Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 22 Gž-2497/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Bošnjaković, predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Darije Horvat i Josipa Grubišića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CARLES&ANTONIA d.o.o., OIB 35911620544, Ivana Pavla II br. 19/A, Kaštel Sućurac, zastupan po punomoćniku Marku Višiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika ĐH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Andreju Babiću, odvjetniku u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, posl. broj P-3646/2021-21 od 2. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 11. srpnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, posl. broj P-3646/2021-21 od 2. svibnja 2023., u toč. I i III izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.423,89 EUR (48.400,79 kuna) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose i razdoblja kako je navedeno u izreci (toč. I izreke), odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj od tuženika zahtijevao da mu isplati: a) iznos od 75.205,91 kuna (sad 9.981,54 EUR) sa zateznim kamatama koje teku na iznose i razdoblja kako je navedeno u izreci i b) zatezne kamate na dosuđeni iznos od 4.396,59 EUR (33.126,13 kuna) za razdoblje od 14. srpnja 2015. do 31. prosinca 2015. (toč. II), te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.075,99 EUR (23.176,01 kuna) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 2. svibnja 2023. do isplate (toč. III).

2. Protiv navedene presude u toč. I i III izreke žalbu je podnio tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 toč. 1-3 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud pobijani dio presude preinači i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP-a na koju temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

5. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP-a, na koju sadržajem žalbi ukazuje žaliteljica, jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, nije proturječna i ista se može ispitati.

6. U odnosu na žalbene navode tuženika koji se odnose na ocjenu dokaza s tvrdnjom da je prvostupanjski sud pogrešno cijenio iskaze stranaka, valja reći da su isti u cijelosti neosnovani jer je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge glede ocjene njihovih iskaza, dok se prigovori žalitelja u suštini svode na preocjenjivanje tih iskaza i davanje vlastite i to pogrešne ocjene izvedenih dokaza, na koju je u smislu odredbe čl. 8. ZPP ovlašten jedino sud, pa stoga nije ostvarena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP na koju ukazuje sadržajem žalbe tuženik.

7. Tijekom postupka prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti koje su važne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju postignutih rezultata valjano utvrdio potrebno činjenično stanje, izloživši ga u obrazloženju pobijane presude. Zbog navedenog ovaj sud prihvaća u cijelosti tako utvrđeno činjenično stanje, pa prema tome nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao ni opravdanja dana za njega.

8. Predmet tužbenog zahtjeva je isplata iznosa od 123.606,70 kn, za koji iznos je prema navodima tužbe, tuženik oštetio tužitelja tijekom trajanja radnog odnosa između tih stranaka.

9. Tuženik se tužbenom zahtjevu u cijelosti protivio, tako da je u odgovoru na tužbu predložio odbijanje tužbenog zahtjeva ne navodeći izričito neke protutvrdnje već se referirao na to da uz tužbu nije dostavljena nikakva pisana dokumentacija, dok je u daljnjem tijeku postupka, osporavao tvrdnje tužitelja.

10. U žalbenom stadiju postupka sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva u iznosu od 6.423,89 eur/48400,79 kn (toč. I izreke), prema spisu priležećim računima.

11. Suglasno odredbi čl. 12 st. 3 ZPP u parničnom postupku u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim. Nije sporno da je Općinski sud u Splitu presudom posl. broj K-1203/17 od 24. siječnja 2020. odbio optužbu da bi ovdje tuženik u razdoblju od 30. svibnja 2015. do 9. studenog 2015. u Trogiru u poslovnici Motostar trgovačkog društva CARLES&ANTONIA d.o.o. Kaštel Sućurac, radeći na radnom mjestu referenta prodaje, u nakani da neosnovano prisvoji novac od prodaje vozila, u 4 navrata prodavao vozila kupcima i primljeni novac nije položio na žiro-račun poslodavca, već je isti neosnovano zadržao za sebe, a kako bi to prikrio, u nakani da u poslovnim knjigama prikaže neistinite podatke, račune za kupljena vozila stornirao ili je u njima upisivao neodgovarajući način i vrstu plaćanja ili kupnju nije evidentirao odgovarajućom dokumentacijom, tako između ostalih, da bi dana 30. svibnja 2015. kupcu ŽH prodao moped marke Piaggio za iznos od 13.190,00 kn, a primljeni iznos nije položio na žiro-račun poslodavca već je isti zadržao za sebe te, kako bi to prikrio, sačinjeni račun broj 19/06/1 od 30. svibnja 2015. stornirao pod brojem 20/06/01 od 30. svibnja 2015., oštetivši time trgovačko društvo CARLES&ANTONIA d.o.o. Kaštel Sućurac za iznos od 13.190,00 kn, te da bi **.**.2015. UH prodao motocikl Piaggio za iznos od 34.126,13 kn, povodom čega je sačinio račun br. 55/06/1 od 13. srpnja 2015. u kojem je kao način plaćanja upisao "plaćanje putem transakcijskog računa" i kao vrstu plaćanja "interno", iako nije postojala odluka uprave za to, preuzevši u ime svoje supruge UH navedeni motocikl, a da kupoprodajnu cijenu istog nije platio osim u dva navrata po 500,00 kn, oštetivši time CARLES&ANTONIA d.o.o. Kaštel Sućurac za iznos od 33.126,13 kn.

12. Sud prvog stupnja je utvrdio, sa kojim utvrđenjima je suglasan i ovaj sud:

-da je račun na iznos od 34.126,13 kuna izdan tuženikovoj supruzi UH te se odnosi na motocikl koji je tuženik preuzeo za svoju suprugu time da je, kako tvrdi z. z. tužitelja, između stranaka bilo dogovoreno da tuženik cijenu istoga plati na rate, ali je uplatio samo dva puta po 500,00 kuna, a ostatak cijene je ostao neplaćen,

-da glede istog računa i motocikla, tuženik tvrdi da je motocikl uzeo u dogovoru sa z. z. tužitelja budući da je tuženikovo ulaganje u tužitelja bilo veće nego li ono od z. z. tužitelja pa mu je bilo potrebno vratiti pretporez od oko 29.000,00 kuna, te kako je motocikl bio skuplji od tog iznosa poreza, on je trebao uplatiti oko 5.000,00 kuna na rate, a do raskida ugovora između stranaka je uplatio 1.000,00 kuna, nije stigao uplatiti ostatak, a potom je u raskidu ugovora dogovoreno da nema nikakvih dugovanja pa stoga nije naknadno plaćao tu razliku,

-da je UH je u kaznenom postupku izjavila u pogledu kupljenog motocikla da su se tuženik i z. z. tužitelja dogovarali oko kompenzacije vezano za plaćanje budući da z. z. tužitelja nije htio platiti ulaganje u poslovni prostor pa je tuženik uzeo motocikl kao kompenzaciju, a zbog proteka vremena se nije mogla sjetiti uplata po osnovi kupoprodaje ovog motocikla,

-da su Ugovor o preuzimanju prava i obveza od 18.2.2016. (list 41) sklopili tužitelj i tuženikova firma I&I sistem d.o.o., koji ugovor se odnosi na preuzimanje zastupništva za motorkotače marke Piaggio te da se čl. 4. tog ugovora ne može tumačiti tako da bi tuženik (kao fizička osoba) bio oslobođen obveze naknađivanja eventualno nastale štete tužitelju,

-da je tuženik sam u iskazu priznao da je morao platiti 5.000,00 kuna za predmetni motorkotač, očito je da se pitanje potraživanja UH prema tužitelju s osnove pozajmice rješavalo na drugi način, a ne prebijanjem s cijenom motorkotača, te da postojanje potraživanja prema tužitelju s osnove pretporeza u iznosu od 29.000,00 kuna tuženik nije ničim dokazao.

12.1. Stoga, budući je utvrđeno kako nema spora između stranaka da se tuženik obvezao platiti cijenu tog motorkotača koji je kupila njegova supruga, a platio je samo 1.000,00 kuna i nije dokazao potraživanje s osnove pretporeza, to tuženik temeljem čl. 9. i čl. 101. ZOO treba platiti tužitelju iznos od 33.126,13 kuna, na koji iznos temeljem čl. 29. ZOO teku zatezne kamate od 1.1.2016. do isplate, jer je nedvojbeno da je među strankama dogovoreno plaćanje na rate, nijedna od stranaka nije precizirala dospijeće tih pojedinih rata, ali kako je 31.12.2015. prestao partnerski odnos tuženika i z. z. tužitelja u pogledu suvlasništva nad tužiteljem, to je 1.1.2016. dospjelo plaćanje neplaćenog iznosa, kako je pravilno utvrdio sud prvog stupnja.

12.2. Račun na iznos od 2.084,66 kuna je, prema iskazu z. z. tužitelja, izdan tužitelju od strane Autocommerce Hrvatska d.o.o. te se odnosi na dijelove i troškove popravka vozila navedenog u tome računu, a koje je pripadalo tuženiku, nije bilo vlasništvo firme pa stoga nije bilo nikakve osnove da se trošak vezan uz to vozilo plaća sredstvima tužitelja. Tuženik je iskazao da se taj račun odnosi na dijelove i popravak njegovog vozila koje je koristio za potrebe firme te koliko se sjeća misli da je između njega i z. z. tužitelja bilo dogovoreno da taj servis plati tužitelj te da takvo nešto ne bi radio na svoju ruku. Taj račun je plaćen 3.11.2015. što je vidljivo iz bankovnog izvoda (list 129).

12.3. S obzirom na to da stranke oprečno iskazuju po pitanju suglasnosti tužitelja da se taj račun plati iz tužiteljevih sredstava, a na tuženiku je teret dokaza postojanja suglasnosti tužitelja, koju suglasnost tuženik nije dokazao nijednim vjerodostojnim dokazom (a takvim se dokazom ne može smatrati iskaz tuženika kao zainteresirane stranke), to je pravilno zaključio sud prvog stupnja da je tuženik tom radnjom prouzročio štetu tužitelju u iznosu od 2.084,66 kuna što navodi i vještakinja u svom pisanom nalazu. Stoga, temeljem čl. 107. st. 1. ZR pravilno je obvezan tuženik platiti tužitelju iznos od 2.084,66 kuna. Na navedeni iznos pravilno su dosuđene zatezne kamate od dana plaćanja računa 3.11.2015. do isplate.

12.4. U pogledu računa na iznos od 13.190,00 kuna izdanog HH z. z. tužitelja je iskazao da je neosnovano storniran budući da je on preuzeo motor i osobno mu potvrdio da je platio za isti, a novac nije uplaćen na račun. Tuženik je glede ovog računa naveo da se odnosio na motorkotač koji je kupac uredno preuzeo u subotu te je novac ostao u blagajni budući da ga nije mogao položiti na račun tužitelja jer banka nije radila, a inače je obavljao i poslove nošenja utrška na račun firme. Nije mu poznato što je bilo s tim novcem u ponedjeljak ujutro budući da je uvijek radio popodnevne smjene. HH je u iskazu naveo: da je kupio i platio moped koji koristi; da o storniranju računa mu nije poznato već je za to doznao od policijske inspektorice; da je plaćanje obavio muškarcu starom oko 40 godina i misli da je to tuženik. Vještakinja Bešlić je u pogledu ovog računa navela: da je tuženik 30.5.2015. izdao račun; da je tuženik 17.6.2015. obavio storno računa; da nije navedeno zašto se stornira; da prodavatelj nije uplatu u gotovini položio na transakcijski račun tužitelja; da nije evidentiran povrat uplaćene kupoprodajne cijene kupcu, a niti je vozilo vraćeno u skladište jer ako je vraćen moped bilo bi potrebno ponovno evidentirati kao stanje u skladištu tj. ulaz u skladište; da se sve naprijed navedeno može povezati sa aktivnostima tuženika.

12.5. S obzirom na navedeni nalaz vještaka i cjelokupnu aktivnost tuženika po pitanju neobrazloženog storniranja računa, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da tuženik nije primljeni iznos od 13.190,00 kuna uplatio na račun tužitelja već ga je zadržao za sebe čime je tužitelja oštetio za taj iznos. Stoga, temeljem čl. 107. st. 1. ZR i čl. 1085. ZOO (Narodne novine ", broj: 93/14, dalje:ZR) i čl. 1085 Zakona o obveznim odnosima (" Narodne novine ", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) za naknadu štete tužitelju. pravilno je sud prvog stupna obvezao tuženika platiti tužitelju iznos od 13.190,00 kuna, sa zateznom kamatom od 1.6.2015. (dan nakon primanja iznosa) do isplate temeljem čl. 1086. u vezi s čl. 29. ZOO.

13. Žalitelj u žalbi ponavlja prigovore koje je isticao i tijekom postupka, a koje je pravilno otklonio sud prvog stupnja.

14. Na žalbene prigovore je za ponoviti da je u spornom razdoblju tuženik bio zaposlenik tužitelja, da su tužitelj i su tužitelj i tuženikova firma I&I sistem d.o.o. bili u poslovnoj suradnji temeljem Ugovora o preuzimanju prava i obveza od 18.2.2016. , da je člankom 4. Ugovora o preuzimanju prava i obveza od 18.2.2016. , kojeg su sklopili tužitelj i tuženikova firma I&I sistem d.o.o., a odnosi se na preuzimanje zastupništva za motorkotače marke Piaggio, utvrđeno da se stupanjem na snagu tog Ugovora stranke potpisnice odriču prava ostvarivanja bilo kakvih potraživanja sa bilo koje osnove, jer su sve svoja prava i obveze regulirale tamo citiranim Ugovorima i dodatno precizirale tim Ugovorom, te da se čl. 4. tog ugovora ne može tumačiti tako da bi tuženik (kao fizička osoba) bio oslobođen obveze naknađivanja eventualno nastale štete tužitelju koju mu je nanio kao njegov zaposlenik, kako je pravilno zaključio sud prvog stupnja.

14.1. Na daljnje žalbene prigovore je za navesti da iz nalaza i mišljenja vještakinje Bešlić, kojem je sud poklonio vjeru kao stručnom i logičnom, a na koji niti stranke nisu stavljale konkretne prigovore, proizlazi: da je storniran račun br. 19/06/1, koji glasi na ime HH, a storno je izvršen pod brojem 20/06/1 u iznosu od 13.190,00 kn, koje storniranje se može povezati s aktivnostima tuženika, te u poslovnoj dokumentaciji nema dokaza da je predmetni račun plaćen, a tijekom postupka je utvrđeno da je novac primio tuženik i da ga nije položio na račun tužitelja; da je provedenim postupkom utvrđeno da je tuženik popravio svoj automobil, koji nije bio vlasništvo tužitelja, u iznosu od 2.084,66 kn, te nije bilo osnove da se taj trošak plati sredstvima tužitelja, niti je to isti odobrio, te da se tuženik obvezao platiti cijenu motorkotača koji je preuzeo za svoju suprugu UH, u preostalom iznosu od 33.126,13 kn (nakon što je uplatio dva puta po 500,00 kn), bez obzira na postojanje pozajmice od strane tužitelja od UH u određenom iznosu, time da ukoliko je i dogovarana kompenzacija na ime njenih pozajmica, očito ista nije realizirana, niti je provedena kroz knjige tužitelja, niti je u tom smislu postojao pristanak tužitelja.

14.2. Na žalbene navode tuženika da je s računa tvrtke Carles & Antonia d.o.o. novac mogao podizati samo NH, kao zakonski zastupnik, bez znanja i kontrole tuženika, koji nije trebao biti samo običan zaposlenik, već ortak, temeljem Ugovora o ortakluku od 24.04.2015. zaključenog između tužitelja i tuženika, prema kojem ugovoru da je tuženik ispunio sve svoje obveze, i prema kojem je očekivao da će biti suvlasnik za 50%, što se nije ostvarilo, kao što je novac mogao uzimati i iz blagajne samo NH, koji je jedini mogao izazvati štetu društvu, međutim tuženik nije imao uvid u poslovanje društva niti znao ili mogao znati što je sve poduzimao NH, treba navesti da je pravilnom primjenom materijalnog prava tuženik obvezan:

1. naknaditi štetu u iznosu od 2.084,66 kn, koju je tužitelju uzrokovao tuženik, kao zaposlenik tužitelja, plativši popravak svog vozila sredstvima tvrtke (čl. 107 st. 1 ZR)

2. isplatiti iznos od 33.126,13 kn, jer je tuženik stupio u obvezu pored dužnice, svoje supruge UH (pristupanje dugu), obvezavši se tužitelju da će ispuniti njegovu tražbinu prema UH (čl. 101 ZOO)

3. naknaditi štetu u iznosu od 13.190,00 kn, koji je preuzeo od kupca za prodani motor, a nije ga položio na račun tužitelja, već ga je zadržao, a račun je stornirao (čl. 107 st. 1 ZR).

te je provedenim postupkom nedvojbeno utvrđeno da je tuženik dužan isplatiti tužitelju iznos od 6.423,89 eur/48400,79 kn.

15. Kako žalitelj u žalbi nije naveo niti jedan odlučan prigovor koji bi doveo u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u pobijanom dijelu, to je u smislu odredbe čl. 368 st. 1 ZPP-a trebalo odlučiti kao u izreci.

16. Odluci o parničnom trošku žalitelj određeno ne prigovara, pa ista nije bila predmetom razmatranja ovog suda.

U Zagrebu 11. srpnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Lidija Bošnjaković