Pn-330/2019
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u S., po sucu tog suda Ljiljani Mustapić u pravnoj stvari tužitelja Ž. L. iz S.,OIB…, zastupan po punomoćnici J. M. odvjetnici u S., protiv tuženika R. H.,Z., OIB…,zastupana po O.D.O u S.radi naknade štete, nakon zaključene glavne rasprave dana 5. svibnja 2023.g,presudom donesenom i objavljenom dana 13. srpnja 2023 g.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi :
"I Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana plati tužitelju iznos od 1.875,00 kuna sa zateznom kamatom po stopi određenoj propisom iz članka 29 stavak 2 Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a koja teče od 01.
XII 2014 pa do isplate."
II Dužan je tužitelj u roku od 15 dana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 199,00 Eura / 1.500,00 kn.
Obrazloženje
U tužbi tužitelj navodi da je odvjetnik. protiv tužitelja Ž D O . u S. povelo kazneni postupak koji se vodio pred Županijskim sudom u S.pod brojem K-16/2001. Tužitelj je lišen slobode dana 15. IX 1996 o čemu je policijska uprava Splitsko-dalmatinska sastavila izvješće o lišenju slobode broj 511-12-14-50-KU-1232/1996. Nakon toga je sud dobio rješenje o provođenju istrage, pa je sud i proveo istragu protiv tužitelja. Nakon završene istrage Županijsko državno odvjetništvo je protiv tužitelja podnijelo optužnicu broj KT-117/96 od 29.XII 2000.,Županijski sud u S. sudio tužitelju u predmetu K-16/01.
Dana 27.6.2014. Županijski sud u S. je donio presudu kojom je tužitelja oglasio krivim za kaznena djela iz presude kojom je tužitelja oglasio krivim za kaznena djela iz čl.337.st.4 KZH i dr., pa ga je taj sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Sudac Županijskog suda u S. M. P. je
Hrvatskoj odvjetničkoj komori podnio disciplinsku prijavu protiv tužitelja i dostavio joj je presudu Županijskog suda u S. broj K-16/01 od 27.VI.2014. Hrvatska odvjetnička komora je dana 8.IX.2014. donijela rješenje broj 7070/2014 kojim je tužitelju obustavljeno obavljanje odvjetništva i to radi toga jer je oglašen krivim i osuđen presudom K-16/01 Županijskog suda u S. VSRH je ukinuo osuđujuću presudu K-16/01 Županijskog suda u S., protiv tužitelja odbio optužbu. Rješenjem Hrvatske odvjetnIčke komore broj 7070/2014 od 5.VII.2017. ukinuto je rješenje od 8.IV.2014. na način da je "ukinuta obustava prava na obavljanje odvjetničke djelatnosti".
Za vrijeme trajanja mjere zabrane obavljanja odvjetništva tužitelj nije mogao obavljati odvjetničke poslove, nije mogao zastupati, nije mogao sastavljati isprave, nije mogao davati pravne savjete itd., pa je pretrpio štetu. Tužitelje postupio prema propisu iz članka 186, a Zakona o parničnom postupku. Obzirom da u postupanju tijela kaznenog progona u navedenom kaznenom postupku koji je vođen protiv podnositelja ne nalazimo elemente nezakonitog ili nepravilnog rada za koji bi odgovarala Republika Hrvatska, to u konkretnom slučaju nisu ostvarene materijalno- pravne pretpostavke za odgovornost RH za eventualnu štetu koju je pretrpio podnositelj zahtjeva.
U predmetu Županijskog suda u S. K-43/2013 tužitelj je branio D.
V., kao njegov izabrani branitelj, optuženog za kazneno djelo ubojstva iz članka 90. Kaznenog zakona. No, nakon donošenja rješenja iz točke 6 ove tužbe tužitelj nije mogao poduzimati radnje u ovom predmetu, nije mogao braniti, nije mogao pisati podneske, nije mogao zastupati D. V. na ročištima niti sudskim radnjama, pa tako nije mogao:kao branitelj zastupati D. V. na raspravi 1.XII 2014.,i to od 11.30 sati do 13.45 sati, čime je tužitelju nastupila šteta u iznosu od 1.000,00 kuna, prema odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
U odgovoru tužene predlaže odbaciti predmetnu tužbu kao nedopuštenu obzirom da u konkretnom slučaju nije ostvarena pozitivna procesna pretpostavka propisana odredbom čl.186 a Zakona o parničnom postupku. Naime, kad se usporedi zahtjev za mirno rješenje spora i predmetna tužba, evidentno je da zahtjev za mirno rješenje spora nije sadržavao sve potrebne elemente koje sadržava tužba, radi čega se ima smatrati da taj zahtjev nije bio uredan te kao takav ne udovoljava procesnim uvjetima propisanom odredbama čl.186 a ZPP-a. S tim u svezi, zz tužene ističe kako je tužitelj temeljem istog zahtjeva za mirno rješenje spora ustao s više tužbi pred ovim sudom te se postupci vode pod brojevima P-97/19,Pn-22/19, Pn-533/16, Pn 95/19,Pn 35/19,Pn-45/19,Pn-31/91,Pn- 26/19,Pn-47/19,Pn-55/19,P-92/19,Pn-21/91,Pn-38/19,Pn-53/19,Pn-37/19, Pn-25/19 i Pn- 153/19, iako za takvo postupanje nije bilo nikakvog opravdanog razloga te je tužitelj trebao podnijeti jednu tužbu jer se zahtjevi temelje na identičnom činjeničnom i pravnom osnovu.
Stoga se predlaže sudu izvršiti spajanje svih navedenih postupaka u jedan. Podredno, zz tuženika osporava osnov i visinu predmetnog tužbenog zahtjeva, predlaže istog odbiti i obvezati tužitelja na podmirenje parničnog troška. U konkretnom slučaju, nisu ostvarene materijalno pravne pretpostavke za odgovornost tužene za eventualnu štetu koju je pretrpio tužitelj, obzirom da je postupanju pravosudnih tijela u svezi vođenja kaznenog postupka protiv tužitelja nije bilo elemenata nezakonitog, odnosno nepravilnog rada. Također, mjera zabrane tužitelju obavljanja odvjetničke djelatnosti je u cijelosti utemeljena na pozitivnim propisima, što znači da ne postoji element protupravnosti kao pretpostavka za zasnivanje odgovornosti za štetu.
Tuženik u podnesku od 15. prosinca 2022.godine navodi da ističe se prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Naime, tužitelj u ovom postupku potražuje naknadu štete navodeći kako u predmetu Županijskog suda u S. br. K.43/13 kao branitelj nije mogao zastupati D. V. na raspravi 1. prosinca 2014., čime mu je nastupila šteta u iznosu od 1.000,00, sukladno odredbi Tbr. 4. t. 1.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Međutim, tužitelj nije dostavio dokaz o tome je li odvjetničku djelatnost obavljao samostalno, u zajedničkom uredu ili u odvjetničkom društvu. Naime, ukoliko je u razdoblju od 8. rujna 2014. do 5. srpnja 2017. (za koje vrijeme je bila na snazi mjera zabrane obavljanja odvjetništva) tužitelj bio član i osoba ovlaštena za zastupanje u javnom trgovačkom društvu koje obavlja odvjetničke poslove, sve radnje koje bi tužitelj u tom razdoblju kao odvjetnik mogao poduzimati bile biisključivo u ime i za račun javnog trgovačkog društva. Dakle, eventualna šteta o kojoj tužitelj govori, ako je uopće i nastala, bila bi šteta trgovačkog društva, budući da članovi javnog trgovačkog društva sve radnje u okviru poslovanja društva poduzimaju u ime i za račun društva, a sve u skladu s relevantnim odredbama Zakona o trgovačkim društvima, Zakona o obveznim odnosima i Zakona o odvjetništvu. Nadalje, tuženik ističe i prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Naime, tužitelj potražuje naknadu štete koja mu je nastala zbog odluke o obustavi prava na obavljanje odvjetničke djelatnosti, a koju odluku nije donijela Republika Hrvatska, već Hrvatska odvjetnička komora kao samostalna i neovisna strukovna organizacija za čije postupanje Republika Hrvatska ne odgovara. Osim toga, nisu ostvarene ni materijalno pravne pretpostavke za odgovornost tuženika za eventualnu štetu koju je pretrpio tužitelj, obzirom da u postupanju pravosudnih tijela u svezi vođenja kaznenog postupka protiv tužitelja nije bilo elemenata nezakonitog, odnosno nepravilnog rada. S tim u svezi, tuženik ističe kako vođenje kaznenog postupka protiv tužitelja samo po sebi ne daje istome pravo potraživati naknadu štete, a posebno kod činjenice da vođenje kaznenog postupka ni u jednom segmentu nije imalo obilježja šikanoznog ili arbitrarnog postupanja pravosudnih tijela naspram tužitelja. Analizom procesnog gradiva koje prileži kaznenom spisu razvidno je da je tijekom cijelog trajanja kaznenog postupka sud kao i nadležno državno odvjetništvo postupalo sukladno Zakonu o kaznenom postupku a poglavito u skladu s načelom legaliteta kaznenog progona. Pored toga, mjera zabrane tužitelju obavljanja odvjetničke djelatnosti je u cijelosti utemeljena na pozitivnim propisima, što znači da ne postoji element protupravnosti kao pretpostavka za zasnivanje odgovornosti za štetu. Slijedom svega navedenog, predlaže se odbiti tužbeni zahtjev.
Podneskom od 19. veljače 2023.godine tužitelj navodi u presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž.646/2014 od 23.V.2017. napisao da je prvostupanjski sud u presudi K.16/01 „neosnovano i nekritički prihvatio izmjene činjeničnog i pravnog opisa kaznenih djela iz toč. 1.2. 4. i 5. optužnice, te pravnu kvalifikaciju, od 21. veljače 2014. (list 1970 spisa), kojima je tužitelj navedenim djelima neosnovano dao značaj djela počinjenih u vezi Zakona o nezastarijevanju“.U pravu su žalitelji da u odnosu na kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti, iz čl. 337. st. 4. KZ/97 , opisana pod toč. l. 2. 4. i 5. izreke, nije bilo mjesta da se ista povezuju sa čl.5. toč. 13. i čl. l. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije („Narodne novine" broj 57/11, nastavno Zakona o nezastarijevanju), te da je za sva kaznena djela za koja su optuženici proglašeni krivima, nastupila zastara kaznenog progona, s obzirom na vrijeme kada su pojedine inkriminirane radnje počinjene. Sud je neosnovano i nekritički prihvatio izmjene činjeničnog i pravnog opisa kaznenih djela iz toč. 1.2. 4. i 5. optužnice, te pravnu kvalifikaciju, od 21. veljače 2014. (list 1970 spisa), kojima je tužitelj navedenim djelima neosnovano dao značaj djela počinjenih u vezi Zakona o nezastarijevanju, polaze(i pri tome od svojevrsnog automatizma odnosno od proste činjenice da su inkriminacije za koje se terete optuženici zaista počinjene za vrijeme Domovinskog rata u vrijeme kada se odvijao proces pretvorbe i privatizacije, pri čemu u činjeničnom opisu tih djela nisu opisane i naznačene okolnosti koje bi ukazivale da su poduzete kriminalne radnje karakterizirane aktivnošću kojom se zloupotrebljava činjenica da je u tijeku Domovinski rat, tako da se prema postavljenom činjeničnom opisu terećenih kaznenih djela radi tek o uobičajenim („klasičnim") kriminalnim aktivnostima optuženika kojima isti zloupotrebljavaju svoj položaj i ovlasti, pri čemu u činjeničnom opisu djela nije niti naznačeno da bi kaznena djela optuženici počinili zbog pretvorbe, niti ista imaju posljedice za pretvorbu i privatizaciju, što je daljnji uvjet primjene Zakona o nezastarijevanju, već se poduzete kriminalne radnje optuženika automatski povezuju sa pretvorbom, bez navođenja konkretnih razloga osim da bi se time omogućio nastavak kaznenog progona i nakon isteka rokova za zastaru kaznenog progona. Pri tome, tužitelj se poziva na odredbe čl. 5. toč. 13. u vezi čl.7. Zakona o nezastarijevanju, ali ne i na odredbu čl. 7. istog zakona, kojom se određuje da kaznenim djelima ratnog profiterstva uključujući i kaznena djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, (jer se Zakon o nezastarijevanju prema odredbi čl. 1. odnosi jednako na kaznena djela ratnog OIB: profiterstva i kaznena djela iz procesa pretvorbe i privatizacije), postaju i kaznena djela navedena u čl. 5. ako je njima ostvarena nesrazmjerna imovinska korist iskorištavanjem ratnog stanja i neposredne ugroženosti i neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države, što ovdje zasigurno nije slučaj jer pričinjena imovinska korist od 126.300 DEM za toč. 1., 150.000 DEM za toč.2.,te 573.164,52 Kn za toč.4. i 98.000 DEM zatoč.5. očito nema značaj nesrazmjerne imovinske koristi kakvu je imao u vidu navedeni Zakon o nezastarijevanju, tako da navedenim kaznenim djelima koja se optuženicima stavljaju na teret izmijenjenom optužnicom državnog odvjetništva od 21. veljače 2014., zapravo nedostaje jedan od konstitutivnih elemenata kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, a to je nesrazmjernost imovinske koristi u smislu čl. 7. st. 1. Zakona o nezastarijevanju."
Tijekom postupka sud je u dokazne svrhe pregledao cjelokupnu pisanu dokumentaciju koja prileži spisu odustao od izvođenja daljnjih dokaza kao suvišnih.
Tužbeni zahtjev nije osnovan.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom imovinske štete, naspram tuženika izmakle dobiti tužitelja, prema navodima tužbe tužitelj nije mogao obavljati rad radi donesenog rješenja Hrvatske odvjetničke komore br.7070 od 8. rujna 2014 g. kojim je tužitelju obustavljeno obavljanje odvjetništva jer je proglašen krivim i osuđen presudom Županijskog suda u S. K-16/01, a koja je kasnije ukinuta odlukom VSRH dakle taj postupak je završen donošenjem oslobađajuće odluke za tužitelja. Tužitelj je postupio prema odredbi čl.186 a st.1 ZPP-a. (list 4 spisa).
Odredbom članka 1045 ZOO-a propisano je tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Krivnja postoji kad je štetnik uzrokovao štetu namjerno i nepažnjom ( čl.1048 ZOO-a). Odredbom članka 1046 ZOO-a propisano je da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) povreda prva osobnosti (neimovinska šteta).
Pretpostavke odgovornosti za štetu između ostalih je i uzročna veza koja mora postojati između štetne radnje i štete na način da se šteta javlja kao posljedica štetne radnje pojam uzročnost-kauzaliteta znatno je uži od istog pojma u prirodnim znanostima pa se kao pravno relevantan uzrok štete uzima onaj događaj čijem redovnom učinku odgovara konkretna šteta. To znači da je uzročna veza adekvatna, ako je štetna radnja uopće bila podesna da izazove štetnu posljedicu, a ne i onda kada je to mogla učiniti zahvaljujući specifičnim i neočekivanim okolnostima o kojima po redovnom tijeku stvari ne vodi računa. Posljedica koja nije adekvatna štetnoj radnji ne može staviti na teret izvršitelju radnje i zato o njoj vodi računa prilikom utvrđivanja štete, Po prirodi stvari šteta može biti posljedica više uzroka od kojih treba izabrati onaj koji je pravno odlučujući uzročna veza se ne predmjeva što je oštećenik dužan dokazati, njezino postojanje.
Nadalje, sporna je pasivna legitimacija tuženika, ovaj sud drži, temeljem svih izvedenih dokaza i priložene dokumentacije da je disciplinski postupak Hrvatske odvjetničke komore pokrenut vezano za predmet Županijskog suda u S. broj K-16/01, što je i rezultiralo rješenjem Hrvatske odvjetničke komore od 8. rujna 2014. godine kojim je tužitelju obustavljeno obavljanje odvjetništva. Dakle, tužitelj je presudom Županijskog suda u S. 27. lipnja 2014. godine proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora od dvije godine, nakon toga je po disciplinskoj prijavi iz tog predmeta Hrvatska odvjetnička komora donijela rješenje kojim je tužitelju obustavljeno obavljanje odvjetništva, a naknadno je tužitelj oslobođen optužbe i posljedično je Hrvatska odvjetnička komora rješenjem od 5. srpnja 2017. godine ukinula rješenje od 8. rujna 2014. godine na način da je ukinuta obustava prava na obavljanje odvjetničke djelatnosti. Tuženik je prema stavu ovog suda pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari. Ovom slučaju sud nalazi uzročno-posljedičnu vezu između vođenja kaznenog postupka pred Županijskim sudom u S. i činjenice što je tužitelju kao odvjetniku određeno vrijeme bilo obustavljeno pravo na obavljanje odvjetničke djelatnosti. Sud je stava da zbog donošenja ranije osuđujuće presude Županijskog suda u S. kojim je tužitelj proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora, a koju je donijelo vijeće Županijskog suda u S., što je bitno, nema mjesta utvrđenju da bi se radilo o nezakonitom ili nepravilnom radu suca u obnašanju sudačke dužnosti, pitanje odgovornosti države za rad sudaca primarno regulira Zakon o sudovima koji propisuje kako tuženik odgovara za štetu koju je oštećenoj stranci u postupku nanio sudac u obnašanju svoje sudačke dužnosti nezakonitim ili nepravilnim radom. Donošenjem presude u predmetu Županijskog suda u S. broj K-16/01 nema mjesta zaključku da se radi o nezakonitom ili nepravilnom radu suca u obnašanju sudačke dužnosti, ne radi se o postupanju suprotno zakonu od strane suda, prilikom provođenja svoje uloge sucima mora biti i jest dano pravo na slobodu izražavanja pravnih mišljenja kao i na neovisnost prilikom donošenja sudskih odluka kako bi se što bolje očuvala neovisnost funkcije pravosuđa. Zato nema mjesta izvođenju dokaza saslušanjem svjedoka ili bilo kakvih drugih dokaza jer su rezultati kaznenog postupka jasni i nedvojbeno utvrđeni.
U ovom slučaju radi isključivo o odgovornosti države zbog neopravdane osude, vezano za Ustav Republike Hrvatske koji propisuje nepovredivost čovjekove slobode i osobnosti. Osuđujuća presuda protiv tužitelja iz koje je razumljivo proizašla odluka Hrvatske odvjetničke komore, ukinuta je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, optužba spram tužitelja je u konačnici odbijena, a ono vrijeme za koje je osuđujuća presuda proizvodila učinke jest vrijeme u kojem je tužitelju mogla nastati šteta za koju bi tuženik odgovarao, vezano za konačan ishod kaznenog postupka. Dakle, ovdje i Ustav RH i Zakon okaznenom postupku (stariji-NN110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03, 178/04, 115/06) daje takvim osobama pravo na svekoliku rehabilitaciju, naknadu štete te druga prava propisana zakonom. U čl.476. Zakona o kaznenom postupku predviđeno je pravo na naknadu štete osobe prema kojoj je bila pravomoćno izrečena kaznena sankcija ili koja je proglašena krivom, a oslobođena kazne, a kasnije je u povodu izvanrednog pravnog lijeka novi postupak pravomoćno obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe ili je optužba odbijena.
Dakle, ukoliko je tužitelju nastala šteta radi osuđujuće presude Županijskog suda u S. (što je ovdje slučaj, a ne presude suca tog suda), te slijedom toga rješenja HOK- a, vezano za eventualno izgubljenu zaradu za vrijeme trajanja obustave obavljanja odvjetničke djelatnosti po rješenju HOK-a, ovaj sud drži da bi mu tuženik takvu štetu trebao i naknaditi. Rješenje Hrvatske odvjetničke komore posljedica je ranije osuđujuće presude koja je ukinuta i samim tim bi upravo tuženik vezano za postupanje u kaznenom postupku trebao naknaditi tužitelju cjelokupnu štetu koja mu je nastala, ukoliko mu je nastala, zbog donošenja te presude koja je kasnije ukinuta. Zakon o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17) upućuje u navedenom smislu na daljnju primjenu vezanih odredbi iz starijeg Zakona o kaznenom postupku, dakle vezano za postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba. Dakle, nije osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije na strani tuženika, neopravdanom osudom je eventualno nastala šteta tužitelju koju je on morao dokazati i u slučaju da je dokaže tuženik bi mu je trebao naknaditi.
Prema odredbi čl.30 Zakona odvjetništvu (NN9/94.) odvjetnik koji radi u društvu dužan je pružati one oblike pravne pomoći koje mu odredi društvo, ako ugovorom sklopljenim između društva i odvjetnika nije drugačije određeno. Čl.29 ovog zakona propisuje da pravnu pomoć u odvjetničkom društvu mogu pružati samo odvjetnici i odvjetnički vježbenici odvjetnici koji rade u odvjetničkom društvu ne moraju biti članovi društva.
Čl.27 ovog zakona propisano je da dva ili više odvjetnika upisanih u imenik odvjetnika Komore mogu osnovati odvjetničko društvo koje se osniva kao javno trgovačko ili kao društvo sa ograničenom odgovornošću. Na odvjetničko društvo se na odgovarajući način primjenjuje Zakon o trgovačkim društvima.
Nesporno je, tužitelj je u promatranom vrijeme bio član Odvjetničkog društva L. & Č. u S., kao javnog trgovačkog društva i osnivač istog. Dakle šteta je u ovom slučaju mogla nastati društvu, tako da samom tužitelju nije nastupila nikakva šteta, pitanje plaće u društvu i dobiti društva nije predmet spora.
Radi navedenog tom društvu nije nastupila nikakva šteta vezano za za rješenje Hrvatske odvjetničke komore tužitelju, a nije ni samom tužitelju koji je član društva društva, jer svi članovi društva koje je osnovano kao javno trgovačko društvo je trgovačko društvo u koje se udružuju dvije ili više osoba zbog trajnog obavljanja djelatnosti pod zajedničkog tvrtkom pravni odnosi između članova društva uređuju su društvenim ugovorom, svaki član društva ima pravo i obvezu voditi poslove društva. Dobit tekuće godine dijeli se na članove društva tako da svakome od njih pripadne dio koji odgovara njegovom udjelu u kapitalu društva.
Dakle šteta je u ovom slučaju moga nastati društvu, tužitelj nije dokazao da je odvjetničkom društvu nastupila bilo kakva šteta. Dakle u predmetu Kov 27/2014 tužitelju nje izmakla nikakva dobit koju bi mu tuženik u vidu naknade štete trebao naknaditi radi navedenog odbijen je zahtjev tužitelja kao neosnovan.(čl.219 ZPP-a).
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154 st.1 ZPP-a pa je tužitelju priznat trošak, tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu jednog podneska i zastupanja na tri ročišta po 25 bodova uvećano za vrijednost boda 199,00 Eura / 1.500,00 kn.
U Splitu, 13. srpanj 2023 g.
S U D A C
LJILJANA MUSTAPIĆ
PRAVNA POUKA: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu na Županijski sud putem ovog suda u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u tri primjerka.Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
