Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 8 Gž-414/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Sanje Dujmović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1) L. Ž., OIB:…i 2) D. Ž., OIB:…, oboje iz Z., …, koje zastupa punomoćnica V. R., odvjetnica u Z., …, protiv tuženika: 1) J. O., OIB:… i 2) I. O., OIB:…, obje iz Z., …, koje zastupa punomoćnica A. F. L., odvjetnica iz Z., …, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženica protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1336/2019-66 od 17. ožujka 2023., u sjednici održanoj 12. srpnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se djelomično kao neosnovane žalba tužitelja 1) L. Ž. i 2) D. Ž. te žalba tuženica 1) J. O. i 2) I. O. te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1336/2019-66 od 17. ožujka 2023. u dijelu pod toč. II i III izreke.

II Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1336/2019-66 od 17. ožujka 2023. u dijelu pod toč. I izreke i sudi tako da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja 1) L. Ž. i 2) D. Ž. da im tuženice 1) J. O. i 2) I. O. na ime naknade štete isplate iznos od 3.246,90 EUR/24.463,75 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. ožujka 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

III Nalaže se tužiteljima 1) L. Ž. i 2) D. Ž. naknaditi tuženicama 1) J. O. i 2) I. O. trošak žalbenog postupka u iznosu od 395,85 eur/2.982,53 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. srpnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

„I Nalaže se I-tuženici i II-tuženici na ime naknade štete isplatiti I i II tužiteljici iznos od 3.246,90 eur 1 /24.463,75 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. ožujka 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena u roku od 15 dana.

II Odbijaju se tužitelji s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.491,85 eur/18.774,87 kn kao previsoko postavljenim kao i sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim traži isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice u točci I izreke presude za razdoblje od 6. travnja 2014. do presuđenja.

III Svaka strana snosi svoj dio troška postupka.“

2. Protiv uvodno navedene presude u dijelu pod toč. I izreke koji se odnosi na tijek kamata na dosuđeni iznos te u cijelosti u dijelu pod toč. II i III izreke žalbu su izjavili tužitelji pod 1) i 2) (dalje tužitelji) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima parničnog postupka. Ističu da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Iz spisu priloženih računa za kupovinu kreveta, ormara, montiranje i prijevoz istog, zatim kupovinu madraca i jastuka, kuhinjskog namještaja jasno slijedi kako su tužitelji nakon okončanja građevinskih radova kupovali namještaj. Suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda u svakom od navedenih računa je egzaktno navedeno kada je isti izdan, na koji iznos, o kakvoj vrsti materijala i namještaja se radi slijedom čega je nejasno koja bi se to nesporna činjenica, koja nije utvrđena, trebala utvrditi izvođenjem dodatnih dokaza odnosno vještačenjem. Nadalje, bitna povreda odredaba Zakona o parničnom postupku ogleda se u pogrešnoj primijeni odredbe čl. 154. st. 2. navedenog Zakona jer da je uspjeh tužitelja trebalo utvrditi izračunom uspjeha po osnovi i visini, a potom od istog oduzeti postotak kojim je tuženik istovjetno uspio u parnici te bi tek u konačnom preostalom iznosu postotka bio određen uspjeh tužitelja u parnici. Smatra da je uspjeh tužitelja 56,58 % kojem iznosu treba pridodati trošak predujma provedenog građevinskog vještačenja i izlaska sudske komisije. Pogrešno je primijenjeno materijalno pravo tj. odredba čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima prilikom odlučivanja o tijeku zakonskih zateznih kamata. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti na ponovno postupanje.

2.1. Na žalbu tužitelja nije odgovoreno.

3. Protiv uvodno označene presude u dijelu pod toč I i III izreke žalbu su izjavile tuženice pod 1) i 2) (dalje tuženice) navodeći da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka i to iz čl. 354. st. 1. u svezi odredbe čl. 190. st. 3, čl. 191. i čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku te čl. 158. istog Zakona. Nadalje, da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i toč. 12. Zakona o parničnom postupku. Prvostupanjski sud da je pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je utvrdio da bi tuženice bile odgovorne za štetu tužiteljima, a koja je, kako sud nedvojbeno utvrđuje nastala kada su tuženice izvodile građevinske radove na krovu kuće na način da su pokušali sanirati štetu zbog oštećenja koje je prouzročila pijavica odnosno nevrijeme u rujna 2013. kada se srušio dimnjak. Pogrešno je utvrđeno činjenično stanje glede činjenice da bi tuženice bile odgovorne za štetu zbog nečinjenja odnosno propuštanja poduzimanja nužnih radova. Sud je pogrešno utvrdio činjenično stanje kada nije utvrdio suodgovornost tužitelja u eventualnoj šteti koja je nastala, a s obzirom da su isti suvlasnici krova odnosno nekretnine upoznati sa potrebom sanacije i na nju pristali te niti jednom nisu došli na lice mjesta utvrditi kako radovi napreduju i kako je njihova nekretnina. Nadalje, prvostupanjski sud je u presudi u pobijanom dijelu pogrešno primijenio, odnosno nije primijenio odredbe čl. 1046., 1052. 1054. i 1092. Zakona o obveznim odnosima. Također prvostupanjski sud nije primijenio odredbu čl. 38. st.2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Smatra da sva eventualna šteta koja bi nastala sanacijom predstavlja obvezu svih suvlasnika. Slijedom navedenoga smatra da su tužitelji trebali biti odbijeni sa tužbenim zahtjevom te obvezani na plaćanje tuženicama cijelog troška postupka. Predlaže se uvažiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu pod toč. I izreke te pod toč. II izreke na način da se tužitelji obvežu platiti tuženicama troškove postupka uvećan za troškove žalbe.

3.1. U odgovoru na žalbu tuženica tužitelji predlažu drugostupanjskom sudu da odbije žalbu tuženica jer su žalbeni navodi nejasni, konfuzni, neutemeljeni i neosnovani.

4. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženica djelomično osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženica prvostupanjski sud donoseći pobijanu presudu nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.; dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.) prema kojoj je za preinaku tužbe, nakon dostave tužbe tuženiku, potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Točno je kako tvrde tuženice da su tužitelji preinačili tužbu ističući konačni tužbeni zahtjev, čemu su se tuženice protivile, a prvostupanjski sud nije donio rješenje o dopuštenju preinake tužbe (čl. 190. st. 2. ZPP), međutim, ta povreda odredbe parničnog postupka nije bila od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu ovaj sud nalazi da prvostupanjski sud pri donošenju iste nije počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 193. st. 2. ZPP ovo stoga što tužitelji niti nisu smanjili tužbeni zahtjev već su isti povisili za određeni novčani iznos i to iz iste činjenične osnove.

7. Ovaj drugostupanjski sud ispitujući prvostupanjsku presudu nalazi da prvostupanjski sud pri donošenju iste nije počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju ukazuju tužitelji i tuženice, jer ista nema nedostataka i može se ispitati.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženica prvostupanjski sud donoseći pobijanu presudu nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP jer polazeći od obrazloženja iz toč. 6. ove odluke ovaj su ocjenjuje da je pravilno sud prvog stupnja odlučivao o cijelom zahtjevu onako kako je isti postavljen podneskom od 21. rujna 2022. tako da pobijanom presudom nije prekoračen tužbeni zahtjev.

9. Nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. ZPP.

10. Predmet spora, u ovoj fazi postupka, predstavlja zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 5.738,75 eur (43.238,62 kn) sa zakonskom zateznom kamatom od 6. travnja 2014. na ime naknade štete koja da im je nastala jer su tuženice tijekom veljače 2014. izvodile građevinske radove na kat. čest. 742 zgr. k.o. V. uslijed čega je u stanu kojim se koriste tužitelji došlo do oštećenja zbog prodora vode.

10.1. Prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja s obrazloženjem da je analizirajući spisu priloženu dokumentaciju i dovodeći istu u vezu sa iskazom tužitelja nedvojbeno utvrdio da je do štete u njihovom stanu došlo uslijed vršenja radova na krovu pa smatra utvrđenim nastanak štetnog događaja i osobe štetnika, odnosno tuženika. Također obrazlaže da se odgovornost tuženica temelji na nečinjenju, odnosno poduzimanju nužnih radova u vidu zaštite krova radi eventualnog prokišnjavanja do kojeg je u konkretnom slučaju i došlo, a da sama tuženica u svom iskazu nije osporila činjenicu izvođenja radova i činjenicu prokišnjavanja vode u stan tužitelja, dok je ostale njezine navode ocijenio neistinitim. Prihvaćajući u cijelosti nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka ing. M. O., kao i njegovo usmeno očitovanje, utvrđenim nalazi da su tužitelji pretrpjeli štetu na ime sanacije stana u visini od 22.963,75 kn što s pridodanim troškom provedenog (izvansudskog) vještačenja od 1.500,00 kn iznosi dosuđeni iznos od 24.463,75 kn tako da je temeljem odredbe čl.1045. u svezi s čl.1085. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15., 29/18. i 126/21.; dalje ZOO) odlučio kao pod toč. I izreke, dok je pod toč. II izreke za više zatražen iznos od 2.491,85 eur/18.774,87 kn zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

11. Iz spisa predmeta sijedi :

- da kat. čest. 742 zgr. k.o. V. u naravi predstavlja dva stana i to stan u suterenu koji koriste tužitelji i stan na katu (ispod krovišta) koji koristi drugotuženica,

- da je navedena nekretnina upisana u zemljišnoj knjizi kao zgrada u suvlasništvu tužitelja svakog po 1/8 dijela koju uknjižbu prava suvlasništva su ishodili temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog 9. lipnja 2011. sa A. F., kao primateljicom uzdržavanja, koji je proveden u zemljišnoj knjizi 24. lipnja 2014.,

- da prvotuženica nije zemljišnoknjižna vlasnica navedene nekretnine,

- da je drugotuženica suvlasnica za 4/8 dijela temeljem ugovora o darovanju zaključenog sa prvotuženicom 19. listopada 2012.,

- da je u mjestu V. bilo nevrijeme (pijavica) 29. rujna 2013. te da se srušio dimnjak s navedene zgrade i oštetio krovište,

- da S. C., prijatelj drugotuženice, ima neposredna saznanja iz vremena kada se u V. pojavila pijavica te je potvrdio da je ista uništila kov i dimnjak na kući stranaka te je navukao najlon preko dijela gdje je bilo „odneseno“ krovište,

- da spisu priložene fotografije (l.s. 87) potvrđuju navode o urušenom dimnjaku, što opovrgava tvrdnju prvotužiteljice da se "tako navodno tvrdilo",

- da je sin prvotuženice H. O. dan-dva nakon pijavice ciglama i crijepom učvrstio najlon koji je bio na krovu, a potom isto to učinio i majstor R. G.,

- da je prvotuženica kontaktirala tužitelje i rekla da bi išla u renoviranje krova te da li se tužitelji s time slažu, kao i da bi zatvorili dimnjak, s čime su se tužitelji „složili i suglasili“ kako to slijedi iz iskaza samog drugotužitelja (l.s.154.),

- da je svjedok R. G. izvodio radove na krovu navedenog objekta tako da je cjelokupni krov zamijenio budući da je bio „truo“ (l.s. 139),

- da je u tijeku izvođenja radova zamjene krova mjesto V. pogodila tuča i jak vjetar 27. veljače 2014. te uklonio privremenu zaštitu te

- da su uslijed prodora vode u oba stana nastupila oštećenja.

12. I u ovoj fazi postupka sporna je (ne)osnovanost prigovora promašene pasivne legitimacije u pogledu prvotuženice.

12.1. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je izveo nepravilan zaključak da iz dostavljenog zemljišnoknjižnog izvatka slijedi "da su i tuženi suvlasnici predmetne nekretnine, a što da nije niti sporno među strankama" jer je navedena činjenica bila sporna tijekom prvostupanjskog postupka, kao što je i tijekom ovog postupka.

12.2. Žalbeni navodi tuženica u pogledu prigovora promašene pasivne legitimacije, po ocjeni ovog suda, su osnovani ovo stoga što suprotno zaključku suda prvog stupnja prvotuženica nije zemljišnoknjižna (su)vlasnica navedene nekretnine još od 2012. kako to slijedi iz povijesnog izvatka iz zemljišne knjige (l.s.6-7), a niti je to bila u trenutku pojave pijavice u mjestu Vodice niti nastanka štetnog događaja koji tužitelji vezuju za izvođenje građevinskih radova na opisanoj nekretnini, jer za štetu u stanu tužitelja koja bi bila uzrokovana nekim događajem na dijelu zgrade na kojoj nije uspostavljeno vlasništvo određenog posebnog dijela nekretnine, mogu odgovarati samo suvlasnici nekretnine što u konkretnom slučaju prvotuženica nije.

13. U svezi žalbenih navoda tuženica u pogledu „elaborata osiguranja dokaza uslijed prokišnjavanja stana u prizemlju u stambenoj zgradi“ koji je sačinjen od dipl. ing. građ. V. V. navesti je da isti svakako nema značaj sudskog nalaza i mišljenja u smislu odredbe čl. 251. st. 1.-4. ZPP jer ga u tom svojstvu nije odredio sud. Isti je izrađen na zahtjev tužitelja i nema jednaku dokaznu snagu kao nalaz i mišljenje vještaka koje je odredio sud i koje je provedeno u smislu propisa ZPP kojim je uređeno izvođenje tog dokaza, međutim, isti predstavlja dokazno sredstvo i kao takvog ga treba vrednovati i ocijeniti u sklopu svih ostalih provedenih dokaza.

13.1. Dakle, u konkretnom slučaju je navedeni elaborat dostavljen tuženicama i iste su prigovorile jer nije sačinjen u izvanparničnom postupku osiguranja dokaza međutim, nisu prigovorile vjerodostojnosti priloženih fotografija u smislu dovođenja u pitanje identifikacije objekta i u svezi s time nastale štete tužiteljima, pa utoliko žalbeni navodi izneseni u svezi s time nisu doveli u pitanje činjenična utvrđenja temeljena na elaboratu u pogledu identifikacije nekretnine odnosno opisanih prostorija.

14. Međutim, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je s obzirom na utvrđeno činjenično stanje pogrešno zaključio da je za nastalu štetu u stanu tužitelja odgovorna drugotuženica te pogrešno primijenio materijalno pravo.

14.1. Naime, po ocjeni ovog suda predmet spora ima se, osim po pravilima obveznog prava, raspraviti i kroz primjenu odredbe čl. 38. i 39. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15. - pročišćeni tekst; dalje ZVDSP) koja regulira izvršavanje prava vlasništva glede cijele stvari i upravljanje stvarju.

14.2. Tako je u st. 1. tog članka određeno da nije li što drugo određeno, svaki suvlasnik smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika, te da se troškovi i tereti cijele stvari, dijele među sve suvlasnike razmjerno veličini njihovih suvlasničkih dijelova, ako se drukčije ne sporazumiju (st. 2.).

15. Odredbom čl. 39. ZVDSP određeno je da svaki suvlasnik ima pravo sudjelovati u odlučivanju o svemu što se tiče stvari koja je u suvlasništvu (upravljanje stvarju) zajedno s ostalim suvlasnicima, a kad je neki suvlasnik poduzeo posao glede suvlasničke stvari bez potrebne suglasnosti ostalih, da se primjenjuju pravila o poslovodstvu bez naloga.

16. Prema tome suvlasnici imaju dužnost, kao teret cijele stvari, redovito održavati nekretninu, što svakako uključuje i krovnu konstrukciju, pa tako i izvršavati građevinske radove nužne radi održavanja istog i u svezi s time sudjelovati u donošenju odluke.

17. Polazeći od sadržaja gornje odredbe i činjeničnih utvrđenja ovaj sud ocjenjuje da je drugotuženica, uz pomoć svoje majke prvotuženice, ne vrijeđajući prava tužitelja, kao suvlasnika, uz njihovu suglasnost, poduzela sve nužne radnje (postavljanje i učvršćivanje najlona, angažirala majstora koji je također učinio privremenu zaštitu, nabavila crijep i ostali materijal, platila troškove sanacije krovišta l.s.80.) u svezi saniranja nastale štete padom dimnjaka koji je oštetio krovište sporne nekretnine prilikom pojave pijavice.

17.1. Naime, ovaj sud ocjenjuje da se utužena šteta nastala prodorom vode u stan tužitelja u veljači 2014. ne može sagledati izolirano od štete nastale kao posljedice pada dimnjaka i oštećenja krova jer je tim događajem uzrokovana šteta na krovištu u uzročno posljedičnoj vezi sa budućom - utuženom štetom iako isto nije odmah imalo za posljedicu štetu u stanu tužitelja.

17.2. Iz iskaza samih tužitelja ne slijedi zaključak da su poduzeli bilo kakve radnje da se sanira šteta nastala na krovištu kuće od pijavice koja bi za posljedicu mogla imati buduću štetu što je u konkretnom i bio slučaj kada je u veljači 2014. bilo jako navrijeme. Radnje na koje upućuju tužitelji da su ih poduzimali kako bi se izbjegla prijeteća šteta – upozoravanjem tuženica nisu radnje u smislu odredbe čl. 38. ZVDSP, a osim toga iz iskaza prvotužiteljice slijedi da je zvala drugotuženicu tek nakon nevremena iz veljače 2014., a ne i u prethodnom periodu.

17.3. Navodi tužitelja da nisu pristali na sanaciju krova ne oslobađaju ih zakonske dužnosti da brinu i poduzimaju radnje zaštite i održavanja krovišta kuće (koje bi i u slučaju uspostavljenog vlasništva određenog posebnog dijela nekretnine predstavljao zajednički dio nekretnine, osim u slučaju ako stranke drugačije ne dogovore) niti oslobođenje te obveze proizlazi iz navoda svjedoka H. O. niti prvotuženice kako „nisam ni smatrala da bi tužitelji trebali platiti za krov iz razloga što se moj stan nalazi ispod krova (…)“ što naglašavaju tužitelji.

17.4. Osim toga trajanje popravka krovišta, kraj nesporne činjenice da je isto bilo nužno potrebno, prema preporuci krovopokrivača, u potpunosti zamijeniti jer je bio star i dotrajao, ne može se staviti na teret drugotuženice kada se zna da se postavljanje krova zimi razlikuje od gradnje u drugim sezonama i da postoji velika vjerojatnost od vremenskih neprilika, te se spomenuti radovi nisu izvodili u toj sezoni po odluci drugotuženice već upravo što su isti bili posljedica nevremena koje se dogodilo u jesen, a tužitelji nisu konkretnim i argumentiranim tvrdnjama opovrgli potrebu nabavke novih kanalica koje su imale zamijeniti one iz 1936. (tako je tvrdila drugotuženica l.s 155), niti način izvedbe radova od strane majstora R. G..

17.4. Ovaj sud je uzeo u obzir i to da drugotuženici nisu bile na raspolaganju neke alternativne, odnosno dopunske metode zaštite oštećenog krovišta i da je raspoložive metode primijenila, kako je to potvrdio svjedok R. G., dakle, poduzela je sve što mogla da do štete ne dođe.

18. Dakle, ovaj sud ocjenjuje da je postupanje drugotuženice pri uklanjanju štetnih posljedica pijavice odnosno izvođenju radova na krovištu predmetne zgrade bilo u skladu s mjerodavnim odredbama odnosno da iste svojim djelovanjem ili propuštanjem nije povrijedila, radi čega smatra da u konkretnom slučaju na strani drugotuženice za odgovornost tužiteljima za utuženu štetu - izostaje pretpostavka protupravnosti.

19. Kako dakle, ovaj sud ocjenjuje da prvotuženica nije odgovorna za štetu koju su pretrpjeli tužitelji jer niti nije suvlasnica sporne nekretnine na kojoj su se izvodili radovi, a niti slijedi da bi bila odgovorna po pravilima obveznog prava kao tvrde tužitelji, a niti je to drugotuženica u odnosu na koju je izostao element protupravnosti, to je pravilnom primjenom materijalnog prava, po odredbi čl. 373. toč. 2. i 3. ZPP, valjalo prihvatiti žalbu tuženica i preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu u dijelu pod toč. I izreke i odlučiti kao pod toč. II izreke ove drugostupanjske odluke.

20. Slijedom gornjih utvrđenja žalbeni navodi tužitelja koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava u svezi tijeka zatezne kamate na dosuđeni iznos i kojima se pobija prvostupanjska odluka u odbijajućem dijelu ukazujući na sadržaj izdanih računa o nabavi novih stvari, nisu odlučni za donošenje ove odluke u pogledu dijela pod toč. II izreke pobijane presude tako da je ovaj sud primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u tom dijelu tako da je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke pod toč I.

21. Neosnovani su navodi tužitelja i tuženica u pogledu odluke o troškovima postupka kojom je prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 154. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 70/19.; dalje ZPP/19) odlučio da svaka stranka snosi svoj trošak. Naime, po ocjeni ovog suda, ima se poći od činjenice (koju ispuštaju iz vida tuženice) da je prvostupanjski sud presudom odbio kao neosnovan zahtjev istaknut po protutužbi o kojem je pravomoćno odlučeno odlukom od 16. lipnja 2016. (protiv koje tuženice nisu izjavile žalbu) i da je kod odlučivanja o troškovima postupka navedeno valjalo uzeti u obzir pa su tužitelji u konačnici postigli uspjeh sa odbijanjem protutužbenog zahtjeva, a tuženice odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja tako da je pravilno odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak.

21.1. Slijedom izloženog valjalo je odbiti žalbe u pogledu odluke o troškovima postupka i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke pod toč I.

22. Tuženicama je priznat trošak žalbenog postupka i to za sastav žalbe sukladno Tbr. 10. toč 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., 37/22. i 126/22., dalje Tarifa) odnosno nagrada iz Tbr. toč. 1. 3. i 6. Tarife s povećanjem od 25% što uključivo s nagradom po Tbr. 36. toč. 1. Tarife s PDV-om iznosi 342,18 eur/2.578,13 kn te 53,67 eur/404,00 kn za trošak sudske pristojbe na predmetnu žalbu, pa kako tuženice u ovom žalbenom postupku nisu uspjele samo za dio troškova postupka u dijelu pod toč. III izreke, to je valjalo tuženicama dosuditi iznos od 395,85 eur/2.982,53 kn, kako je to odlučeno pod toč. III izreke ove drugostupanjske odluke po čl. 154. st. 5. ZPP/19.

23. Dvojno iskazivanje temelji se na odredbi čl. 48. st. 1. u svezi čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22).

U Zadru 12. srpnja 2023.

Predsjednica vijeća

Sanja Prosenica, v.r.