REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 472/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Š. iz R., kojeg zastupa punomoćnik A. I., odvjetnik u R., protiv tuženice R. H., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-639/13-2 od 25. svibnja 2016., kojima je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1801/08 od 13. srpnja 2012. i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1801/08 od 13. srpnja 2012., u sjednici održanoj dana 12. srpnja 2023.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja podnesena protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-639/13-2 od 25. svibnja 2016. odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja podnesena protiv protiv toč. I. izreke rješenja Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-639/13-2 od 25. svibnja 2016. odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„1/ Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 37.000,00 kuna (tridesetsedamtisućakuna) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. veljače 2008.g. do 30. lipnja 2011.g. po stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011.g. po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene kamatne stope po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5%-nih poena kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.874,00 kune, sve u roku od 15 dana.

2/ Odbija se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva i zahtijeva za isplatom troškova postupka.“.

1.1. Prvostupanjskim rješenjem je odlučeno:

„1/ Odbija se zahtjev tužitelja za izuzećem stalnog sudskog vještaka dr. G. G. i psihologa H. S.-V..

2/ Oslobađa se tužitelj obveze plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari.“.

2. Drugostupanjskom presudom je suđeno:

„ Uvažavanje žalbe tužene p r e i n a č u j e se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1801/2008 od 13. srpnja 2012. godine i sudi:

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 37.000,00 kuna (tridesetsedamtisućakuna) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. veljače 2008.g. do 30. lipnja 2011.g. po stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011.g. po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene kamatne stope po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5%-nih poena kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 28.750,00 kn u roku od petnaest dana.“.

2.1. Drugostupanjskim rješenjem je odlučeno:

„ I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i p o t v r đ u j e rješenje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1801/2008 od 13. srpnja 2012. godine u tč. 1. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova sastava odgovora na žalbu.“.

3. Protiv drugostupanjske presude i rješenja, u dijelu pod toč. I. izreke, tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), koja je zaprimljena na ovom sudu 31. svibnja 2023., uz prijedlog da se pobijane odluke ukinu i predmet vrati nižestupanjskim sudovima na ponovno suđenje.

4. Revizija sadrži sve pretpostavke dopuštene „izvanredne“ revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a (sadrži određeno navedena pravna pitanja o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da su ta pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni). Međutim, u konkretnom slučaju riječ je o presudi donesenoj prema odredbi čl. 373.a ZPP-a, kada je dopuštena „redovna“ revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. t. 3. ZPP-a. Kako je revizija iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a supsidijarna u odnosu na onu iz čl. 382. st. 1. ZPP-a, to je o reviziji tužitelja odlučeno u okvirima odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a prema kojoj revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je ona pobijana revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske presude je neosnovana, dok je revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjskog rješenja nedopuštena.

7. U odnosu na reviziju tužitelja protiv drugostupanjske presude valja reći sljedeće. Revident u reviziji, između ostalog, osporava i pravilnost navedenog činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, međutim shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navodi revizije kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

8. Nadalje, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju sadržajem revizijskih navoda ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. U skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, izvedene dokaze sud prosuđuje prema svom uvjerenju, dok pobijana presuda sadrži uvjerljive i logične razloge kojima se može provjeriti ima li takvo uvjerenje osnovu u provedenim dokazima u postupku. Naime, sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. ZPP-a ako ocjenjuje provedene dokaze drukčije nego što to smatra revident da bi trebalo i ako izvodi drukčije činjenične zaključke nego to čini revident. Isto tako, suprotno revizijskim navodima tužitelja, u smislu odredbe čl. 373.a ZPP-a drugostupanjski sud je ovlašten preinačiti prvostupanjsku presudu ako, kao u konkretnom slučaju, prema stanju spisa nađe da je bitne činjenice moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze. Prilikom donošenja takve odluke drugostupanjski sud je ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio, dok je u naprijed navedenim pretpostavkama ovlašten donijeti takvu odluku i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

9. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 155.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, koju štetu je tužitelj pretrpio uslijed neopravdanog uhićenja od strane tuženice 7. rujna 2006.

11. Ocjenom provedenih dokaza prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja (za iznos od 37.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama) zaključivši u bitnom da je, bez obzira na činjenicu da tužitelj nije uhićen, tužitelju oduzeta sloboda kretanja, a s obzirom na način postupanja povrijeđen mu je ugled i čast, trpio je određeni strah te zbog navedenog tužitelj ima pravo na naknadu štete i to temeljem odredbe čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO), tako i čl. 25. st. 4. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 13/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10) prema kojoj svako tko je bio nezakonito lišen slobode ili osuđen ima, u skladu sa zakonom, pravo na odštetu i javnu ispriku.

12. Drugostupanjski sud je međutim preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, obrazlažući odluku sljedećim utvrđenjima i zaključcima:

- da je tužitelj u akciji provođenja kriminalističke obrade iz domene organiziranog kriminala zatečen kao vozač u vozilu u kojem su se nalazili J. D. i V. S.,

- da iz službene zabilješke PU – PG R. proizlazi utvrđenje da J. D. bio trideset puta evidentiran kao počinitelj raznih kaznenih djela, V. S. dvadestšest, a tužitelj devet puta kao počinitelj raznih kaznenih djela i još pedestosam puta kao počinitelj prekršaja,

- da je do službene radnje uhićenja, nakon procjene da je to bilo nužno, došlo u tijeku provedbe plana mjera kriminalističke obrade nad J. D. i ostalim, radi počinjenja više kaznenih djela iz domene organiziranog kriminaliteta,

- da je tužitelj u tom trenutku upravljao vozilom u kojem su se nalazili J. D. i V. S., prema kojima su mjere bile usmjerene,

- da je nakon presretanja vozila tužitelj pružio pasivan otpor, jer nije htio izaći iz auta,

- da je s obzirom na trenutak, mjesto i društvo u kojem je zatečen, tužitelj odveden u policijsku postaju, s njim je obavljen razgovor i nakon toga je pušten, čime se u tom kontekstu ne može reći da je došlo do nepotrebnog ili neosnovanog uhićenja,

- da protiv tužitelja nakon toga nije pokrenut kazneni postupak niti je određen pritvor, međutim da su postojale osnove sumnje vezane uz počinjenje kaznenog djela, zbog čega je u okviru uhićenja J. D. i V. S., s tužiteljem obavljen razgovor nakon kojeg je pušten,

- da se, niti kraj činjeničnog utvrđenja da protiv tužitelja nije određen pritvor ili pokrenut kazneni postupak, nisu ostvarile pozitivne pretpostavke za ostvarenje prava na naknadu štete, jer je pravo na nadoknadu za neutemeljeno uhićenje, vezano uz neosnovanu povredu prava na slobodu, a time i prava osobnosti, koje u ovom slučaju nije ostvareno, obzirom da ga treba promatrati u kontekstu okolnosti poduzimanja mjera protiv osoba radi počinjenje više kaznenih djela iz domene organiziranog kriminaliteta, koje su ukazivale da postoje osnove sumnje zbog kojih je trebalo obaviti razgovor s tužiteljem.

13. Odredbom čl. 480. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 178/04, 115/06, 152/08, 76/09, 80/11, 143/12) regulirano je pravo na naknadu štete kod neosnovanog lišenja slobode. Tako pravo na naknadu štete prema st. 1. tog članka pripada i osobi: 1) koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja kaznenog postupka, ili je postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem, ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe, ili je optužba odbijena; 2) koja je izdržala kaznu oduzimanja slobode, a u povodu izvanrednog pravnog lijeka izrečena joj je kazna oduzimanja slobode u kraćem trajanju od kazne koju je izdržala, ili je izrečena kaznena sankcija koja se ne sastoji u oduzimanju slobode, ili je proglašena krivom a oslobođena od kazne; 3) koja je zbog pogreške ili protuzakonitog rada državnog tijela neosnovano uhićena ili pritvorena, ili je zadržana preko zakonskog roka ili je preko tog roka bila u pritvoru ili u ustanovi za izdržavanje kazne; 4) koja je u pritvoru provela dulje vrijeme nego što traje kazna zatvora na koju je osuđena. Odredbom st. 2. tog članka propisano je da osobi koja je prema članku 95. ovoga Zakona uhićena bez zakonske osnove pripada pravo na naknadu štete ako protiv nje nije određen pritvor niti joj vrijeme za koje je bila uhićena nije uračunato u izrečenu kaznu za kazneno djelo ili za prekršaj. Nadalje, za uspostavu obveze po osnovi odgovornosti za štetu prema odredbama čl. 1045. i 1046. ZOO-a moraju se kumulativno ispuniti sve pretpostavke odgovornosti, a to su; postojanje oštećenog i štetnika; štetne radnje štetnika; štete, uzročne veze između štetne radnje i štete i protupravnosti same radnje.

14. Kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za naknadu štete propisane citiranim odredbama ZKP-a, niti u postupanju tuženice ima protupravnosti kao jedne od pretpostavki za odgovornost za štetu prema odredbama ZOO-a (tužitelj je prema utvrđenju drugostupanjskog suda bio pod osnovom sumnje u okolnostima poduzimanja mjera protiv osoba radi počinjenje više kaznenih djela iz domene organiziranog kriminaliteta - kojim utvrđenjem je ovaj sud vezan – arg. iz odredbe čl. 385. ZPP-a), to je drugostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio zahtjev tužitelja za naknadu štete neosnovanim, a pravilnost takvog pravnog shvaćanja drugostupanjskog suda tužitelj revizijskim navodima nije doveo u sumnju.

15. Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci ove presude.

16. Nadalje, odredbom čl. 400. st. 1. ZPP-a propisano je da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP-a). Predmetno drugostupanjsko rješenje kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen zahtjev tužitelja za izuzeće sudskog vještaka ne predstavlja rješenje kojim se postupak pravomoćno završava (tako i u Revt- 315/17-3 od 24. travnja 2018). Slijedom navedenog, revizija tužitelja protiv drugostupanjskog rješenja je nedopuštena pa je, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa čl. 400. st. 1. i 4. ZPP-a, odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 12. srpnja 2023.

Predsjednik vijeća

Željko Šarić, v.r.