REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 1174/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. D., Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik H.
V., odvjetnik u Odvjetničkom društvu V. i partneri j.t.d. iz Z., protiv tuženika J. Š. iz Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik S. H., odvjetnik u Odvjetničkom društvu H. & partneri d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1549/22-2 od 8. studenoga 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3805/18-89 od 14. travnja 2022., u sjednici održanoj 12. srpnja 2023.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1549/22-2 od 8. studenoga 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3805/18-89 od 14. travnja 2022.
2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), ovaj je sud ocijenio da na temelju onoga što prijedlog sadrži i što je uz njega dostavljeno, u odnosu na naznačena pravna pitanja nije riječ o pitanjima koja su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi u smislu odredbi čl. 385.a st. 1. ZPP-a. Naime, u odnosu na prvo i drugo pitanje valja reći da nije riječ o pitanjima kojima bi se preispitivalo neko pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova izraženo u pogledu pravilne primjene koje materijalnopravne ili postupovnopravne odredbe u konkretnoj parničnoj stvari, a koja bi mogla biti važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a. Navedenim pitanjima tuženik zapravo sugerira revizijskom sudu ocijeniti je li u predmetnoj parnici, prema okolnostima konkretnog slučaja, pravilno odlučeno o predmetu spora, što nikako ne može opravdati intervenciju ovoga suda i dopuštenje revizije. Četvrto pitanje ne proizlazi iz razloga na kojima je donesena pobijana odluka pa nije važno za odluku o sporu, dok je shvaćanje nižestupanjskih sudova u odnosu na peto pravno pitanje (zastara) utemeljeno na shvaćanju ovog suda koje je izraženo u odluci broj Rev-2299/13-2 od 3. siječnja 2018.
4. Ovaj sud nadalje ocjenjuje da za navedena pitanja, kao i za treće pitanje, tuženik nije dao odgovarajuće odnosno dostatne razloge važnosti koji bi opravdavali dopuštenje revizije. Naime, tuženik općenito navodi da su postavljena pitanja važna za odluku u sporu i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni odnosno za razvoj prava u sudskoj praksi jer je riječ o pitanjima o kojima ne postoji praksa revizijskog suda. Ako o postavljenim pitanjima ne postoji praksa revizijskog suda (kako to tuženik tvrdi u prijedlogu), onda valja ukazati na eventualno različite odluke drugostupanjskih sudova o tim pitanjima, zbog čega bi postojala potreba usuglašavanja različite sudske prakse od strane revizijskog suda (tako i Revd-1193/2021-2 od 1. veljače 2022.), a što u konkretnom slučaju nije učinjeno. S druge strane, u odlukama na koje se tuženik referira sadržajem prijedloga za dopuštenje nije izraženo pravno shvaćanje koje se implicira postavljenim pitanjima, a niti u okviru podudarne činjenično pravne situacije, slijedom čega te odluke ne predstavljaju odgovarajući razlog važnosti postavljenim pitanjima.
5. Kako, dakle, u odnosu na naznačena pravna pitanja nije riječ o pravnim pitanjima važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP-a, riješiti kao pod toč. I. izreke ovog rješenja.
6. Postupajući po odredbi čl. 385.a ZPP-a, revizijski sud je ocijenio da u prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ovog Zakona. Naime, tuženik se u prijedlogu za dopuštenje revizije pozvao na razlog za dopuštenje revizije koji se odnosi na to da mu je u postupcima pred nižestupanjskim sudovima zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Međutim, ovaj sud ocjenjuje da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo u smislu postojanja pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a. Slijedom navedenog valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a, odlučiti kao pod toč. II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 12. srpnja 2023.
Predsjednik vijeća
Željko Šarić, v.r.
