Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj:Ppž-5497/2022

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasne Momirović kao predsjednice vijeća, te Katice Lučić i Mladena Genca kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Vorel Mikša kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenika LM, zbog prekršaja iz članka 77. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. točka 5. i članka 78. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. točka 3. Zakona o morskom ribarstvu (NN 62/17,14/19), odlučujući o žalbi okrivljenika LM, podnijetoj putem branitelja Ivice Senjaka, odvjetnika iz Pule, protiv presude Općinskog suda u Pazinu, od 29. travnja 2022., broj: 14. Pp-449/2022, u sjednici vijeća održanoj 13. srpnja 2023.,

p r e s u d i o j e :

I. U povodu žalbe okrivljenika LM, a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela i odluci o novčanoj kazni, te se okrivljeniku LM za prekršaje činjenično opisane u izreci pobijane presude pod točkom 1. a), 2. a) i 3. a) iz članka 77. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. točka 5. Zakona o morskom ribarstvu (NN 62/17,14/19, 30/23), utvrđuje novčana kazna u iznosu od 1.320,00 eura (tisućutristodvadeset eura) / 9.945,54 kuna (devettisuća devetstočetrdesetpet kuna i pedesetčetiri lipe), za svako djelo i za prekršaje iz članka 78. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. točka 3. istog Zakona, činjenično opisane pod točkom 1. b), 2. b) i 3. b) izreke, utvrđuje novčana kazna u iznosu od 260,00 eura1 (dvjestošezdeset eura) / 1.958,97 kuna (tisućudevetstopedesetosam kuna i devedesetsedam lipa), za svako djelo, te mu se temeljem članka 39. Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22), izriče ukupna novčana kazna u iznosu od 4.740,00 eura (četiritisućesedamstočetrdeset eura) / 35.713,53 kuna (tridesetpettisućasedamstotrinaest kuna i pedesettri lipe), koju je dužan platiti u roku od 30 (trideset) dana, računajući od dana od primitka ove presude, a ako okrivljenik u tom roku plati dvije trećine izrečena novčane kazne, u smislu odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, smatrat će se da je novčana kazna u cijelosti plaćena.

II. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenika LM i u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje se prvostupanjska presuda

III. Na temelju članka 138. stavak 2. točka 3c. Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22), okrivljenik LM je dužan naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 70,00 eura (sedamdeset eura) / 527,42 kuna (petstodvadesetsedam kuna i četrdesetdvije lipe), u roku od 30 (trideset) dana, računajući od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom okrivljenik je proglašen krivim i kažnjen ukupnom novčanom kaznom u iznosu od 36.000,00 kuna, zbog tri prekršaja iz članka 77. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. točka 5. i tri prekršaja iz članka 78. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. točka 3. Zakona o morskom ribarstvu (NN 62/17,14/19), činjenično opisanih u izreci pobijane presude.

2. Istom presudom okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 500,00 kuna.

3. Protiv navedene presude okrivljenik je putem branitelja pravodobno podnio žalbu iz svih zakonskih razloga.

4. Žalitelj predlaže da se iz razloga iznijetih u žalbi, ista prihvati.

5. Žalba nije osnovana.

6. Odlučujući u okviru žalbenih navoda i članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ovaj sud je utvrdio da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, a na što ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, te da je u provedenom postupku činjenično stanje u potpunosti i pravilno utvrđeno i djela okrivljenika pravilno pravno označena kao prekršaji iz primijenjenih propisa.

7. Naime, na temelju rezultata prekršajnog postupka, i to iskaza svjedoka MM, ČM i OM, te uvida u priloženu dokumentaciju, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su se u ponašanju okrivljenika stekla sva bitna obilježja prekršaja iz članka 77. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. točka 5. i članka 78. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. točka 3. Zakona o morskom ribarstvu.

8. U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka, kako to neutemeljeno ističu žalitelji navodeći da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, izreka presude da je nejasna i proturječna sama sebi kao i razlozima presude te da su razlozi presude međusobno proturječni i nejasni u znatnom dijelu. Naime, suprotno tvrdnji žalitelja prvostupanjski sud je, prema ocjeni ovoga suda, dao valjano obrazložene razloge za krivnju okrivljenika, s kojima se slaže i ovaj sud.

9. Neosnovano žalitelj ističe da Europski arbitražni sud je u lipnju mjesecu 2017. donio presudu kojom je odredio i crtu razgraničenja između R Slovenije i R Hrvatske u akvatoriju Piranskog zaljeva, te obzirom da R Hrvatska odluku arbitražnog suda nije prihvatila, R Slovenija se odlučila na implementiranje arbitražne presude u kojem pogledu je u studenom i prosincu 2017. donijela zakonske i podzakonske akte kojim je utvrdila ingerenciju i u području Piranskog zaljeva, kao i smatra da je sud pogrešno riješio i pitanje koje se odnosi na postojanje granične crte u Savudrijskoj vali ili Piranskom zaljevu pozivajući se na Deklaraciju o međusobnim odnosima, a niti jednim dokazom sud nije utvrdio da li i kojim aktom je RH ustanovila koordinate granične crte u navedenom akvatoriju a samim time nije mogao zaključiti da se pozicija plovila navedene u presudi nalaze u teritorijalnom moru Republike Hrvatske, a Odluka Sabora Republike Hrvatske o odstupanju od Arbitražnog sporazuma predstavlja jednostranu odluku koja je suprotna s međunarodnim pravom, a posljedično i u suprotnosti s čl. 114. Ustava Republike Hrvatske.

10. Naime, odredbom članka 2. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora, čije su potpisnice i Republika Hrvatska i Republika Slovenija, propisano je da se suverenost obalne države proteže izvan njezinoga kopnenog područja i njezinih unutrašnjih voda i, ako se radi o arhipelaškoj državi, njezinih arhipelaških voda na susjedni pojas mora, koji se naziva teritorijalnim morem, te da se suverenost proteže na zračni prostor iznad teritorijalnog mora i na njegovo dno i podzemlje, a suverenost nad teritorijalnim morem ostvaruje se prema odredbama ove Konvencije i prema drugim pravilima međunarodnog prava. U smislu odredbe članka 10. Konvencije u svrhe iste, zaljev je jasno istaknuta uvala koja zadire u kopno u takvu omjeru prema širini svog ulaza da sadržava vode zatvorene kopnom, a nije samo obična krivina obale. Uvala se, naime, neće smatrati zaljevom ako njezina površina nije jednaka ili veća od površine polukruga kojemu je promjer crta povučena preko ulaza u tu uvalu. U svrhu mjerenja, površinom uvale smatra se površina obuhvaćena između crte niske vode uzduž obale uvale i crte povučene između crte niske vode na njenim prirodnim ulaznim točkama. Ako, zbog postojanja otoka, uvala ima više od jednog ulaza, polukrug se povlači tako da se kao promjer uzme ukupna duljina crta koje zatvaraju pojedine ulaze. Površina otoka unutar uvale računa se kao dio morske površine uvale, te ako razmak između crta niske vode na prirodnim ulaznim točkama zaljeva nije veći od 24 morske milje, može se povući granična crta između tih dviju crta niske vode, a vode koje su njome zatvorene smatraju se unutrašnjim vodama, a ako je razmak između crta niske vode na prirodnim ulaznim točkama zaljeva veći od 24 morske milje, povlači se ravna polazna crta od 24 morske milje unutar zaljeva, tako da se crtom te duljine zatvori najveća moguća površina vode. Člankom 300. Konvencije propisano je: „Države stranke u dobroj vjeri ispunjavaju obveze preuzete ovom Konvencijom i ostvaruju prava, jurisdikciju i slobode priznate u Konvenciji na način koji ne dopušta zloupotrebu prava.“.

11. Nadalje, odredbama Pravilnika o granicama u ribolovnom moru Republike Hrvatske (NN 5/11), donesenog na temelju članka 7. Zakona o morskom ribarstvu (NN 56/10, 127/10), preuzetim i novim Zakonom o morskom ribarstvu (NN 62/17, 14/19), propisane su granice ribolovnog mora Republike Hrvatske odnosno morski prostor nad kojim se prostire suverenitet Republike Hrvatske, te je odredbom članka 5. Pravilnika propisano da se ribolovna zona A nalazi u unutarnjem ribolovnom moru i vanjskom ribolovnom moru Republike Hrvatske, a obuhvaća teritorijalno more Republike Hrvatske koje u sjevernom dijelu utvrđuje graničnu crtu između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, koja granična crta je detaljno opisana, čime je podzakonskim aktom Republike Hrvatske utvrđen prolazak državne granice na moru između Republike Hrvatske i Republike Slovenije.

12. Slijedom navedenoga, teritorijalno more Republike Slovenije, prema Konvenciji, budući nije postignut dogovor između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, završava na crti sredine u Savudrijskoj vali i na crti sredine u Tršćanskom zaljevu, a kako slovensko teritorijalno more uopće ne dolazi do otvorenoga mora, to jest međunarodnih voda u Jadranu, nikakvim izmjenama svoga Pomorskog zakonika Republika Slovenija ne može steći ono što joj ne dopušta međunarodno pravo mora. Republika Slovenija svojim teritorijalnim vodama ne izlazi na otvoreno more, tako da prema međunarodnom pravu nema svoj epikontinentalni pojas, pa, ni pravo na gospodarski ili bilo koji drugi pojas.

13. Nadalje, u vezi s time neprihvatljivo žalitelj nastoji presudu Europskog arbitražnog suda iz lipnja 2017. implementirati u pravni sustav Republike Hrvatske, iako je Hrvatska vlada na 241. sjednici 30. srpnja 2015. pokrenula postupak izlaska iz arbitražnog sporazuma sa Slovenijom. Vlada je tako provela odluku Sabora koji je, dan ranije jednoglasno izglasao izlazak iz arbitraže. Vlada je tako, prema odluci, pokrenula postupak za prestanak Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije potpisan 4. studenoga 2009. u Stockholmu, a koji je na snazi od 29. studenoga 2010. zbog povrede odredaba Sporazuma iz točke I. ove Odluke od strane Republike Slovenije, koje su bitne za ostvarenje predmeta i svrhe spomenutog Sporazuma, čime su se stekli uvjeti za njegov prestanak, sukladno pravilima međunarodnog prava te da od datuma upućivanja spomenute note Republika Hrvatska prestaje primjenjivati Sporazum iz točke I. ove Odluke, te takva Odluka Vlade obvezuje i ovaj sud.

14. Iz navedenih razloga, a kako je općepoznata činjenica da je Republika Hrvatska izašla iz arbitražnog sporazuma, to pogrešno navodi žalitelj da nije odgovoran za navedene prekršaje obzirom na postojanje okolnosti koje ispričavaju krivnju, budući je isti, kao osoba koja obavlja gospodarsku djelatnost ribolova, trebao s posebnom pažnjom voditi računa da prilikom obavljanja iste neovlašteno ne ulazi u teritorijalno more Republike Hrvatske, pa su neosnovani navodi žalitelja u kojima ističe postupanje u zabludi, a što je prvostupanjski sud pravilno obrazložio.

15. Također, nije u pravu žalitelj da u odredbi čl. 77. stavak 1. točka 5. Zakona o morskom ribarstvu nije samo sankcionirano obavljanje gospodarskog ribolova bez povlastice koju isključivo izdaje Republika Hrvatska nego da iz te odredbe slijedi da povlastica može biti izdana i od druge odgovarajuće obalne države, a povlasticu okrivljenik ima izdanu od R Slovenije kao članice EU, što u ovom predmetu i nije sporno, pa je iz presude nejasno zašto mu treba još jedna povlastica ako je već ovlaštenik povlastice, te da odredba članka 25. Pomorskog zakonika odnosi se na strane ribarske brodove i obavljanje ribolova u teritorijalnom moru RH koja bi se analogijom i sukladno načelu zakonitosti i Ustavnom načelu jednakosti pred zakonom, morala nalaziti i u Zakonu o morskom ribarstvu ili drugom podzakonskom propisu kojim se regulira ova problematika, a u Zakonu nedostaje adekvatna norma materijalnog prava RH (blanketni propis), kako je to pravilno propisano Pomorskim zakonikom a time ne postoji niti prekršaj naveden na način kako je to opisano u izreci osporavane presude, te je Republika Hrvatska odredbe iz Uredbe (EZ) broj 1005/2008 trebala pretočiti u domaće zakonodavstvo na odgovarajući način.

16. Naime, strane pravne ili fizičke osobe ne mogu dobiti povlasticu za ribolov u ribolovnom moru Republike Hrvatske ako nema međunarodnog ugovora o ribarstvu, a s Republikom Slovenijom nije sklopljen takav ugovor, pa stoga nije niti bilo potrebno u izreci navoditi da je ribolov u teritorijalnom moru Republike Hrvatske obavljan od strane okrivljenika bez odobrenje druge obalne države, te stoga ovdje nije primjenjiva odredba članka 25. Pomorskog zakonika. U tom kontekstu se ističe i to da je u Prilogu I. Uredbe (EU) br. 1380/2013 o zajedničkoj ribarstvenoj politici uređen pristup obalnim vodama u smislu članka 5. stavak 2. navedene Uredbe, pa tako točka 8. toga Priloga uređuje pristup za Sloveniju obalnim vodama Republike Hrvatske i to u odnosu na geografsko područje „12 milja ograničeno na morski prostor pod suverenošću Hrvatske koji se nalazi sjeverno od 45 stupnjeva i 10 minuta paralele sjeverne zemljopisne širine uz zapadnu obalu Istre, od vanjskog ruba teritorijalnog mora Hrvatske, gdje ta paralela dodiruje kopno zapadne obale Istre (Grgatov rt Funtana)“, pri tome određujući vrste ribe, te količinu, kao i broj ribarskih plovila. Međutim, uz navedeno istaknuta je i fusnota: „Gore navedeni režim primjenjuje se od potpune provedbe arbitražne odluke koja proizlazi iz Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Slovenije i Vlade Republike Hrvatske, potpisanog u Stockholmu 4. studenoga 2009.“. Kako se, dakle, s obzirom na ovakav sadržaj navedene fusnote prethodno opisani režim u odnosu na pristup obalnim vodama Republike Hrvatske ne primjenjuje, a s obzirom na poznato stajalište i postupke Republike Hrvatske vezano uz predmetni Sporazum i arbitražnu odluku, kako je to prethodno u ovom obrazloženju i opisano, to proizlazi da slovenska plovila, i bez obzira na eventualno izdanu povlasticu od strane Republike Slovenije, ne mogu obavljati gospodarski ribolov u teritorijalnim vodama Republike Hrvatske, pa u tom smislu povlastica koju je izdala Republika Slovenija ne predstavlja povlasticu koju je izdala „odgovarajuća obalna država“ u smislu prekršajne odredbe članka 77. stavak 1. točka 5. Zakona o morskom ribarstvu, pa stoga, dakle, nije niti bilo potrebno u izreci navoditi formulaciju „ili odgovarajuća obalna država“.

17. Također, neosnovano je pozivanje žalbe na neisticanje blanketne norme u pobijanoj presudi. Naime, relevantne odredbe Uredbe Vijeća (EZ) br. 1005/2008, na koju se i referiraju prekršajne odredbe članka 77. i 78. Zakona o morskom ribarstvu, a u kojima su i propisani prekršaji za koje se u ovom postupku tereti okrivljenik, kao i relevantna odredba Uredbe Vijeća (EZ) br. 1967/2006 u odnosu prekršaje iz članka 78. stavak 1. točka 3. Zakona o morskom ribarstvu, navedene su u izreci odnosno u obrazloženju pobijane presude, s time da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude i citirao predmetne odredbe navedenih Uredbi. S tim u vezi se ističe kako je u članku 2. Zakona o morskom ribarstvu navedeno da se ovim Zakonom uređuje provedba, uz ostale, i Uredbe Vijeća (EZ) br. 1005/2008, te Uredbe Vijeća (EZ) br. 1967/2006, pri čemu se napominje da su uredbe Europske unije izravno primjenjive u državama članicama i stoga se njihov sadržaj ne prenosi osim u slučajevima kada se u tekstu samih uredbi utvrđuje obveza država članica o poduzimanju odgovarajućih mjera kojima se osigurava provedba i primjena uredbi pa je nacionalni zakonodavac u takvim slučajevima obvezan djelovati (npr. određivanje prekršajnih ili kaznenih odredbi).

18. U vezi navoda žalitelja da sud ne prihvaća obranu okrivljenika u dijelu kojem tvrdi da nije od strane policije nikad zatečen na brodu u obavljanju gospodarskog ribolova pa da stoga niti ne može biti prekršajno sankcioniran, te nije navedeno kojim odredbama Prekršajnog zakona je takvo što propisano tj. da počinitelj prekršaja kao fizička osoba može počiniti prekršaj i posredstvom druge osobe, nego proizlazi da je to stanovište suda, te iz odredbi članka 15., 17., u svezi s člankom 3. Zakona o morskom ribarstvu slijedi da vlasnik plovila kao ovlaštenik ribolovne povlastice, nije istovremeno i odgovorna osoba za obavljanje gospodarskog ribolova niti mora imati ispit za obavljanje gospodarskog ribolova te da isti, bilo da je registriran kao pravna osoba ili obrtnik, može zaposliti odgovornu osobu za obavljanje gospodarskog ribolova ako ribolov ne obavlja on, te stoga smatra da je za prekršaj isključivo odgovorna osoba koja je obavljala gospodarski ribolov, a u konkretnom slučaju sud je to trebao utvrditi, ističe se da okrivljenik ima status fizičke osobe obrtnika, što znači osobe koja obavlja određenu gospodarsku djelatnost, a kako je kritične zgode u okviru obrta okrivljenika obavljana djelatnost ribolova brodom koji je vlasništvo njegovog obrta, sa namjenom gospodarske uporabe, što je utvrđeno u tijeku prvostupanjskog postupka, to za obavljanje takve djelatnosti u teritorijalnom moru Republike Hrvatske, a bez propisane povlastice, odgovara isključivo okrivljenik kao vlasnik obrta, neovisno o tome je li isti bio na brodu ili ne. Također, u konkretnom slučaju na okrivljenika se ne mogu primijeniti odredbe članka 15. i 17. Zakona o morskom ribarstvu, što potpuno netočno ističe žalitelj, budući okrivljenik nije imao povlasticu u skladu s propisima Republike Hrvatske, zbog čega je protiv istog i pokrenut prekršajni postupak, te je proglašen krivim za navedeni propust. Dakle, a referirajući se na žalbene navode o prekršajnoj odgovornosti počinitelja kao fizičke osobe obrtnika, ističe se da je odredbom članka 22. stavak 1. Prekršajnog zakona propisano da je počinitelj prekršaja osoba koja vlastitim činjenjem ili nečinjenjem ili posredstvom druge osobe počini prekršaj, te da je člankom 4. Zakona o obrtu (NN 143/13, 127/19, 41/20) propisano da je obrtnik u smislu ovoga Zakona osoba koja obavlja jednu ili više djelatnosti iz članka 2. stavka 1. ovoga Zakona u svoje ime i za svoj račun, a pritom se može koristiti i radom drugih osoba. S obzirom na prethodno navedene odredbe, te s obzirom da Prekršajni zakon, kao i Zakon o morskom ribarstvu predviđa kao počinitelja prekršaja i fizičku osobu obrtnika, to proizlazi zaključak da je za zakonitost obavljanja gospodarskog ribolova, koji se obavlja u okviru djelatnosti obrta, odnosno u ime i za račun obrta, odgovoran vlasnik obrta, neovisno o tome je li se u tom trenutku nalazio na ribarskom plovilu ili nije.

19. S obzirom na naprijed navedeno djelatnici policije su poduzeli sve potrebne radnje za utvrđenje identiteta obrta u okviru kojeg je počinjen prekršaj, a okrivljenik inzistiranjem na nebitnim činjenicama pokušava bezuspješno otkloniti svoju prekršajnu odgovornost, neprihvatljivo ističući da smatra da postupanje policijskih službenika nije u skladu s optužbom a niti sa postupovnim propisima policije što su svjedoci u iskazima opravdavali činjenicom da su ribarice bile u pratnji policijskih plovila R Slovenije te da im drugačije postupanje prema plovilu i osobama na njemu nije bilo iz tih razloga omogućeno pa je takvo postupanje postalo uobičajenim kod ovakvih događanja na moru, te niti jedno od ovlasti iz članka 13. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima policijski službenici nisu primijenili u postupanju radi utvrđivanja prekršaja izuzev davanja upozorenja i naredbi.

20. U vezi navoda žalitelja da s obzirom da se R Hrvatska protivi postupcima R Slovenije oko primjene arbitražne odluke u pogledu crte razgraničenja na području Piranskog zaljeva kao i djelovanju MUP-a R Slovenije u nadzoru te crte razgraničenja, smatra da se takvo stanje stvari na području Savudrijske vale – Piranskog zaljeva od strane Republike Hrvatske može smatrati isključivo incidentom, sukladno članku 35. stavku 2. Zakona o nadzoru državne granice, ističe se da je valjano prvostupanjski sud obrazložio takve navode okrivljenika, koje opet ponavlja i u žalbi, da granični incident mogu počiniti samo službenici državnih i lokalnih tijela susjednih država, dok se ovaj postupak vodi u vezi protupravnog ponašanja okrivljenika, kao fizičke osobe obrtnika.

21. Nadalje, kako je u međuvremenu do donošenja ove odluke, 23. ožujka 2023. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o morskom ribarstvu (NN 30/23) kao povoljniji propis, trebalo je sukladno članku 3. PZ po službenoj dužnosti u povodu žalbe okrivljenika preinačiti pobijanu presudu u pravnoj oznaci i odmjeriti kaznu imajući u vidu sada propisani minimum novčane kazne za prekršaje za koji se tereti okrivljenika (1320,00 eura, pod točkom 1. a), 2. a) i 3. a) izreke i od 260,00 eura, pod točkom 1. b), 2. b) i 3. b) izreke).

22. Ispitujući u smislu navoda žalbe odluku o novčanoj kazni ovaj sud utvrđene novčane kazne, sada smanjene po službenoj dužnosti, smatra razmjernim težini počinjenih prekršaja, stupnju krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. PZ, te da nema osnove za primjenu članka 37. Prekršajnog zakona i ublažavanje novčane kazne ispod donje granice propisane kazne za predmetne prekršaje (od 1320,00 do 1990,00 eura, za djela pod točkom 1. a), 2. a) i 3. a) izreke, te od 260,00 do 530,00 eura, za djela pod točkom 1. b), 2. b) i 3. b) izreke), kako to neosnovano predlaže žalitelj.

23. Kako je odredbom članka 138. stavak 2. točka 3. podtočka c) Prekršajnog zakona propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, to je na temelju članka 139. stavak 3. Prekršajnog zakona, obvezan okrivljenik na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

24. Iz navedenih razloga trebalo je odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 13. srpnja 2023.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Ivana Vorel Mikša, v.r.

Jasna Momirović, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Pazinu u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.