Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 4 Gž-1768/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Gradišek kao predsjednice vijeća, Željke Rožić Kaleb kao članice vijeća i izvjestiteljice te Andrine Raspor Flis kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB. 92963223473, kojeg zastupa punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija&Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3036/2021-12 od 12. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 11. srpnja 2023.,

p r e s u d i o  je

Odbija se žalba tuženika Zagrebačka banka d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3036/2021-12 od 12. travnja 2022.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je odlučeno:

"I. Utvrđuje se ništavom odredba Ugovora o kreditu broj 3204913327/05, kreditna partija br. 7102742184, sklopljenog između tužitelja i tuženika, od dana 20.07.2005. godine, sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

“Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.”

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., [adresa], OIB. 92963223473 isplatiti tužitelju CR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 12.217,36 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 4.8.2005. do isplate, sve po stopi koja se do 31.srpnja 2015. godine utvrđuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., [adresa], OIB. 92963223473 naknaditi tužitelju CR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnične troškove u iznosu od 7.000,00 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 12. travnja 2022. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava s prijedlogom, pobijanu presudu preinačiti a podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22. i 142/22- dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom prijeporu te je ocjenom dokaza, i to svih koje su stranke predložile budući da na ročištu održanom 7. travnja 2022. izrijekom nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja na utvrđenje nišatvom odredbe Ugovora o kreditu br. 320491332705, kreditna partija br. 7102742184 kojega su sklopili tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor za kunsku protuvrijednost svote od 104.800,00 CHF (dalje: Ugovor o kreditu) i to odredbe sadržane u čl. 2. prema kojemu je korisnik kredita obvezan platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor. Kako je tužitelj za ovu kreditnu partiju po toj (neodređenoj) osnovi nesporno platio 12.217,36 kn (Potvrda tuženika od 21. lipnja 2021. – list 45 spisa) uz utvrđenje ništavom označene odredbe jer se o njoj nije pojedinačno raspravljalo a u Ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada niti tečaj na koji dan, traži i isplatu plaćene svote zajedno sa pripadajućom kamatom počam od 4. kolovoza 2005. pa do isplate.

7. Prvostupanjski sud, nakon nespornog utvrđenja sadržaja Ugovora o kreditu kao i svote koja je plaćena s naslova naknada i troškova za obradu kreditnog zahtjeva, prihvaća tužbeni zahtjev ocjenjujući kako je odredba čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu standardna stipulacija ugovora te je neodređena odnosno, neodrediva, nije bilo mogućnosti utvrditi visinu te naknade s obzirom da su nedostajali parametri za njezino utvrđenje kao i na što se naknada točno odnosi. Budući da tuženik nije na siguran način dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi te ga upoznao s visinom naknade i od čega se ona sastoji, niti je dokazao da ga je upoznao s odredbama Odluke o Tarifi naknada banke kao i da mu je tu odluku uručio a radi se o ugovoru kojeg je prethodno pripremio tuženik, utvrđuje da je sporna odredba u smislu odredbe čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005 dalje: ZOO) ništava te je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je ništava i u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP), koji zakoni su važili na dan sklapanja ugovora.

8. Prigovor zastare prvostupanjski sud otklanja s obzirom na shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno, u slučaju zahtjeva iz čl. 104 st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora a koje stajalište je potvrđeno na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 31. siječnja 2022. pod brojem Su IV-33/2022-2.

9. Prema odredbi čl. 81. ZZP na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor te se tako radi o neodređenoj odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a to znači da je nepoštena odredba čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. ZZP te ništava u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP.

10. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11. Kako iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit podigao za dovršenje objekta kojega je gradio, što mu nije bio prvi kredit i da kod ranije podignutih kredita nije plaćao ovu naknadu a osobna bankarica mu je izrijekom potvrdila kako se o toj odredbi kredita ne može pregovarati, dok je za naknadu za obradu kredita saznao tek kada je ugovor već bio pripremljen, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita.

12. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz te odredbe ugovora proizlaze a o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

13. Uz iznijeto, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene naknade i njegove (neodređene) visine, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

14. Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare sukladno zaključku Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 30. siječnja 2020. kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno, u slučaju zahtjeva iz čl. 104. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

15. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi čl. 214. ZOO u svezi odredbe čl. 210. ZOO jer je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, budući da je u potrošačkom ugovoru koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništava, što dovodi do toga da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništave ugovorne odredbe, jer ju je nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 214. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

16. Žalbeni navodi tuženika glede ništavih odredbi Ugovora te činjenice da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade za obradu kredita (što nije točno s obzirom na nejasnu odredbu Ugovora o kreditu) nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o njezinoj visini, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., a isto tako su žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika niti glede ovog dijela pobijane odluke.

17. Odluka o parničnom trošku donijeta je pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 142/12., 107/15. i 37/22 dalje: Tarifa) sukladno predanom troškovniku na ročištu održanom 7. travnja 2022. s time, da su troškovi podneska od 20. srpnja 2021. pravilno obređeni sukladno odredbi Tbr.

8. toč. 1. Tarife kao i podneska od 17. prosinca 2021. jer se radilo o obrazloženim podnescima potrebnim radi vođenja parnice.

18. Slijedom svega iznijetog je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu suda prvog stupnja.

U Zagrebu 11. srpnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Ana Gradišek