REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 3592/21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M. V.-B. iz S., O.: …, zastupane po pun. J. M., odvjetnici u O. L. i Č. j.t.d. S., protiv tužene R.

H., O.: …, zastupane po O. u

S., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 28. ožujka 2023. godine u nazočnosti pun. tužiteljice i z. z. tužene, dana 13. srpnja 2023. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1.Nalaže se tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 7.680,00 kn odnosno 1.019,31 eura uvećan za zatezne kamate koje na iznos od

-2.560,00 kn odnosno 339,77 eura teku od 5.11.2018.g.

-2.560,00 kn odnosno 339,77 eura teku od 5.12.2018.g.

-2.560,00 kn odnosno 339,77 eura teku od 5.1.2019.g. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračuna te referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

2.Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe platiti tužiteljici trošak ovog postupka."

II. Nalaže se tužiteljici u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 447,94 eura / 3.375,00 kuna[1] sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 5.listopada 2021.godine zaprimljena je tužba pod gornjim poslovnim brojem u kojoj se navodi da je tužiteljica vlasnica stana u S., u naravi stan na II (drugom) katu i u potkrovlju, a koji se sastoji od kuhinje, nužnika i dvije sobe čija ukupna površina iznosi 52,10 m2. Tužiteljica da se obratila tuženoj sa zahtjevom radi mirnog rješenja spora, koji tužena smatra neosnovanim. Tužiteljica da je dana 30.06.2000.g. sa I. K. iz S., OIB: … sklopila Ugovor o najmu stana te da je I. K. živio u stanu tužiteljice kao zaštićeni najmoprimac. Iznos zaštićene najamnine koju je plaćao I. K. mjesečno da iznosi 140,67 kn, temeljem izračuna mjesečne zaštićene najamnine dopisa O. za poslove stanovanja od 11.5.2015.g. o iznosu mjesečne najamnine, ugovoreni rok plaćanja da je svakog petog u mjesecu za tekući mjesec. Tužiteljica u posjed tog stana da nije bila u mogućnosti ući, a niti je za taj stan mogla ostvariti tržišnu najamninu s obzirom da u tom stanu živio I. K., koji je po propisima bivše države stekao stanarsko pravo te je Zakonom o najmu stanova on utvrđen zaštićenim najmoprimcem s kojim je tužiteljica bila dužna sklopiti Ugovor o najmu stana, a visinu najamnine ugovoriti u visini zaštićene najamnine kako je to propisao Zakon o najmu stanova. Ovakav postupak R. H. prilikom

donošenja Zakona o najmu stanova ES za ljudska prava da je u dvije

presude i to S. protiv RH te B. i dr. protiv RH, utvrdio kao pretjerano miješanje u pravo vlasništva vlasnika stana, čime je povrijeđen čl.1. Protokola 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. ESLJP da je utvrdio da zakonsko ograničenje najamnine na načina da ona bude višestruko manja od tržišne predstavlja pretjerano miješanje koje se ne može opravdati. Tužiteljica smatra da bi na tržištu ostvarila najamninu za taj stan u iznosu od najmanje 2.700,00 kn mjesečno te traži od tuženika da joj isplati razliku između visine tržišne najamnine i visine zaštićene najamnine za prosinac 2018.g. Budući da razliku između 2.700,00 kn i 140,67 kn predstavlja iznos od oko 2.560,00 kn, tužiteljica smatra da joj je tužena dužna naknaditi iznos od ukupno 2.560,00 kn i to od dospijeća do isplate, i to od petoga u mjesecu za tekući mjesec odnosno za prosinac 2018.godine. Predlaže da sud od PU, IS, zatraži podatke o iznosu najamnine za stan

slične ili iste površine i na sličnoj ili istoj poziciji kao stan tužiteljice, a dostavlja dopis agencije za nekretnine T. o visini mjesečne najamnine za predmetni stan. Predlaže da sud donese presudu kojom će obvezati tuženu da joj isplati iznos od 2.560,00 kn uvećan za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 5.12.2018.g. pa do isplate.

Tuženik u svom odgovoru na tužbu prvenstveno predlaže tužbu odbaciti kao nedopuštenu obzirom da u konkretnom slučaju nije ostvarena pozitivna procesna pretpostavka propisana odredbom čl. 186.a Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11,25/13, 89/14, 70/19). Naime, kada se usporedi zahtjev za mirno rješenje spora i predmetna tužba, da je evidentno da zahtjev za mirno rješenje spora nije sadržavao sve potrebne elemente koje sadržava tužba, radi čega se ima smatrati da taj zahtjev nije bio uredan te kao takav ne udovoljava procesnim uvjetima propisanih odredbom čl. 186.a ZPP-a. Podredno tuženik osporava osnov i visinu predmetnog tužbenog zahtjeva, predlaže istog odbiti i obvezati tužitelja na podmirenje parničnog troška, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice budući ista nije vlasnica predmetnog stana. Nadalje, osporava se odgovornost tužene za štetu koju tužiteljica trpi. Tužiteljica da je 30. lipnja 2020. zaključila ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom za stan u S., površine 52,10 m2

s I. K. kao najmoprimcem, pri čemu su u ugovoru o najmu kao članovi obiteljskog domaćinstva koji imaju pravo koristiti stan navedeni supruga D. K., sin M. K. i kći S. K.. Odredbom čl. 31. Zakona o najmu

da je propisano da pravo na zaštićenu najamninu nema onaj stanar koji ima u vlasništvu kuću ili stan. Iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka z.u. 14539, k.o. S. da je vidljivo kako je na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju od 2. studenog 1999. zaštićeni najmoprimac I. K. stekao pravo vlasništva stana na dvanaestom (12) katu, stan br. 46., površine 40,09 m2 te da je pravo vlasništva tog stana prenio darovanjem na svoju kći S. K. iz S. Također da je

vidljivo da je tužiteljica pred Općinskom sudom u Splitu podnijela tužbu protiv S. K. a koja se vodi od posl.br. Po-172/13. Prema tome, tužiteljica da je kao vlasnica stana mogla znati da zaštićeni najmoprimac i članovi njegovog obiteljskog domaćinstva imaju u vlasništvu stan u S. upisan u Z. 14539 k.o. S. pod rednim brojem 9 te da joj je pripadalo pravo na raskid ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom i zahtjev za predaju u posjed stana, sukladno stajalištu navedenom u predmetu ES za ljudska prava u predmetu G. c/a

RH u kojem je navedeno da čak i ako zaštićeni najmoprimac nije vlasnik odgovarajućeg stana u istoj općini a članovi njegovog obiteljskog domaćinstva imaju odgovarajuću useljivu kuću ili stan a vlasnik stana živi u stanu koji ne zadovoljava njegove stambene potrebe vlasniku stana pripada pravo na raskid ugovora odnosno zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana. Tužiteljica da to očito nije učinila te da nije ni bila u obvezi zaključiti ugovor o najmu stana s I. K. dana 30. lipnja 2000. kad je on u vlasništvo stekao drugi useljivi stan u S. ugovorom o doživotnom uzdržavanju od studenog 1999., pa vlastiti propust u zaštiti svog prava ne može ići na teret treće osobe, konkretno R. H.. U tom se smislu ističe i prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani R. H. jer u konkretnoj situaciji ne može tužena snositi odgovornost zbog toga što vlasnik stana nije koristio sva dopuštena pravna sredstva radi pribavljanja posjeda predmetnog stana slobodnog od osoba i stvari. Ovdje se posebno ističe i da S. K. koja je također član obiteljskog domaćinstva sada pok. I. K. imala u utuženom razdoblju u vlasništvu nekretninu označenu kao čest. zem. 493/2, ZU 3172 k.o. O., površine 1907 m2. Ističe se i prigovor zastare prava naknade štete u smislu odredbe čl. 373. st. 1. (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) sada čl. 227. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), budući da naknada štete zbog izgubljene zarade (tržišne najamnine) ima karakter povremenog potraživanja.

Tužiteljica ističe kako je u međuvremenu od podnošenja tužbe prodala predmetnu nekretninu te se dostavlja Ugovor o kupoprodaji nekretnine kojim je dana 4. ožujka 2020.g. tužiteljica prodala predmetni stan kao i primopredajni zapisnik. Navodi kako je tužiteljica protiv I. K. kao zaštićenog najmoprimca pokrenula postupak u predmetu ovog suda Po-171/2013 radi utvrđenja da je raskinut Ugovor o najmu stana, a koji je tužbeni zahtjev u cijelosti usvojen presudom Općinskog suda u Splitu od 6. lipnja 2016.g., no rješenjem ŽS u Puli Gž-1556/2016 od

16. srpnja 2018.g. da je ukinuta prvostupanjska presuda te je tužba u tom predmetu odbačena. Zatim da je u predmetu Po-172/2013 tužiteljica ustala protiv tužene S. K. radi utvrđenja ništetnim Ugovora o darovanju nekretnine od 1. 10.

2013.g., te da je naknadno tijekom postupka tužbeni zahtjev proširila i na I. K., a u kojem je predmetu da je utvrđeno da je tužba povučena. Zatim da je tužiteljica u predmetu P-4175/2020 ovog suda ustala tužbom protiv S. K. i I. K.,

radi ništetnosti Ugovora o darovanju nekretnine od 1. 10. 2013.g. te da je sud donio rješenje kojim se smatra da je tužba povučena. Tužiteljica da je s I. K. sklopila Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom dana 30. lipnja 2000.g. nemajući nikakvih saznanja da bi Ivo Kokić eventualno bio vlasnik druge nekretnine.

Tužiteljica u svom podnesku od dana 8.prosinca 2022.godine navodi da su u predmetu ovog suda (između istih stranaka za drugo razdoblje) pribavljeni podaci PU te je utvrđeno da su na lokaciji S., za period

kolovoz 2018.g. evidentirane prijave najma/zakupa za stambeni prostor i to za stambeni prostor površine 68 m2 mjesečna najamnina iznosi 2.260,00 kn odnosno 33,24 kn po m2, a za stambeni prostor površine 23 m2 mjesečna najamnina iznosi 2.325,00 kn odnosno 101,09 kn po m2. Istovjetni podaci da su dostavljeni i u predmetu ovog suda P-3769/2020 koji se vodi među istim strankama, za razdoblje veljača 2018.g.

Pred ovim sudom je zaprimljena tužba tužiteljice protiv istog tuženika i u predmetu pod brojem P-152/22 (za siječanj 2019.godine) i pod brojem P-3594/21 (za studeni 2018. godine). Rješenjem ovog suda ti predmeti spojeni su sa ovim radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja, radi se o istim strankama, istoj pravnoj i činjeničnoj osnovi te, nakon spajanja, utuženom periodu za studeni i prosinac 2018. godine i siječanj 2019. godine, razlika između tržišne i zaštićene najamnine za predmetni stan.

Tužiteljica je nakon spajanja postupaka postavila jedinstven tužbeni zahtjev i predlaže da sud donese presudu kojom će obvezati tuženika da joj isplati iznos od ukupno 7.680,00 kn odnosno 1.019,31 EUR uvećan za zatezne kamate teku na iznos od

- 2,560,00 KN odnosno 339,77 EUR teku od 5.11.2018.g.

- 2,560,00 KN odnosno 339,77 EUR teku od 5.12.2018.g.

- 2,560,00 KN odnosno 339,77 EUR teku od 5.1.2019.g., sve do isplate.

U svom podnesku od 13.prosinca 2022.godine tuženik ističe da zaštićena najamnina koju je plaćao zaštićeni najmoprimac I. K. iznosi 140,67 kn mjesečno prema izračunu nadležnog tijela G. S. od 5. rujna 2012.godine. Sukladno odredbama članka 28.a Zakona o najmu stanova (NN, broj:

91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18), koje odredbe su ukinute Odlukom Ustavnog suda RH, broj: U-I-3242/2018 i dr. od 14. rujna 2020. (NN, broj: 105/20), koja je stupila na snagu 25. rujna 2020., zaštićena najamnina da se povećavala svakih dvanaest mjeseci, počevši od 1. rujna 2018., a iznos za koji se povećavala najamnina na dan 1. rujna tekuće godine bio je fiksan i iznosio je 1,20 puta zaštićene najamnine koju je najmoprimac plaćao na dan 31. kolovoza 2018. te je takvu povećanu najamninu najmoprimac bio dužan plaćati bez izmjene ugovora, na temelju izračuna najmodavca. Dakle, tužiteljica da je kao vlasnica stana imala pravo primati povećani iznos zaštićene najamnine u utuženom razdoblju odnosno imala da je mogućnost utjecati na visinu zaštićene najamnine, ali da je propustila poduzeti odgovarajuće radnje u cilju zaštite svojih interesa i prava i na taj način doprinijela vlastitoj šteti. U konkretnom slučaju, da bi to značilo da je zaštićena najamnina u utuženom razdoblju trebala iznositi 309,47 kn (140,67 x 1,20 = 168,80 + 140,67=309,47), radi čega se osporava iznos zaštićene najamnine naveden u tužbi kao iznos od 140,67 kn. Također se napominje kako je u predmetu ovog suda, broj: P-2254/21 na ročištu održanom 2. rujna 2022. saslušan zaštićeni najmoprimac Ivo Kokić koji je izjavio kako je iz predmetnog stana iselio u lipnju ili srpnju 2018., a s obzirom da je u predmetnoj pravnoj stvari utuženo razdoblje studeni 2018., prosinac 2018. i siječanj 2019. to je tužbeni zahtjev, pored svih ostalih prigovora iznesenih u odgovoru na tužbu, u cijelosti neosnovan.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom predmeta ovog suda P- 2254/21; oglasa vezano za iznajmljivanje stanova; izračuna mjesečne najamnine za predmetni stan G. S. na dan 11. svibnja 2015. godine sa dopisom G.

S. tužiteljici; odgovora tuženika na zahtjev tužiteljice za rješenje spora mirnim putem broj N-DO-130/19 od 18. travnja 2019. godine; zahtjeva tužiteljice tuženiku od 5. veljače 2021. godine sa odgovorom tuženika od 5. svibnja 2021. godine; podataka agencije T. d.o.o. S. od 5. ožujka 2019. godine; zahtjeva tužiteljice za mirno rješenje spora tuženiku od 5. travnja 2019. godine; Ugovora o najmu stana za zaštićenom najamninom zaključenog između tužiteljice kao vlasnice stana i I. K. kao zaštićenog najmoprimca od 30. lipnja 2000. godine; Ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog između K. M. i I. K. dana 2.

studenog 1999. godine; smrtnog lista za K. M.; Ugovora o darovanju nekretnine zaključenog između I. K. i S. K. dana 2. rujna 2013.

godine; Ugovora o kupoprodaji nekretnine zaključenog između tužiteljice i M. K. dana 4. ožujka 2020. godine; Sporazuma između tužiteljice i I. K. zaključenog dana 30. kolovoza 2019. godine.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužiteljice nije osnovan.

U postupku je utvrđeno da je tužiteljica u utuženom periodu bila vlasnica stana u S., …, površine 52,10 m2, tužiteljica je sa I. K. (koji je živio u stanu) zaključila 30.lipnja 2000.godine ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom. U predmetu ovog suda broj P-2254/21, koji je pravomoćno okončan, vođenom između istih stranaka, za kolovoz 2018.godine, izveden je dokaz saslušanjem I. K., sud je njegovom iskazu kao svjedoku u tom postupku poklonio vjeru, dakle, isti je naveo kako je iz predmetnog stana iselio u lipnju ili srpnju 2018. godine, bez obzira na datum sporazuma između tužiteljice i I. K., dakle, relevantan je i kao takav od strane prvostupanjskog i drugostupanjskog suda prihvaćen iskaz I. K. kao svjedoka pred sudom, da je isti iselio iz stana u lipnju ili srpnju 2018.godine, prije utuženog perioda. Dakle, sud je u tom postupku utvrdio kako tužiteljica nije dokazala da je u kolovozu 2018.godine u njezinom stanu stanovao zaštićeni najmoprimac I. K., već da je utvrđeno kako je isti iselio prije početka tog mjeseca. Radi navedenog je sud kod donošenja prvostupanjske presude od dana 3.ožujka 2023.godine kojom je odbijen zahtjev tužiteljice u cijelosti, zauzeo stav da tuženik nije tužiteljici prouzročio nikakvu štetu nastalu u kolovozu 2018.godine time što se ona nije slobodno mogla služiti svojim vlasništvo, pa da zato nema mjesta primjeni čl.1045. ZOO-a i da je radi toga valjalo odbiti zahtjev tužiteljice. Sud u toj presudi navodi i to da je sama tužiteljica nakon 20.rujna 2023.godine vezano za pogrešno postavljeni zahtjev u predmetu ovog suda Po-171/13 prouzročila situaciju da joj se u stanu nalazi zaštićeni najmoprimac kojeg nije iselila prisilno i zbog čega nije mogla koristiti predmeti stan. Tužiteljica je protiv ove presude P- 2254/21 od 3.ožujka 2023.godine podnijela žalbu, dana 4.svibnja 2023.godine donesena je presuda Županijskog suda u Splitu broj Gž-998/23 kojom je odbijena ta žalba tužiteljice i potvrđena je presuda ovog suda P-2254/21 od 3.ožujka 2023.godine.

Dakle, predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice radi naknade štete u iznosu od po 2.560,00 kn za studeni i prosinac 2018.godine i siječanj 2019.godine, a predstavlja razliku između tržišne i zaštićene najamnine predmetnog stana, kojeg je tužiteljica bila vlasnica u tom periodu, radi se o stanu položenom u zgradi u S., anagrafske oznake …, površine 52,10 m2, u kojem je ranije živio

zaštićeni najmoprimac I. K..

Vezano za utuženi period tužiteljica je dokazala svoju aktivnu legitimaciju, da je u tom periodu bila vlasnica predmetnog stana. Sporan je osnov i visina potraživanja, pasivna legitimacija tuženika, a istaknut je i prigovor zastare potraživanja.

Prema stavu ovog suda, tužiteljica je ispunila svoju zakonsku obvezu podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora prije podnošenja ove tužbe, tuženik je isti odbio dopisom od 18.travnja 2019.godine, a to je priloženo predmetu ovog suda P-2254/21 i ovom predmetu. Tužiteljica tužbeni zahtjev na isplatu razlike tržišne i zaštićene najamnine za navedeni stan, koji, kao je kao zaštićeni najmoprimac koristio I. K. sa članovima svoje obitelji, temelji na utvrđenjima presude ES za ljudska prava u predmetu S. protiv R. H. u kojoj je

utvrđeno da službeno određeni iznosi zaštićene najamnine ne predstavljaju realnu mjesečnu naknadu za korištenje stana vlasnika čiji se stan nalazi u takvom pravnom režimu jer spomenuta naknada gotovo ne omogućava prihod vlasniku.

U ovoj pravnoj stvari primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22,

dalje ZOO), temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona. Odredbom čl. 1045. ZOO- a propisano je: tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala i bez njegove krivnje.

Bez obzira što zahtjev tužiteljice nije osnovan jer zaštićeni najmoprimac nije bio u stanu u utuženom periodu jer je iselio prije toga pa tužiteljici nije nastala šteta koju bi joj tuženik trebao naknaditi, za navesti je što se primjenjuje u ovakvim slučajevima i na čemu sudovi temelje svoje stavove.

U presudi S. protiv RH od 10. srpnja 2014. g. ESLJP naveo je da je nadležnost tog Suda odlučivati o pojedinačnim ili međunarodnim zahtjevima koji se odnose na povredu građanskih i političkih prava sadržanih u E. konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje Konvencija) te je zadatak Suda osigurati da države poštuju prava i jamstva predviđena Konvencijom. U trenutku kad utvrdi da je neka država povrijedila jedno ili više tih prava i jamstava, Sud donosi presude koje su obvezujuće za svaku državu i dovode do toga da dotične zemlje imaju obvezu postupati po njima i mijenjati svoje zakonodavstvo i administrativnu praksu kako se slične povrede ne bi ponavljale u budućnosti. U presudi S. protiv R. H. S. je, nadalje, utvrdio da je zaista došlo do povrede čl. 1. Protokola 1.

Konvencije. Također je istaknuto da rješenje kojim bi se vlasnicima stanova omogućilo uživanje njihovih vlasničkih prava iz čl. 1. Protokola 1. Konvencije ne smije istovremeno i automatski narušiti prava koja pripadaju stanarima sukladno čl. 8. Konvencije, već je potrebno ta dva suprotstavljena interesa uravnotežiti na pravičan način. Sud je, stoga, zaključio kako se temeljni problem (neposredni uzrok povrede Konvencije) tiče samog zakonodavstva te nadilazi pojedinačni interes samog podnositelja zahtjeva, slijedom čega R. H. (odnosno njena nadležna tijela) trebaju poduzeti zakonodavne i/ili druge opće mjere kojima će se na primjeren način postići ravnoteža između interesa vlasnika stanova, s jedne strane, te interesa zajednice i zaštićenih najmoprimaca, s druge strane. Sud je, nadalje, a vezano za individualne mjere izvršenja, podnositeljevom nasljedniku dosudio naknadu materijalne štete koja predstavlja razliku između najamnine koju priznaje domaće pravo, a koju Sud smatra neprimjerenom, i primjerene najamnine. U presudi je utvrđeno da je nesporno došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja, budući da zaštićeni najam za posljedicu ima niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, da je miješanje bilo predviđeno zakonom, a pravna osnova za to miješanje je bio Zakon o najmu stanova (NN broj 91/96, 48/98 i 66/98) i Uredba o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine (NN broj 40/97 i 117/05), te da je miješanje bilo ''u skladu s općim interesom'' jer da su pravni propisi primijenjeni u ovom predmetu težili cilju koji je u općem interesu, i to društvenoj zaštiti stanara, te da time za cilj imaju promicanje gospodarske dobrobiti države i zaštitu prava drugih. Međutim, utvrđeno je da ne postoji razmjernost miješanja jer miješanjem u pravo na mirno uživanje vlasništva nije postignuta prijeko potrebna pravedna ravnoteža između zahtjeva općeg javnog interesa i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinaca te je utvrđeno da je podnositelju nametnut nerazmjeran i pretjerani teret (najmodavac je isključen iz posjeda stana, nema utjecaj na izbor najmoprimca ni bitne sastojke ugovora, ograničeno mu je pravo na otkaz najma, vjerojatnost da zaštićeni najmoprimci dobrovoljno napuste stan je u pravilu neznatna, dodatno najmodavac mora plaćati pričuvu, u obvezi je održavati stan i plaćati porez na dohodak, iznos zaštićene najamnine u izrazitoj je opreci s tržišnom najamninom koju vlasnici stana mogu dobiti za svoj stan, pa je i do 25 puta manja od tržišne).

U Protokolu br 1. uz Konvenciju (čl. 1.) propisano je da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te da se nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, da ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

Prema ocjeni ovog suda štetnu radnju tuženika bi predstavljali nedostaci pravne norme, a protupravnost bi se očitovala u izostanku radnji kojima bi se otklonili navedeni nedostaci, odnosno tuženik je postupao protivno Konvenciji. Tuženik bi, time što je nakon ratificiranja Konvencije (a i nakon donošenje presude S. protiv RH) propustio urediti status najmodavaca u odnosu na zaštićene najmoprimce na način da se osigura ravnoteža, počinio u odnosu na tužiteljicu protupravnu štetnu radnju, nepostupanje tuženika u skladu s ratificiranom Konvencijom rezultiralo bi obvezom tuženika na naknadu štete temeljem citirane odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO- a, a zbog činjenice što je tužiteljici zaštićeni najmoprimac plaćao iznimno nisku najamninu na temelju tuženikovog propisa kojeg tuženik nije, sve do novele Zakona o najmu stanova iz 2018. g. objavljene u NN broj 68/18 na odgovarajući način uskladio s ratificiranom Konvencijom. Međutim, odlukom US RH broj U-I-3242/2018 i dr. od 14. rujna 2020. g. pokrenut je postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom te su ukinuti čl. 28. a, 28. b, 28. c, 28. d, 28. e, 28. f, 28. g, 28. h, 28. i, 28. j, 28. k, 28. l, 28. m i 28. n Zakona o najmu stanova (NN broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06 i 68/18) te je pokrenut postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom te je ukinut i čl. 6. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o najmu stanova (NN broj 68/18), što znači da tuženik do dana zaključenja raspravljanja u ovoj pravnoj stvari još uvijek nije uspio zakonodavstvo na bilo kakav način uskladiti s ratificiranom Konvencijom.

Dakle, postojeći zakonodavni okvir doveo bi do povrede Konvencijom zaštićenog prava na štetu tužiteljice kao vlasnika nekretnine time što je onemogućena u pravu korištenja nekretnine i ostvarivanja prihoda iz svoje imovine, radi čega bi tužiteljica trpjela štetu u visini razlike između tržišne najamnine i najamnine koju prima od zaštićenog najmoprimca.

Međutim, kako je u pravomoćno okončanom postupku koji se između istih strana i vezano za istu činjeničnu i pravnu osnovu vodio pred ovim sudom pod brojem P-2254/21 utvrđeno da je zaštićeni najmoprimac I. K. već do kolovoza 2018.godine (u tom spisu predmet je zahtjev za kolovoz 2018.godine) iselio iz predmetnog stana, to svakako tužiteljici nije nastala nikakva šteta koju bi joj trebao naknaditi tuženik, jer se ona zaista mogla slobodno koristiti odnosno služiti predmetnim stanom i prije kolovoza 2018.godine. Kako je u ovom postupku zahtjev postavljen za period studenog 2018.godine, prosinac 2018.godine i siječanj 2019.godine, to je jasno da ni zaštićeni najmoprimac ni članovi njegove obitelji tada nisu bili u predmetnom stanu, da se istim mogla koristiti tužiteljica i da je zahtjev radi toga u cijelosti neosnovan, za utuženi period, te je isti valjalo odbiti.

Što se tiče visine naknade koja bi pripadala tužiteljici da je zaštićeni najmoprimac bio u predmetnom stanu u utuženom periodu, a nije, za navesti je kako iz pribavljenih podataka PU za stanove sličnih karakteristika kao predmetni stan proizlazi da bi prosječna tržišna najamnina za m2 stana iznosila 67,17 km po m2 odnosno za ovaj stan površine 52,10 m2 upravo 3.499,30 kn tržišne najamnine koju bi bilo koji najmoprimac trebao platiti (464,44 eura). Vezano za to, za navesti je da se u ovakvim slučajevima pretpostavljeni odnosno utvrđeni iznos tržišne najamnine treba umanjiti na slijedeći način: poreznu osnovicu čini iznos tržišne najamnine umanjen za 30%, na tako dobiveni iznos obračunava se porez na dohodak od 12 % te se na tako dobiveni iznos postotka obračunava iznos prireza koji je u G. S., inače, 15%. Primijenjeno na konkretnu tržišnu najamninu od 3.499,30 kuna, poreznu osnovicu čini iznos od 2.449,51 kn, porez od toga je 293,94 kn, a prirez u iznosu od 44,09 kn (odnosno ukupno porez i prirez u iznosu od 338,03 kn). Dakle, iznos od 338,03 kn trebalo bi odbiti od iznosa tržišne najamnine i tako dobiti iznos od 3.161,27 kuna, a od tog iznosa odbiti iznos zaštićene najamnine od 309,47 kn mjesečno koji je tužiteljica mogla ostvariti neposredno prije predmetnog perioda (kako to pravilno navodi tuženik), pa bi svakako razlika između tržišne i zaštićene najamnine u ovom slučaju iznosila 2.851,80 kn, dakle, više nego što je tužiteljica na ime ove razlike zatražila za svaki od tri utužena mjeseca. Dakle, to je ona visina do koje bi došao sud, visina razlike odnosno naknade, međutim, kako za utuženi period tužiteljici nije prouzročena nikakva šteta jer je ona kao tadašnja vlasnica bila u posjedu predmetnog stana iz kojeg je već nekoliko mjeseci prije toga iselio zaštićeni najmoprimac K., to je zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan. U odnosu na prigovor zastare koji je istaknuo tuženik, navodeći da se radi o zastari samog prava, a temeljem odredbe čl. 227. ZOO-a jer je K. ratificirana

5. studenog 1997. g., a tužba podnesena 2021. g. treba navesti da se, po mišljenju ovog suda, odredba čl. 227. ZOO-a ne primjenjuje, jer se u ovom predmetu ne radi o povremenim tražbinama već o potraživanju naknade štete (pa se ne može raditi o tome da je zastarjelo pravo iz kojeg proizlaze povremene tražbine). Osim toga, po ocjeni ovog suda, prije donošenja odluke ELJUP-a u predmetu S. protiv R. H. (10. srpnja 2014. g.) nije tekao zastarni rok za potraživanje naknade štete jer je tek donošenjem te odluke ELJUP utvrdio povredu K. te čl. 1. Protokola 1. uz tu Konvenciju, a na štetu vlasnika stanova u kojima se nalaze zaštićeni najmoprimci, zbog čega rok za zastaru tražbine s naslova naknade štete može početi teći tek od donošenja te odluke. Naime, tužitelj prije donošenja odluke ESLJP-a nije niti mogao pokretati postupak za naknadu štete po tom osnovu jer je US RH povodom ustavnih tužbi utvrdio da odredbe Zakona

o najmu stanova nisu suprotne Ustavu i odbijao je takve tužbe, a isto tako sudovi u R. H. prije donošenja odluke ESLJP-a odbijali su zahtjeve vlasnika stana kako za predaju u posjed, tako i za razliku između zaštićene najamnine i najamnine koje bi mogli ostvariti na tržištu, dakle, tužitelji u ovakvim predmetima za štetu i osobe koje su im počinile štetu saznaju tek od donošenja odluke ELJUP-a u predmetu S. protiv R. H., odnosno 10. srpnja 2014. g.

Nadalje, a s obzirom da je u primjeni odredba čl. 230. st. 1. ZOO-a odnosno trogodišnji zastarni rok za potraživanje naknade štete koji teče od saznanja za štetu i za osobu koja je štetu učinila te s obzirom da je tužiteljica podnijela zahtjev za mirno rješenje spora, a temeljem odredbe čl. 186. a Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP), koji predstavlja procesnu pretpostavku za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari, prigovor zastare za ovo potraživanje naknade za studeni i prosinac 2018.godine, te siječanj 2019.godine, s obzirom na okolnost da je tužba zaprimljena pred sudom dana 5.listopada 2021.godine (kao i 5.siječnja 2022.godine), nije osnovan.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01,

117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), sud je obvezao tužiteljicu da tuženiku naknadi cjelokupan trošak koji je tuženik imao, a koji je bio potreban za vođenje postupka. Obistinjeni trošak tuženiku odnosi se na trošak sastava odgovora na tužbu i zastupanja na dva ročišta, sve po 75 bodova, što uz vrijednost boda od 15,00 kn daje iznos od 3.375,00 kn odnosno 447,94 eura po fiksnom tečaju konverzije koliko je konačno tužiteljica obvezana isplatiti tuženiku na ime naknade parničnog troška, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

U Splitu, 13. srpnja 2023. godine

S U D A C

Julijana Ponoš v.r.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Z. z. tužene