Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1114/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Vlade Skorupa, predsjednika vijeća, Filke Pejković, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. L. iz O., OIB: i Z. H. iz O., OIB: …..kao zakonski nasljednici pok. Đ. L. iz O. OIB:…., zastupani po punomoćniku M. J., odvjetniku iz O. društva P. J. i M. J. iz O., protiv tuženika V. O. d.o.o. O., OIB:…., zastupanog po punomoćniku mr.sc. I. J., zaposleniku tuženika, radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Osijeku, posl.br. Pn-229/2016 od 23. siječnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 12. srpnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, posl.br. Pn-229/2016 od 23. siječnja 2019. u točki I. izreke, u točki II. izreke u dijelu dosuđene naknade za tuđu pomoć sa zakonskim zateznim kamatama od 23. siječnja 2019., do isplate i u točkama III. i V. izreke.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se preinačuje citirana presuda u točki II. izreke u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate na dosuđenu naknadu za tuđu pomoć i njegu na način da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade tuđe pomoći u iznosu od 23.592,81 eur/177.160,00 kn od 14. veljače 2018. do 22. siječnja 2019 kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I .izreke djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te je naloženo tuženiku da isplati predniku tužitelja iznos od 50.445,29 eur/380.080,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 12. kolovoza 2016. do isplate, dok je u točki II. izreke naloženo tuženiku da isplati predniku tužitelja s osnova naknade imovinske štete za tuđu njegu i pomoć u iznosu od 23.592,81 eur/177.160,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 14.veljače 2018. pa do isplate.

U točki III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati na ime tuđe pomoći i njege mjesečnu rentu u iznosu od 318,53 eur/2.400,00 kn počev od 14. veljače 2018. pa nadalje dok za to budu postojale zakonske pretpostavke sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospjelosti mjesečnih iznosa pa do isplate.

U točki IV. izreke odbijen je preostali zahtjev tužitelja za isplatu rente, a u točki V. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.553,99 eur/64.450,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 23. siječnja 2019. do isplate.

Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti ili da se presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba tuženika je djelomično osnovana.

Predmet spora je zahtjev prednika tužitelja za naknadu štete koju je zadobio padom na pločniku u O. u ul. …..ispred kućnog broja …. dana 15. rujna 2013. kada je hodao po pločniku za pješake i kada je pokušao doći do tramvajske stanice, te se ozlijedio na način da mu je noga propala u rupu koja se je nalazila na pločniku, zbog čega se spotaknuo, te je pao i da je tom prilikom zadobio povrede. Osnov štete tužitelj pronalazi u odredbi čl. 134. st. 1. i 2. Zakona o gradnji, navodeći da investitor izgradnje vodovoda duž navedene ulice je bio tuženik i da mjesto izvođenja radova nije bilo osigurano kako je to propisano u navedenoj odredbi zakona, jer da gradilište mora biti osigurano i ograđeno radi sigurnosti prolaza i sprječavanja nekontroliranog pristupa ljudi na gradilište, te traži naknadu neimovinske i imovinske štete.

Sporno je tijekom ovog postupka je li tuženik odgovoran za nastalu štetu, jer da su radovi u navedenoj ulici dovršeni 19. kolovoza 2013., a štetni događaj se dogodio 15. rujna 2013., te da su svi radovi izvršeni i da je kolnik doveden u prvobitno stanje, te tuženik tvrdi da tužitelj nije dokazao način nastanka štetnog događaja i da tijekom postupka nije utvrđena uzročno posljedična veza između štetnog događaja i izvođenja radova na predmetnom kolniku u O.. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, kao i naknada za tuđu pomoć, jer da nije utvrđeno je li tužitelj mogao ostvarivati naknadu za tuđu pomoć kod Centra…, te da bi se ta naknada ukoliko bi prednik tužitelja imao pravo na tu naknadu, trebala uzeti u obzir prilikom dosuđivanja naknade za tuđu pomoć.

Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja je na temelju iskaza saslušanih svjedoka A. I. i M. O., čije iskaze je u cijelosti prihvatio kao vjerodostojne, jer nisu zainteresirani za ishod ovog postupka, utvrdio da je prednik tužitelja kritične zgode pao u O. u Ul. ……ispred kućnog broja….., da su na kritičnom mjestu bile rupe i da je sve bilo iskopano i da u vrijeme štetnog događaja se nije moglo ulaziti u kafić u kojem je sjedio svjedok A. I., već da se ulazilo sa stražnje strane, jer je bilo puno rupa, krupnog kamenja i da se komentiralo o tome kako ljudi nisu mogli ulaziti u tramvaj, jer su ljudi jedva prilazili na to mjesto koje nije bilo osigurano. Identične navode potvrdio je i svjedok M. O. koji je vidio pad tužitelja i koji je iskazao da je tužitelj bio sav krvav, da je lice mjesta bilo razrovano i da su se izvodili radovi, da je vrijeme bilo sunčano i lijepo i da je mjesto gdje je tužitelj pao bilo mjesto sa više zemlje, neravno i bez betona.

Slijedom navedenih utvrđenja, zaključak je suda prvog stupnja da je tuženik kao izvođač radova odgovoran za nastanak štete koja je nastala predniku tužitelja, jer da nije postupio sukladno čl. 134. st. 1. Zakona o građenju, jer nije osigurao gradilište ogradom ili na drugi način da ljudi ne mogu dolaziti na gradilište, te je time ugrozio sigurnost prolaznika, u konkretnom slučaju i prolaz prednika tužitelja koji je prolazio navedenim kolnikom i upao u rupu, te se ozlijedio.

Slijedom obrazloženog, ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi tuženika da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo u odnosu na osnovu odgovornosti i da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, jer da nije na nedvojbeni način utvrđeno zbog čega je prednik tužitelja pao, jer je na nedvojbeni način utvrđeno da tuženik nije osigurao gradilište na način da spriječi nekontrolirani pristup prolaznika na predmetni kolnik, jer je gradilište moralo biti osigurano i ograđeno. Pri tome sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da se ne može prihvatiti kao vjerodostojan iskaz svjedoka B. T., da pretpostavlja da je sve nakon završetka rada bilo uređeno, jer da su bili završeni radovi, jer da je on kao inženjer predmetnog gradilišta vodio građevinski dnevnik i da je izvršena sanacija asfaltnih površina, nogostupa i ceste na mjestu preklopa i sanacija tramvajskih stajališta, jer suprotno iz provedenog dokaznog postupka proizlazi iz iskaza navedenih svjedoka, čije iskaze je sud prihvatio kao vjerodostojne, jer navedeni svjedoci nisu zainteresirani za ishod ovog postupka.

Iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da postoji suodgovornost ili odgovornost prednika tužitelja za nastanak štetnog događaja, niti je utvrđeno da bi prednik tužitelja bolovao od nekih bolesti zbog kojih ne bi mogao na uobičajeni način hodati kolnikom i uložiti potrebnu pažnju koja je potrebna pješaku prilikom hoda preko kolnika.

Prihvaćen je nalaz sudskog vještaka B. R. iz kojeg je utvrđeno da je prednik tužitelja kritične zgode udario licem i to desnom stranom prsnog koša i oba koljena u zemlju, da pri tome nije izgubio svijest, te da su utvrđene dijagnoze: nagnječno- razderotna rana u predjelu čela i nosa, te donje usne, nagnječenja oba koljena i prsnog koša, te je nakon CT glave utvrđen kod tužitelja subduralni hematom desno i čeono, bazalno-čeono i sljepoočno lijevo, te da je zadržan prednik tužitelja u bolnici i da je učinjen operativni zahvat, te da je kasnije utvrđeno kod CT-a regresija edema mozga i hemoralgija uz daljnji manji hignom okcipitalno lijevo.

Nadalje, prilikom pregleda tužitelja, utvrđeno je on nije bio u mogućnosti sjesti, da se jednom rukom može hraniti, da ne može higijenu sam obavljati, jer je nepokretan i nosi pelene, pa stoga sud prvog stupnja s naslova povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje za pretrpljene fizičke bolove smatra da predniku tužitelja bi pripadao iznos od 1.736,01 eur/13.080,00 kn, za pretrpljeni strah iznos od 1.990,84 eur/15.000,00 kn, za naruženost 4.910,74 eur/37.000,00 kn, za smanjenje životne aktivnosti 41.870,68 eur/315.000,00 kn. Pritom, sud prvog stupnja primjenom odredbe čl. 1100., 1003. i čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - ZOO) uzima u obzir da je prednik tužitelja trpio bolove jakog intetenziteta 3 dana pred prijem u bolnicu, 7 dana tijekom liječenja u JIL-u i daljnjem liječenju na neurokirurgiji 10 dana, bolove srednjeg intenziteta 14 dana, lakog intenziteta 90 dana, a da su trajali povremeni bolovi lakog intenziteta koji će trajati tijekom cijelog života, da je nastala smanjena životna aktivnost od 70 % koja se očituje u zaostalom anatomsko funkcijskim posljedicima i to morfološkoj ozljedi mozga s posljedičnim motoričkim deficitom u vidu slabosti lijeve strane tijela u srednje teškom stupnju nepokretnost, epileptični napadi, te smetnje govora i psihičke promjene.

Također je utvrđeno prihvaćanjem navedenog nalaza da postoji naruženost prednika tužitelja i to u težem stupnju u predjelu sljepoočne tjemene regije desno gdje je vidljiv nedostatak koštanog dijela veličine dlana, a koji je vidljiv drugim osobama, te ožiljak duljine 4 cm u predjelu desne obrve koji je srednjeg stupnja i može biti vidljiv drugim osobama. Nadalje, da je prednik tužitelja trpio sekundarni strah jakog intenziteta 14 dana, srednjeg intenziteta 30 dana i lakog intenziteta 60 dana. Stoga predniku tužitelja s naslova neimovinske štete dosuđuje iznos od 50.445,29 eur/380.080,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe sukladno čl. 1103. ZOO-a i to od 12. kolovoza 2016. pa do isplate.

Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i da je pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da su utvrđene posljedice kod prednika tužitelja u uzročno posljedičnoj vezi sa štetnim događajem, te je pravilno primijenio odredbu čl. 1100. ZOO-a, jer je utvrdio da težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju dosuditi navedenu pravičnu novčanu naknadu, te je sud prvog stupnja vodio računa o kvalifikatornim okolnostima predviđenim u čl. 1100. st. 2. ZOO-a i to o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih bolova, duševnih bolova zbog pretrpljenog straha i smanjenja životne aktivnosti kao i cilju kojemu službi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da tužitelj nije predlagao dokaze prije zaključenja prethodnog postupka, jer da sud nije vodio računa o odredbi čl. 292 a. ZPP-a, već je održao pripremno ročište, jer je prednik tužitelja priložio na uvid fotografije na pripremnom ročiištu, pa stoga nije došlo do povrede odredaba ZPP-a koje bi utjecale na zakonitost donesene odluke. Stoga suprotno žalbenim navodima tuženika nije povrijeđeno načelo da se sasluša i druga stranka, jer su fotografije bile na uvidu punomoćniku tuženika na raspravi održanoj 15. ožujka 2017 (list 85 spisa).

Također nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da sud prvog stupnja nije objasnio zašto drugi pad prednika tužitelja nije uzrokom nastupljenih posljedica, jer je sud prvog stupnja prihvatio nalaz vještaka koji je utvrdio da štetne posljedice proizlaze iz štetnog događaja koji je predmet ovog postupka, jer je 15. rujna 2013. u terapiji preporučeno promatranje nakon čega je tužitelj i poslan na ORL na kojem je učinjen i rentgen koji je pokazivao da se radilo o prijelomu nosnih kostiju, i da povrede koje su utvrđene nisu posljedica od pada prednika tužitelja 17. rujna 2013. koji je pao prilikom oblačenja hlača, jer tada nisu nastale nove ozljede.

U odnosu na žalbene navode tuženika da vještak neurolog nije stručan, sam bez pomoći drugih liječnika traumatologa, urologa i kirurga vena utvrditi da li su navedene rane i oboljenja imale utjecaja na sadašnje zdravstveno stanje tužitelja, navodi se da navedeni vještak je uvidom u zdravstveni karton utvrdio da je prednik tužitelja imao daljnjih problema u svezi prijeloma lijeve potkoljenice, a koja povreda se dogodila godinu dana prije štetnog događaja, a da niti znakovi duboke venske tromboze nisu utjecali na pad i ozljede prednika tužitelja.

Stoga je sud prvog stupnja pravilno odbio prijedlog da se provede interdisciplinarno nadvještačenje, jer navedeni vještak nije utvrdio da bi u zdravstvenom kartonu bile naznake bilo kakvih problema i teškoća prednika tužitelja sa navedenim prethodnim bolestima koje bi utjecale na utvrđeno smanjenje životne aktivnosti kod prednika tužitelja.

Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno u odnosu na dosuđivanje naknade za tuđu pomoć i njegu jer da tijekom postupka nije utvrđeno je li prednik tužitelja ostvario pravo na doplatak za tuđu pomoć i njegu, odnosno da li je imao pravo na taj doplatak za tuđu pomoć i njegu od Centra... u O., sve sukladno čl. 55-60 Zakona o socijalnoj skrbi (“Narodne novine” br. 18/22, 46/22, 119/22 i 71/23 - dalje ZSS), jer da sukladno čl. 192. st. 1. ZOO-a, svaki oštećenik dužan je nastojati da mu šteta bude što manja i u tom smislu je dužan poduzimati radnje sukladno svojim mogućnostima i prema svojim potrebama, a ukoliko to propusti i time pridonese da mu šteta nastane ili bude veća, ima pravo samo na razmjerno smanjenu naknadu.

Ovo iz razloga što doplatak za tuđu pomoć i njegu prema čl.71. ZSS-a može se odobriti nekoj osobi ako pomoć ne može ostvariti na drugoj osnovi. U ovoj pravnoj stvari prednik tužitelja je mogao naknadu za tuđu pomoć ostvariti na drugoj osnovi i to od tuženika kao štetnika. Da je prednik tužitelja to pravo ostvario radi sprječavanja dvostruke naplate iste naknade, tada bi se iznos naknade za tuđu pomoć ostvaren prema odredbama o socijalnoj skrbi uračunao u iznos naknade štete po toj osnovi, a koji bi inače prema odredbama citiranog prava trebao nadoknaditi štetnik. Stoga se u konkretnom slučaju ne može primijeniti pravno shvaćanje na koje se tuženik poziva u žalbi iz odluke Vrhovog suda Republike Hrvatske, broj Rev-1008/2013, jer je isti sud rješenjem pod poslovnim brojem Revd-1086/2020 od 9. rujna 2020. dopustio reviziju u vezi navedenog pravnog pitanja, te je u presudi pod poslovnim brojem Rev- 125/2021 od 15. ožujka 2022. odlučio na način kako je prije navedeno.

Visina naknade štete s naslova tuđe pomoći i rente pravilno je utvrđena sukladno nalazu vještaka, sve sukladno čl. 1095. st. 1. i 2. ZOO-a, a uzimajući u obzir da vrijednost jednog sata tuđe pomoći iznosi 2,65 eur/20,00 kn.

Osnovani su žalbeni navodi tuženika da kamata na dosuđenu tuđu pomoć i njegu do zaključenja glavne rasprave teče od dana donošenja presude, jer je visina tuđe pomoći utvrđena prema cijenama u vrijeme donošenja presude. Stoga je u tom pravcu preinačena presuda u točki II. izreke u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate na način da kamata na dosuđeni iznos tuđe pomoći teče od 23. siječnja 2019. do isplate.

Ispitujući po službenoj dužnosti da li je sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke.

I odluka o troškovima parničnog postupka donesena je pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 37/22, 107/15 i 126/22; Tarifa)

Slijedom obrazloženog, žalbu tuženika kao neosnovanu je trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu u točki I. izreke i dijelu točke II. izreke, te u točkama III. i V. izreke potvrditi, pa je stoga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I. izreke ove presude. Primjenom odredbe čl. 373. toč.

3. ZPP-a odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

Presuda suda prvog stupnja u nepobijanom dijelu u točki IV. izreke ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 12. srpnja 2023.

Predsjednik vijeća

dr.sc. Vlado Skorup, v.r.