Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 5 Gž-1391/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Ksenije Grgić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Sabine Dugonjić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćniku Krešimiru Martiću, odvjetniku u [adresa], protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3466/2020-47 od 3. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 11. srpnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3466/2020-47 od 3. veljače 2023., u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 26.793,18 EUR/203.229,42 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i parnični trošak u iznosu od 11.783,98 EUR /88.786,39 kn sa zateznim kamatama tekućim od 3. veljače 2023. do isplate.

II. Preinačava se ista prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu toč. I. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška za daljnji iznos od 3.052,71 EUR/23.000,63 kn sa zateznim kamatama tekućim od 3. veljače 2023. do isplate, te se tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija kao neosnovan.

III. Odbija je zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 26.793,18 EUR/203.229,42 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i parnični trošak u iznosu od 14.836,68 EUR/111.787,02 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. veljače 2023. do isplate (toč. I. izreke). Odbijen je kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u iznosu od 7.854,68 EUR/59.181,09 kn sa zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos od dospijeća do isplate (toč. II. izreke).

2. Protiv dijela navedene presude pod toč. I. izreke žalbu je podnijela tuženica iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava osnovanost žalbenih navoda tuženice i predlaže njezinu žalbu odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troškova toga odgovora.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev za naknadu štete koju predstavlja razlika između tržišne i zaštićene najamnine za razdoblje od veljače 2015. do siječnja 2023., za stan u vlasništvu tužiteljice koji je u režimu zaštićenog najma, za koji je nametnutom obvezom sklapanja ugovora sa zaštićenom najamninom sukladno Zakonom o najmu stanova („Narodne novine“, broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 58/18 i 105/20 – dalje: ZNS) tužiteljica ograničena u svom vlasništvu u smislu ostvarivanja ekonomske najamnine.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi određeno ukazuje tuženica. Presuda sadrži jasne i valjene razloge o odlučnim činjenica i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

7. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja ispitao sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud.

8. U postupku je prvostupanjski sud utvrdio:

- da je tužiteljica vlasnica stana u suterenu stambene zgrade u [adresa], površine 51,26 m2, koji je u režimu zaštićenog najma i za koju nekretninu joj zaštićeni najmoprimac HŠ temeljem Ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 28. ožujka 2011. plaća najamninu;

- da je visina zaštićene najamnine u utuženom razdoblju iznosila 194,10 kn, koji iznos je manji od troškova zajedničke pričuve (koja je iznosila 350,00 kn do zaključno siječnja 2021., a od veljače 2021. 513,50 kn), što je protivno odredbi čl. 7. st. 2. i 3. ZNS prema kojoj visina zaštićene najamnine ne može biti niža od iznosa zajedničke pričuve;

- da se prema odredbi čl. 28.a ZNS zaštićena najamnina za stan u privatnom vlasništvu povećavala svakih dvanaest mjeseci od 1. rujna 2018. do 31. kolovoza 2023. i da je propust tužiteljice taj što nije svake godine napravila obračun najamnine, te što je visinu zaštićene najamnine primala u iznosu nižem od onoga na koji je imala pravo;

- da je tužiteljica umanjila tužbeni zahtjev za iznose zaštićene najamnine na koje je u spornom razdoblju imala pravo, koje joj zaštićeni najmoprimac zbog svoje teške materijalne situacije nije plaćao;

- da je prosječna tržna vrijednost najamnine za stan tužiteljice utvrđena građevinskim vještačenjem za utuženo razdoblje;

- da je osnovan prigovor tuženice da je dio utuženog potraživanja koji se odnosi na razdoblje od 18. veljače 2015. do 18. veljače 2017. u zastari, jer je podnesen izvan trogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22- dalje: ZOO).

9. Slijedom prednjih utvrđenja i pozivom na pravna shvaćanja iznesena u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2364/2016-3 od 19. prosinca 2018., prvostupanjski sud zaključuje da je tužiteljica kao vlasnica stana bila onemogućena u razdoblju od veljače 2017. do zaključno prosinca 2022. naplatiti najamninu za svoj stan prema slobodno ugovorenoj (tržnoj) vrijednosti i da je uz tih razloga pretrpjela imovinsku štetu koju predstavlja razlika između tržne i zaštićene najamnine u sveukupnom iznosu od 26.973,16 EUR/203.229,42 kn, dok je dio potraživanja koji se odnosi na razdoblje od veljače 2015. do 18. veljače 2017. zastario, te je pozivom na odredbe čl. 1045. i 1046. ZOO djelomično prihvatio tužbeni zahtjev i presudio kao u izreci pobijane presude.

10. Pravilno se prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu pozvao na pravo shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev- 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018., prema kojemu u postupanju Republike Hrvatske u odnosu na reguliranje zaštićenih najmoprimaca na stanovima u privatnom vlasništvu ima protupravnosti, jer takvo postupanje predstavlja povredu odredbi Ustava i Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, broj 18/97, 67/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10), koji su kao međunarodni ugovori sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni čine dio pravnog poretka Republike Hrvatske. Ovo iz razloga jer sustav zajamčenog najma, uveden odredbama Zakonom o najmu stanova kojim se vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci nameće teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca, predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret suprotno odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, sve sukladno presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Satileo protiv Hrvatske od 10. srpnja 2014.

11. Zbog iznijetih razloga tuženica je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi imovinsku štetu koju predstavlja razlika između tržne najamnine i zaštićene najamnine, pri čemu vlasnik nije dužan dokazivati da bi predmetnu nekretninu iznajmio za iznos tržne najamnine, jer bi se od vlasnika tražilo nemoguće, s obzirom na činjenicu da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije niti mogao iznajmljivati svoju nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju, kao i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženice ocjena provedenih dokaza, prema stajalištu ovog suda, ima podlogu u rezultatima dokaznog postupka i ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, te nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. i 220. ZPP koju u žalbi također sadržajno ističe tuženik, jer sud prvog stupnja koristeći ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. st. 2. ZPP), postupanjem prema toj ovlasti time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju žalitelja, nije počinio povredu iz odredbe članka 354. stavak 1. ZPP.

13. U odnosu na u postupku istican prigovor doprinosa tužiteljice nastanku štete i osporavanje visine zaštićene najamnine zbog činjenice što je iznos zaštićene najamnine u cijelom utuženom razdoblju bio manji od iznosa zajedničke pričuve, a tužiteljica je imala pravo na veći iznos zaštićene najamnine, sud prvog stupnja dao je jasne i valjane razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

14. Naime, imajući u vidu sadržaj odredbi čl. 7. st. 2. i 3. i 28.a ZNS, te odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-I-3242/2018 od 14. rujna 2020., koja je stupila na snagu 25. rujna 2020. i kojom je između ostaloga ukinuta odredba čl. 28.a ZNS, sud prvog stupnja u postupku je utvrdio da postoji doprinos tužiteljice vlastitoj šteti, jer je u cijelom, razdoblju primala zaštićenu najamninu u iznosu od 194,10 kn, premda je prema odredbama čl. 7. st. 2. i 3. i čl. 28a ZNS imala pravo na veći iznos zaštićene najamnine.

15. Imajući u vidu stajalište Europskog suda za ljudska prava izraženo u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske od 10. srpnja 2014. prema kojemu naknada štete ne može sadržavati iznos zaštićene najamnine koju je najmodavac imao pravi primiti prema domaćim pravnim propisima, te činjenicu da je tužiteljica podneskom od 30.11.2022. smanjila tužbeni zahtjev upravo za iznose koje joj zaštićeni najmoprimac nije plaćao, a na koje je u spornom razdoblju imala pravo, te da je priznala i umanjenje za razdoblje kada je prema ukinutoj odredbi čl. 28.a ZNS zaštićena najamnina iznosila uvećane iznose, kao i iznos pričuve koji je s iznosa od 194,10 kn prema potvrdi GSKG (list 296 spisa) dana 1.10.2020. povećan na iznos od 513,50 kn, to žalbeni navodi tuženice kojima osporava visinu zaštićene najamnine za razdoblje do 1. listopada 2020., nisu osnovani.

16. Daljnje tvrdnje žaliteljice da iz pobijane presude nije razvidno na temelju čega je sud prvog stupnja utvrdio da je zaštićena najamnina do 31.8.2018 iznosila 194,10 kn također nisu osnovane, jer navedeno proizlazi iz Ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 28.3.2011. i izračuna visine zaštićene najamnine GSKG d.o.o. Zagreb, koji je sastavni dio toga Ugovora (list 16-20 spisa). Isto tako, prvostupanjski sud je u točki 20 obrazloženja presude pojasnio da se prema odredbi čl. 28.a ZNS (ukinutoj) zaštećena najamnina za stan u privatnom vlasništvu povećavala svakih dvanaest mjeseci počevši od 1. rujna 2018. do 31. kolovoza 2023., time da je iznos za koji se povećavala bio fiksan i iznosio je 1,20 puta zaštićene najamnine koju je najmoprimac plaćao na dan 31. kolovoza 2018. Ne mogu se stoga prihvatiti tvrdnje žaliteljice da da je nejasno na temelju čega je utvrđeno da je zaštićena najamnina od 1.9.2018. do 25.9.2020, odnosno do 30.2020. iznosila u povećanim iznosima.

17. Kako je tuženica odredbama ZNS i Uredbom o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine („Narodne novine“, broj 40/97 i 115/05) nametnula vlasnicima stanova sa zaštićenim najmoprimcima ograničenja i prekomjeran individualni teret, jer je propustila provesti pravednu ravnotežu između općeg interesa zajednice i pojedinačnog prava vlasnika stana – ovdje tužiteljice i time ju spriječila u utuženom razdoblju naplatiti najamninu u visini tržišne vrijednosti najamnine, to je zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava na mirno uživanje vlasništva, tuženica u obvezi naknaditi tužiteljici imovinsku štetu koju predstavlja razlika između tržne najamnine i zaštićene najamnine.

18. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen u iznosu od 26.793,18 EUR/203.229,42 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, a u preostalom dijelu odbijen kao neosnovan.

19. Međutim, odlučujući o troškovima postupka prvostupanjski sud djelomično je pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 152. st. 2. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje: Tarifa) kada je tužiteljici u okviru parničnih troškova priznao ukupno osam podnesaka po Tbr. 8. toč. 1. i 3. Tarife. Naime, prema Tbr. 8./1. Tarife predviđena su najviše četiri obrazložena podneska. Pobijanom presudom tužiteljici su pravilno priznati troškovi sastava obrazloženih podnesaka od 26.11.2020., 18.1.2022., 8.4.2022. i 9.1.2023., svaki u iznosu od 500 bodova po Tbr. 8./1. Tarife, dok podnesak od 7.4.2921. u kojemu dostavlja dokumentaciju koju je trebala dostaviti uz tužbu, podnesak od 2.9.2021.u kojemu dostavlja sudu odluku ELJSP u predmetu Z protiv Republike Hrvatske, podnesak od 27.9.2021. u kojemu se očitovala na podnesak tuženice od 21.7.2021. i podnesak od 19.4.2022. u kojemu se očitovala na podnesak tuženice od 8.4.2022. nisu u smislu odredbe čl. 155. ZPP bili potrebni za postupak. Nakon djelomičnog preinačenja odluke o troškovima ukupan zbroj parničnih radnji pravilno iznosi 5500 bodova, što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 15,00 kn i uvećano za trošak PDV-a od 25% iznosi 13.687,04 EUR/103.125,00 kn. Konačan uspjeh tužiteljice po osnovi i visini iznosi 88,73%, a tuženice 11,27%, te je primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP tuženica u obvezi naknaditi tužiteljici parnični trošak u omjeru od 77,46% ili 10.601,98 EUR /79.880,62 kn, uvećano za trošak građevinskog vještačenja u iznosu od 580,37 EUR/4.372,80 kn, koji je bio potreban za postupak, te trošak plaćenih sudskih pristojbi na tužbu 206,90 EUR/1.558,88 kn i presudu u iznosu od 394,73 EUR/2.974,09 kn, pa ukupni trošak tužiteljice iznosi 11.783,98 EUR /88.786,39 kn, a ne 14.836,8 EUR/111.787,02 kn, kako je to utvrdio sud prvog stupnja.

20. Slijedom iznijetih razloga, odluka o troškovima postupka sadržana u toč. I. izreke djelomično je preinačena u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška za daljnji iznos od 3.052,71 EUR/23.000,63 kn, te je tužiteljica odbijena s tim dijelom zahtjeva.

21. Kako je o parničnom trošku odlučeno primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP neosnovano tuženica smatra da je prvostupanjski sud trebao odlučiti i o njezinim troškovima postupka.

22. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i 373. t. 3. ZPP odlučiti kao u izreci.

24. Tuženici koja je u žalbenom postupku uspjela samo s dijelom sporednog zahtjeva (odluka o troškovima) zbog kojega nisu nastali posebni troškovi, nije dosuđen zatraženi trošak sastava žalbe.

23. Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbu, jer navedena postupovna radnja nije bika potrebna za postupak (čl. 155. ZPP).

U Zagrebu, 11. srpnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić