REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 4552/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. Č.-Š. iz G. S., (OIB: … ), koju zastupa punomoćnica M. B., odvjetnica iz Z., protiv tuženika B. S. iz J., (OIB: … ), kojeg zastupa punomoćnica N. B., odvjetnica iz Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-2073/2022-2 od 12. srpnja 2022. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Donjoj Stubici posl. br. P-298/2021-9 od 6. travnja 2022., u sjednici održanoj 11. srpnja 2023.,

r i j e š i o  j e:

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je, pod točkom I. izreke, ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Donjoj Stubici posl. br. Ovr-256/2019 od 7. lipnja 2019. proglašena nedopuštenom, te, pod točkom II. izreke, naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka od 5.339,25 kn, sa zateznom kamatom tekućom od 6. travnja 2022. pa do isplate.

2. Tuženik je podnio prijedlog da mu se protiv te drugostupanjske presude dopusti revizija zbog, bar kako on drži, pravnih pitanja:

1./ „Primjena članka 241. Zakona o obveznim odnosima u nedostatku posebnih zakonskih odredaba kojima bi se izričito uređivao prekid zastare zbog pokretanja postupka radi utvrđenja ništetnosti Sporazuma o prijenosu prava vlasništva radi osiguranja, u situaciji kada je isti u cijelosti konzumiran, te je time tražbina namirena, te posljedično računanje početka tijeka zastare od pravomoćnosti presude kojom se predmetna ništetnost utvrđuje.“

2./ „Primjena članka 242. Zakona o obveznim odnosima na štetu vjerovnika kada je ovrha obustavljena temeljem presude zbog ogluhe kojom je utvrđeno da je ovrha nedopuštena, a koja je presuda kasnije stavljena van snage zbog neuredne dostave tuženiku (ovrhovoditelju), u kontekstu tijeka zastare i aktivnosti ovrhovoditelja prema članku 242. Zakona o obveznim odnosima, a imajući u vidu da obnova postupka u ovršnim postupcima nije moguća.“

Tuženik drži:

- da su ta (kako ih on naziva) pitanja „važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu s obzirom da je riječ o pitanjima koja se odnose i reflektiraju na osnovna načela parničnog postupka“ a o njima „ne postoji praksa revizijskog suda, odnosno ista postoji u sličnim pravnim pitanjima, te je različita od one na koju upire pobijana drugostupanjska odluka, odnosno odluka drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda“,

- da postoje drugostupanjske odluke „koje su zauzele različito pravno mišljenje od pobijane presude“, pa je Županijski sud u Varaždinu u svojoj odluci posl. br. 26 Gž-555/2022-2 potvrdio pravno mišljenje Općinskog suda u Karlovcu izraženo u presudi P-445/2020., a prema kojem „nije osnovan prigovor zastare jer je podnošenjem tužbe u predmetu broj P-112/2016 radi utvrđenja ništetnosti predugovora o kupoprodaji nekretnina dana 23. veljače 2016. prekinuta zastara, da je zastara ponovno počela teći 7. srpnja 2020. kada je tužitelj saznao da je pravomoćna presuda o utvrđenju ništetnosti, i do 28. kolovoza 2020., kada je podnesena tužba u ovom postupku, nije protekao zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (...), što jasno ukazuje da je riječ o pravnom pitanju u kojem praksa viših sudova nije jedinstvena“,

- da se „u ovoj pravnoj situaciji treba primijeniti stav Vrhovnog suda koji je isti zauzeo u svojoj odluci od 20. ožujka 2018 Broj: Rev 2245/17-2 gdje je naveo da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (...) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe“.

3. Tužiteljica nije odgovorila na prijedlog tuženika.

4. Prijedlog nije dopušten.

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 12. srpnja 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

6. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

7. U konkretnom slučaju tuženik je predložio da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija - ali nije ispunio sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naznačio niti jedno pitanje koje bi bilo važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i (ujedno, kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

8. Onome što predlagatelj drži pitanjima ne može se dati značaj određenih pravnih pitanja na koja bi se mogao dati određen odgovor, takav - da bi (što je bitno za dopuštenost revizije) bio jednoznačan i bitan ne samo za ovaj predmet: to što naziva pitanjima predstavlja u svojoj suštini uopćene „teme“ za raspravljanje - a takvim se „temama“ ne može dati značaj pitanja iz smisla odredbe čl. 385.a stavka 1. ZPP-a.

9. Konačno - ali ne i manje bitno za odluku o dopuštenosti revizije, ovdje je za prihvatiti i da je osporena presuda donesena na temelju specifičnih činjeničnih okolnosti konkretnog slučaja - a odluke koje predlagatelj naznačuje u prijedlogu i uspoređuje ih sa ovdje osporenom presudom, one odluke koje koristi za obrazloženje važnosti kako bi se revizija dopustila, sa osporenom u tim činjeničnim okolnostima nisu usporedive, bar ne onako kako bi on htio. To obzirom da je ovdje osporena odluka temeljena na utvrđenju:

- da su ugovori o zajmu iz kojih tuženik izvlači svoje potraživanje valjani i time obvezujući, odnosno da su bili egzistirajući svo vrijeme odnosa između stranaka, konkretno: „...da su prednik tužiteljice A. B. i tuženik 24. prosinca 1998. sklopili sporazum o prijenosu vlasništva k.č.br. 1545/27 upisanoj u zk.ul. 1591 k.o. S. S. radi osiguranja potraživanja ovopredmetnog tuženika po Ugovoru o zajmu od 24. prosinca 1998., te da je prednik tužiteljice A. B. u predmetu ovog suda posl. br. P- 338/09 vodio parnični postupak protiv tuženika, koji je pokrenut 13. travnja 2005., radi utvrđenja ništavim Ugovora o zajmu posl. br. OU-232/98 od 24. prosinca 1998., Ugovora o zajmu posl.br. OU-148/99 od 4. studenog 1999., i sporazuma o prijenosu vlasništva radi osiguranja sklopljenog 24. prosinca 1998., te da su presudom od 17. prosinca 2010. navedeni Ugovori o zajmu i sporazum utvrđeni ništavim i određena je uspostava ranijeg zk stanja u zk.ul. 1591 k.o.S. S. na k.č.br. 1545/27, kakvo je bilo prije zemljišnoknjižnog prijenosa temeljem navedenog sporazuma“ - ali i (ovdje bitno) da je navedena presuda „potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-4512/11-5 od 14. svibnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđen ništavim sporazum o prijenosu prava vlasništva radi osiguranja sklopljen 24. prosinca 1998., te u dijelu u kojem je naložena uspostava ranijeg zk. stanja na nekretnini upisanoj u z.k.ul. 1591 k.o. S. i to k.č.br. 1545/27, dok je preinačena u dijelu u kojem su utvrđeni ništavim Ugovori o zajmu od 24. prosinca 1998. i 4. studenog 1999. i odbijen je tužitelj s dijelom zahtjeva za utvrđenje ništavim navedenih ugovora“,

- dok je odluka Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-555/2022-2 od 9. svibnja 2022., po predlagatelju postavljena kao usporediva, temeljena na posve drugačijem utvrđenju i (time) shvaćanju: „...kako je ništetnost ugovora o zajmu ustanovljena u ovom postupku u okviru prethodnog pitanja za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, to zastara nije nastupila.“.

9.1. Da se, po tome, na ovaj slučaj ne može, niti po analogiji, primijeniti ono što tuženik nastoji - prema onome što sugerira prihvatiti razlozima iz prijedloga, pravno shvaćanje revizijskog suda sa sjednice Građanskog odjela od 30. siječnja 2020., doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017- 2), odnosno ono sa prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022., izraženo kao “objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF”.

10. Sukladno tome, prijedlog tuženika, u svezi onog što drži pitanjima, ne sadrži (budući da je osporena presuda temeljena na činjeničnim i postupovnim okolnostima konkretnog slučaja) niti navedene (određene) razloge za zaključiti: da o shvaćanju na kojemu je temeljena osporena presuda postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa, ili da se o njemu može očekivati takva (neujednačena ili nesigurna) praksa - tako da bi ipak bar i zbog nje postojali razlozi važni za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (za ujednačavanje sudske prakse).

10.1. prijedlog te (potrebne) razloge pogotovo ne sadrži glede onog što tuženik drži drugim u prijedlogu postavljenim pitanjem,

10.2. prethodno navedene razloge ne mogu nadomjestiti samo uopćeni navodi predlagatelja o važnosti pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

11. Revizijski sud kod toga samo primjećuje:

- da podneseni prijedlog može razmatrati samo u granicama onoga što se drži pitanjima i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP- a), pa (da) sukladno tome ne može u svezi okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

- da i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

12. Sukladno izloženom, ovdje je za uvažiti:

12.1. da ono što tuženik navodi u prijedlogu nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako je formulirao prijedlog i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

12.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

13. Stoga je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. - ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

Zagreb, 11. srpnja 2023.

Predsjednik vijeća:

dr.  sc.  Jadranko  Jug, v.r.