REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 802/2019-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. R. iz K., …, OIB…, zastupanog po punomoćniku S. G., odvjetniku u Č., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB:…, Ministarstvo obrane, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u G., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R- 99/2017-2 od 31. listopada 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću, poslovni broj P-592/2013-28 od 22. studenoga 2016., u sjednici održanoj 12. srpnja 2023.,

r i j e š i o  j e :

I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukidaju se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-99/2017-2 od 31. listopada 2018. i presuda Općinskog suda u Gospiću, poslovni broj P-592/2013-28 od 22. studenoga 2016. te predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima nastalima u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku u ovoj pravnoj stvari.

Obrazloženje

1. Presudom Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-99/2017-2 od 31. listopada 2018. potvrđena je presuda Općinskog suda u Gospiću, poslovni broj P- 592/2013-28 od 22. studenoga 2016. kojom je odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tuženoj naloži isplatiti tužitelju na ime izgubljene koristi iznos od 206.276,64 kn sa zatraženim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose kako je to specificirano u izreci presude, te iz tog osnova isplaćivati i buduću mjesečnu rentu u iznosu od 4.044,64 kuna počevši od 1. studenog 2016. pa nadalje dok za to budu postojali uvjeti, sve s pripadajućim zateznim kamatama na dospjele, a neisplaćene iznose rente. Ujedno je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

2. Protiv te drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pobijajući je u cijelosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova revizije.

3. Tuženica nije podnijela odgovor na reviziju.

4. Revizija je osnovana.

5. Prije svega valja reći da je, imajući na umu da je drugostupanjska presuda u ovoj pravnoj stvari donesena 31. listopada 2018., te vrijednost predmeta spora (206.276,64 kn + mjesečna renta 4.044,64 kn), dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP). Ovaj je sud stoga ispitao je pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP), a podnesena revizija ne može se razmatrati i kao tzv. izvanredna revizija, iako revident i na nju upućuje.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete s osnove izgubljene zarade koja se ogleda u razlici između plaće koju bi primao da je nastavio raditi kod tuženice i invalidske mirovine koju prima.

7. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- tužitelj je bio zaposlen kao djelatna vojna osoba kod tuženice te je ozlijeđen 21. listopada 2009. obavljajući posao izvidnika-padobranca, prilikom izvođenja padobranskog skoka na letjelištu G.;

- tuženica je do sada isplatila tužitelju s osnove naknade štete iz tog štetnog događaja iznos od 138.479,21 kuna;

- tužitelju je kao djelatnoj vojnoj osobi priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad 22. lipnja 2011. u mjesečnom iznosu od 3.434,10 kuna, međutim tužitelj nije stekao pravo na tu mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad;

- tužitelju je priznato i pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja u iznosu od 185,96 kuna mjesečno počev od 19. travnja 2011., a koje oštećenje je nastalo kao posljedica ozljede na radu.;

- tužitelj je proglašen nesposoban za vojnu službu te mu je prestala djelatna vojna služba po sili zakona s 21. lipnja 2011., uz častan otpust zbog utvrđene nesposobnosti za djelatnu vojnu službu s pravom na invalidsku mirovinu,

- tužitelj je po zanimanju kvalificirani varilac i utvrđeno je i da je trajno potpuno nesposoban za poslove varioca i srodne poslove;

- tužitelj se može osposobiti za obavljanje dijela poslova administratora ali uz uvjete da mu se omogući slobodan ritam rada, česte pauze te da se uzme u obzir smanjena učinkovitost zbog degenerativnih promjene i posljedičnih bolova;

- tužitelj može raditi na unosu podataka (ručno) biti evidentičar ili raditi na radnom mjestu telefonista na razini polovičnog učinka zdravog radnika;

- praktički nema palete poslova za koje bi se tužitelj mogao prekvalificirati i obavljati ih s potpunom učinkovitošću, ako se uzmu u obzir poslovi za koje se osobe kvalificiraju u strukovnim školama;

- tužitelj se nakon štetnog događaja nije pokušao zaposliti na drugom radnom mjestu u skladu s preostalom radnom sposobnošću, a niti se prijavio na Zavod za zapošljavanje.

8. Polazeći od prethodno iznesenih utvrđenja nižestupanjski su sudovi odbili tužbeni zahtjev s osnove izgubljene zarade (koja se ogleda u razlici između plaće koju bi primao i invalidske mirovine koju prima) uz odlučno obrazloženje da je kod tužitelja kao oštećenika nastala nesposobnost za obavljanje dotadašnjeg posla, međutim, nije nastao trajni gubitak sposobnosti za rad (opća radna sposobnost) odnosno nije utvrđeno da je tužitelj nesposoban za obavljanje svih zanimanja, već da nije sposoban za djelatnu vojnu službu pa budući da se tužitelj nakon ozljede nije ni pokušao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću zaključuju da tužitelj nema pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade.

9. Iznesene zaključke nižestupanjskih sudova, u utvrđenim okolnostima ovog konkretnog slučaja, nije moguće prihvatiti.

10.1. Odredbom čl. 1095. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO) propisano je da ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili umanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati ozlijeđenomu određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu.

10.2. Iz navedene odredbe proizlazi da sama činjenica da je tužiteljeva radna sposobnost umanjena u odnosu na njegovu radnu sposobnost prije štetnog događaja ne daje tužitelju pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade u situaciji kad tužitelj zbog umanjenja radne sposobnosti nastalog kao posljedica štetnog događaja ne gubi zaradu niti mu je umanjena radna sposobnost za posao za koji je nakon štetnog događaja utvrđeno da je zdravstveno sposoban i obavljanjem kojeg tužitelj ostvaruje zaradu (tako Revx-713/11 od 14. prosinca 2011., te U-III/3098/2012 od 20. ožujka 2014.).

10.3. Kada preostala radna sposobnost tužitelju više ne omogućuje obavljanje poslova na kojima je radio do ozljeđivanja, a nije u mogućnosti osposobiti se za druge poslove u skladu sa svojom preostalom radnom sposobnošću, pripada mu naknada štete s osnova izgubljene zarade, ali i rente s te osnove (tako i u Rev- 1325/11 od 1. srpnja 2014.).

10.4. Međutim, za utvrđivanje prava na isplatu te iznosa novčane rente, koja pripada oštećeniku koji gubi zaradu zbog trajnog narušenja zdravlja, nije pravno odlučno u kojem je postotku prema medicinskim kriterijima tužitelju (oštećeniku) preostala radna sposobnost, već je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi u čemu se konkretno sastoji tjelesna ograničenja koja su posljedica ozljeda i u čemu i kako onemogućuju tužitelja da radom ostvaruje zaradu koju je ostvarivao na poslovima ili aktivnostima koje je radi stjecanja zarade ostvarivao prije nastupanja oštećenja zdravlja. Ta faktična ograničenjem u svakom pojedinom slučaju u smislu navedene odredbe treba staviti u korelaciju s poslovima koje je oštećenik obavljao te je radi pravilne primjene čl. 1095. ZOO treba utvrditi jesu li konkretne trajne posljedice oštećenja zdravlja u cijelosti ili djelomično stvarno onemogućile oštećenika - tužitelja da u budućnosti ostvaruje zaradu (tako i u Rev-34/08 od 15. listopada 2008.).

10.5. Kad je oštećenik zbog posljedice štetnog događaja postao nesposoban za svoje dotadašnje zanimanje i izgubio prihode koje je ostvarivao, odgovorna osoba dužna mu je naknaditi cjelokupnu štetu s naslova izgubljene zarade, neovisno o stupnju utvrđenog smanjenja radne sposobnosti oštećenika (tako i u Rev-762/84 od 17. srpnja 1984.).

11. Točno je nadalje da prema pravnom shvaćanju ovog suda iznesenog u nizu odluka oštećenik nema pravo na plaćanje naknade štete zbog izgubljene zarade kada se niti ne pokušava zaposliti kao osoba s preostalom radnom sposobnošću, jer je ta okolnost izvan uzroka nezgode u kojoj mu je nastupila šteta, a to u situaciji kada je dokazano da je do toga došlo jer tužitelj nije poduzeo odgovarajuće radnje radi smanjenja vlastite štete (prekvalifikacija, prijavljivanje na zavod za zapošljavanje, ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja i dr.).

12. Međutim, u okolnostima ovog konkretnog slučaja, činjenica je li se tužitelj uopće mogao zaposliti na poslovima koji odgovaraju njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti (o čemu u ovom postupku nema podataka već postoji samo proizvoljan zaključak nižestupanjskih sudova), ostala je neraspravljena (vidi točku 10.4.), jer je u postupku utvrđeno da tužitelj ne može više raditi na ranijim poslovima (djelatne vojne osobe) niti poslove za koje je školovan (poslovi varioca ili srodne poslove), već samo dio poslova administratora, uz uvjete da mu se omogući slobodan ritam rada, česte pauze te da se uzme u obzir smanjena učinkovitost zbog degenerativnih promjene i posljedičnih bolova (može raditi na ručnom unosu podataka, biti evidentičar ili raditi na radnom mjestu telefonista, sve na razini polovičnog učinka zdravog radnika) za koje poslove nije utvrđeno da postoji potražnja, dok praktički nema palete poslova za koje bi se tužitelj mogao prekvalificirati i obavljati ih s potpunom učinkovitošću, ako se uzmu u obzir poslovi za koje se osobe kvalificiraju u strukovnim školama.

13. S obzirom na tako utvrđenu preostalu radnu sposobnost tužitelja i neutvrđenu činjenicu da se isti mogao zaposliti na poslovima koje može raditi (pod posebnim radnim uvjetima) i to s polovičnim učinkom zdravog radnika, ne može se prihvatiti zaključak nižestupanjskih sudova da je neprijavljivanje tužitelja na zavod za zapošljavanje okolnost koja postoji izvan uzroka nezgode u kojoj mu je nastupila šteta i zbog koje je njegov zahtjev za naknadu štete u cijelosti neosnovan. Kako tužitelj ne može obavljati niti poslove svog ranijeg radnog mjesta kod tuženice, niti poslove za koje je osposobljen (varilac), a niti druge srodne poslove, već uski segment administrativnih poslova za koje je potrebna prekvalifikacija i posebni radni uvjeti prilagođeni njegovom zdravstvenom stanju i smanjenim sposobnostima, s time da je za održavanje i takve radne sposobnosti potrebno buduće operativno liječenje na lijevoj ruci, sama činjenica da se tužitelj nije prijavio na zavod za zapošljavanje ne dovodi automatski do neosnovanosti njegovog zahtjeva za naknadu štete.

14. Stoga je u ovom konkretnom slučaju bilo potrebno sveobuhvatno raspraviti i utvrditi činjenice u čemu se konkretno sastoji tjelesna ograničenja tužitelja koja su posljedica ozljeda i u čemu i kako ista onemogućuju tužitelja da radom ostvaruje zaradu koju je ostvarivao na poslovima ili aktivnostima koje je radi stjecanja zarade ostvarivao prije nastupanja oštećenja zdravlja i potom tako utvrđena faktična ograničenja treba staviti u korelaciju s poslovima koje je oštećenik obavljao i sada može obavljati te je radi pravilne primjene čl. 1095. ZOO trebalo utvrditi jesu li konkretne trajne posljedice oštećenja zdravlja u cijelosti ili djelomično stvarno onemogućile oštećenika - tužitelja da u budućnosti ostvaruje zaradu (Revx-34/08 od 15. listopada 2008.).

15. S obzirom na sve navedeno, zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova, činjenično stanje odlučno za odluku o postavljenom tužbenom zahtjevu ostalo nepotpuno utvrđeno te nisu ispunjeni uvjeti za preinaku pobijane odluke, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U ponovljenom postupku potrebno je raspraviti odlučne činjenice na koje je ukazano ovim rješenjem te potom donijeti novu odluku u pogledu zahtjeva tužitelja.

16. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 12. srpnja 2023.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.