Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž-1146/2023-2

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Marka Pribisalića, kao predsjednika vijeća, Vesne Kuzmičić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ankice Matić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Zavoda, Z., OIB ..., protiv tuženika H. L. d.o.o., Z., OIB ..., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 117 P- 2598/2020-38-8 od 10. veljače 2023., dana 13. srpnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 117 P-2598/2020-38 od 10. veljače 2023.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je kao slijedi:

"I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.735,84 eura1/20.613,16 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. svibnja 2020. do isplate, po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tuženik u cijelosti sa zahtjevom za naknadu troškova postupka."

2. Protiv navedene presude žali se tuženik te presudu pobija u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje u tekstu: ZPP) predlažući pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno raspravljanje i odlučivanje podredno preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora čini zahtjev tužitelja prema tuženiku radi isplate, s osnova naknade štete nastale isplatom invalidske mirovine osiguranici tužitelja B. R. u razdoblju od 1. svibnja 2018. do 29. veljače 2020. u iznosu od 5.471,67 EUR/41.226,32 kune, od čega tužitelj potražuje 50% isplaćenog iznosa odnosno 2.735,84 EUR/20.613,16 kuna.

6. Među strankama nije sporno da je osiguranica tužitelja u vrijeme štetnog događaja bila zaposlenica tuženika te da je doživjela povredu na radu 2004. i 2008., kada je doživjela oružani prepad u poslovnici tuženika te nije sporno da je rješenjem tužitelja osiguranici tuženika priznato pravo na invalidsku mirovinu.

7. Među strankama je pak sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva tj. odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja, uzročno-posljedična veza između štetnih događaja i odlaska osiguranice tužitelja u invalidsku mirovinu te konačno je sporno je li tužitelj svojoj osiguranici isplatio utužene iznose invalidske mirovine te je li potraživanje tužitelja u zastari.

8. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potraživanja sud prvog stupnja je smatrao da zastara potraživanja naknade štete koja je tužitelju nastala isplatama novčanih davanja po osnovi priznatog prava na mirovinu, reguliraju odredbe članka 165. stavak 1. i 2. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 112/22, dalje: ZOMO). Naime, prema odredbi članka 165. stavak 1. ZOMO-a propisano je da potraživanja naknade štete prema odredbama toga zakona zastarijevaju istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje : ZOO). Rok zastare potraživanja s osnova naknade štete određen je člankom 230. stavak 1. i 2. ZOO-a, kojim je propisano kako tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. Početak tijeka rokova zastare da je određen u članku 165. stavak 2. ZOMO-a i prema toj odredbi rokovi zastare počinju teći od dana pravomoćnosti rješenja kojim je osiguraniku, odnosno korisniku priznato pravo iz mirovinskog osiguranja. Međutim, da tužitelj donošenjem rješenja kojim je svom osiguraniku priznao pravo na invalidsku mirovinu nije prema tuženiku stekao bilo kakvo potraživanje.

9. Naime, da tužitelju šteta nastaje tek isplatom mirovine (tada mu je imovina umanjena) i tim trenutkom (trenutkom isplate) da nastaje i dospijeva njegovo potraživanje prema osobi odgovornoj za štetu. Prvostupanjski sud je stava, kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzetim u odlukama poslovni broj Rev-550/10 od 9. siječnja 2013., Rev-x 1262/11 od 22. listopada 2014. i Rev-436/10 od 2. veljače 2011., kako tužitelju šteta nastaje sukcesivno svakom mjesečnom isplatom mirovine pa da stoga svaka tužiteljeva isplata invalidske mirovine njegovom osiguraniku predstavlja za tužitelja novu štetu.

10. Slijedom navedenog, za pojedina davanja isplaćena nakon pravomoćnosti rješenja zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze u smislu ZOO-a, a to je dan kada je izvršena isplata svakog pojedinog davanja. Kako je najstarije potraživanje isplaćeno 1. svibnja 2018., a tužba u ovom predmetnu podnesena 28. svibnja 2020. (kada bi zastara nastupila 1. svibnja 2021.) da je evidentno kako ni u odnosu na najstarije utuženo potraživanje niti za sva potraživanja nakon navedenog, nije protekao zastarni rok, slijedom čega je sud prigovor zastare ocijenio u cijelosti neosnovanim.

11. U odnosu na sporno pitanje primjene mjerodavnog prava, sud prvog stupnja je zaključio da su u ovoj pravnoj stvari mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranu i to za razdoblje do 1. siječnja 2014. odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 102/1998, 71/1999, 127/2000, 59/2001, 109/2001, 147/2002, 117/2003, 30/2004, 177/2004, 92/2005, 43/2007, 79/2007 35/2008, 94/2009, 40/2010, 121/2010, 139/2010, 61/2011, 114/2011, 76/2012, 112/2013, 133/2013, u nastavku ZOMO/98), po kojima tužitelj ima pravo na isplatu razmjernog dijela isplaćene invalidske mirovine, dok su za razdoblje nakon 1. siječnja 2014. mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22, dalje: ZOMO), po kojima tužitelj ima pravo na isplatu punog iznosa isplaćene invalidske mirovine.

11.1. Odredbom čl. 161. ZOMO-a propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju.

11.2. Prema stavku 2. istog članka naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja između ostalih davanja isplaćena na osnovu priznatog prava na mirovinu u punom iznosu.

11.3. Nadalje, stavkom 3. istog propisano je kako zahtjevom za naknadu štete Zavod može obuhvatiti ukupnu svotu štete (kapitaliziranu štetu) ili svotu stvarne štete prema isplatama (pojedinih davanja) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina).

11.4. Odredbom čl. 162. ZOMO-a propisano je da tužitelj ima pravo na naknadu šteta od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpun gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe. Također, odredbom čl. 164. ZOMO-a propisano je da Zavod, ovdje tužitelj, ima pravo tražiti naknadu štete izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

11.5. Nadalje, odredbom čl. 175. ZOMO-a određeno je da se korisnicima prava koji su ta prava ostvarili prema propisima o mirovinskom i invalidskom osiguranju koji su važili do stupanja na snagu tog Zakona osiguravaju ta prava i nakon toga dana u istom opsegu te se usklađuju se prema istom Zakonu.

11.6. Člankom 170. ZOMO-a propisano je da se na naknadu štete i nepripadne isplate, odnosno na stjecanje bez osnove primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, ako nisu u suprotnosti s odredbama ovog Zakona.

11.7. Člankom 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO) propisano je tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, gdje je za istaknuti kako je nesporno da je za nastanak ozljede izvan rada osiguranice tužitelja odgovorna treća osoba, osoba koja je počinila gore spomenuto kazneno djelo.

11.8. Nadalje, prema odredbi čl. 1046. ZOO-a koji se podredno primjenjuje na temelju odredbe čl. 170. ZOMO, šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

12. Također, sud ukazuje kako neovisno o činjenici što gore navedeni poseban propis (ZOMO) uređuje pravnu materiju u sporu za naknadu štete koju potražuje tužitelj, prvotno da je potrebno utvrditi je li tužitelj dokazao sve opće pretpostavke odgovornosti za naknadu štete, koje su propisane odredbama ZOO-a.

13. Temeljem iznesenog, sud prvog stupnja je utvrdio kako slijedi:

- uvidom u prijave ozljeda na radu da proizlazi kako je za ozljede na radu kod tuženika došlo 25. rujna 2004. i 15. ožujka 2008. i to protupravnim djelovanjem treće osobe tj. oružanom pljačkom;

- da je osiguranici tužitelja zbog ozljede na radu (60%) i bolesti (40%) nastala profesionalna nesposobnost za rad zbog koje joj je priznato pravo na invalidsku mirovinu;

- da tuženik tijekom postupka nije dostavio Zapisnik o inspekcijskom nadzoru iz kojeg bi bilo vidljivo koje je zaštitne mjere isti poduzimao za vrijeme štetnog događaja koji su se dogodili tijekom 2004. i 2008., a sve sukladno tada važećem Zakonu o minimalnim mjerama zaštite u poslovanju s gotovim novcem i vrijednostima ("Narodne novine" broj 173/03 i 150/05). Također, da tuženik nije dostavio niti suglasnost MUP-a, sukladno odredbi članka 8. stavak 6. citiranog zakona, pa je samim tim tijekom oružane pljačke 2008. bio dužan imati i tjelesnu zaštitu, a što također nije dokazano u ovom postupku;

- da tuženik nije dokazao da je dana 25. rujna 2004. imao ugrađen protuprovalni sustav sa centraliziranom dojavom i nadzorom alarma te protuprovalni sustav sa centraliziranom dojavom i nadzorom alarma, što je bilo moguće učiniti dostavom odgovarajućeg zapisnika o inspekcijskom nadzoru ili pak provođenjem vještačenja.

14. Sukladno ovim utvrđenjima sud prvog stupnja zaključuje kako se odgovornost tuženika kao poslodavca temelji po kriteriju presumirane krivnje, sukladno odredbi članka 1045. ZOO-a, pa uzevši u obzir nespornu činjenicu da je osiguranica tužitelja na svom radnom mjestu prodavačice napadnuta prilikom pljačke, da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je kao poslodavac proveo sve zaštitne mjere na radu, a što isti nije učinio pa sud zaključuje za postoji odgovornost tuženika za nastanak štetnih događaja koji su se dogodili 25. rujna 2004. i 15. ožujka 2008.

15. Budući da je tuženik tijekom postupka osporio uzročno posljedičnu vezu između štetnih događaja 25. rujna 2004. te 15. ožujka 2008. i odlaska osiguranice tužitelja u invalidsku mirovinu na navedenu okolnost provedeno je vještačenje po vještaku medicine rada D. V., spec. medicine rada.

16. Iz citiranog nalaza i mišljenja od 7. lipnja 2022. proizlazi kako je osiguranica tužitelja, B. R. radeći kod tuženika kao prodavač u dva navrata, 25. rujna 2004. i 15. ožujka 2008., na radnom mjestu svjedočila izvršenju kaznenog djela razbojstva, da je tada razvila akutnu reakciju na stres, odnosno reakciju na teški stres i poremećaj prilagodbe, koje bolesti je HZZO priznao ozljedom na radu. Vještak navodi kako je prema priloženoj medicinskoj dokumentaciji vidljivo da se osiguranica tužitelja povremeno psihijatrijski liječila tijekom 90.-ih. Iako od veljače 1997. do listopada 2007. medicinskih podataka iz zdravstvenog kartona nema, iz Izvješća s nalazom i mišljenjem liječnika, koje je ispunio ordinarijus, proizlazi da se ona kontinuirano psihijatrijski liječila od 2004., a u periodima dekompenzacije se liječila i bolnički i to od 25. svibnja do 26. lipnja 2007., od 25. rujna do 23. listopada 2007., od 21. srpnja do 14. kolovoza 2009., od 31. kolovoza do 30. rujna 2009., te od 13. svibnja do 11. lipnja 2010. Vještak zaključuje kako se podaci kontinuiranog psihijatrijskog liječenja te periodi dekompenzacije-bolničkog liječenja poklapaju sa periodima štetnih događaja, 25. rujna 2004. i 15. ožujka 2008., te da je time nepobitno da postoji uzročno-posljedična veza između štetnih događaja i priznanja prava na invalidsku mirovinu osiguranice tužitelja B. R. zbog profesionalne nesposobnosti za rad.

17. Prvostupanjski je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka D. V., smatrajući da je predmetni nalaz i mišljenje izrađen stručno i uvjerljivo, te je u skladu s medicinskom dokumentacijom u spisu, a osim toga da stranke nisu stavljale prigovore i primjedbe na pisani nalaz i mišljenje vještaka.

18. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da postoji uzročno-posljedična veza između štetnih događaja koje je osiguranica tužitelja B. R. pretrpjela na radnom mjestu 25. rujna 2004. te 15. ožujka 2008. i njezinog odlaska u invalidsku mirovinu, i to u omjeru od 50 %.

19. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao isplatu predmetnih iznosa invalidske mirovine za razdoblje od 1. svibnja 2018. do 29. veljače 2020. sud je kako smatra navedeni prigovor tuženika u cijelosti neosnovanim.

20. Naime, sud utvrđuje kako je tužitelj dostavio u spis obračun isplata invalidske mirovine za razdoblje od 1. svibnja 2018. do 29. veljače 2020. pri čemu je istaknuto kako se navedeni obračuni o isplatama invalidske mirovine smatra javnom ispravom, sukladno članku 230. stavak 1. ZPP-a kojim je propisano da je javna isprava ona isprava koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti, te isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu, te ista kao takva dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje. Posebno je istaknuti kako je tužitelj pravna osoba sa javnim ovlastima, a uz uvjete iz čl. 159. st. 1. i 2. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 47/2009, dalje ZUP) javnopravna tijela izdaju potvrde, a njima se smatraju uvjerenja, odnosno druge javne isprave o činjenicama u vezi s poslovima koje obavljaju na temelju javnih ovlasti. Uvjerenja i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija moraju se izdavati u skladu s podacima službene evidencije, dok takva uvjerenja, odnosno druge isprave imaju značenje javne isprave. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra kako je tužitelj dostavom navedenog obračuna dokazao isplatu predmetnih iznosa invalidske mirovine.

21. U odnosu na visinu utuženog potraživanja, sud ističe kako je uvidom u gore navedeni obračun isplata iznosa invalidske mirovine osiguranice tužitelja B. R. za razdoblje od 1. svibnja 2018. do 29. veljače 2020. utvrdio da svota ukupno isplaćene invalidske mirovine za navedeno razdoblje iznosi 5.471,67 eura/41.226,32 kn, a budući je uzrok invalidnosti 50% ozljeda na radu, iznos invalidske mirovine s osnove ozljede na radu za navedeno razdoblje iznosi 20.613,16 kn/2.735,84 eura, a koji iznos tužitelj i potražuje tužbenim zahtjevom, te koji iznos i stoji naznačen u predmetnom obračunu sa lista 24 spisa.

22. Izračun isplate invalidske mirovine sačinjen od strane tužitelja da predstavlja javnu ispravu pa kako je tužitelj javna ustanova koja prema odredbi čl. 127. st. 2. ZOMO-a ima javne ovlasti u rješavanju o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja, slijedom čega ovjerena dokumentacija tužitelja o obračunu razmjernog iznosa invalidske mirovine u utuženom razdoblju predstavlja javnu ispravu koja dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje, sukladno odredbi čl. 230. st. 1. ZPP- a. Tuženik tijekom postupka da nije predložio izvođenje dokaza kojim osporava utvrđene činjenice u javnoj ispravi ili da je ista pogrešno sastavljena.

23. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio kako je tuženik dužan naknaditi tužitelju štetu u iznosu od 2.735,84 eura/20.613,16 kn čime je odlučeno u toč. I. izreke.

24. Odluku o zateznoj kamati sud je utemeljio na odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a, a u svezi sa odredbom članka 165. stavak 3. ZOMO-a prema kojoj tužitelj ima pravo na zateznu kamatu na ime naknade štete od prvog idućeg dana nakon isteka roka od 15 dana od dana dostave pozva odgovornoj osobi da naknadi štetu.

25. Odluku o troškovima postupka sud je utemeljio na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a radi čega je suđeno kao u izreci pobijane presude.

26. Gore navedena činjenična utvrđenja te pravne zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj žalbeni sud.

27. Naime, u iscrpno provedenom postupku sud prvog stupnja utvrdio je sve relevantne činjenice i na isto valjano primijenio materijalno pravo, posebice odredbe Zakona o minimalnim mjerama zaštite u poslovanju s gotovim novcem i vrijednostima te utvrdio kauzalnu vezu između povrede odredbi navedenog Zakona i štetnog događaja razbojstva uslijed kojeg je došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja osiguranice tužitelja i posljedično nastanka štete tužitelju.

28. Naime, za postojanje odgovornosti za štetu moraju biti kumulativno ispunjene sve opće pretpostavke odgovornosti za naknadu štete, odnosno odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročno posljedična veza između štetne radnje i štetne posljedice.

29. Slijedom navedenog, pravilno je sud zaključio o odgovornosti tuženika u ovoj pravnoj stvari, jer osim protupravne radnje tuženika – propuštanja i implementiranja svih mjera zaštite utvrdio je i uzročnu vezu između navedenog nečinjenja tuženika i protupravne radnje treće osobe – razbojstva uslijed kojeg je došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja tužiteljice.

30. Isto tako, neosnovano žalitelj ističe kako "obračun" tužitelja ne predstavlja dokaz o izvršenoj uplati te kako navedeni dokument nije potvrda o izvršenoj transakciji. Prema stavu ovog suda tužitelj je dostavio relevantnu ispravu iz koje je razvidno da je doista provedeno plaćanje, a ukoliko je tuženik doista smatrao da se ne radi o javnoj ispravi koja dokazuje ispravnost onoga što se u istoj navodi budući je na njemu teret dokaza, trebao je dokazati protivno, a što je isti propustio učiniti.

31. Radi svega iznesenog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika, valjalo je odbiti njegovu žalbu kao neosnovanu te potvrditi pobijanu presudu prvostupanjskog suda, sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a, kao i odluku o troškovima postupak.

32. Slijedom iznesenog suđeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Splitu, 13. srpnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Dragica Samardžić, v. r.