REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2186/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grad Rijeka, Rijeka, Korzo 16, OIB: 54382731928, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Vukić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vukić, Jelušić, Šulina, Stanković, Jurcan & Jabuka iz Rijeke, protiv tuženika Hrvatske ceste d.o.o., Zagreb, Vončinina 3, OIB: 55545787885, kojeg zastupa punomoćnik Mislav Kulaš, dipl. pravnik, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-1230/15-3 od 6. veljače 2019., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-2445/12 od 6. lipnja 2014., u sjednici održanoj 11. srpnja 2023.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.793.139,40 kn, sa zateznom kamatom tekućom od 12. lipnja 2010. do isplate, iznos od 92.074,50 kn, sa zateznom kamatom tekućom od 13. listopada 2011. do isplate, te iznos od 1.181.683,41 kn, sa zateznom kamatom tekućom od 13. listopada 2011. do isplate, sve po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena (toč. I.). Odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos od 1.793.139,40 kn za dan 12. lipnja 2010., na iznos od 92.074,50 kn za dan 12. listopada 2011. i na iznos od 1.181.683,41 kn za dan 12. listopada 2011. (toč. II.). Tuženik je obvezan tužitelju nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 120.012,00 kn (toč. III.). Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka za iznos od 9.588,00 kn (toč. IV.). Rješenjem suda prvoga stupnja utvrđeno je da je tužba povučena za isplatu iznosa od 104.762,07 kn, sa zateznim kamatama od 23. srpnja 2011. do isplate.

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u toč. I. i III. Ujedno je odbačena žalba tuženika kao nedopuštena protiv prvostupanjske presude i toč. II. i IV. izreke.

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže se da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti odbije zahtjev tužitelja.

4. Na reviziju nije odgovoreno.

5. Revizija tuženika nije osnovana.

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da su stranke sklopile Ugovor o prijenosu prava i obveza investitora 9. srpnja 1999., te aneks I. Ugovora 9. travnja 2002., aneks II. Ugovora 21. rujna 2007., aneks III. Ugovora 24. travnja 2008. i aneks IV. Ugovora 17. rujna 2008.,

- da su stranke Ugovorom od 9. srpnja 1999. ugovorile da će zajednički graditi cestu D 404 na način da će Grad Rijeka graditi I. dionicu ceste, a Hrvatske ceste d.o.o. financirati i graditi II. dionicu ceste, u skladu s planom dionica,

- da su radovi koji su navedeni u privremenim i okončanim situacijama Dalekovoda d.d., Centra za organizaciju građenja d.o.o., Instituta građevinarstva Hrvatske d.d., Rijekaprojekta d.o.o. i računima ispostavljenim od društva Tim d.o.o. izvedeni, te da nije sporna vrijednost radova.

8. Tijekom postupku, a i sada u revizijskoj fazi postupka sporno je tumačenje odredbe čl. 4. aneksa III. Ugovora i da li je aneksom IV. Ugovora stavljena izvan snage odredba čl. 4. aneksa III. Ugovora. Naime, tužitelj tvrdi da stranke sklapanjem aneksa IV. nisu isključile primjenu čl. 4. aneksa III. Ugovora, dok je tuženikova tvrdnja da je njegova obveza, koju je nesporno izvršio, utvrđena u čl. 4. aneksa IV. Ugovora, te da je tim aneksom izmijenjena obveza tuženika glede sufinanciranja radova na tunelskom priključku, točnije da je aneksom IV. utvrđeno što je isti dužan platiti glede sufinanciranja radova na tunelskom priključku.

9. Nižestupanjski sudovi utvrđuju da su stranke ugovorile zajedničku izgradnju i financiranje tunelskog priključka, a što u konkretnom slučaju znači financiranje svih radnji i troškova kojima se tunelski priključak stavlja u funkciju, jer se samo opremanjem tunelskog priključka na državnoj cesti D 404 može smatrati da je ta cesta i izgrađena. Zaključak je nižestupanjskih sudova da sklapanjem aneksa IV. Ugovora nije stavljena izvan snage odredba čl. 4. aneksa III. Ugovora, pri čemu se sudovi pozivaju i na odredbu čl. 7. aneksa IV. Ugovora iz koje proizlazi da sve odredbe Ugovora (a time i ranijih aneksa) koje nisu u suprotnosti s odredbama aneksa IV. Ugovora ostaju na snazi nepromijenjene.

10. Tuženik u reviziji prije svega ističe da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 319. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO), te da je tuženik vezano za sporni tunelski priključak platio sve ono što je ugovoreno aneksom IV. Ugovora.

11. Suprotno tvrdnji tuženika revizijski sud pravilnim prihvaća shvaćanje nižestupanjskih sudova da sklapanjem aneksa IV. Ugovora nisu stavljene izvan snage odredbe Ugovora (i aneksa) koji su ranije sklopljeni, a kojima je bio cilj jednako financiranje izgradnje tunelskog priključka na cesti D 404, a da bi se taj priključak mogao staviti u funkciju, odnosno da bi se cesta smatrala izgrađenom bilo je potrebno da se tunelski priključak i opremi. Stoga nisu osnovane tvrdnje tuženika da bi se u konkretnom slučaju radilo o nesporazumu.

12. Također neosnovano tuženik u žalbi, a sada ponavlja u reviziji ukazuje da tužitelj nije dokazao da je platio navedene račune. Naime, iz obrazloženja prvostupanjske presude jasno proizlazi utvrđenje kada je tužitelj tuženiku poslao obavijesti o plaćanju, te kada su priložene tuženiku privremene odnosno okončane situacije upravo za radove na opremanju tunelskog priključka. Pri tome je prvostupanjski sud jasno naveo na temelju čega je utvrdio visinu potraživanja u ovom predmetu, a što tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije osporavao. Stoga je pravilno drugostupanjski sud istaknuo da tuženik u žalbi iznosi nove činjenice, a što nije dopušteno.

13. Nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, odnosno čl. 354. st. 1. u vezi čl. 352. ZPP. Naime, pobijana presuda nema razloga zbog kojih se ista ne bi mogla ispitati, razlozi presude su jasni i razumljivi, te nisu u protivnosti s provedenim dokazima, odnosno sadržajem provedenih dokaza. Sama činjenica da se tuženik u cijelosti protivio tužbi, a s druge strane nije osporavao činjenice i dokaze koje je tužitelj priložio u spis, te kada je tuženik u žalbi počeo osporavati te činjenice, ukazuje da je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da je tuženik iznosio nove činjenice tek u žalbenoj fazi postupka.

14. Kako nisu osnovani revizijski razlozi tuženika, valjalo je reviziju tuženika odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 11. srpnja 2023.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug