REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Jž-1069/2020

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nikoline Maretić zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. M.R., zbog prekršaja iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 30/90., 47/90. i 29/94.), odlučujući o žalbi okr. M.R. podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 4. lipnja 2020., broj: 14. Pp J-249/20, u sjednici vijeća održanoj 12. srpnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba okr. M.R. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13.,157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) okr. M.R. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 30 eura (trideset eura)/ 226,04 kuna (dvjesto dvadeset šest kuna i četiri lipe)[1] u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 4. lipnja 2020., broj: 14. Pp J-249/20 proglašen je krivim okr. M.R. da je, na način činjenično opisan u izreci, počinio prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je izrečena novčana kazna 500,00 kuna, što je protuvrijednost 132,97 DEM (tečaj HNB 31. 12. 2001.), koju je dužan platiti u roku 15 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne, a oslobođen je obveze naknade troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu.

2. Protiv te presude okr. M.R. po odvjetniku branitelju A.P. pravodobno je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6., 7., 9. i 10. toga Zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nije tvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

5. Žalbom se ističe da je sud vezan činjeničnim opisom djela prekršaja optužnog prijedloga, a sud je unatoč tome, samoinicijativno izvršio izmjene činjeničnog djela bez da je te izmjene obrazložio u pobijanoj presudi. Uspoređujući činjenični opis djela prekršaja iz optužnog prijedloga sa onim u izreci presude, jasno proizlazi da je sud iz činjeničnog opisa ispustio riječi „bez ikakvog povoda“, „koji je otvorio vrata“ i „te ih je tada razdvojio prolazeći građanin“. Po mišljenju žalbe, sud je intervencijom u činjenični opis postupio protivno čl. 179. st. 3. Prekršajnog zakona. Nadalje, ističe se kako je u optužnom prijedlogu i tijekom cijelog prekršajnog postupka okrivljeniku stavljeno na teret počinjenje prekršaja iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, okrivljenik se očitovao o krivnji za prekršaj iz čl. 6. toga Zakona, nije se očitovao o krivnji za prekršaj iz čl. 13., niti se očitovao o krivnji prema činjeničnom opisu djela prekršaja kojeg je sud samoinicijativno izmijenio tek u izreci pobijane presude, a kakvim je postupanjem okrivljeniku uskraćeno pravo na obranu.

5.1. Iako se to žalbom izričito ne naznačuje, očito žalitelj smatra da je na opisani način počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6. Prekršajnog zakona, odnosno da je prekoračen optužni prijedlog.

5.2. Nije u pravu žalitelj da je na opisani način počinjena navedena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka. Točno se navodi u žalbi da je prvostupanjski sud obvezan postupati u skladu s odredbom čl. 179. st. 3. Prekršajnog zakona koja propisuje da se presuda može odnositi samo na osobu protiv koje je podnesen optužni prijedlog i proveden postupak i samo na djelo iz podnesenog ili na raspravi izmijenjenog ili proširenog optužnog prijedloga. U protivnom, ostvarena je bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6. Prekršajnog zakona.

5.3. Međutim, prvostupanjski sud može, ovisno o rezultatu dokaznog postupka, u izreku presude unijeti utvrđenja koja se mogu razlikovati u odnosu na tvrdnje iz optužbe, ali pod uvjetom da se time okrivljenik ne proglašava krivim za neki drugi prekršaj od onog koji mu je stavljen na teret ili da se ne proglašava krivim za nešto više od onoga što mu je optužbom stavljeno na teret. U ovoj situaciji, prvostupanjski sud je iz izreke pobijane presude ispustio riječi „bez ikakvog povoda“, „koji je otvorio vrata“ i „te ih je tada razdvojio prolazeći građanin“, čime nije ispustio iz izreke odlučne činjenice i okolnosti koje čine obilježje prekršaja te onih od kojih ovisi primjena Prekršajnog zakona i Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Na opisani način prvostupanjski sud nije okr. M.R. proglasio krivim za drugačije činjenično stanje nego je izloženo u optužnom prijedlogu, niti za radnju počinjenja, koja ne čini činjenični opis optužnog prijedloga.

5.4. Dakle, prvostupanjski sud nije vezan za prijedlog ovlaštenog tužitelja o pravnoj ocjeni djela, ali je vezan činjeničnim opisom djela navedenim u optužnom prijedlogu. Prvostupanjski je sud ocijenio da iz činjeničnog opisa djela u optužnom prijedlogu ne proizlaze bitna obilježja prekršaja iz čl. 6., nego iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Na opisani način prvostupanjski sud okr. Miju Renića nije proglasio krivim za više od onoga što mu je optužbom bilo stavljeno na ter M.R. et, nego manje, budući je prekršaj iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira kvalificirani oblik prekršaja iz čl. 13. istog Zakona, sa propisanim višim maksimumom novčane kazne. Takva izmjena, po ocjeni ovog suda, ne predstavlja prekoračenje optužbe, budući da sud okrivljenika nije proglasio krivim za teže ili neko drugo djelo u odnosu na djelo za koje je optužen. Na opisani način prvostupanjski sud nije okr. M.R. proglasio krivim za drugačije činjenično stanje nego je izloženo u optužnom prijedlogu i za dio radnje počinjenja, odnosno posljedicu, koja ne čini činjenični opis optužnog prijedloga.

5.5. Iz navedenih razloga, nije osnovana žalba zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka.

6. Bit žalbe zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog svodi se na neslaganje žalitelja sa ocjenom dokaza izvedenih u postupku od strane prvostupanjskog suda. Ističe se kako je nejasno zašto je sud svu vjeru poklonio iskazu svjedoka Ž.C i S.V., dok, s druge strane, nije poklonio vjeru iskazu svjedoka M.P. i I.P., kao i obrani okrivljenika. Žalbom se ponovno reproduciraju iskazi okrivljenika i svjedoka I. i M. P. te S.V. i osporava zaključak suda da je svjedok Ž.C. povezan s okrivljenikom i da bi bio na njegovoj strani, budući to ne proizlazi iz stanja spisa, nego je navedeni svjedok povezan s oštećenikom, kao i svjedok S.V.. Dakle, ne radi se o svjedocima koji bi bili na suprotstavljenim stranama, budući su oba svjedoka „na strani“ oštećenika. Nadalje, ističe se da je nejasno i neprihvatljivo tumačenje suda kako neće prihvatiti iskaze svjedoka I. i M.P. jer su poznanici okrivljenika i budući da ih je okrivljenik predložio tek u prekršajnom postupku.

6.1. Nije u pravu žalitelj da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio izvedene dokaze te neosnovano žalitelj pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja prigovarajući ocjeni izvedenih dokaza od strane prvostupanjskog suda i sukladno tome, pogrešnom zaključku suda da je počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret.

6.2. Neosnovano okr. M.R. negira da bi u provedenom dokaznom postupku bila utvrđena njegova krivnja za ponašanje na naročito drzak i nepristojan način u Z., u D. ulici br. XX. Da su se u njegovom ponašanju ostvarila sva bitna obilježja prekršaja koji mu se stavlja na teret prvostupanjski sud je osnovano zaključio iz provedenih dokaza koje je pravilno ocijenio, a za svoju odluku dao argumentirane i valjane razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Sud je izvedene dokaze cijenio po slobodnom sudačkom uvjerenju u smislu odredbe čl. 88. st. 2. Prekršajnog zakona, a svoju odluku obrazložio jasnim i argumentiranim razlozima u smislu čl. 185. st. 7. Prekršajnog zakona, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti iskaza, kojim se razlozima rukovodio pri rješavanju i postoji li prekršaj i krivnja okrivljenika.

6.3. Prvostupanjski sud ocjenjuje iskaze svjedoka Ž.C. i S.V. vjerodostojnim te u obrazloženju presude navodi da „poseban razlog za uvjerljivost njihovih iskaza sud nalazi u činjenici da su na, uvjetno rečeno, na suprotstavljenim stranama“, a koju činjenicu okrivljenik žalbom osporava, navodeći da je svjedok C. povezan sa oštećenikom (sam Ž.C. u svom iskazu navodi da je upravo on angažirao A.G. za posao). Međutim, ovaj drugostupanjski sud primjećuje da su okr. M.J. i svjedok Ž.C. bili u poslovnom odnosu, imali su dogovoren posao (adaptacija apartmana u D. XX) u kojem je na inicijativu svjedoka angažiran A.G., novac mu je unaprijed dao okrivljenik, nakon čega se G. nije javljao, niti obavio posao. Dakle, svjedok Ž.LJ. u poslovnom je odnosu i sa okr. M.R. i sa ošt. A.G., teretio je oštećenika za neobavljen posao, a okrivljenika za fizički napad na oštećenika te je po ocjeni ovog suda, osnovano prvostupanjski sud njegov iskaz cijenio vjerodostojnim.

6.4. Za ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka I.P. i M.P. prvostupanjski je sud dao odgovarajuće razloge, činjenica da okrivljenik dokaz ispitivanjem tih svjedoka, nije predložio prilikom izvida prekršaja (bez obzira što je na policiji na zapisnik o ispitivanju osumnjičenika izjavio da će svoju obranu dati pred prvostupanjskim sudom), a osim navedenog, sud je zaključio da u iskazivanju navedenih svjedoka postoje proturječnosti.

7. Žalbom se ističe da je činjenično stanje u postupku neutvrđeno budući da sud tijekom postupka uopće nije saslušao oštećenika. Međutim, prijedlog za ispitivanjem ošt. A.S. u svojstvu svjedoka, istaknut tek sada u žalbenom postupku, u smislu odredbe čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona ukazuje se zakašnjelim. Naime, u smislu navedene zakonske odredbe, u žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi samo ako te činjenice i dokazi nisu postojali u vrijeme prvostupanjskog postupka ili ako podnositelj žalbe za njih nije znao, što nije u ovoj situaciji.

8. Prvostupanjski je sud na osnovu personalnih i materijalnih dokaza koji su izvedeni u postupku pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo. Razloge prvostupanjske odluke u cijelosti prihvaća i ovaj sud, pa kako podnositelj žalbe nije naveo nikakve nove, niti uvjerljive razloge u smislu čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona, kojima bi potkrijepio svoje osporavanje odgovornosti za prekršaj koji mu se pobijanom presudom stavlja na teret, nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost odluke prvostupanjskog suda.

9. Iz navedenih razloga, nije osnovana žalba zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

10. Žaleći se zbog izrečene novčane kazne okrivljenik smatra da je odluka o kaznenoj sankciji preoštra (odmjerena kazna je veća i od one koja se predložena u optužnom prijedlogu) obzirom na činjenicu da okrivljenik nije ranije prekršajno kažnjavan te obzirom da nije utvrđeno da bi postupao sa namjerom, lošijeg je materijalnog stanja (nezaposlen, otac troje djece) te je navedene okolnosti sud trebao cijeniti olakotnim i primijeniti odredbe o ublažavanju kazne.

11. Međutim, po ocjeni ovog suda, okrivljeniku je za počinjeni prekršaj izrečena vrsta i mjera kazne primjerena stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. Naime, za prekršaj iz čl. 6. Zakona prekršajima protiv javnog reda i mira u vrijeme počinjenja prekršaja bila je propisana novčana kazna u protuvrijednosti domaće valute od 50-350 DEM, ili kazna zatvora do 30 dana, pa izrečena novčana kazna predstavlja, prije svega blažu vrstu propisane kazne. Prvostupanjski je sud, cijeneći okolnosti koje u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, okr. M.R. izrekao mjeru kazne koja je primjerena i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja. U smislu čl. 160. st. 2. t. 8. Prekršajnog zakona, predzadnja i zadnja rečenica, tužitelj može predložiti vrstu, visinu i trajanje sankcije, a takav prijedlog ne obvezuje sud. Po ocjeni ovog suda, cijeneći olakotnu okolnost na strani okrivljenika u vidu dosadašnje prekršajne neosuđivanosti, uz činjenicu da nisu utvrđene otegotne okolnosti, cijeneći okolnosti počinjenja prekršaja, jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, kao i izražene zahtjeve generalnog i preventivnog djelovanja, nema osnove za izricanjem novčane kazne u nižem iznosu, niti za ublažavanje kazne, kako se to sugerira žalbom.

11.1. Ovaj drugostupanjski sud je imao u vidu da je, nakon donošenja nepravomoćne presude, kao posljedica donošenja Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22., 88/22.), stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira ("Narodne novine" br. 114/22.), koji, zbog konverzije valute, za inkriminirani prekršaj propisuje neznatno niži posebni minimum i posebni maksimum novčane kazne. Međutim, pri ocjeni koji zakon treba primijeniti, rukovodeći se načelom konkretnosti u primjeni blažeg zakona, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da „novi“ Zakon ne daje povoljniji rezultat za počinitelja. Naime, „starim“ Zakonom o prekršajima protiv javnog reda i mira za počinjeni prekršaj bila je propisana novčana kazna u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 300 DEM (konverzijom DEM u eure prema fiksnom tečaju 1 euro=1,955583 DEM iznos od 25,56 eura do 153,39 eura), dok je prema odredbi čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira ("Narodne novine" br. 114/22.) propisana novčana kazna od 20,00 do 170,00 eura (150,69 kuna do 1.280,87 kuna preračunavanjem prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450). Međutim, kako je žalitelju pobijanom presudom izrečena novčana kazna niža od propisanog posebnog maksimuma, a viša od propisanog posebnog minimuma, koja je, po ocjeni ovog suda, primjerena i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, a nisu utvrđene okolnosti koje bi utjecale na izricanje novčane kazne u nižem iznosu te da je donošenje „novog“ Zakona isključivo posljedica uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, ovaj sud smatra da u ovoj situaciji nema mjesta primjeni „novog“ Zakona, budući je novčana kazna od strane prvostupanjskog suda pravilno odmjerena i primjerena svim okolnostima slučaja, zbog čega „novi“ Zakon nije povoljniji za okrivljenika.

12. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3. c Prekršajnog zakona, koji propisuje da se troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, sukladno čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima određenim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13. ) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovinsko stanje okrivljenika. Naime, ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu od 30 eura/226,04 kuna , dakle blizu minimalno mogućeg iznosu paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika.

13. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 12. srpnja 2023.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nikolina Maretić, v.r.

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika i tužitelja.