REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 862/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. C. iz Z., OIB ..., zastupanog po punomoćniku N. B., odvjetniku u Z. protiv tuženika: 1. K. F., OIB: ... i 2. K. F., OIB: ..., oboje iz Z., zastupanih po punomoćnicima P. P. i A.-M. K., odvjetnicima u Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije 1. i 2. tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3667/2022-4 od 3. studenoga 2022. kojima je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7645/2015-24 od 13. svibnja 2016., na sjednici održanoj 12. srpnja 2023.,
r i j e š i o j e
Prijedlog 1. i 2. tuženika za dopuštenje revizije odbija se.
Obrazloženje
1.1. Tuženici K. i K. F. (dalje: tuženici) su podnijeli prijedlog da im se dopusti podnošenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-3667/2022-4 od 3. studenoga 2022., kojima je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7645/2015-24 od 13. svibnja 2016. U prijedlogu su označili pravna pitanja za koja smatraju da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i za ravnopravnost svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, a koja glase:
a) ako je drugostupanjskom odlukom već pravomoćno odlučeno da ne postoji obveza solidarne isplate iznosa od 190.000,00 kn, je li ponovno odlučivanje o solidarnoj isplati manjeg iznosa odnosno 70.000,00 kn, što je učinjeno pobijanom drugostupanjskom presudom, odlučivanje o pravomoćno presuđenoj stvari odnosno je li u većem zahtjevu koji pravomoćno odbijen konzumiran i manji zahtjev odnosno radi li se o istoj obvezi u smanjenom iznosu?
b) je li dopušteno da tužitelj istakne alternativni tužbeni zahtjev, a ne dva zahtjeva da sud prihvati slijedeći od zahtjeva u slučaju da bude odbijen prema onom zahtjevu koji je u tužbi naveden prije njega, odnosno je li dopušteno da tužitelj ne zatraži da sud prihvati slijedeći zahtjev u slučaju da bude odbijen onaj prije njega, već da postavi dva zahtjeva tako da sud po slobodnom izboru prihvati jedan od njih za koji nađe da je osnovan, dakle da od suda traže koji će tužbeni zahtjev prihvatiti te je li takav izbor posao suda?
c) pod pretpostavkom da radilo o zajmu, a ne darovanju kako je to odlučeno drugostupanjskom presudom, je li se, ako se radilo o dogovoru da će novac biti vraćen kada se stabilizira financijsko stanje tuženika, a što je izričito iskazao sam tužitelj, moglo tumačiti da, kao što radi drugostupanjski i prvostupanjski sud, nije bio ugovoren rok vraćanja pa da se ima primijeniti odredba čl. 183. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ili bi trebalo tumačiti da je ugovoren rok vraćanja na način da je kao rok bio ugovoren trenutak kada se stabilizira financijsko stanje tuženika pa da se ima primijeniti odredba čl. 183. st. 1. Zakona o obveznim odnosima da dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje, u konkretnom slučaju u roku za ispunjenje koji još nije nastupio?
d) je li dopušteno osnovu za odbijanje žalbe i potvrđivanje prvostupanjske presude temeljiti na selektivno izdvojenom dokazu, a ostale dokaze ocijeniti kao pravno nerelevantne, odnosno ne ocjenjivati ih u njihovoj ukupnosti?
1.2. Kao razlog važnosti istaknutih pitanja u prijedlogu tuženici za prvo pitanje navode da je pravno shvaćanje na kojem se temelji pobijana presuda različito od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u nizu odluka (primjerice Rev-760/97 i dr), dok za preostala postavljena pitanja izlaže opsežne razloge zbog kojih smatraju da je prilikom donošenja pobijane presude u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno procesno, odnosno materijalno pravo, na štetu predlagatelja.
2. Odgovor na prijedlog nije podnesen.
3. Prijedlog nije osnovan.
4. Tuženici nisu naveli valjane razloge zbog kojih bi Vrhovni sud Republike Hrvatske trebao dopustiti podnošenje revizije u smislu čl. 385.a ZPP, budući da razlozi zbog kojih se može zatražiti intervencija Vrhovnog suda postoje samo ako je ugroženo osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i ako je pitanje važno za razvoj prava kroz sudsku praksu.
5. Prvo pitanje (pod a), iako sadrži konkretne okolnosti ovog postupka, svodi se na prigovor pravomoćno presuđene stvari jer je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev da su tuženici dužni solidarno platiti tužitelju 190.000,00 kn, pa je u toj svoti sadržan i iznos od 70.000,00 kn koji je tuženik K. F. dužan platiti prema pobijanoj presudi (kao jedini dužnik tog iznosa, a ne kao solidarni dužnik zajedno s tuženicom K. F.). Međutim, tuženici nisu uz prijedlog dostavili žalbu ni dokaze iz kojih bi bilo vidljivo da su takav prigovor isticali tijekom postupka. Kako iz sadržaja obrazloženje drugostupanjske presude takvo što također ne proizlazi, a u prijedlogu za dopuštenje revizije ne mogu se iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi (čl. 387. st. 3. ZPP) to navedeno pitanje nije važno pitanje za odluku u ovom sporu.
6. U odnosu na drugo pitanje (pod b) treba reći da se u istoj tužbi može se isticati više tužbenih zahtjeva u smislu čl. 188. ZPP. Drugostupanjski sud je zaista smatrao da se radi u suštini o dva tužbena zahtjeva u smislu čl. 188. st. 2. ZPP tj. da je zahtjev da mu tuženici svaki zasebno plate određene novčane iznose koji zbrojeni daju svotu od 190.000,00 kn i supsidijarni tužbeni zahtjev u odnosu na glavni zahtjev da mu tuženici plate solidarno taj isti iznos (190,000,00). To je moguće pogrešno međutim treba reći da sud ne bi trebao tužbu odbaciti u situaciji kada obveza jednog tuženika (ili više njih) postoji, ali ne kao solidarna obveza kako je navedeno u tužbi nego prihvatiti tužbeni zahtjev prema tuženiku ili tuženicima prema kojima je utvrđeno postojanje tražbine (u suštini to je drugostupanjskom presudom i učinjeno) pa odgovorom na postavljeno pitanje tuženici ne bi mogli ostvariti povoljniju pravnu poziciju u ovom sporu.
7. Treće pitanje (pod c) u suštini i nije pravno pitanje nego činjenično i tiče se utvrđivanja sadržaja ugovora o zajmu (pri čemu tuženici dovode u pitanje utvrđenje sudova da se radi o takvom ugovoru tvrdeći da je riječ o ugovoru o darovanju) – konkretno tumačenje odredbe po kojoj su tuženici dužni vratiti zajam "kada se stabilizira financijsko stanje tuženika". Tuženici smatraju da je time ugovoren rok u smislu čl. 183. st. 1. ZOO koji još nije nastupio (istekao), dok su sudovi nižeg stupnja mišljenja da time rok nije ogovoren (određen). U smislu odredbi čl. 300. ZOO rokovi se određuju u danima, tjednima, mjesecima ili godinama, a sintagma "kada se stabilizira financijsko stanje dužnika" upućuje na to da je riječ o uvjetu (čl. 297. ZOO). U svakom slučaju pitanje je li riječ u konkretnom slučaju o uvjetu ili roku nije takve naravi zbog kojeg bi trebalo dopustiti reviziju jer je u suštini činjenično pitanje, pa kako odgovor na njega ne ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, a tuženici i nisu naveli razloge zbog kojih bi ono bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu.
8. Četvrto pitanje (pod d) nije formulirano sukladno čl. 387. st. 3. ZPP i nije jasno, a u razlozima koji se navode uz to pitanje tuženici se bave činjenicama te iznose svoju ocjenu izvedenih dokaza. Dokaze izvodi prvostupanjski sud te odlučuje prema svom uvjerenju koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP), a drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke treba ocijeniti žalbene razloge koji su od odlučnog značaja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti (čl. 375. st. 1. ZPP). Dakle, drugostupanjski sud kroz ocjenu žalbenih razloga "koji su odlučnog značaja" može ocijeniti i koji su od izvedenih dokaza pravno relevantni, a koji nisu. Stoga ni ovo pitanje nije važno pitanje za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.
9. Zbog navedenih je razloga odlučeno kao u izreci ovog rješenja na temelju odredbe čl. 389. st. 1. i čl. 389 b. st. 1. ZPP.
Zagreb, 12. srpnja 2023.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa, v.r.
