Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: 21 Gž-3529/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj predsjednice vijeća, Mirele Mijoč Kramar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberta Jambora člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. C. iz R., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica T. S., odvjetnica u R., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici S. P., G. G., V. V., M. K. i T. P., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu S. P., G. G., V. V., M. K. i T. P. u R. i Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-693/2021-20 od 10. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 11. srpnja 2023.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-693/2021-20 od 10. lipnja 2022. pod točkom I., II., III.,
IV., V. i VII. izreke.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke suđeno je:
„Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnih učinaka odredbe i dijelovi odredaba Ugovor o kreditu broj:…, od 16.01.2007. godine, koji Ugovor je dana 18.01.2007. godine potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku V. Š. iz R., pod broj OU-11/07, sklopljenog između tuženika R. A. d.d. kao kreditora, i tužitelja I. C. kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odlukama Banke, i to:
-odredba članka 2. /drugo/ (KAMATNA STOPA) Ugovora, u dijelu koji glasi: “ …………….., promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.”
-te odredba članka 9. /deveto/ stavak 3. i stavak 4. (OSTALI UVJETI) Ugovora, koja glasi:
/Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora. Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom, te potvrđuje da mu je uručena otplatna tablica s jasno iskazanom efektivnom kamatnom stopom./“
Pod točkom II. izreke suđeno je:
„Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnih učinaka odredbe i dijelovi odredaba Ugovor o kreditu broj:…, od 16.01.2007. godine, koji Ugovor je dana 18.01.2007. godine potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku V. Š. iz R., pod broj OU-11/07, sklopljenog između tuženika R. A. d.d., kao kreditora, i tužitelja I. C. iz R. kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka,
-sadržane u odredbi članka 1. /prvo/ (IZNOS KREDITA) Ugovora, koja glasi: /Kunska protuvrijednost CHF 15,378.00 (petnaesttisućatristosedamdesetosam švicarskih franaka) po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita./
-u dijelu odredbe članka 7. /sedmo/ (NAČIN OTPLATE) Ugovora, koja glasi:
/Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita….
…Kamate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa Banke.“
Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 11.962,48 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže označeno u izreci.
Pod točkom IV. izreke suđeno je:
„Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnih učinaka odredbe i dijelovi odredaba Ugovor o kreditu broj:…, od 16.01.2007. godine, koji Ugovor je dana 18.01.2007. godine potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku V. Š. iz R., pod broj OU-11/07, sklopljenog između tuženika R. A. d.d., OIB:…, Z., kao kreditora, i tužitelja I. C., OIB:…, iz R., (ranije na adresi Š.), kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, koja glasi:
-sadržane u dijelu odredbe članka 3./treće/ NAKNADA, koja glasi:
/3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela./
-sadržane u dijelu odredbe članka 9./deveto/ UVJETI, koja glasi:
/… Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor./“
Pod točkom V. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 3.579,89 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je to pobliže označeno u izreci.
Pod točkom VI. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.296,97 kn sa zateznom kamatom.
Pod točkom VII. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 8.255,20 kn sa zateznom kamatom od 10. lipnja 2022. do isplate, dok je pod točkom VIII. izreke odbijen je kao neosnovan preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška.
2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu u kojem nije uspio žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22 – dalje u tekstu: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.
3. Žalba je neosnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomično ništetnim Ugovora o kreditu broj: … od 16. siječnja 2007. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita i to u dijelu odredbe čl. 2 Ugovora u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama te u odredbi čl. 9. Ugovora, zatim u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF tj. u dijelu čl. 1. i 7. Ugovora, te u dijelu odredbe čl. 3. Ugovora kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita te u dijelu odredbe čl. 9. u kojem je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjet koje odredi kreditor, te posljedično tome zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.296.97 kn s zateznom kamatom s osnova preplaćene kamate (u kojem dijelu je odbijen zahtjev za isplatu, a tužitelj se nije žalio), iznosa od 11.962,48 kn s osnova povećanja tečaja CHF valute te iznosa od 2.305,94 kn koje je tuženik naplatio od tužitelja na ime jednokratne naknade za korištenje kredita te iznosa od 1.273,97 kn po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita.
5. Prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev uz utvrđenja i zaključke:
- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, 16. siječnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 15.378,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita s rokom otplate od 84 mjeseca, a sve vezano uz kupnju motornog vozila,
- da je navedenim Ugovorom ugovorena redovna kamatna stopa po promjenjivoj stopi koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,20% (odredba čl. 2.),
- da je u dijelu odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci tužene,
- da se u odredbi čl. 7. Ugovoru o kreditu naznačuje da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važeće na dan dospijeća, a prema otplatnom planu,
- da je u odredbi čl. 3. Ugovora ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita jednokratno naplaćuje 3,30% od iznosa kredita,
- da je u dijelu odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu navedeno i to u stavku 3. i 4. da se na sve što nije regulirano Ugovorom primjenjuju opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora te da korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom, te potvrđuje da mu je uručena otplatna tablica s jasno iskazanom efektivnom kamatnom stopom,
- da se u dijelu odredbe čl. 9. nadalje navodi da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor,
- da Ugovor o kreditu ne sadrži odredbu u kojoj bi bili navedeni parametri od kojih ovisi promjena stope ugovorne kamate, odnosno parametri na temelju kojih se stopa ugovorne kamate može odrediti ili temeljem kojih bi promjenjivost bila barem odrediva;
- da iz spisu priležećeg Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnom tipskom ugovoru,
- da je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen te da je tuženik temeljem odredbe čl. 2. Ugovora tj. odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci banke u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,20 %, u više navrata povećavao kamatnu stopu te anuitete obračunavao temeljem izmijenjene i povećane stope ugovorne kamate u odnosu na početno ugovorenu tako da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2007. pa do 30. travnja 2008. kamatu obračunavao po kamatnoj stopi od 6,20 %, u razdoblju od 1. svibnja 2008. pa do 28. veljače 2009. po kamatnoj stopi od 6,75 %, a u razdoblju od 1. ožujka 2009. pa do 15. veljače 2011. po kamatnoj stopi od 7,75 %,
- da je tužitelj, kako je to utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem po sudskom vještaku G. Š. M. tijekom razdoblja otplate kredita zbog jednostranog povećanja kamatne stope od strane tuženika tj. zbog jednostranog povećanja iste u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu pretplatio iznos od 3.296,97 kn,
- da je tužitelj, kako je to utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem, po osnovi povećanja iznosa anuiteta koji su nastali kao posljedica povećanja početnog tečaja CHF tuženika važećeg na dan korištenja kredita pretplatio na ime tečajnih razlika iznos od ukupno 11.962,48 kn tj. mjesečne iznose pobliže naznačene u Tabeli 4, stupac 19 nalaz i mišljenja vještaka,
- da je, kako je to utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem, tijekom razdoblja otplate kredita bilo razdoblja kada je tečaj u CHF bio niži od početnog tečaja, odnosno razdoblja kada je dijete tužitelj vršio plaćanje anuiteta po nižem tečaju u odnosu na početni tečaj tako da negativna tečajna razlika ukupno iznosi 351,16 kn time da su iznosi negativne tečajne razlike prikazani u Tabeli 4, stupac 19 nalaza i mišljenja vještaka,
- da je tuženik kao banka, kako je to utvrđeno dopunom nalaza i mišljenja, vještaka dana 19. siječnja 2007. naplatio naknadu za odobrenje kredita (ulaznu naknadu) u visini od 2.305,94 kn,
- da je tuženik kao banka, kako je to utvrđeno dopunom nalaza i mišljenja vještaka, naplatio od tužitelja 15. veljače 2011. i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.273,95 kn,
- da je, kako to ističe i tužitelj tijekom postupka, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a u kojem postupku je i ovdje tuženik imao položaj stranke, pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača,
- da je u tom postupku, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećem Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03- dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09- dalje u tekstu: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,
- da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene kako je to i propisano odredbom čl. 138.a ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe, a isto je propisano i odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14- dalje u tekstu: ZZP/14) koji je na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave,
- da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača,
- da je u konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku tužitelj je sukladno odredbi čl. 120. ZZP/14 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koji tužitelju daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni, i pokrenuo ovaj postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja mu pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača,
- da je cijeneći sadržaj odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu od 16. siječnja 2007. u dijelu kojim je ugovoreno da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banka, vidljivo da sporna odredba čl. 2. među strankama sklopljenog Ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu, na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 5,20% ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bila informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora,
- da tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovoreni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 5,20%, a o kojima bi tužitelji kao potrošači prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bili informiran već se takvom odredbom ugovora tuženoj kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužiteljima kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču, da utječe te u sporazumu s tuženom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope,
- da bi sporna odredba Ugovora o kreditu bila lako razumljiva ista je trebala sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope tako da je tužitelji kao potrošači na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogu jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu isto nije slučaj jer tužitelj na temelju sadržaja spornih odredaba ugovora, po ocjeni prvostupanjskog suda, nije mogao niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za njih proizlaze ugovaranjem odredbe čl. 2 Ugovora, obzirom da u toj ugovornoj odredbi nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorene kamatne stope,
- da se tom odredbom ugovora prepušta sve isključivo odlukama tuženika kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača, a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donašane nakon sklapanja Ugovora od 16. siječnja 2007., a u donošenju kojih tužitelj nije sudjelovao niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da je odredba čl. 2. u dijelu kojem je ugovorna mogućnost kamatne stope u skladu s odlukom tuženika ugovorna odredba koja nije lako razumljiva te odredba koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene,
- da se radi upravo o takvoj ugovornoj odredbi kojom se povrjeđuju prava potrošača konačno je utvrđeno i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. učincima koje je vezan i ovaj sud,
- da se po ocjeni prvostupanjskog suda takva te u tom dijelu ništetna odredba ugovora ne može konvalidirati eventualnom činjenicom ostvarenja pretpostavki koje je jednostrano određivao tuženik u svojim Odlukama glede okolnosti uz koje se vezuje promjena kamatne stope kao ni činjenica solemnizacije sadržaja navedenog ugovora od strane javnog bilježnika,
- da uloga suda u pravnoj stvari kao što je konkretna nije utvrđivati bilo kakvu realnu kamatnu stopu ili pak realno povećanje kamatne stope tijekom razdoblja trajanja ugovora već je uloga suda procijeniti da li je ugovorna odredba u sadržaju, kako je ugovoreno između stranaka, valjana odnosno ništetna u cijelosti ili pak djelomično, pri čemu uloga suda nije nadomještavati volju ugovornih strana odnosno utvrđivati valjanu i realnu kamatnu stopu obzirom da isto mora biti rezultat volje ugovornih strana tako da ugovorena kamatna stopa kao i elementi i parametri promjene iste na valjan način moraju biti naznačeni u ugovoru,
- da se u konkretnom slučaju radi o djelomičnoj ništetnost, i to djelomičnoj ništetnosti odredbe ugovora, i to dijela odredbe čl. 2 ugovora u kojem je određen način mijenjanja stope redovne kamate, koji je pravno nevaljan i nedopušten, dok je valjana odredba čl. 2. st. 1. Ugovora u onom dijelu u kojem je određeno naznačena te jasno navedena prvotno ugovorena kamatna stopa od 5,20% koja kao takva egzistira te se u tom dijelu primjenjuje,
- da zbog toga razliku pretplate treba prosuđivati kao razliku između tako ugovorene valjane kamatne stope i kasnijih nevaljanih jednostranih povećanja iste jednostranim odlukama tužene,
- da iako je kredit otplaćen tužitelj ima pravni interes i osnove zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi ugovor jer je kogentnom odredbom čl. 327. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11 i dr.- dalje u tekstu: ZOO) izričito propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba time da je odredbom čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi dok je prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora time da ništetnost neke odredbe ugovora kako je to propisano odredbom čl. 324. st. 1. ZOO ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen,
- da ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništavost, da ništavost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa je nepoštena odredba dijela čl. 2. Ugovora kao nepoštena odredba ništetna od samog početka od kada je ugovorena pa je zahtjev tužitelja u dijelu kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti prvostupanjski sud prihvatio te odlučio kao u toč. I. izreke,
- da je provedenim financijskim vještačenjem tuženik je u razdoblju otplate kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, a sve činjenicom jednostranog povećanja kamatne stope primio ukupni novčani iznos od 3.296,97 kn,
- da zahtjev tužitelja za isplatu navedenog iznosa nije osnovan a ovo iz razloga jer je prigovor zastare tražbine tužitelja u tom dijelu osnovan,
- da se u pogledu ništetnosti valutne klauzule tužitelj tijekom postupka poziva na utvrđenja iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u kojoj presudi je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 i odredbe čl. 96. i 97. ZZP/07,
- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018.,
- da je u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrđeno da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.lipnja 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07,
- da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tužene u predmetu tužitelja Potrošača - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka, a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj,
- da to znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo,
- da odredbe ZPP i ZZP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove pa se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu potrošači mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP,
- da s obzirom na citirani sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženika po shvaćanju prvostupansjkog suda, a što je ujedno i stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-3142/18-2 u postupku kao što je konkretni nije potrebno provoditi dokazni postupak u pravcu da ugovorna odredba o jednostranom povećanju kamatne stope od strane tuženika, a sve na štetu potrošača ne bi bila ništetna napose u situaciji kao što je konkretna kada učinci donesene presude u kolektivnom sporu obvezuju i stranke i sud u ovom parničnom postupku a isto se odnosi i na valutnu klauzulu,
- da je slijedom iznijetog tužbeni zahtjev tužitelja i u dijelu kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti ugovora u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita i oba kredita uz korištenje valutne klauzule vezanu uz valutu švicarski franak – CHF prvostupanjski sud prihvatio te odlučio kao u točki II. izreke presude,
- da kako odredbe ZPP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove, u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu potrošači mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP,
- da s obzirom na citirani sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženika, po shvaćanju prvostupanjskog suda, a što da je ujedno i stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-3142/18-2 u postupku kao što je konkretni nije potrebno provoditi dokazni postupak u pravcu da ugovorna odredba o jednostranom povećanju kamatne stope od strane tuženika, kao i odredba o valutnoj klauzuli u CHF, a sve na štetu potrošača, ne bi bila ništetna, napose u situaciji kao što je konkretna kada učinci donesenih presuda u kolektivnom sporu obvezuju i stranke i sud u ovom parničnom postupku,
- da okolnost što je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku, ne predstavlja okolnosti zbog kojih bi naprijed navedene odredbe Ugovora bile valjane pri čemu se napominje da javni bilježnik, prilikom solemnizacije ugovora, nije osoba koja s potrošačem pregovara o sadržaju ugovora te o pojedinim odredbama ugovora, već je u obvezi pregovarati s tužiteljem, kao potrošačem, bio tuženik pa okolnost što je predmetni ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na valjanost dijela odredbe čl. 2. među strankama zaključenog Ugovora pa tako niti na odredbe ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF a koje ugovorene odredbe su utvrđene ništetnim i pravomoćnim presudama donijetim u kolektivnom sporu učincima kojih je vezan ovaj sud,
- da tuženik neosnovano smatra da se presude donesene u kolektivnom sporu, ne protežu na konkretni ugovor,
- da Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ulazi u krug pravnih poslova koji su obuhvaćeni izrekama pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu, a koje su naprijed citirane, jer isti predstavlja ugovor o kreditu uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke te Ugovor o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom u CHF, koji ugovor je zaključen u razdoblju kada je tužena banka s potrošačima, kao što je ovdje tužitelj, ugovarala nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se tiču načina promjene kamatne stope te ništetne i nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutu CHF,
- da kako je ništetan ugovor i u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita i obveza iz kredita uz korištenje valutne klauzule vezanu uz valutu švicarski franak – CHF te kako ugovor u tom dijelu također ne proizvodi pravne učinke to je tuženik u obvezi vratiti tužiteljima sve ono što je primio temeljen navedenih ništetnih odredaba u smislu odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st. 1. ZOO s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO,
- da je provedenim vještačenjem po vještaku financijske struke G. Š. M. utvrđeno da tuženik tijekom razdoblja otplate kredita radi povećanja srednjeg tečaja banke za CHF na dan plaćanja u odnosu na srednji tečaj banke za CHF na dan isplate kredita na ime mjesečnih anuiteta platio 11.962,48 kn više nego što bi platio po srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan isplate kredita, odnosno mjesečne iznose pobliže naznačene u Tabele 4 koja je sastavni dio nalaza vještaka, pa je prvostupanjski sud obvezao tuženika na isplatu predmetnog iznosa tužitelju te odlučio kao u toč. III. izreke,
- da su provedenim financijskim vještačenjem utvrđeni datumi kada je svakoga mjeseca unutar spornog razdoblja tuženik primio uplate tužitelja pa kako postoji obveza tuženika za povrat primljenih iznosa od datuma primitka istih sve sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, tužitelju da pripada pravo na zateznu kamatu na svaki pojedini mjesečni iznos tekuću od dana primitka tog iznosa po tuženoj pa do isplate kako je to tužitelj i zatražio,
- da iako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da je bilo razdoblja tijekom otplate kredita kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početni tečaj,tj. razdoblja u kojem je tuženik obračunavao anuitete kredita, a tužitelj vršio otplatu kredita po tečaju nižem od početnog tečaja tj. tečaja važećeg na dan korištenja kredita, tako da tzv. negativna tečajna razlika iznosi 351,16 kn tj. mjesečne iznose pobliže naznačene u Tablici 4 stupcu 19, nalaza vještaka, prvostupanjski sud je ocijenio da nije od relevantnog značenja za presuđenje niti ima osnove za uračunavanje tog iznosa u tražbinu tužitelja,
- da tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita jer plaćanjem anuiteta tužitelj ništa nije primio pa ne postoji ni njegova obveza povrata pa samim time u iznos pretplata ne treba ni uračunavati iznose za razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog,
- da su pravne posljedice ništetnosti propisane odredbom čl. 323. ZOO tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje,
- da u razdoblju otplate kredita tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio plaćanja te isplatu kako je on to zatražio time da je tijekom razdoblja otplate kredita došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO te da bi u iznose pretplata valjalo uračunavati negativne tečajne razlike,
- da je odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti,
- da je u konkretnom slučaju tuženik kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu niti u konkretnom slučaju ima osnove za iznose negativnih tečajnih razlika umanjivati pretplate tužitelja,
- da po tuženiku istaknuti prigovor zastare u dijelu kojim tužitelj zahtjeva isplatu iznosa od 11.962,48 kn tj. pretplatu s osnova ništetne odredbe o valutnoj kaluzuli nije osnovan jer zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215. ZOO time da se na konkretnu novčanu tražbinu primjenjuje opći zastarni rok od pet godina,
- da kako je presuda u kolektivnom sporu vezano uz nedopuštenost odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF postala pravomoćna u lipnju 2018. a kako je tužitelj zahtjev za isplatu prema tuženoj postavio u tužbi podnijetoj ovome sudu 22. travnja 2021. to je zahtjev tužitelja za isplatu u tom dijelu podnesene unutar zastarnog roka od 5 godina,
- da je po ocjeni prvostupanjskog suda ništetna i odredba čl. 3. među strankama sklopljenog Ugovora kojom je ugovorena naplata jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita,
- da iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se komitent, ovdje tužitelj, obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita,
- da tuženik u postupku nije dokazao da se je o sadržaju te ugovorne odredbe pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome, dao sadržaju te ugovorne odredbe stranke nisu pregovarale niti je iz sadržaja iste uopće vidljivo od čega se sastoji ta jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita i zašto je određena baš u visini od 3,30% od ukupnog iznosa kredita te koje je to troškove tuženik njome uopće pokriva, ovo tim više što tuženik nije dokazao niti je to iz sadržaja ugovora mogao utvrditi ovaj sud da li je tuženik kao banka uopće imao kakve stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu niti visinu istih,
- da to što tuženik tijekom postupka ukazuje da su se tom naknadom podmirivali troškovi poput troškova obrade kredita te troškovi osiguranja kredita ne ukazuje na valjanost odredbe članka 3. Ugovora s obzirom da iz sadržaja medu strankama zaključenog ugovora te predmetne ugovorne odredbe uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje niti su tužitelju kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani, jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade,
- da je sporni Ugovor o kreditu sklopljen 16. siječnja 2007. pa se na sadržaj tog Ugovora, u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora,
- da je odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,
- da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP/03), da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4. ZZP/03), a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83. ZZP/03), nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP/03), a odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava,
- da je članku 1021. ZOO propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno,
- da je tom odredbom definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate,
- da polazeći od sadržaja odredbe čl. 1021. ZOO kao cijena kapitala propisana je samo kamata iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti bilo kakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva,
- da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojom je korisnik kredita obavezan tuženiku kao banci platiti jednokratnu novčanu naknadu u ugovoru navedenu u postotku od 3,30% od iznosa kredita i to prilikom prvog korištenja kredita, bez preciziranja i određivanja koji su to eventualni stvarni troškovi kredita koje tuženik kao banka naplaćuje odnosno koje pokriva tako ugovorenom jednokratnom naknadom, a kako su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa, stranke dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO to u situaciji kao što je konkretna kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje to svoje troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, to je ugovorna odredba kojom tuženik kao banka i jača ugovorna strana prilikom prvog korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 3,30% od iznosa kredita, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ugovorna odredba koja po ocjeni ovoga suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača ništetna slijedom čega je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu te odlučio kao u toč. IV. izreke presude,
- da je ništetna i odredba čl. 9. među strankama sklopljenog ugovora i u dijelu kojim je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, a temeljem koje ugovorne odredbe je tuženik od tužitelja vezano uz prijevremenu otplatu kredita naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini od 1.273,95 kn 15. veljače 2011.,
- da se o citiranoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni prvostupanjskog suda sporna odredba Ugovora predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citiranih odredbi Zakona o zaštiti potrošača smatra nepoštenom slijedom čega je i tu ugovornu odredbu u naprijed navedenim dijelovima prvostupanjski sud utvrdio ništetnim te odlučio kao u toč. IV. izreke,
- da sporna odredba Ugovora nije lako razumljiva jer ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja uvjeta kreditora pod kojima se može izvršiti prijevremena otplata niti bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način određivanja iznosa visine naknade koje će potrošač platiti za slučaj prijevremene otplate kredita, a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora bio na jasan i transparentan način informiran već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da jednostrano svojom odlukom određuje visinu iznosa naknade koju će tužitelj kao potrošač platiti za slučaj prijevremene otplate kredita,
- da bi sporna odredba Ugovora o kreditu bila lako razumljiva ista je trebala sadržavati jasno naznačene i objašnjene parametre za određivanje iznosa visine naknade za slučaj prijevremene otplate kredita tako ta tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija i parametara u vrijeme sklapanja ugovora može jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 9. među strankama sklopljenog Ugovora isto nije bio slučaj jer predmetnom odredbom nisu određeni bilo kakvi parametri za određivanje visine te naknade već se određivanje visini iste prepušta jednostranoj odluci tuženika,
- da se tom odredbom ugovora prepušta sve isključivo odluci tuženika kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača da određuje visinu naknada za prijevremenu otplatu kredita, a u donošenju kojih tužitelj nije sudjelovao niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, pa je odredba 9. ugovora u dijelu kojim je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz uvjete koje odredi tuženik kao kreditor ugovorna odredba nije lako razumljiva te suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega je ista nedopuštena te posljedično tome ništetna time da je tuženik temeljem takve ugovorene odredbe za prijevremenu otplatu kredita naplatio naknadu u visini od 1.273,95 kn,
- da je slijedom iznijetog tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim zahtjeva utvrđenje ništetnoti i te ugovorne odredbe prvostupanjski sud prihvatio te odlučio kao u toč. IV. izreke,
- da kako je tuženik prilikom prijevremene otplate kredita 15. veljače 2011. tužitelju naplatio iznos naknade za prijevremenu otplatu u visini od 1.273,95 kn to je tuženik u obvezi tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO izvršiti povrat tog iznosa s kamatom tekućom od primitka (čl. 1115. ZOO) pa je tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu prvostupanjski sud prihvatio te odlučio kao u toč. V. izreke,
- da su odredba čl. 3. i 9. Ugovora ništetne te ne proizvodi pravne učinke pa je tuženik u obvezi vratiti tužitelju sve ono što je primio temeljen navedene ništetnih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st. 1. ZOO s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO,
- da istaknuti prigovor zastare u tom dijelu nije osnovan, da zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215. ZOO time da se na konkretnu novčanu tražbinu primjenjuje opći zastarni rok od pet godina, da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. donio zaključak za zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, odnosno članak 104. stavak 1. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću ove odluke kojom su utvrđene ništetnim predmetne odredbe Ugovora o kreditu,
- da se u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF nije raspravljalo o ništetnosti odredbe o jednokratnoj naknadi te odredbi ugovora vezano uz naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita pa zastara u dijelu kojim tužitelj zahtjeva isplatu u tom dijelu počinje teći od pravomoćnosti odluke u ovoj pravnoj stvari.
6. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, ovaj nije utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi. Jednako tako nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).
7. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe tuženik u žalbi (čl. 355. ZPP). Tuženik u žalbi navodi da je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje radi neprovođenja dokaza i njihove ocjene, ali ne navodi o kojim se dokazima radi i na koju okolnost su predloženi, a niti je to razvidno iz odgovora na tužbu i očitovanja tuženika tijekom postupka.
8. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).
9. Tužitelj se pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.), kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora 2. siječnja 2007., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, i protivno odredbama ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
10. Jednako tako, identične posljedice su u pogledu odluke na koju se poziva tužitelj iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima. Naime, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke, (i tuženik u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2221/2018 povodom revizije i u odnosu na žalitelja.
11. Neosnovano žalitelj problematizira činjeničnopravne zaključke suda prvog stupnja o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane za CHF, jer je sud prvog stupnja svoja utvrđenja o nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi, a što za posljedicu ima njihovu ništetnost, temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe, na koje se tužitelj pozivao i to iz razloga koje je i sam naveo, a što kao potpuno pravilno prihvaća i ovaj sud.
12. Radi toga je pravilan zaključak, da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i time ništave u smislu odredaba čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 102. ZZP/07 te Zakona o obveznim odnosima.
13. Nadalje, pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako su navedene presude primjenjive u konkretnom slučaju, budući da je ovdje tuženik u tom predmetu jedan od tuženika te je istim presudama, i u odnosu na ovdje tuženika, utvrđeno da je upravo ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 (čl. 81., 82. i 90.), u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama strana, a sve na štetu potrošača čime je postupio suprotno zakonskim odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje suprotno čl. 96. i 97. ZZP/07.
14. Kod utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, sud prvog stupnja pravilno je, a suprotno u tom pogledu žalbenim navodima tuženika, imao u vidu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14 i 110/15) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz te odredbe, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kao i odredbe čl. 502.c ZPP, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa.
15. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja reći da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati se na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Stoga u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno provoditi još i daljnji dokazni postupak što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. jer prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP.
16. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud pri čemu se ističe da pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između prednika tužitelja i tuženika.
17. Pri tome valja reći da čak i upoznavanje tužitelja s parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope ne bi bilo od utjecaja ili promjeni tečaja za valutu CHF, kraj činjenice da banka s njom nije pojedinačno pregovarala o promjeni (povećanju) kamatne stope. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi i iz navoda tužitelja iznesenih tijekom postupka, činjenica da je tužitelj mogao samostalno odabrati između više ugovora o kredita, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.
18. Slijedom navedenog, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi kojima navodi kako prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega smatra da bi pravna utvrđenja iz navedenih presuda bila osnova za neka dodatna utvrđenja.
19. Također, valja napomenuti da je presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice. Kako su u konkretnom slučaju izostali jasni i razumljivi kriteriji kojima svaki prosječni građanin može predvidjeti njihove ekonomske posljedice, neosnovani su navodi tuženika da sporne odredbe ne uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
20. Prema tome, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.
21. U odnosu na žalbene navode da prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev polazeći od toga da su stranke iz Ugovora o kreditu imale namjeru ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, pa da je zbog toga presuda protivna volji ugovornih strana, valja reći da su ocijenjeni kao neosnovani. Naime, prvostupanjski sud je zaključio da zbog činjenice da tuženik nije pregovarao sa tužiteljem prije sklapanja ugovora o kreditu bez obzira na činjenicu da je tužitelj svojevoljno pristao na kredit s promjenjivom kamatnom stopom, da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a posljedično tome i ništetne budući da je tuženik odredbe o kamatnoj stopi mijenjao po svojoj diskrecijskoj ocjeni prema kriterijima koji ovise samo o odluci banke bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na njihovu visinu.
22. Uz sve navedeno takva odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi suprotna je odredbi čl. 4. ZOO gdje je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. (čl. 10. ZOO).
23. Slijedom navedenog, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi kojima osporava utvrđenja iz navedenih presuda.
24. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke sud je utvrdio, da tužitelju pripada na ime razlike više plaćenog zbog tečajne razlike ukupno 11.962,36 kn sa zateznim kamatama (zahtjev tužitelja zbog razlike u promjenjivoj kamati je odbijen zbog zastare). S obzirom na učinke ništetnosti i obvezu povrata svega što je stečeno na temelju ništetnih ugovornih odredaba, potrošaču pripada razlika prema početno ugovorenim uvjetima kredita bez uvažavanja kasnijih negativnih razlika (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-3581/21 od 30. lipnja 2022.), pa suprotni žalbeni navodi tuženika nisu od značaja.
25. U pogledu žalbenih navoda koji se odnose na utvrđenje ništetnim odredbe koja se odnosi na naknadu za obradu kredita u iznosu od 3,30%, valja reći da je pravilno je prvostupanjski sud, pozivajući se na odredbu čl. 81 ZZP/03 zaključio da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade te da tuženik to nije dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa kredita kao i da se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.
26. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
27. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je u pitanju ništetna ugovorna odredba jer tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
28. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine, broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.
29. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.
30. Pravilno prvostupanjski sud, i prema ocjeni ovoga suda, zaključuje i o ništetnosti odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojom se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita
31. Pri tome su za prihvatiti žalbeni navodi tuženika da naknada za prijevremenu otplatu kredita, sama po sebi, nije ništetna, što proizlazi i iz Direktive Vijeća 93/13/EEZ, kao i iz odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16 i 128/22), te Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine, broj 117/08, 74/09, 153/09, 108/12, 54/13 i 159/13), koja oba Zakona su stupila na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Međutim, ovdje je za naglasiti da je donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju, koji Zakon je također stupio na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a kojim se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine, potvrđeno shvaćanje da se potrošaču ne smije naplatiti naknada za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, kojim Zakonom bi banke (u tom slučaju) imale pravo na naknadu samo onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, kao što su administrativni troškovi vezani uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., ali ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.
32. U konkretnom slučaju treba ipak poći od odredaba ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, koji je u članku 81. st. 1., 2. i 4. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, dok je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03, bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
33. Kako iz provedenog postupka i utvrđenja do kojih je došao sud prvog stupnja proizlazi i to da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu (kojom se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita), a da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdila, niti dokazivao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelju, kao korisniku kredita, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, te da je tužitelja informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita i na što se odnosi visina tih troškova), odnosno naznačio neku referentnu vrijednost koja je utjecala na određivanje njezine visine (i na taj način vodio računa i o interesima tužitelja), kao što nije dokazivao niti to (ali isto tako niti tvrdio), da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.
34. U tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV –308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“
35. Tuženik ničim nije dokazao stvarnu štetu (koja je za tuženika nastala prijevremenom otplatom kredita) i njezinu visinu, sukladno odredbi čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO, glede pravnih posljedica vraćanja kredita prije roka, odnosno nije dokazala koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita
36. Naime, odredbom čl. 1024. st. 2. ZOO propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali da je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, dok je stavkom 3. istog članka propisano da je korisnik kredita dužan u tom slučaju naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio.
37. Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju osim dosuđenih iznosa koje je tuženik naplatio temeljem ništetnih odredbi (čl. 323. st. 1. ZOO), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je platio dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac za ulaznu naknadu odnosno za naknadu za prijevremenu isplatu kredita jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu s odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.
38. Prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare u vezi isplate restitucijskog zahtjeva glede valutne klauzule. Naime, valja reći da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“ Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan budući da je tužba podnesena 22. travnja 2021., slijedom čega nije protekao petogodišnji zastarni rok u odnosu na valutnu klauzulu.
39. Osim odluke o glavnoj stvari i odluka o troškovima postupka je također pravilna i zakonita, kako po osnovi tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova te je donesena pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22), time da tuženik određeno niti ne prigovara broju i vrstama radnji za koje je tužitelju dosuđen trošak.
40. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP).
U Zagrebu 11. srpnja 2023.
Predsjednica vijeća:
Vesna Žulj, v.r.
