REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

ex. Vojarna Sveti Križ

Dračevac, Split

P 2200/18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužiteljice K. L. K., OIB: ….., iz S., 9, zastupane po pun. I. J., odvj. u Splitu protiv tuženika I. G., OIB: ….., iz S., zastupanog po pun. M. V.,

odvj. u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 23. svibnja 2023. g. u prisutnosti zamjenika pun. tužiteljice i zamjenika pun. tuženika, dana 7. srpnja 2023. g.,

p r e s u d i o j e :

Dužan je tuženik I. G., OIB: ……, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici K. L. K., OIB: ……., iznos od 5.742,79 EUR/

43.269,05 kn[1] sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-2.331,34 EUR/17.565,48 kn teče od 2. kolovoza 2016. g. do isplate,

-38,22 EUR/287,96 kn teče od 1. rujna 2016. g. do isplate,

-38,22 EUR/287,96 kn teče od 1. listopada 2016. g. do isplate,

-38,22 EUR/287,96 kn teče od 1. studenog 2016. g. do isplate,

-38,22 EUR/287,96 kn teče od 1. prosinca 2016. g. do isplate,

-38,22 EUR/287,96 kn teče od 1. siječnja 2017. g. do isplate,

-38,22 EUR/287,96 kn teče od 1. veljače 2017. g. do isplate,

-38,22 EUR/287,96 kn teče od 1. ožujka 2017. g. do isplate,

-38,22 EUR/287,96 kn teče od 1. travnja 2017. g. do isplate,

-38,22 EUR/287,96 kn teče od 1. svibnja 2017. g. do isplate,

-38,22 EUR/287,96 kn teče od 1. lipnja 2017. g. do isplate,

-38,22 EUR/287,96 kn teče od 1. srpnja 2017. g. do isplate,

-38,22 EUR/287,96 kn teče od 1. kolovoza 2017. g. do isplate,

-38,22 EUR/287,96 kn teče od 1. rujna 2017. g. do isplate,

-38,22 EUR/287,96 kn teče od 1. listopada 2017. g. do isplate,

-38,22 EUR/287,96 kn teče od 1. studenog 2017. g. do isplate,

-38,22 EUR/287,96 kn teče od 1. prosinca 2017. g. do isplate,

-38,22 EUR/287,96 kn teče od 1. siječnja 2018. g. do isplate,

-38,22 EUR/287,96 kn teče od 1. veljače 2018. g. do isplate,

-38,22 EUR/287,96 kn teče od 1. ožujka 2018. g. do isplate,

-38,22 EUR/287,96 kn teče od 1. travnja 2018. g. do isplate,

-38,22 EUR/287,96 kn teče od 1. svibnja 2018. g. do isplate,

-38,22 EUR/287,96 kn teče od 1. lipnja 2018. g. do isplate,

-38,22 EUR/287,96 kn teče od 1. srpnja 2018. g. do isplate,

-38,22 EUR/287,96 kn teče od 1. kolovoza 2018. g. do isplate,

-38,22 EUR/287,96 kn teče od 1. rujna 2018. g. do isplate,

-38,22 EUR/287,96 kn teče od 1. listopada 2018. g. do isplate,

-38,22 EUR/287,96 kn teče od 1. studenog 2018. g. do isplate,

-38,22 EUR/287,96 kn teče od 1. prosinca 2018. g. do isplate,

-38,22 EUR/287,96 kn teče od 1. siječnja 2019. g. do isplate,

-36,87 EUR/277,76 kn teče od 1. veljače 2019. g. do isplate,

-36,87 EUR/277,76 kn teče od 1. ožujka 2019. g. do isplate,

-36,87 EUR/277,76 kn teče od 1. travnja 2019. g. do isplate,

-36,87 EUR/277,76 kn teče od 1. svibnja 2019. g. do isplate,

-36,87 EUR/277,76 kn teče od 1. lipnja 2019. g. do isplate,

-36,83 EUR/277,50 kn teče od 1. srpnja 2019. g. do isplate,

-36,83 EUR/277,50 kn teče od 1. kolovoza 2019. g. do isplate,

-36,83 EUR/277,50 kn teče od 1. rujna 2019. g. do isplate,

-36,83 EUR/277,50 kn teče od 1. listopada 2019. g. do isplate,

-36,83 EUR/277,50 kn teče od 1. studenog 2019. g. do isplate,

-36,83 EUR/277,50 kn teče od 1. prosinca 2019. g. do isplate,

-36,83 EUR/277,50 kn teče od 1. siječnja 2020. g. do isplate,

-36,81 EUR/277,33 kn teče od 1. veljače 2020. g. do isplate,

-36,81 EUR/277,33 kn teče od 1. ožujka 2020. g. do isplate,

-36,81 EUR/277,33 kn teče od 1. travnja 2020. g. do isplate,

-36,81 EUR/277,33 kn teče od 1. svibnja 2020. g. do isplate,

-36,81 EUR/277,33 kn teče od 1. lipnja 2020. g. do isplate,

-36,81 EUR/277,33 kn teče od 1. srpnja 2020. g. do isplate,

-36,79 EUR/277,21 kn teče od 1. kolovoza 2020. g. do isplate,

-36,79 EUR/277,21 kn teče od 1. rujna 2020. g. do isplate,

-36,79 EUR/277,21 kn teče od 1. listopada 2020. g. do isplate,

-36,79 EUR/277,21 kn teče od 1. studenog 2020. g. do isplate,

-36,79 EUR/277,21 kn teče od 1. prosinca 2020. g. do isplate,

-36,79 EUR/277,21 kn teče od 1. siječnja 2021. g. do isplate,

-36,78 EUR/277,11 kn teče od 1. veljače 2021. g. do isplate,

-36,78 EUR/277,11 kn teče od 1. ožujka 2021. g. do isplate,

-36,78 EUR/277,11 kn teče od 1. travnja 2021. g. do isplate,

-36,78 EUR/277,11 kn teče od 1. svibnja 2021. g. do isplate,

-36,78 EUR/277,11 kn teče od 1. lipnja 2021. g. do isplate,

-36,78 EUR/277,11 kn teče od 1. srpnja 2021. g. do isplate,

-36,78 EUR/277,09 kn teče od 1. kolovoza 2021. g. do isplate,

-36,78 EUR/277,09 kn teče od 1. rujna 2021. g. do isplate,

-36,78 EUR/277,09 kn teče od 1. listopada 2021. g. do isplate i

-1.088,36 EUR/8.200,25 kn teče od 1. studenog 2021. g. do isplate,

i to po stopi koja se:

-u periodu od 2. kolovoza 2016. g. do 31. prosinca 2022. g. izračunava prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena i

-u periodu od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, kojim je tužiteljica zatražila isplatu glavnice od 12.254,03 EUR/92.327,99 kn s pripadajućim kamatama i kojim je na dosuđeni iznos glavnice od 2.331,34 EUR/17.565,48 kn zatražena isplata zatezne kamate koja teče od svakog prvog u mjesecu za ratu kredita isplaćenu u tom mjesecu do 2. kolovoza 2016. g., tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e :

I.Ne dopuštaju se preinake tužbe izvršene u podnescima tužiteljice: od 22. rujna 2021. g. u kojem je zatražena isplata iznosa od 14.339,46 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate s pripadajućim kamatama i od 16. veljače 2022. g. u kojem je zatražena isplata iznosa od 17.860,02 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate s pripadajućim kamatama.

II.Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 2. kolovoza 2016. g., koja je evidentirana pod poslovnim brojem P 3985/16, tužiteljica je navela da su stranke bivši bračni drugovi čiji je brak sklopljen 26. lipnja 2004. g., a razveden dana 2. veljače 2006. g. pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu broj III P 289/05. U zemljišnim knjigama da su tužiteljica i tuženik uknjiženi kao suvlasnici za po ½ dijela svaki nekretnine označene kao 21. suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-21), u naravi stan na VIII. katu, označen br. 25, u površini od 63,69 m², koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, hodnika i lođe, položen u zgradi anagrafske oznake S., sagrađenoj na čest. zem. 1314/5

z.u. 14310 k.o. S., a koji se upis sukladno zakonskoj predmnijevi iz čl. 370. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima smatra upisom prava vlasništva posebnog dijela nekretnine povezanog sa suvlasničkim dijelom nekretnine kao cjeline, koju čini zgrada i pripadajuće zemljište. Iz Ugovora o kupoprodaji predmetne nekretnine zaključenog dana 3. ožujka 2004. g. između T. F., kao prodavatelja, i stranaka postupka, kao kupaca, proizlazi da je cijena od 64.000 EUR plaćena na slijedeći način: iznos od 47.000 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate koji da su stranke isplatile preko stambenog kredita Zagrebačke banke sklopljenog s tužiteljicom i iznos od 17.000 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB koji je isplaćen u gotovini, s tim da su se stranke Ugovora suglasile da se taj iznos treba smatrati kaparom. Od prekida bračne zajednice u srpnju 2005. g. tužiteljica da jedina otplaćuje kredit za predmetni stan, iako iz Ugovora proizlazi da su obje stranke dio cijene od 47.000 EUR platile iz predmetnog kredita, pa da kredit predstavlja njihovu zajedničku obvezu. Radi osiguranja vraćanja kredita da je zasnovana i hipoteka na predmetnom stanu koji je u suvlasništvu stanaka. Od prekida bračne zajednice da predmetnu nekretninu isključivo koristi tuženik. Tužiteljica da je ukupno Zagrebačkoj banci d.d. do podnošenja tužbe na ime predmetnog kredita otplatila iznos od 34.869,89 EUR. Mjesečni anuitet kredita da iznosi 239,55 EUR u kunskoj protuvrijednosti, te je tužiteljica u prethodnih pet (5) godina uplatila Zagrebačkoj banci d.d. na ime otplate predmetnog kredita ukupan iznos od 14.372,40 EUR, pa od tuženika potražuje ½ navedenog iznosa, odnosno ukupno 7.087,20 EUR, pozivom na odredbu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima. Predloženo je donošenje presude kojom će se tuženik obvezati na isplatu iznosa od 7.186,20 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da tužbeni navodi nisu osnovani jer da, prije svega, stan nije kupljen za kupoprodajnu cijenu od 64.000 EUR kako je navedeno u Kupoprodajnom ugovoru nego za iznos od 78.000 EUR na način da je tužiteljica platila iznos od 47.000 EUR iz sredstava subvencioniranog kredita Zagrebačke banke d.d., dobivenog u suradnji sa Sveučilištem u S., za koji povlašteni kredit se tužiteljica natjecala kao znanstveni novak zaposlen na određeno vrijeme, dok je tuženik vlastitim sredstvima platio kupoprodajnu cijenu u preostalom iznosu od 31.000 EUR i to prije sklapanja Predugovora i Ugovora o kupoprodaji, i to znatno prije sklapanja braka. Stan da je bio u cijelosti renoviran pa da je cijena od 78.000 EUR u potpunosti odgovarala tadašnjim tržišnim uvjetima, pa čak i manja od one koja se mogla postići na tržištu. Prodavatelj stana da je tuženikov dugogodišnji prijatelj te je tuženik dogovorio kupnju stana za koji je već u studenom 2003. g. s prodavateljem T. F. zaključio

Ugovor o kratkoročnoj pozajmici iznosa od 14.000 EUR u kunskoj protuvrijednosti, a u siječnju 2004. g. da je pozajmio supruzi prodavatelja iznos od 17.000 EUR, uz dogovor da se ovi iznosi uvrste u cijenu koštanja stana koji kupuje tuženik. Tuženik da nije inzistirao na stjecanju vlasništva razmjerno izvršenim uplatama u trenutku zaključivanja Kupoprodajnog ugovora. Naknadno ostvarena bračna zajednica da je trajala godinu dana, a stan ne predstavlja bračnu stečevinu, što da među strankama nije sporno. Tuženik je napomenuo da je u parnici koja se vodila kod ovog suda, okončanoj pravomoćnom presudom broj I P 1877/06 od 7. veljače 2013. g. tužiteljica tvrdila kako je vraćanje kredita isključivo njena obveza. Iako je tuženik već isplatio prodavatelju 31.000 EUR znatno prije nego je potpisao Ugovor, da je pristao da tužiteljica ''uđe u ugovor'' da ne bi izgubila pravo na kredit kojim je platila svoj udio u kupljenoj nekretnini. Od ukupne cijene stana (78.000 EUR) tuženik da je isplatio 31.000 EUR i ½ kreditnih rata tijekom trajanja bračne zajednice (oko 2.500 EUR), što ukupno iznosi 33.500 EUR, dok je tužiteljica isplatila oko 28.593 EUR glavnice, od čega oko 5.000 EUR u zajednici s tuženikom (svaki za ½ dijela), što znači da je osobno isplatila oko 26.030 EUR glavnice ili oko 32.500 EUR s kamatama. Tužiteljica da je pokrenula i izvanparnični postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice civilnom diobom, a na štetu tuženika kao suvlasnika i založnog dužnika. Ako bi tuženik i bio u obvezi platiti ½ ukupne kupoprodajne cijene, a što se osporava, jer o tome nije postignut nikakav dogovor među strankama, da bi njegova obveza u tom slučaju mogla iznositi dodatnih 5.500 EUR koliko nedostaje do ½ kupoprodajne cijene od 78.000 EUR, uzimajući da je već platio 33.500 EUR. Budući da se tužiteljica još uvijek nije izjednačila s tuženikom u dosadašnjem plaćanju do ½, da nema osnove po kojoj bi tuženik trebao sudjelovati u kreditnim ratama, naročito ne na način sadržan u tužbenom zahtjevu. Tužiteljica da nije nikada pozvala tuženika na plaćanje ½ rate kredita u periodu od punih 11 godina nakon njenog napuštanja stana. Tuženik da je tek po primitku tužbe saznao da bi bio obveznik vraćanja kredita, i to za pet godina unazad i to sa zakonskom zateznom kamatom, iako tužiteljica ima ugovorenu kamatu od 2,10 % koja je sadržana u mjesečnom anuitetu od 239,55 EUR. Stoga je osporeno i potraživanje zatezne kamate propisane zakonom, a s obzirom da tuženik nije nikada pozvan na plaćanje ½ rate kredita pa nije ni mogao zapasti u zakašnjenje. Nadalje, da je netočna presumpcija tužiteljice da su obje stranke preuzele obvezu vraćanja kredita od 47.000 EUR, uvećano za kamatu od 2,10% jer to ne proizlazi iz sadržaja Ugovora, niti su stranke to dogovorile. Navedeno je da je nekorektno od tužiteljice da tuženiku ne priznaje uplatu kupoprodajne cijene za dodatnih 14.000 EUR iako je u cijelosti bila upoznata s pozajmicom koju je tuženik dao prodavatelju, baš kao i s onom koju je dao prodavateljevoj supruzi, a koja se prema njihovom dogovoru za slučaj nevraćanja ima smatrati uplatom dijela kupoprodajne cijene za stan kojeg je prodavatelj namjeravao prodati upravo tuženiku.

Rješenjem s ročišta od 23. svibnja 2017. g. određen je zastoj postupka u ovoj pravnoj stvari, a postupak je nastavljen rješenjem broj P 3985/16 od 7. rujna 2017. g. Predmet je nakon pravomoćnosti rješenja dobio novi poslovni broj P 5176/17.

Na ročištu od 30. siječnja 2018. g. sud je odredio još jednom zastoj postupka te je postupak nastavljen rješenjem broj P 5176/17 od 5. travnja 2018. g., a predmet je dobio novi poslovni broj P 2200/18.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen prije zaključenja prethodnog postupka u podnesku predanom u spis na ročištu od 30. siječnja 2019. g. te je tužiteljica zatražila isplatu iznosa od 10.779,30 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate s pripadajućim kamatama.

Tužiteljica je tužbeni zahtjev uređivala još dva puta nakon zaključenja prethodnog postupka u ovoj pravnoj stvari:

-u podnesku od 22. rujna 2021. g. u kojem je zatražila isplatu iznosa od 14.339,46 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate s pripadajućim kamatama i

-u podnesku od 16. veljače 2022. g. u kojem je zatražila isplatu iznosa od 17.860,02 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate s pripadajućim kamatama. U ovom je podnesku navela da je dana 13. listopada 2021. g. u cijelosti otplatila kredit i to baš uplatom od 6.821,44 EUR.

U podnesku od 16. studenog 2022. g. tužiteljica je obavijestila sud da je podnijela i posebnu tužbu radi isplate preostalih rata kredita od 1. veljače 2019. g. do konačne otplate i zatvaranja kredita 13. listopada 2021. g. u predmetu koji se pred ovim sudom vodi pod brojem P 3531/22 te je predložila pripojiti taj predmet ovom predmetu. Sud je naredbom od 9. ožujka 2023. g. naložio spajanje ovog predmeta i predmeta ovog suda broj P 3531/22 radi zajedničkog raspravljanja i donošenja jedne odluke.

U pripojenom predmetu broj P 3531/22 tužiteljica je ustala tužbom dana 26. rujna 2022. g. istog sadržaja kao i u ovom predmetu i protiv istog tuženika ali za isplatu ½ kreditnih rata plaćenih u razdoblju nakon siječnja 2019. g. pa do konačne otplate kredita 13. listopada 2021. g. u ukupnom iznosu od 7.217,52 EUR. Stoga je predložila donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti isplata iznosa od 7.217,52 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate s pripadajućim kamatama. Predloženo je i pripajanje predmeta ovom predmetu.

U odgovoru na tužbu u pripojenom predmetu (P 3531/22) tuženik je naveo da se u cijelosti protivi tužbenom zahtjevu, da je tužiteljica u predmetu P 2200/18 istaknula da je predmetni kredit samo njen pa da je nejasno po kojoj osnovi potražuje pola iznosa kredita. Tuženik da nije potpisnik Ugovora o kreditu niti je prihvatio obvezu iz kredita. Tužiteljica da nema pravo obračunati tuženiku kamatnu stopu na koju tuženik nije pristao.

Tužiteljica je na ročištu od 23. svibnja 2023. g. konačno uredila tužbeni zahtjev na način da je: izostavila dio koji glasi u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, te je na zatraženi iznos parničnog troška zatražila i isplatu zatezne kamate propisanu zakonom od presuđenja do isplate.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom izvatka iz zemljišne knjige za z.u. 14310 k.o. S., Ugovora o kupoprodaji ''U S., 3. ožujka 2004. g.'', potvrde od 14. travnja 2004. g., Ugovora o kreditu od 31. prosinca 2003. g. s potvrdom o solemnizaciji privatne isprave od 3. ožujka 2004. g., dopisa od 26. studenog 2015. g., oplatnog plana po računu 7101915044, Ugovora o kratkoročnoj pozajmici od 11. studenog 2003. g., Ugovora o kratkoročnom zajmu ''U S., 30. siječnja 2004. g.'',

Ugovora o kupoprodaji stana ''U Splitu, 23. prosinca 2004. g.'', punomoći bez datuma, potvrde od 21. veljače 2005. g., police osiguranja kredita broj 9901010033361 od 8. travnja 2004. g., potvrde od 25. svibnja 2006. g., potvrde od 23. veljače 2005. g., liste Senata, dopisa od 31. siječnja 2008. g., odluke od 18. listopada 2007. g., dopisa od 18. listopada 2007. g., Ugovora o odobravanju stambenih kredita zaposlenicima u sustavu znanosti i visokog obrazovanja u S.

od 9. prosinca 2003. g., dopisa od 17. prosinca 2003. g., Pravilnika o kreditiranju zaposlenika Sveučilišta u S., Predugovora o kupoprodaji ''U S., 23. prosinca 2003. g.'', Predugovora o kupoprodaji ''U Splitu, 7. prosinca 2001. g.'', Sporazuma od 20. svibnja 2004. g., potvrde od 31. prosinca 2003. g., Pravilnika o kriterijima za zadovoljavanje stambenih potreba, popisa dokumenata potrebnih za natječaj, potvrde od 10. travnja 2006. g., potvrda o plaćanju računa, prigovora od 11. travnja 2012. g., potvrde od 3. svibnja 2012. g., poziva od 1. rujna 2011. g., dopisa od 21. lipnja 2007. g., poreznih rješenja od 29. travnja 2004. g. (dva rješenja), podataka o uplatama po kreditu broj 7101915044 i predmeta ovog suda broj I P 1877/06, III P 289/05, I K 1314/06 i R1 720/16. Sud je saslušao parnične stranke.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice da sud naloži tuženiku isplatiti ½ rata kredita koje je ona podmirila u periodu od 1. kolovoza 2011. g. do 13. listopada 2021. g. kada je izvršena zadnja uplata i zatvoren kredit u ukupnom iznosu od 17.996,82 EUR.

Prije odluke o osnovanosti zahtjeva tužiteljice trebalo se osvrnuti na slijedeću procesnu situaciju:

-da je tužiteljica u podnescima od 22. rujna 2021. g. i 16. veljače 2022. g. nakon zaključenja prethodnog postupka, koji je zaključen na ročištu od 30. siječnja 2019. g., uređivala tužbeni zahtjev na način da je zatražila povećani iznos glavnice s pripadajućim kamatama, a s obzirom da je nakon zaključenja prethodnog postupka nastavila podmirivati rate kredita.

Radi se o primjeni odredbe čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP) prema kojoj tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Postavlja se pitanje, jer se radi o okolnosti na koju sud pazi po službenoj dužnosti: da li je nakon zaključenja prethodnog postupka došlo do preinake tužbe koja nije dopuštena.

Striktnim gramatičkim tumačenjem navedene odredbe ZPP-a ne bi se mogla dopustiti preinaka. U sudskoj je praksi u dosadašnjoj primjeni novele ZPP-a iz 2013. g. izražen stav da u sporovima za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti u trenutku zaključenja prethodnog postupka, po prirodi stvari (jer nije proveden dokaz medicinskim vještačenjem), tužitelj ne može istaknuti potpuno određen tužbeni zahtjev u pogledu visine štete, već je to moguće učiniti tek tijekom postupka i to u pravilu nakon provedenog medicinskog vještačenja odnosno da je preinaka tužbenog zahtjeva u parnicama radi naknade štete radi povrede prava osobnosti nakon provođenja dokaza medicinskim vještačenjima dopuštena.

Ova argumentacija po mišljenju ovog suda, ne može biti primijenjena i kod zahtjeva za isplatu izdatka koji je imala tužiteljica radi plaćanja kredita umjesto tuženika koji su plaćeni nakon zaključenja prethodnog postupka jer se radi o tome da je tužiteljica izvršila nedopuštenu preinaku tužbe na način da je nakon zaključenja prethodnog postupka istaknula zahtjev na isplatu za period koji nije bio obuhvaćen zahtjevom iz tužbe, a protivno odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a.

Očito znajući kakvu će odluku sud donijeti vezano za preinaku zahtjeva iz podnesaka od 22. rujna 2021. g. i 16. veljače 2022. g., tužiteljica je ustala novom tužbom za period koji je bio obuhvaćeni u ovim podnescima, a sud je prihvatio prijedlog za spajanje predmeta, a kako je to već navedeno.

Prema činjeničnom supstratu tužbe ocjena je ovog suda da se pravno radi o posebnoj vrsti stjecanja bez osnove jer tužiteljica tvrdi da je imala izdatak koji je trebao podmiriti tuženik.

Institut stjecanja bez osnove reguliran je u odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje ZOO), koji u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

Prema odredbi čl. 1119. ZOO-a tko za drugog učini kakav izdatak ili što drugo što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti, ima pravo zahtijevati naknadu od njega.

U postupku nije bilo sporno da je tužiteljica, kao korisnica kredita, sa Zagrebačkom bankom d.d. Z., kao kreditorom, dana 31. prosinca 2003. g. zaključila subvencionirani Ugovor o kreditu temeljem kojeg joj je isplaćen iznos od 47.000 EUR u kunskoj protuvrijednosti, na rok od 20 (dvadeset) godina s otplatom u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 239,55 EUR obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za EUR na dan plaćanja, s tim da iznos anuiteta sadržava glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora. U odredbi čl. 2. st. 1. Ugovora navedeno je da se radi o redovnoj kamati koja iznosi 2,10% godišnje.

Nadalje, nije bilo sporno da su stranke, kao kupci, s prodavateljem T.

F. zaključile Ugovor o kupoprodaji ''U S., 3. ožujka 2004. g.'' koji je za predmet imao stan u S., ukupne površine 63,69 m² i da je u

čl. 3. određena kupoprodajna cijena od 64.000 EUR u kunskoj protuvrijednosti koja će biti isplaćena na način da iznos od 47.000 EUR u kunskoj protuvrijednosti kupci plaćaju preko stambenog kredita Zagrebačke banke sklopljenog s tužiteljicom, a iznos od 17.000 EUR u kunskoj protuvrijednosti isplaćuje tuženik što potpisom Ugovora prodavatelj potvrđuje. U čl. 2. Ugovora navedeno je da kupci kupuju nekretninu opisanu u čl. 1. s tim da postanu suvlasnici svaki u ½ dijela.

Među strankama nije bilo sporno da je tuženik iznos od 17.000 EUR isplatio prodavatelju kao zajam o kojem je bio zaključen Ugovor o kratkoročnom zajmu od 30. siječnja 2004. g. između tuženika, kao zajmodavca, i supruge prodavatelja stana

N. F., kao korisnika zajma. U ovom je Ugovoru bilo predviđeno da će se iznos zajma iskoristiti za plaćanje predmetnog stana u vlasništvu T. F..

Među strankama je bilo sporno da li je ukupna cijena stana bio iznos naveden u Ugovoru o kupoprodaji (64.000 EUR) ili iznos koji je naveo tuženik u odgovoru na tužbu (78.000 EUR), da li je tuženik osim iznosa od 17.000 EUR na ime kupoprodajne cijene stana platio i iznos od 14.000 EUR, koji je temeljem Ugovora o kratkoročnoj pozajmici predao prodavatelju stana prije zaključenja Ugovora 11. studenog 2003. g. i koji se, po tvrdnji tuženika, također ima uračunati u plaćenu kupoprodajnu cijenu te konačno, da li je tuženik imao obvezu podmirivati zajedno s tužiteljicom rate kredita i u kojim iznosima.

Nije bilo sporno i da su stranke suvlasnici stana koji je bio predmet kupoprodaje u suvlasničkim omjerima od po ½, da je tom upisu u zemljišne knjige prethodilo vođenje postupka pred ovim sudom (I P 1877/06) po tužbi tužiteljice, koja je tražila utvrđenje da je suvlasnica stana za ¾ dijela, a tuženik u protutužbenom zahtjevu utvrđenje da je suvlasnik stana za 5/6 dijela. Sud je u presudi broj I P 1877/06 od 7. veljače 2013. g. odbio tužbeni i protutužbeni zahtjev preko utvrđenja da su stranke suvlasnici stana za po ½ dijela. Drugostupanjskom presudom broj Gžx- 492/13 od 22. svibnja 2014. g., koja je tužiteljici dostavljena 18. lipnja 2014. g., potvrđena je prvostupanjska presuda.

Tužiteljica je u svom iskazu kazala da je za pozajmicu od 14.000 EUR, koja se po tvrdnji tuženika ima uračunati u kupoprodajnu cijenu za stan, prvi put čula u parnici radi utvrđenja suvlasništva te je izjavila kako smatra da se radi o fiktivnom ugovoru, dok je za pozajmicu od 17.000 EUR znala, odnosno da je znala da je u tom Ugovoru taj iznos nazvan pozajmicom odnosno dijelom kupoprodajne cijene stana. Ponovila je da je prava dogovorena cijena za stan bila 64.000 EUR, što da je i bila realna tržišna cijena jer se nije radilo o luksuznom stanu, već o stanu u kojem je trebalo izvoditi i neke radove. Objasnila je da realnu cijenu stana nije trebalo umanjivati i taku umanjenu lažno prikazivati u Ugovoru jer kupci nisu imali obvezu platiti porez, a budući da se radilo o kupnji prve nekretnine kojom se rješava stambeno pitanje te su kupci uživali oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina temeljem tada važećeg Zakona o porezu na promet nekretnina (Narodne novine broj 69/97, 26/00, 127/00 i 153/02), te je podsjetila kako je to već bilo navedeno prije davanja iskaza u podnesku tužiteljice predanom u spis na ročištu od

30. siječnja 2019. g. Nadalje je navela da je imala trajni nalog na plaći za otplatu kredita, da se radilo o stanu u kojem su stranke kao bračni drugovi (brak je zaključen u lipnju 2004. g., a bračna zajednica prestala je u listopadu 2005. g.) trebali živjeti pa da je bilo logično i da kredit plaćaju zajedno po pola, da je tuženiku predložila da dijele troškove pa tako i kredita po pola, ali samo usmeno, a on da je odgovorio da neće sudjelovati u otplati kredita jer da je to njen kredit. Nakon što je u predmetu utvrđenja suvlasničkih omjera na stanu saznala za postojanje zajma od 14.000 EUR da je srela N. F. i u nevezanom razgovoru joj rekla da je ''iskrslo'' i tih navodno pozajmljenih 14.000 EUR na što da je ona kazala da ''nema šanse'' i da ona to prvi put čuje, a s prodavateljem T. F. da nije razgovarala.

Tuženik je u svom iskazu ponovio svoje tvrdnje o postojanju pozajmice od 14.000 EUR koja da je bila stvarna, a ne fiktivna i o tome da je stvarna dogovorena cijena za stan bila 78.000 EUR. Naveo je da se nakon prestanka bračne zajednice

19. srpnja 2005. g. stranke nisu ništa dogovarale vezano za otplatu kredita. Tužiteljica da nije znala za pozajmicu od 14.000 EUR u vrijeme kad je novac predan, ali da je kasnije, kad se išlo u realizaciju i kredita i kupoprodaje, sve saznala pa tako i za tu pozajmicu. Na pitanje suda zašto u Ugovor o kupoprodaji nije naveden i iznos od 14.000 EUR odgovorio je da je to zato što je taj iznos dao značajno prije zaključenja Ugovora o kupoprodaji i zato što tužiteljica u tome nije sudjelovala pa je inzistirala da to ne uđe u Ugovor, te je čak neposredno prije realizacije kupoprodaje inzistirala da ona bude jedini kupac, iako je znala za sve uloge u stan i dogovore. Što se tiče dogovora između stranaka oko otplate kredita, a na inzistiranje suda odgovoriti na to pitanje, naveo je da mu je tužiteljica rekla da je kredit samo njen i da s tim kreditom nema ništa jer je imala namjeru da radi toga stekne veći suvlasnički dio stana. Radi toga da ga ni tužiteljica ni bilo koji njen punomoćnik/odvjetnik nikad nije pitala za bilo kakvu podjelu troškova.

Tužiteljica je, prema mišljenju ovog suda, dokazala svoj navod da nije bilo potrebno u Ugovor o kupoprodaji stana navoditi umanjenu cijenu za stan radi izbjegavanja plaćanja poreza jer je uz podnesak predan u spis na ročištu od 30.

siječnja 2019. g. dostavila porezna rješenja od 29. travnja 2004. g. kojima se stranke,

kao kupci stana, oslobađaju plaćanja utvrđenog poreza na promet nekretnina.

Stoga sud nije prihvatio navod tuženika da je u Ugovoru o kupoprodaji navedena drugačija kupoprodajna cijena od stvarno dogovorene jer za to nema nikakvog logičnog razloga niti je tuženik uspio sudu pojasniti koji bi to bio razlog. Pri tom je sud imao u vidu i svjedočenje prodavatelja T. F. koji je saslušan u predmetu I P 1877/06 i koji je na ročištu od 16. svibnja 2016. g. naveo da mu je tuženik najprije 2003. g. pozajmio iznos od 14.000 EUR za renoviranje stana govoreći da će to "kontati" prilikom prodaje stana u smislu da se taj iznos prebije s dijelom kupoprodajne cijene. Ugovor o kupoprodaji da je sklopljen negdje 2003. na 2004. g. te su prije zaključenja Ugovora stranke pregovarale o cijeni od 60.000 EUR, koju da je svjedok povisio s obzirom da su cijene stanova rasle i to na 64.000 EUR. Kupoprodajna cijena da je plaćena na način da je zaračunat zajam od 14.000 EUR te još i zajam od 17.000 EUR, koji da mu je dan naknadno od strane tuženika isto za renoviranje stana, te je ostatak kupoprodajne cijene plaćen od kredita, a radilo se o nešto više od 40.000 EUR. Na posebno pitanje punomoćnika tuženika ''da li je bilo nekog novca izvan novca upisanog u Ugovor'' svjedok je naveo da je u Ugovor upisano 64.000 EUR, a da je cijena zapravo bila 78.000 EUR jer da su cijene stanova stalno rasle tako da to nije bila početno dogovorena cijena od 64.000 EUR, iako je upravo ta cijena navedena u Ugovoru.

Prema ocjeni ovog suda iskaz ovog svjedoka, osim što je konfuzan i nedosljedan te je svjedok na sugestivno pitanje punomoćnika koje sud nije zabranio, potpuno promijenio iskaz što je trebao cijeniti, nije ni logičan jer ovaj sud ne vidi iz kojeg bi razloga prodavatelj imao koristi i ustrajao u tome da se u Ugovor navede manja kupoprodajna cijena od dogovorene.

Stoga je sud zaključio da je stan prodan za 64.000 EUR, odnosno upravo za iznos naveden u Ugovoru.

Nije prihvaćen ni navod tuženika i svjedoka F. da se u kupoprodajnu cijenu stana, osim iznosa od 17.000 EUR iz Ugovora o kratkoročnom zajmu od 30. siječnja 2004. g., uračuna i iznos od 14.000 EUR, također iz istovrsnog pravnog posla: Ugovora o kratkoročnoj pozajmici od 11. studenog 2003. g. jer obrazloženje tuženika da taj iznos nije spomenut u Ugovoru o kupoprodaji jer je pozajmljen znatno prije zaključenja tog Ugovora nije ni logičan, a ni točan jer je do te pozajmice došlo čak i neposredno prije zaključenja Ugovora, odnosno svega mjesec i po dana prije zaključenja Ugovora. Stoga sud ne vidi nikakav razlog zašto stranke Ugovora o kupoprodaji nisu u Ugovoru navele i ovaj iznos, a s obzirom da su iznos od 17.000 EUR iz kratkoročne pozajmice temeljem Ugovora zaključenog između tuženika i supruge prodavatelja N. F. navele u Ugovoru ili zašto u samom Ugovoru o kratkoročnoj pozajmici nije navedeno da će se taj iznos uračunati u kupoprodajnu cijenu za stan, a kako je formulirano u Ugovoru o pozajmljivanju iznosa od 17.000 EUR. Obrazloženje tuženika da je tužiteljica na tome inzistirala jer u tome nije sudjelovala nije logično jer nije sudjelovala ni u pozajmici iz siječnja 2004. g. na bilo koji način.

Trebalo se osvrnuti i na okolnost da tužiteljica zaista nije od tuženika tražila plaćanje polovine kreditnog anuitete kroz cijelo vrijeme plaćanja kredita do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, jer sud nije prihvatio navode tužiteljice da je to tražila usmeno od tuženika, a budući da je u predmetu ovog suda I P 1877/06 svoj zahtjev za utvrđenje suvlasništva u omjeru većem od ½ upravo temeljila na okolnosti da je cijenu stana podmirivala putem kredita u većem iznosu od iznosa koji je u jednokratnom gotovinskom iznosu isplatio tuženik. Ovom je sudu razlog za to potpuno jasan, a jasan je bio i tuženiku: tužiteljica je namjeravala radi toga što sama otplaćuje kredit ostvariti pravo na veći suvlasnički dio stana, a kada joj to nije uspjelo ustala je ovom tužbom, smatrajući da se cijena stana između suvlasnika ima podijeliti na jednake dijelove jer su u jednakim dijelovima utvrđeni suvlasnicima pravomoćnom presudom koju je sud već interpretirao. Sud u tome ne vidi nikakvu zapreku za djelomično prihvaćanje tužbenog zahtjeva, a kako će biti objašnjeno u nastavku, s tim da takvo ponašanje tužiteljice ima reperkusije na osnovanost njenog zahtjeva za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice.

S obzirom da je tuženik podmirio iznos kupoprodajne cijene od 17.000 EUR, a da je ukupna cijena za stan bila 64.000 EUR, proizlazi da je od njegove obveze na isplatu polovine kupoprodajne cijene za stan od 32.000 EUR podmirio samo dio od 17.000 EUR, a da nije podmirio preostali iznos od 15.000 EUR koliko bi ukupno iznosilo njegovo dugovanje za kupoprodajnu cijenu stana. Treba navesti da predmet ovog postupka nije cjelokupno dugovanje tuženika nego njegovo dugovanje u razdoblju od 1. kolovoza 2011. g. do 13. listopada 2021. g. u kojem je periodu tužiteljica jedina plaćala kreditne anuitete i smatra da joj je tuženik u obvezi isplatiti polovinu svih uplaćenih iznosa temeljem već citiranih odredbi ZOO-a.

Ako se navedeno izrazi u postocima proizlazi da je od ukupne preostale cijene za stan isplaćene iz kredita (47.000 EUR) tuženik morao platiti 15.000 EUR odnosno 31,91% od svake rate, a tužiteljica 32.000 EUR odnosno 68,09% od svake rate koja bude dospijevala.

S obzirom da rate kredita koje je tužiteljica platila do 31. srpnja 2011. g. nisu predmet ovog postupka, sud se nije bavio pitanjem jesu li stranke u izraženom omjeru podmirivale te rate, iz kojih su sredstava te rate plaćane i tko ih je podmirivao, iako tuženik nije sporio da je nakon prestanka bračne zajednice rate plaćala tužiteljica svojim sredstvima.

Sud se usredotočio na predmet postupka: rate u ukupnom iznosu od 17.996,82 EUR koje je tužiteljica podmirila u periodu od 1. kolovoza 2011. g. do 13. listopada 2021. g. te je zaključio da su te rate stranke trebale podmirivati razmjerno na slijedeći način: tužiteljica 68,09% od svake rate, a tuženik 31,91% od svake rate.

To znači da je od ukupnog iznosa glavnice od 17.996,82 EUR tuženik trebao plaćati dio od 31,91% odnosno 5.742,79 EUR, koji je umjesto njega plaćala tužiteljica i koji joj je iznos tuženik u ovom postupku dužan vratiti. U preostalom dijelu, za isplatu iznosa od 12.254,03 EUR s pripadajućim kamatama tužbeni zahtjev trebalo je odbiti kao neosnovan.

Što se tiče zatezne kamate koju je tužiteljica na iznos glavnice, koji joj pripada temeljem odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, zatražila počevši od dana kad je podmirila svaku ratu kredita u uvećanom iznosu umjesto tužitelja, zalažući se za primjenu odredbe čl. 1115. ZOO-a koja glasi: kad se vraća ono što je stečeno bez osnove,

moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, taj je zahtjev sud ocijenio djelomično osnovanim.

Tuženik, naime, nije bio nesavjesni stjecatelj sve do trenutka podnošenja zahtjeva odnosno tužbe u ovoj pravnoj stvari jer nije imao saznanja o tome da tužiteljica umjesto njega podmiruje razmjerni dio rata kredita koji dio je trebao on plaćati, jer tužiteljica od njega plaćanje nije ni tražila sve do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. Stoga je tužiteljici trebalo priznati isplatu zatezne kamate koja na iznose koje je tužiteljica platila do podnošenja tužbe teče od dana podnošenja tužbe do isplate, a budući da tuženik nije bio nesavjesni stjecatelj, a na iznose koje je tužiteljica platila nakon podnošenja tužbe od dana stjecanja odnosno kako je to tužiteljica zatražila: od prvog u mjesecu za plaćanje rate kredita za taj mjesec, a u preostalom dijelu, za isplatu zatezne kamate koja na dosuđeni iznos glavnice koji je plaćen do podnošenja tužbe teče od plaćanja svakog kreditnog anuiteta do podnošenja tužbe tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

Tužiteljica je od 1. kolovoza 2011. g. pa do trenutka podnošenja tužbe, tako, platila ukupan iznos od 7.305,97 EUR od kojeg je tuženik u obvezi isplatiti dio od 2.331,34 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 2. kolovoza 2016. g. do isplate.

Nakon podnošenja tužbe, u kojem periodu tuženika treba smatrati nesavjesnim stjecateljem, tužiteljica je platila na ime rata kredita iznos od ukupno 10.690,85 EUR s tim da tužiteljici na svaki plaćeni iznos anuiteta kredita u razmjernom dijelu od:

-38,22 EUR (31,91% od 119,77 EUR),

-36,87 EUR (31,91% od 115,53 EUR),

-36,83 EUR (31,91% od 115,42 EUR),

-36,81 EUR (31,91% od 115,35 EUR),

-36,79 EUR (31,91% od 115,30 EUR),

-36,78 EUR (31,91% od 115,26 EUR),

-36,78 EUR (31,91% od 115,25 EUR) i

-1.088,36 EUR (31,91% od 3.410,72 EUR),

pripada i zatezna kamata koja teče od stjecanja odnosno od plaćanja od strane tužiteljice do isplate.

Tužiteljica je na dosuđeni iznos glavnice zateznu kamatu zatražila u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, što je pravilno i kako je trebalo navesti u izreci presude, s tim što temeljem ove odredbe, koja je izmijenjena novelama iz Narodnih novina broj 114/22 i 156/22, na iznos glavnice tužiteljima nakon 1. siječnja 2023. g. zatezna kamata pripada po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pa je tako sud odlučio u izreci.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a, budući da je sud ocijenio da su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima pa da ima osnova za donošenje odluke o tome da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

Svi iznosi iz izreke presude izraženi su i u valuti EUR s fiksnim tečajem konverzije 7,53450, a u skladu s odredbom čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22) i Odluke Vlade RH o objavi uvođenja eura kao službene valute u RH iz Narodnih novina broj 85/22, prema kojima razdoblje obveznog dvojnog iskazivanja traje do 31. prosinca 2023. g. Valuta EUR, a kao uvedeno službeno sredstvo plaćanja u RH od 1. siječnja 2023. g., navedena je prva u dvojnom iskazivanju.

U Splitu, 7. srpnja 2023. g.

S U D A C :

SANDI PETRIČIĆ, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda

objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).