Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-307/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Miji Šarić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Saucha & Partneri u Splitu, protiv tuženika 1. OM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. CM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 3. ZM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi kao nasljednici pok. RM, zastupani po punomoćniku Ivanu Miroševiću, odvjetniku iz [adresa], radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-5016/2018-27 od 10. studenog 2022., u sjednici vijeća održanoj 12. srpnja 2023.

p r e s u d i o  j e

Uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-5016/2018-27 od 10. studenog 2022. i sudi:

1.Utvrđuje se da je tužitelj PM pok. ČM iz [adresa] stekao pravo vlasništva nekretnine 6233/11 (katastarska čestica [katastarska čestica]) dvorište, površine 220 m[2] z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] pa se ovlašćuje da na temelju ove presude ishodi uknjižbu prava vlasništva te nekretnine na svoje ime, uz istodobno brisanje tog prava sa imena knjižnog prednika tuženika pok. RM za 16/40 dijela po pravomoćnosti ove presude.

2.Nalaže se tuženicima nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 21.850,00 kn/2.899,99 eura[1] u roku od 15 dana.

3.Nalaže se tuženicima nadoknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 2.343,75 kn/311,07 eura u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Ukida se ista presuda u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika PMŠ.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je tužitelj stekao pravo vlasništva nekretnine opisane u izreci ove presude te zahtjev da se naloži brisanje tog prava sa imena prednika tuženika RM za 16/40 dijela i PMŠ za 4/40 dijela po pravomoćnosti te presude. Tužitelju je naloženo nadoknaditi tuženicima parnični trošak u iznosu od 21.775,00 kn u roku od 15 dana.

2. Protiv presude je žalbu podnio tužitelj pozivajući se na sve žalbene razloge propisane člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP).

3. U žalbi navodi da je izreka presude nerazumljiva, a razlozi da su nejasni pa da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Pored toga ukazuje i na povredu postupka iz čl. 354. st. 2. točka 12. ZPP-a, jer da je presudom prekoračen zahtjev u dijelu u kojemu je odlučeno o vlasništvu u odnosu na tuženika UM. Nadalje ukazuje da je pogrešna tvrdnja suda prvog stupnja da žalitelj nigdje ne spominje pravni posao, ugovor o kupoprodaji, kao osnovu stjecanja vlasništva. Ističe da je tijekom postupka, u podnescima i na ročištima iznosio činjenice i predlagao dokaze na kojima temelji svoj zahtjev pa je između ostalog tvrdio da je na temelju kupoprodajnog ugovora sklopljenog 18. srpnja 1960. između prednika tužitelja ČM i JM kao kupaca i HM kao prodavateljice, stekao pravo vlasništva na prijepornoj nekretnini. Stoga da je sud prvog stupnja bio dužan cijeniti sve činjenice i dokaze koji su izneseni i predloženi, a ne odluku temeljiti isključivo na navodima iz tužbe.

4. Ponavlja da su njegovi roditelji kupili od prodavateljice prvi kat i potkrovlje objekta, zajedno s okućnicom, izuzev dva metra širine uz kuću, što da predstavlja služnost prolaza. Prodavateljica da je prije sklapanja ugovora stekla status nositelja prava korištenja u smislu odredbe članka 37. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (Službeni list FNRJ 52/58 – dalje Zakon o nacionalizaciji) te je to pravo pravnim poslom prenijela na prednike tužitelja, a taj pravni posao da je konvalidirao na temelju članka 18. stavak 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96, 39/99, 43/00, 131/00, 80/02 ; dalje Zakon o naknadi). Kako u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora prodavateljica nije bila ovlaštena prenijeti pravo korištenja, prednici tužitelja da nisu bili u mogućnosti ishoditi upis prava korištenja. Stoga da je pogrešan zaključak suda o tome da žalitelj ne spominje u tužbi pravni posao te da HM nije mogla prodati roditeljima tužitelja prijeporno zemljište, budući da nije bila vlasnica, već korisnica tog zemljišta. Suprotno zaključcima prvostupanjskog suda, RM da nije imao status nositelja prava korištenja na predmetnoj nekretnini, jer nije mogao steći više prava od onog koji su imali njegovi prednici. Također ukazuje na činjenicu da je njegovom ocu ČM nadležno tijelo tadašnje Općine Split 1964. izdalo građevinsku dozvolu za izgradnju garaže na prijepornoj nekretnini, a potom su utvrđeni doprinosi za korištenje stambenog i garažnog prostora, iz čega da nedvojbeno proizlazi da je isključivo prednik tužitelja imao pravo korištenja predmetne nekretnine, što je prednicima tuženika bilo poznato, a koje činjenice da su potvrdili i svjedoci saslušani u ovom postupku.

5. U odnosu na navode o vođenju sudskog postupka pred Općinskim sudom u Splitu pod poslovnim brojem P-380/95, povodom tužbe prednika tužitelja, ističe da njegovi roditelji nisu imali pravnih kompetencija te kada su shvatili značaj sadržaja kojeg je u tužbi naveo njihov punomoćnik, da su povukli tužbu.

6. Predlaže stoga pobijanu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

7. Žalba tužitelja je osnovana.

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva na nekretnini č. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] površine 220 m2.

9. Na temelju provedenih dokaza su utvrđene sljedeće činjenice:

-da je u zemljišnim knjigama prijeporna nekretnina upisana kao suvlasništvo tužitelja PM u 20/40 dijela, ĆM u 16/40 dijela i UM u 4/40 dijela,

-da je tužitelj pravni sljednik roditelja JM i ČM, dok su tuženici sljednici RM, 1. tuženica supruga, a 2. i 3. tuženici djeca,

-da je prije nacionalizacije HM bila vlasnica zgrade č. zgr. [katastarska čestica] i dvorišta č. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina],

-da je HM kao prodavateljica, sklopila s roditeljima tužitelja ČM i JM kupoprodajni ugovor 18. srpnja 1960. kojim je prodala prednicima tužitelja dio č. zgr. [katastarska čestica], u naravi prvi kat i potkrovlje zgrade te je ugovoreno da će do provedbe etažnog elaborata, u zemljišnim knjigama biti upisani prodavateljica u jednoj polovini te kupci zajedno u jednoj polovini,

-da je ugovoren i prijenos prava korištenja č. zem. [katastarska čestica] na način da je korištenje te čestice pripalo kupcima, uz izuzetak dijela zemljišta s južne strane u širini od dva metra od zgrade,

-da su se u vrijeme sklapanja narečenog kupoprodajnog ugovora u prizemlju zgrade nalazila još dva stana, jedan u površini od oko 30 m2, a drugi u površini od oko 40 m2, s tim što je u većem stanu živjela obitelj P u statusu stanarskog prava,

-da je otac tužitelja na okućnici izgradio dvije garaže od kojih je jedna naslonjena na zid garaže u vlasništvu svjedoka EM, s tim što je prethodno ishodio odobrenje za izgradnju garaže na č. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] 13. ožujka 1965. te odobrenje za lokaciju izgradnje garaže između postojeće garaže i stambenog objekta, uz ostavljanje prolaza oko objekta radi mogućnosti ulaza u prizemlje,

-da je prednik tuženika RM kupio stan u prizemlju zgrade 1985.,

-da je rješenjem o eksproprijaciji, koje je doneseno u upravnom postupku 27. ožujka 1989., određena potpuna eksproprijacija obiteljske stambene zgrade u [adresa] izgrađene na č. zgr. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], u vlasništvu prednika tužitelja EM i JM u po ¼ dijela, RM u 8/20 dijela i UM u 2/20 dijela te eksproprijacija objekata izgrađenih na č. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] u vlasništvu EM i JM, svakog u ½ dijela,

-da je 7. prosinca 1989. u upravnom postupku sklopljen djelomični sporazum o naknadi za obiteljsku stambenu zgradu na č. zgr. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] te za eksproprirane objekte na narečenim nekretninama u suvlasništvu roditelja tužitelja, na način da su prednicima tužitelja pripala u vlasništvo dva stana u [adresa] i novčana naknade,

-da je u posjedu prednika tužitelja, nakon izvlaštenja dijela zemljišta, ostalo zemljište u površini od 220 m2 koje je predmetom ovog parničnog postupka, dakle, zemljište upisano u zemljišne knjige kao č. zem. [katastarska čestica], odnosno u katastru kao kč. br. [katastarska čestica],

-da je, nakon što je srušena kuća u kojoj su se nalazili stanovi u vlasništvu stranaka, odnosno njihovih prednika, kao i garaža na sjevernom dijelu č. zem. [katastarska čestica], tužitelj ogradio zemljište koje nije izvlašteno, smatrajući da je isključivi vlasnik prijepora,

-da je prednik tužitelja ČM preminuo 2004. te je prijeporna nekretnina rješenjem o nasljeđivanju u jednoj polovini pripala tužitelju, dok je druga polovina bila predmetom darovnog ugovora od 23. lipnja 2005. koji je sklopljen između majke tužitelja JM kao darovateljice i tužitelja kao obdarenika.

10. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da tužitelj nije dokazao da je stekao pravo vlasništva prijepora dosjelošću, pri čemu ocjenjuje da tužitelj u tužbi nigdje nije spomenuo pravni posao, ugovor o kupoprodaji, kao osnovu stjecanja prava vlasništva, već iz tvrdnje da nekretninu posjeduje preko 50 godina, zaključuje da je osnova koju tužitelj navodi dosjelost. Istovremeno ocjenjuje da HM nije mogla ugovorom od 18. srpnja 1960. prodati roditeljima tužitelja prijeporno zemljište, budući da je bila korisnica, a ne vlasnica zemljišta pa da tom nekretninom nije mogla valjano raspolagati. Nadalje zaključuje da posjed tužitelja nije bio pošten, budući da su mu bile poznate sve okolnosti slučaja pa tako i da je prednik tuženika bio suvlasnik kuće koja je srušena i korisnik dijela prijeporne nekretnine koju je imao pravo koristiti na temelju čl. 37. Zakona o nacionalizaciji, zbog čega odbija tužbeni zahtjev.

11. Prije svega treba istaći da je pobijanom presudom ponovno odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika PMŠ, iako je o tom dijelu zahtjeva donesena pravomoćna presuda zbog ogluhe poslovni broj Pst-1454/12 od 25. studenog 2013. na način da je tužbeni zahtjev u odnosu na tog tuženika prihvaćen. To znači da predmetom raspravljanja u daljnjem tijeku postupka nije bio zahtjev usmjeren na tog tuženika pa je u tom dijelu došlo do prekoračenja zahtjeva i povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a, na koju povredu ukazuje tužitelj u žalbi.

12. Zbog izloženog je valjalo u tom dijelu pobijanu presudu ukinuti, bez vraćanja na ponovno suđenje, primjenom odredbe čl. 369. st. 5. ZPP-a.

13. U odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu prema tuženicima, nasljednicima pok. RM, treba navesti da je u ranijoj ukidnoj odluci ovog suda poslovni broj Gž-2286/2016 od 19. rujna 2018. ukazano da je tužitelj kao osnovu stjecanja vlasništva nekretnine č. zem. [katastarska čestica] isticao ugovor o kupoprodaji sklopljen s prodavateljicom HM 1960., zbog čega bi tužbeni zahtjev trebalo razmotriti s te pravne osnove. Sud prvog stupnja je, nakon ponovljenog postupka, zauzeo stajalište da u "narativu tužbe“ nije pronađen činjenični supstrat naveden u ukidnoj odluci, pri čemu je razmatrao isključivo činjenice navedene u tužbi, ne ulazeći u činjenice koje je tužitelj isticao nakon tog stadija postupka. Treba ukazati da je već u podnesku kojim je dao osvrt na odgovor na tužbu tuženika, tužitelj istaknuo da su prijepor kupili njegovi roditelji od prodavateljice HM 1960., od kada su prednici tužitelja stupili u posjed, da bi potom iste činjenice ponovio i u iskazu na glavnoj raspravi održanoj 23. lipnja 2014. te podnesku od 12. listopada 2015. Dakle, tužitelj ustrajno tvrdi da su njegovi prednici sklopili kupoprodajni ugovor predmetom kojeg je bio stan na katu i potkrovlju stambene zgrade izgrađene na č. zgr. [katastarska čestica] te zemljište oko zgrade č. zem. [katastarska čestica], koje je bilo nacionalizirano pa nije bio dopušten prijenos prava korištenja.

14. Prema čl. 186. st. 3. ZPP-a sud će po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj pravnu osnovu naveo, sud nije za nju vezan. Utoliko je sud prvog stupnja bio dužan odlučiti o tužbenom zahtjevu na temelju činjenica koje je tužitelj iznosio u onom stadiju postupka u kojemu je iznošenje tih činjenica bilo dopušteno.

15. Iz isprava koje su priložene u spisu bi proizlazilo da je prijeporno zemljište nacionalizirano na temelju Zakona o nacionalizaciji, dakle, da je postalo društveno vlasništvo po samom zakonu, s tim što je zgrada na susjednom zemljištu, nakon nacionalizacije, upisana kao posebno zemljišnoknjižno tijelo u suvlasništvu prodavateljice HM i prednika tužitelja. Stoga valja zaključiti da je prodavateljica bila ovlaštena raspolagati posebnim dijelovima zgrade, međutim, nije bila ovlaštena prenijeti pravo korištenja na prijepornoj nekretnini. Naime, prema čl. 37. Zakona o nacionalizaciji, ako se na nacionaliziranoj građevinskoj parceli nalazila zgrada koja nije nacionalizirana, vlasnik zgrade je imao pravo besplatnog korištenja zemljišta ispod zgrade i zemljišta koje služi za redovnu uporabu zgrade sve dok na tom zemljištu postoji zgrada. Pitanje zabrane otuđenja građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu bilo je propisano Zakonom o prometu zemljišta i zgrada iz 1954. („Službeni list FNRJ“ 26/54 s izmjenama i dopunama; dalje ZPZZ) na način da se takva zemljišta nisu mogla otuđivati, a slične odredbe je sadržavao i Zakon o građevinskom zemljištu („Narodne novine“ broj 54/80 s izmjenama i dopunama; dalje ZGZ),koji je dodatno propisao da su pravni poslovi zaključeni protivno tom zakonu ništavi.

16. Međutim, stupanjem na snagu Zakona o naknadi, osnaženi su pravni poslovi koje su prijašnji vlasnici sklopili protivno propisima kojima je bio zabranjen promet građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu, na način da je člankom 18.st.1. tog zakona propisano da se takvi pravni poslovi smatraju valjanim ukoliko nemaju drugih nedostataka koji ih čine ništavim ili pobojnim. Točan je zaključak suda prvog suda da HM nije bila ovlaštena 1960. raspolagati prijepornom nekretninom u korist prednika tužitelja, međutim, pravni posao, ugovor o prodaji od 18. srpnja 1960. je konvalidirao u skladu s čl. 18. Zakona o naknadi pa se tužitelj ima smatrati vlasnikom prijeporne nekretnine u skladu s odredbama sklopljenog ugovora.

17. Još treba naglasiti da je prednik tuženika sklopio pravni posao glede posebnog dijela zgrade 1985., dakle, 25 godina nakon što su pravni posao sklopili prednici tužitelja pa se ne može razmatrati poštenje posjeda prednika tužitelja u odnosu na činjenicu suvlasništva u narečenom razdoblju, budući da je u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora između prednika tužitelja i HM, suvlasnica objekta, pored prednika tužitelja bila prodavateljica HM, koja je ujedno bila upisana i kao nositeljica prava korištenja zemljišta oko zgrade. Treba naglasiti i to da u spisu nije priložen ugovor o prodaji kojim je prednik tuženika kupio posebni dio zgrade, stan u prizemlju od sljednika HM pa je nepoznat sadržaj tog ugovora glede eventualnog prijenosa prava korištenja prijepornog zemljišta.

18. U svakom slučaju, s obzirom na propise koji su navedeni, te s obzirom na činjenicu da je dio nekretnine na kojoj se nalazila zgrada i dio dvorišta izvlašten, da je zgrada srušena te da su prednici tužitelja i prednik tuženika primili odgovarajuću naknadu za to, proizlazi da prijeporna nekretnina sada predstavlja dio matične č. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koji nije izvlašten pa valja zaključiti da je tužitelj u ovom postupku dokazao da je pravo korištenja njegovih prednika stupanjem na snagu ZV-a pretvoreno u pravo vlasništva u skladu s čl.365 ZV-a te da je tužiteljev tužbeni zahtjev osnovan.

19. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja uvažiti i presudu suda prvog stupnja u odnosu na 1., 2. i 3. tuženike preinačiti primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

20. Kako je tužitelj uspio u parnici, pripada mu pravo na nadoknadu parničnog troška od 1. – 3. tuženika, primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a. S obzirom na specifikaciju troškova tužitelja, proizlazilo bi da tužitelj ima pravo na nadoknadu troška koji se odnosi na nagradu odvjetnika za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kn primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje Tarifa), za pristup na ročišta održana 20. veljače 2014., 18. studenog 2014., 4. svibnja 2016., 16. listopada 2019., 4. veljače 2021. te 10. studenog 2022. za svako po 500,00 kn primjenom Tbr. 9. toč. 3. Tarife, za pristup na ročišta održana 23. lipnja 2014., 16. siječnja 2015., 19. siječnja 2016., 7. ožujka 2016., 8. travnja 2016., 17. siječnja 2020. i 5. listopada 2022. po 1.000,00 kn za svako, primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife, što daje ukupan iznos zastupanja od 11.000,00 kn, čemu treba pridodati iznos od 2.750,00 kn na ime poreza na dodanu vrijednost prema Tbr. 42. Tarife, što čini trošak zastupanja od 13.750,00 kn. Tužitelju pripada pravo i na nadoknadu troška vještačenja u iznosu od 7.000,00 kn te sudskih pristojbi na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 1.100,00 kn, odnosno ukupan trošak u iznosu od 21.850,00 kn/2.899,99 eura.

21. Tužitelj je uspio i u žalbenom postupku pa mu pripada pravo na nadoknadu troška koji se odnosi na nagradu odvjetnika za sastav žalbe u iznosu od 1.875,00 kn/248,86 eura prema Tbr. 10. toč. 1. Tarife, što uz iznos PDV-a čini trošak žalbenog postupka od 2.343,75 kn/311,07 eura.

22. Odluka o parničnom trošku je donesena primjenom čl. 166. st. 3. ZPP-a.

U Rijeci 12. srpnja 2023.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara