatim po osnovi rada blagdanom koji pada u radni dan od ponedjeljka do petka iznos od 3.341,13 kn ili sve ukupno 4.986,34 kn, u skladu s kojim nalazom je tužitelj postavio određeni tužbeni zahtjev.

18. Dalje proizlazi da je tuženica tom nalazu i mišljenju prigovorila u pogledu metodologije obračuna te ukazala da se uvećanje osnovne plaće za prekovremeni rad isplaćuje za stvarno odrađeni prekovremeni rad duži od mjesečnog fonda radnih sati te da bi tužitelj u konkretnom slučaju pravo na prekovremene sate ostvario samo ako je broj njegovih stvarno odrađenih sati veći od mjesečnog fonda radnih sati ili ukoliko odradi više sati u danu od dnevnog radnog vremena.

19. Dalje proizlazi da je vještak po nalogu suda dao dopunski nalaz i mišljenje od 8. ožujka 2020. u kojem je u bitnom naveo da je tužitelj u utuženom razdoblju prema podacima iz evidencije o korištenju radnog vremena imao ukupno 256 prekovremenih sati tj. viška sati u odnosu na redovni mjesečni fond radnih sati te da bi ukupan iznos tužiteljevog potraživanja za utuženo razdoblje iznosio 2.827,69 kn.

20. Dalje proizlazi da je tuženica tom dopunskom nalazu prigovorila, navodeći da je vještak evidentirao i korištenje slobodnih dana tužitelja i to 17. lipnja 2016. i 9. ožujka 2017., te da za iste vještak nije umanjio neplaćene prekovremene sate rada, nakon čega je vještak po nalogu suda dostavio drugo dopunsko vještačenje od 23. srpnja 2020., u kojem je utvrđujući da je tužitelj prema evidenciji radnog vremena u lipnju 2016. i ožujku 2017. koristio slobodne dane, iste u propisanom omjeru 1:1,5 uzeo u obzir te utvrdio da potraživanje tužitelja iznosi 1.972,64 kn, a tuženica je, u navedenom podnesku, taj novčani iznos prihvatila kao mjerodavan, međutim, u toj visini tužbeni zahtjev nije priznala niti je tužitelju ponudila sklapanje nagodbe.

21. Kako je tužitelj prigovorio tom dopunskom nalazu, navodeći da tuženica nije donijela rješenje o korištenju slobodnih dana, a što tužitelj smatra da je nužno bilo potrebno da bi se obračun prekovremenih sati umanjio za iskorištene slobodne dane, vještak je dostavio daljnje dopunsko vještačenje od 8. rujna 2020., u kojem je konstatirao da u spisu ne postoji rješenje o korištenju slobodnih dana, iako da je iz evidencije rada i isplatnih lista razvidno da je tužitelj u dva navrata u lipnju 2016. i ožujku 2017. iskoristio ukupno dva slobodna dana.

22. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, cijeneći citirane odredbe KU/08 i KU/17 sud je ocijenio kao mjerodavnu varijantu obračuna tužiteljevog potraživanja iz dopunskog vještačenja od 23. srpnja 2020. koja je pojašnjena dopunom od 9. rujna 2020. i prema kojoj ukupno tužiteljevo potraživanje iznosi 1.972,64 kn, dok osnovni nalaz vještaka prema kojem potraživanje tužitelja iznosi 4.986,34 kn nije prihvatio, smatrajući da u konkretnom slučaju prekovremeni sati su oni koji predstavljaju razliku između ostvarenih radnih sati koji proizlaze iz evidencije radnog vremena i redovnog mjesečnog fonda radnih sati koji je dobiven na način da se broj dana u mjesecu pomnoži sa 8 sati pri čemu u taj fond ne ulaze blagdani i neradni radni određeni zakonom, te se ostvareni višak sati u mjesecu, tretira kao prekovremeni rad.

23. U odnosu na prigovor tužitelja da u konkretnom slučaju nema mjesta uračunavanju iskorištenih slobodnih dana, zbog nepostojanja rješenja o određivanju slobodnih dana sud je ovaj prigovor tužitelja ocijenio kao neosnovan te je uvidom u spisu priložene zamolbe tužitelja za korištenje slobodnih dana (list 164-165) zaključio da su tužitelju odobreni zahtjevi za korištenje slobodnog dana i to za 17. lipnja 2016. po odobrenju voditelja smjene Z. V. a za 8. na 9 ožujka 2017. po predstojniku G. Š. slijedom čega je zaključio da prekovremene sate treba umanjiti za dva iskorištena slobodna dana, te zaključio da tužiteljevo potraživanje za mjesece pobliže navedene u izreci presude iznosi 1.972,64 kn, bruto u kojem iznosu je tužbeni zahtjev prihvatio a u preostalom dijelu do iznosa od 4.986,34 kn bruto sa zateznom kamatom odbio kao neosnovan.

24. Žalbeni navodi stranaka o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na odluku o glavnoj stvari u dosuđujućem i odbijajućem dijelu nisu osnovani.

25. Odredbom čl. 44. st. 1. KU/08 propisano je da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećati za svaki sat rada između ostalog za prekovremeni rad 50%, za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs 150%, da se prema st. 2. citiranog članka dodaci na osnovnu plaću međusobno ne isključuju, da je nadalje odredbom čl. 44. st. 10. KU/08 propisano da se prekovremenim radom kada je rad službenika i namještenika organiziran u smjenama (dvije prve-dvije druge-dvije treće dva dana slobodno) ili u turnusu smatra svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati, a ako je rad službenika i namještenika organiziran na drugačiji način prekovremeni rad je svaki sat rada duži od dnevnog radnog vremena te svaki sat rada duži od 40 sati tjedno (čl. 44. st. 11. KU/08).

26. Nadalje stavkom 12. istog članka propisano je da redovni mjesečni fond radnih sati su sati koje je službenici i namještenici trebaju raditi u tekućem mjesecu a dobije se na način da se broj radnih dana u tekućem mjesecu pomnoži s 8 sati. Također člankom 38. st. 11. KU/17 propisano je da ako je rad službenika i namještenika organiziran na drugačiji način prekovremeni rad je svaki sat rada duži od dnevnog radnog vremena te svaki sat rada duži od 40 sati tjedno dok je stavkom 12. propisano da redovni mjesečni fond radnih sati su sati koje službenici i namještenici trebaju raditi u tekućem mjesecu a dobije se na način da se broj radnih dana u tekućem mjesecu pomnoži s 8 sati.

27. Slijedom navedenog prekovremenim radom službenika koji radi u smjenama ili turnusu treba smatrati svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati koji je definiran kao sati koje službenih treba raditi u tekućem mjesecu a koji se dobije na način da se broj radnih dana u tekućem mjesecu pomnoži s 8 sati.

28. To znači da se prekovremeni sati rada tužitelja koji radi na navedeni način dobiju tako da se od njegovih ukupno odrađenih sati rada u mjesecu odbije mjesečni fond radnih sati a mjesečni fond radnih sati dobije se tako da se broj radnih dana u mjesecu pomnoži sa 8 sati pri čemu u taj fond ne ulaze blagdani i neradni dani određeni zakonom.

29. Sukladno navedenom prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da u konkretnom slučaju za utvrđivanje visine razlike plaće ne dolazi u primjenu osnovni nalaz i mišljenje vještaka knjigovodstvene struke prema kojem ukupno potraživanje tužitelja iznosi 4.986,34 kn, te je stoga pravilno primijenio varijantu obračuna iz dopunskog vještačenja od 24. srpnja 2020. kojim je utvrđena visina tužiteljevog potraživanja u iznosu od 1.972,64 kn bruto, pa zbog tih razloga žalbeni navodi tužitelja o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva preko iznosa od 1.972,64 kn nisu osnovani, niti žalbeni navodi tuženice za dosuđeni iznos od 1.972,64 kn, s zateznom kamatom, pri čemu je tuženica u navedenom podnesku, prihvatila kao mjerodavnu ovu varijantu obračuna prekovremenih sati rada.

30. Žalbeni navodi tužitelja u kojima ističe da je sud pogrešno uzeo u obzir da je tužitelj iskoristio dva slobodna radna dana za koje je umanjio njegovo potraživanje nisu osnovani, jer bez obzira na okolnost da tuženica rješenje o korištenju slobodnih dana nije donijela, iz priloženih dokaza (zamolbe tužitelja za korištenje slobodnih dana) jasno proizlazi da su tužitelju slobodni dani odobreni i to 17. lipnja 2016. po voditelju smjene Z. V. a za 8. ožujka 2017. po predstojniku G. Š. slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je potraživanje tužitelja umanjio za iskorištene slobodne dane.

31. Prvostupanjski sud je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a pri čemu je utvrdio da je tužitelj uspio u parnici u omjeru od 70% a tuženica u omjeru od 30% iako je u daljnjem sadržaju obrazloženja naveo da uspjeh tužitelja iznosi 40%, te je istome za troškove zastupanja zajedno s pripadajućim PDV-om razmjerno navedenom omjeru priznao iznos od 3.500,00 kn, kojem je dodao trošak predujma za vještačenje u iznosu 2.000,00 kn, te dosudio parnični trošak u iznosu od 5.500,00 kn, dok je u cijelosti odbio zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška što jasno proizlazi iz obrazloženja presude mada to nije navedeno u izreci.

32. Tužitelj u žalbi pobijajući odluku o naknadi parničnog troška u odbijajućem dijelu navodi da sud nije uzeo u obzir kvalitativni uspjeh tužitelja u parnici u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva pa da navedeni omjeri uspjeha stranaka koje navodi sud nisu točni, dok tuženica, s obzirom na opisano stanje u spisu i činjenicu da je već u postupku mirnog rješenja spora tužitelju ponudila isplatu iznosa od 4.009,10 kn, koji je veći od dosuđenog iznosa od 1.972,64 kn smatra da tužiteljevog uspjeha u parnici nema, odnosno da je tužitelj u smislu odredbe čl. 157. ZPP-a tuženici u obvezi naknaditi parnični trošak.

33. Opisani žalbeni navodi tužitelja nisu osnovani, jer kad se stavi u omjer sada pravomoćno dosuđeni iznos od 1.972,64 kn i traženi iznos od 4.986,34 kn proizlazi da je tužitelj kvantitativno uspio u parnici u omjeru od 39,56 % a tuženica u omjeru od 60,44%. Pritom, s obzirom na stanje u spisu posebnog kvalitativnog uspjeha tužitelja u parnici nema, budući da je tuženica u postupku mirnog rješenja spora tužitelju dostavila svu potrebnu knjigovodstvenu dokumentaciju kao i svoj obračun razlike plaće na iznos od 4.009,10 kn koji tužitelj nije prihvatio, već je, iako je tužitelju taj dopis tuženice dostavljen, predmetnu tužbu podnio 27. srpnja 2018. S druge strane, tuženica neosnovano u žalbi ukazuje na primjenu odredbe čl. 157. ZPP-a, jer prema toj zakonskoj odredbi tužitelj će nadoknaditi tuženiku parnične troškove ako tuženik nije dao povod za tužbu i ako je prije nego što se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari priznao tužbeni zahtjev.

34. Iz opisanog stanja u spisu evidentno proizlazi da tuženica u postupku mirnog rješenja spora, u odgovoru na tužbu kao ni tijekom postupka tužbeni zahtjev tužitelja barem djelomično nije priznala.

35. U takvim okolnostima, te s obzirom na opisano stanje u spisu prema stajalištu ovoga suda za odlučivanje o naknadi parničnog troška u primjenu dolazi odredba čl. 154. st. 4. ZPP-a prema kojoj ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj stranci samo pojedine troškove primjenom čl. 156. st. 1. ZPP-a.

36. Stoga, prema shvaćanju ovog suda s obzirom na podjednak djelomični uspjeh stranaka u parnici odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove zastupanja, dok je u odnosu na troškove predujma za vještačenje, a koji su bili potrebni radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva su uplatile obje stranke i to tužitelj u ukupnom iznosu od 2.000,00 kn a tuženica u iznosu od 1.300,00 kn. Stranke imaju pravo na naknadu tog parničnog troška pa je stoga prebijanjem navedenih iznosa u konačnici naloženo tuženici da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka za troškove vještačenja u visini razlike od 700,00 kn (92,91 eur) s zateznom kamatom.

37. Slijedom svega obrazloženog te primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude, s time da je zahtjev tužitelja za naknadu žalbenog troška odbijen kao neosnovan jer tužitelj sa žalbom nije uspio, dok je tuženica uspjela sa žalbom samo djelomično i to u odnosu na odluku o parničnom trošku.

U Rijeci 14. srpnja 2023.

Sudac

Duško Abramović, v.r.