REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Poslovni broj: Ps-31/2021-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Josi Puljiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja J. K. iz S., O.: …,

zastupan po punomoćnici M. B., odvjetnici u S., protiv tuženika: 1) S. K., O.: …, 2) F. K., O.: …., 3)

V. K., O.: …, svi iz S., zastupanih po

punomoćnici K. Š., odvjetnici u S., radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 25.svibnja 2023., u nazočnosti tuženice pod 1) i punomoćnika stranaka, dana 7.srpnja 2023. na ročištu za objavu odluke,

p r e s u d i o  j e:

I - Dužni su tuženici u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe iseliti iz stana u S., anagrafske oznake … položenog u podrumu obiteljske zgrade sagrađene na čest. zem.7732/5 ZU 18478 k.o.S., koji se sastoji od kuhinje, dnevnog boravka, WC, predsoblja, tri sobe i kupaonice, te ga slobodnog od osoba i stvari vlasništvo tuženih, predati u isključivi posjed tužitelju.

II - Nalaže se tuženicima solidarno naknaditi tužitelju u roku od 15 dana troškove parničnog postupka u iznosu od 5.717,74 EUR (43.080,30 kuna).

Obrazloženje

1.Uvodno označeni tužitelj i Š. K. (koja je umrla tijekom parnice i koju je J. K. naslijedio) su 4.11.2015. ovom sudu podnijeli tužbu radi iseljenja i predaje u posjed stana pobliže opisanog u izreci. Tužba se činjenično temelji na tome: da je taj stan, kao i cijela obiteljska kuća, njihovo vlasništvo; da tuženica pod 1) u tom stanu stanuje uz njihovu suglasnost od udaje za njihovog sina I.; da tuženici pod 2) i 3), koji su unuci tužitelja, tu stanuju od rođenja bez njihovog protivljenja; da zbog financijskih poteškoća planiraju prodati predmetnu zgradu; da tuženica pod 1) odbija iseliti iz tog stana i preseliti u jedan od stanova svojih roditelja.

2.Tuženici su u odgovoru na tužbu protivili se tužbi i naveli u bitnom: da su tuženica pod 1) i sin tužitelja nakon sklapanja braka uselili u taj stan uz suglasnost tužitelja; da su nakon useljenja uložili značajna sredstva u renoviranje stana; da su tužitelji izvršili podjelu svoje nekretnine tako da je suprugu tuženice pod 1) pripao taj stan; da tuženica pod 1) ima pravo zadržanja; da ističu prigovor prava na dom; da su prava tuženika pod 2) i 3) zaštićena Konvencijom o pravima djeteta. Također su tijekom postupka prigovorili nedostatku aktivne legitimacije tužitelja.

3.Sud je u dokaznom postupku izveo dokaz pregledom pisane dokumentacije u spisu koja će biti navedena u nastavku obrazloženja te saslušanjem stranaka i svjedoka I. K., I. J., Z. G., M. V., M. H.,

A. M., D. M., A. M., L. V. i K. J..

M. A. nije saslušana kao svjedok jer je predložena na okolnost vrste

ulaganja u taj stan što je na kraju nebitno s obzirom na nepostojanje protutužbenog zahtjeva o čemu će biti više riječi u daljnjem dijelu obrazloženja.

3.1.Tužbeni zahtjev je osnovan.

4.Predmet spora je zahtjev za iseljenje.

4.1.U ovom postupku mjerodavne su niže citirane odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("NN", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17, dalje: ZV).

4.2.Među strankama nije sporno da tuženici stanuju u predmetnom stanu, ali je sporno je li tužitelj vlasnik stana i aktivno legitimiran te moraju li tuženici iseliti iz stana s obzirom na istaknute prigovore zadržanja i prava na dom.

5.U postupku je utvrđeno sljedeće:

Tužitelj je isključivi vlasnik predmetnog stana u prizemlju zgrade na adresi … u S. sagrađenoj na č.zem.7732/5 k.o. S. što je vidljivo iz izvatka iz zemljišne

knjige za ZU 18478 (koji je javna isprava) te rješenja o nasljeđivanju br. O-4018/20 od 29.1.2021. iza Š. K. (ranije tužiteljice) koju je naslijedio tužitelj.

5.1.Glede tvrdnji tuženika da tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zbog sadržaja Sporazuma od 8.5.2014. (list 23 spisa), koji su tužitelj i njegova supruga sklopili sa svojim sinovima, treba reći da prema tom Sporazumu oni sinovima samo daju na korištenje (uz plaćanje roditeljima mjesečno određenog iznosa) pojedine stanove u kući, a ne prestaju biti vlasnici istih.

5.2.Nadalje, tuženici su u podnesku od 4.3.2020., a nakon što je došlo do promjene punomoćnika tuženika, iznijeli činjenicu da bi tuženici pod 1) i njezinom sad već bivšem suprugu, nakon sklapanja braka, tužitelj i tužiteljeva supruga (tj. svekar i svekrva tuženice pod 1.) usmeno darovali predmetni stan.

Ta činjenica je iznesena nakon zaključenja prethodnog postupka. Tuženici ničim ne dokazuju da tu činjenicu nisu mogli iznijeti ranije, do zaključenja prethodnog postupka. Štoviše, budući da to darovanje ne dokazuju nekim pisanim ugovorom (kojeg su možda tek nedavno pronašli) već smatraju da je riječ o usmenom i faktično izvršenom darovanju, to ovaj sud zaključuje da je tuženica pod 1) činjenicu usmenog darovanja njoj i tadašnjem suprugu mogla iznijeti i ranije.

No, ako bi se iznošenje ove činjenice gledalo sa stajališta tuženika pod 2) i 3), koji su u vrijeme tog navodnog darovanja bili djeca (ili možda čak nisu bili ni rođeni jer nije precizirana godina tog usmenog darovanja), pa očito nisu vodili računa o imovinskim stvarima (jer se o tome brinu roditelji), treba reći da bi oni zbog naknadnog saznanja mogli isticati tu činjenicu, ali navodi o toj činjenici nisu osnovani niti su dokazani. Naime, prije svega, treba reći da je tužitelj prema podacima iz eSpisa rođen 1933. u selu T. pored S.. Dakle, riječ je o osobi starije generacije koja potječe iz konzervativne sredine te je apsolutno nelogično da bi osoba takve provenijencije, koja je očito sama sa suprugom stekla i izgradila obiteljsku kuću, odlučila darovati stan nevjesti. Da sinu daruje stan, to bi još nekako i bilo razumljivo jer su u krvnom srodstvu, ali darovati stan nevjesti (makar i suvlasnički udio od 1/2) odmah nakon udaje je nešto u što ovaj sud ne može povjerovati.

Uostalom, i iz Sporazuma od 8.5.2014. (u toč.1. tužitelj konstatira da je sa suprugom suvlasnik kuće) i tužiteljeve oporuke od 8.5.2014. (list 24) je vidljivo da tužitelj za svog života nema namjeru niti je imao namjeru prenositi svoje vlasništvo na svoju djecu, a kamoli na tuženicu pod 1) koja mu nije krvno srodstvo.

5.3.Tužitelj je u iskazu od bitnog naveo: da je vlasnik cijele kuće; da je taj stan bio namješten i iznajmljivan i prije nego su tuženica pod 1) i njegov sin uselili u isti; da prije podnošenja te tužbe od tuženice pod 1) nije tražio da iseli već je očekivao da ona sama iseli te da sebi nađe stan kad proda nekretninu (radionicu) u K. koju joj je darovao njegov sin; da su sin i nevjesta izvodili određene radove u stanu (skidanje lamperije, postavljanje knaufa, stavljanje brodskog poda od borovine, potom od hrasta, izmjena modernije kuhinje od iverice); da je tuženica pod 1) od svojih prihoda kupila stan u S. 3-4 godine prije davanja iskaza i potom ga prepisala na svoju majku.

5.4.Tuženica pod 1) je u iskazu od bitnog navela: da stan nije bio uvjetan za stanovanje mlade obitelji kad su uselili 1996. nakon ženidbe; da su ona i suprug plaćali režijske troškove stana; ponovila je svoje dotadašnje navode o izvedenim radovima tijekom braka s I. K., a i nakon razvoda.

5.5.Iskaz tuženika pod 2) nije doprinio po pitanju utvrđivanja činjenica vezanih za ulaganje u stan, ali je dotični iskazao da cijeli život živi u tom stanu u kojemu ugošćava i prijatelje; da mu djed nije rekao da mora izići iz tog stana već je za to doznao u ovom postupku.

5.6.Svjedok I. K. je u iskazu otprilike potvrdio navode svog oca (tužitelja) te je u pogledu kamenog mozaika (kojeg tuženici ističu kao ulaganje) naveo da je postavljen 1989. ili 1990.

5.7.Svjedok I. J. je u iskazu naveo da mu je tužitelj platio postavljanje mozaik pločica nakon čega je pristupio čišćenju istih za što mu je dio naknade, u nekom banalnom razmjeru, platila tuženica pod 1).

Nadalje, svjedok Z. G. je u iskazu naveo da je od srpnja 1994. do lipnja 1995. (dakle, prije nego se tuženica pod 1. udala) živio u predmetnom stanu kao podstanar zajedno sa suprugom, majkom i dvoje djece te je naveo da je stan bio podoban za stanovanje i da su na terasi bile kamene ploče koje se bruse.

S. M. V. je naveo da je radio u stolarskoj radionici I. K. te

kad god je nešto trebalo napraviti u predmetnom stanu od stolarskih radova, on je to činio. Prije nego li su se I. i S. K. oženili nije nikad bio u tom stanu, a kad je prvi put obavljao radove već su stanovali u stanu, imali su malo dijete (sina) i stan je izgledao uredno, sređeno i podobno za stanovanje.

Ovaj sud nema razloga sumnjati u vjerodostojnost iskaza svjedoka J. i G.

jer nisu u srodstvu (ili prijateljskim odnosima) sa strankama pa nemaju razloga lažno iskazivati te se utoliko vjeruje njihovim iskazima. Svjedok V. je vjenčani kum tužiteljevog sina pa je na neki način povezaniji s tužiteljem nego s tuženicima, ali kako tuženici nisu izričito osporavali njegov iskaz, to se njegovom iskazu poklanja vjera.

5.8.Svjedoci koje su tuženici predložili (M. H., A. M., D.

M., A. M., L. V., K. J.) su svi odreda iskazivali

otprilike jednako, a to je da su se tuženici udomaćili u tom stanu gdje žive, tu ugošćavaju prijatelje, slave rođendane, da je taj stan bio neuvjetan za stanovanje (zbog vlaženja, slabe osvijetljenosti, dotrajalosti instalacija) te da ga je trebalo renovirati, ali o iznosima se nisu mogli izjasniti osim što je A. M. kazala da se mogao kupiti jedan manji stan za iznos utrošenog u ulaganja.

Iskaz svjedokinje M. H. nije previše relevantan jer je iskazala da u taj stan dolazi u posljednjih 10 do 15 godina i da je od tuženice pod 1) čula da je nakon udaje uselila u podrumsko stan koji vlaži i ima gljivice po zidovima što znači da nema osobnih neposrednih saznanja o izgledu stana 1996.godine.

I. A. M., D. M. i A. M. (roditelja i sestre tuženice

pod 1.) treba uzeti u obzir sa zadrškom jer su dotični zbog rodbinske bliskosti s tuženicom pod 1) i njezinih očito poremećenih odnosa sa tužiteljem i njegovim sinom skloni iskazivati ono što više odgovara tuženici pod 1). Utoliko se njihovi iskazi, kao i iskazi K. J. i L. V., prihvaćaju u dijelu u kojemu su u suglasju s

drugim materijalnim dokazima.

5.9.Vještak M. J. je, nakon obavljenog očevida na predmetnoj nekretnini, dao pisani nalaz i mišljenje u kojemu je naveo:

-da se nužne troškove (one koji su nužni za održavanje stvari i bez kojih bi stvar djelomično ili potpuno propala) nije moglo utvrditi jer nema relevantnih pokazatelja za stanje prije preinake-modernizacije koja je zatečena na očevidu;

-da bi korisni troškovi (oni kojima se povećava vrijednost stvari) bili izmjena vanjske drvene stolarije, postavljanje željezne ograde, žbukanje istočnog zida, postava klupčica i postava kamenog mozaika;

-da bi troškovi korisnih radova iznosili 113.059,10 kuna, a troškovi luksuznih radova 86.316,40 kuna tj. ukupno 199.375,50 kuna;

-da je prvo postavljena podna obloga od kamenog mozaika, a potom je rađena obloga kamenog ogradnog zida.

Tužitelj nije imao primjedbi na mišljenje vještaka.

Tuženici su u podnesku od 4.3.2020. prigovarali vještvu iz razloga što vještak nije uzeo u obzir sve relevantne činjenice. Naime, smatraju da se vještvom u smislu retencijskog zahtjeva, moralo odgovoriti na pitanje koliko je ukupno uloženo, bez obzira radi li se o nužnim ili luksuznim troškovima, te koliko je na tržištu nekretnina taj ulog povećao vrijednost kako samog spornog stana, tako i sveukupne nekretnine, kolika je njegova tržišna cijena sada, a kolika je bila prije renoviranja, koliko je povećana vrijednost sveukupne nekretnine u čijem je sastavu i sporni stan. Trebalo je, smatraju, iskazati svaku stavku uloženog, te paralelno s tim uvećanje vrijednosti predmetne nekretnine i cjelokupne nekretnine u sklopu koje se nalazi i ova sporna nekretnina. Tuženici smatraju da je nebitno da se izvještači samo osnovno ulaganje, jer je svako ulaganje i osnovno i luksuzno dovelo do povećanja vrijednosti nekretnine. Ističu da bi tužitelji obeštetili tuženike za nužna ulaganja, ali bi jednako tako zadržali njihovo luksuzno ulaganje, te ga preprodali i na tome zaradili.

Naknadno su u podnesku od 26.1.2023. prigovarali i osobi vještaka smatrajući da je bilo ga potrebno izuzeti.

Ovaj sud nije provodio novo vještačenje po novom vještaku niti je donosio odluku o izuzeću vještaka zbog sljedećih razloga.

Prije svega, treba reći da je troškove očevida i vještačenja predujmio tužitelj premda zapravo on uopće nije trebao predlagati vještačenje jer ne mora tužitelj dokazivati visinu nužnih i korisnih troškova već je to dužnost tuženika. Stoga je zapravo ovaj nalaz i mišljenje vještaka J. bespredmetan za ovu parnicu, sud svoju odluku ni ne mora temeljiti na istome zbog toga što tuženici nisu postavili protutužbeni zahtjev (vidjeti o tome toč.6.2. i 6.3.) pa kako sud ne mora temeljiti svoju odluku na ovom vještvu, to je bespredmetno odlučivati o izuzeću vještaka i o prigovorima na vještvo. Drugo, tuženici jesu predlagali do zaključenja prethodnog postupka provođenje građevinskog vještačenja, ali ovaj sud taj prijedlog nije prihvatio zbog toga što se dokazi izvode da bi se utvrdile činjenice na kojima se temelje postavljeni zahtjevi, a ne da bi stranka postavila (protu)tužbeni zahtjev kakav zahtjev u konkretnom slučaju tuženici (zastupani po odvjetnicima) nisu postavili do zaključenja prethodnog postupka.

5.10.Valja naglasiti da su tužitelj i njegov sin u iskazima skretali pozornost na to da tuženica pod 1) ima u vlasništvu drugi stan kupljen tijekom braka koji je prepisan na ime njezine majke, a tuženičina majka D. M. je prilikom svjedočenja odbila odgovoriti na pitanje u svezi vlasništva drugih nekretnina. Uistinu je tuženičina majka (koja stanuje na adresi …) vlasnica drugog stana u S. (površine 34,87 m2) na adresi … što je vidljivo iz dostavljenog izvatka za ZU 21793 k.o.S.. S obzirom na to da se odbijanje odgovora na to pitanje dogodilo nakon zaključenja prethodnog postupka, to tužitelj ima pravo dostaviti ovaj izvadak kao potkrjepu dokazivanja svojih tvrdnji i osporavanja vjerodostojnosti iskaza svjedokinje.

6.Imajući u vidu gore navedeno o utvrđenim činjenicama (da je tužitelj vlasnik stana u kojemu tuženici stanuju), tužitelj u skladu s čl.161.st.1.ZV, načelno gledano, ima pravni temelj tražiti od tuženika da isele i predaju mu stan. Osnovanost zahtjeva tužitelja ovisi o neosnovanosti tuženikovih prigovora u smislu čl.163.st.1.ZV.

6.1.Tuženikovi prigovori nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, odnosno prigovori da on nije vlasnik, nisu osnovani jer je on uknjižen kao suvlasnik za 1/2 i naslijedio je iza supruge 1/2 pa je jedini vlasnik. Odredbe Sporazuma od 8.5.2014. tuženici pogrešno tumače da bi se radilo o darovanju stanova tužiteljevim sinovima ili tužiteljevom "odricanju" od vlasništva jer se u toj ispravi nigdje ne spominju riječi "darovanje" i "odricanje".

Pozivanje tuženice pod 1) na to da je zajedno sa bivšim suprugom plaćala režijske troškove predmetnog stana nije osnovano jer plaćanje tih troškova ne dovodi do stjecanja vlasništva. Uostalom, čak i kod iznajmljivanja stanova uobičajeno je da se ugovori da najmoprimac osim iznosa najma plaća i režijske troškove jer je logično da će troškovi podmirivati onaj tko ih je prouzročio.

6.2.Što se tiče prava zadržanja nekretnine, tuženici pod 2) i 3) nisu ni tvrdili da su oni nešto ulagali već se tijekom postupka iznosilo da je tuženica pod 1) sa tužiteljevim sinom ulagala. Utoliko prigovor prava zadržanja istaknut od strane tuženika pod 2) i 3) nije osnovan.

Nadalje, ni pozivanje tuženice pod 1) na pravo zadržanja nije osnovano. Naime, da bi se netko s osnovom pozivao na pravo zadržanja dok mu ne budu naknađeni nužni i korisni troškovi (čl.164.st.1.ZV), onda taj posjednik mora postaviti protutužbeni zahtjev na isplatu točno određenog iznosa ili podnijeti samostalnu tužbu radi isplate pa bi se taj predmet spojio s predmetom radi iseljenja. Tuženici nisu istaknuli protutužbeni zahtjev za isplatu niti su naveli da je u tijeku drugi postupak radi isplate uloženih sredstava. Sud nije dužan stranku (koju su tijekom cijelog postupka zastupali kao punomoćnici različiti odvjetnici) upozoravati da postavi protutužbeni zahtjev, odnosno da podnese tužbu.

6.3.Pritom se, u svezi prigovora zadržanja i onog navedenog pod toč.6.2. o potrebi postavljanja protutužbenog zahtjeva, skreće pozornost i na sudsku praksu prema kojoj:

-"ako sud ocijeni da bi tuženica-protutužiteljica imala pravo na naknadu troškova od strane tužitelja-protutuženika, s obzirom na njezin prigovor retencije, u izreci presude naložit će se tuženici-protutužiteljici da tužitelju-protutuženiku preda u posjed predmetni stan slobodan od osoba i stvari nakon što tužitelj-protutuženik tuženici- protutužiteljici isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom s tim što će istovremeno naložiti tužitelju-protutuženiku da tuženici-protutužiteljici isplati dosuđeni iznos" (ŽS Varaždin: Gž-304/2017);

-"postojanje tražbine s naslova nužnih i korisnih troškova moralo bi biti razvidno u izreci presude (npr. kroz protutužbeni zahtjev) jer bi u suprotnom vlasnik (suvlasnik) ostao bez prava posjeda (suposjeda) nekretnine koje je vlasnik (suvlasnik) unedogled jer ne bi bilo poznato ni kolika je obveza posjednika ni je li dospjela ni dr. (tako i prema stavu Županijskog suda u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-106/08-2 od 27. travnja 2010. koji je sadržan u odluci Ustavnog suda R. H. broj U-III-497/2012 od 30. ožujka 2016.)" (ŽS Zagreb: Gž-2754/2021).

Tuženici su se u podnesku od 3.2.2023. u pogledu prava zadržanja pozivali na stavove Županijskog suda u Splitu iz odluke u predmetu br. Gž-3308/2016. No, ta odluka nije primjenjiva na ovaj predmet. Da bi se pravilno protumačio stav tog suda, potrebno je sagledati cjelovito obrazloženje te odluke. Naime, tamo je predmet spora bio zahtjev tužitelja da im tuženici s osnove naknade za korištenje stana bez valjane pravne osnove isplate utuženi iznos, a tuženici su tijekom parnice istaknuli prigovor radi prebijanja stavljajući u prijeboj svoju tražbinu s naslova ulaganja u iznosu od 960.015,00 kuna. U ovom predmetu tuženici niti su postavili prigovor radi prebijanja u točno određenom novčanom iznosu (a nisu ga niti mogli postaviti jer se ne može prebiti nenovčana tražbina na predaju stvari sa zahtjevom za isplatu) niti su postavili protutužbeni zahtjev.

Dakle, imajući u vidu procesnu (ne)aktivnost tuženika opisanu pod toč.6.2. i način na koji sudska praksa tumači povezanost odredbe čl.164.st.2.ZV sa procesnom odredbom čl.189.Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) ovaj sud zaključuje da prigovor prava zadržanja nije dokazan, odnosno nije osnovan pa po toj osnovi tuženici, a naročito tuženica pod 1), nemaju pravo posjedovati predmetni stan.

6.4.Glede prigovora prava na dom, treba reći da pozivanje tuženika na ovo pravo također nije osnovano. Nije dvojbeno da u predmetnom stanu tuženica pod 1) živi od udaje skupa s djecom koja tu žive od rođenja pa da taj stan predstavlja njihov dom o čemu su iskazivali svjedoci, a tužitelj to nije posebno ni osporavao. Stoga, ovdje postoji sukob dvaju privatnih interesa - tužiteljevog prava na vlasništvo i tuženikovog prava na dom.

No, u slučaju sukoba dvaju privatnih interesa prednost se u sudskoj praksi daje pravu vlasništva (ŽS Zagreb: Gž-4196/2015, ŽS Dubrovnik: Gž-859/2018). Osim toga, i Ustavni sud RH je u odluci br. U-III-2551/2015 u pogledu prava na dom naveo da ne počiva na argumentu "zdravog razuma" ('common sense' argument) prigovor da bi (posjednikovo) pravo na dom bilo jače od prava vlasnika da uđe u posjed nekretnine. Pritom treba reći da tužitelj ima legitiman cilj doći u posjed svog stana i da bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva doista predstavljalo miješanje u pravo tuženika na poštivanje doma, ali je to miješanje nužno s obzirom na činjenicu da se legitimni cilj ne može postići primjenom blaže mjere. U interesu je pravne sigurnosti, javnog reda i mira da tužitelj dođe u posjed nekretnine koju tuženici drže bez valjanog pravnog osnova jer u svakom demokratskom društvu vlasnicima se mora omogućiti neometano korištenje njihove imovine.

Svakako valja naglasiti da je pitanje prava na dom relevantno u predmetima u kojima je iseljenje neovlaštenih posjednika tražila država, jedinica lokalne vlasti ili trgovačko društvo u vlasništvu države budući da se oni u konvencijskom smislu smatraju državom. Dakle, pravo na dom nosi u sebi određenu socijalnu komponentu kojoj je cilj da se spriječi iseljenje socijalno ugroženih osoba naspram države koja je, imovinsko i financijski gledano, moćan pravni subjekt.

Ako bi se to preslikalo na privatno-pravne odnose (kakav je i ovaj spor), treba reći da je u brakorazvodnoj parnici tuženica pod 1) u iskazu navela da ima plaću od 6.600,00 kuna i 10.000,00 kuna mjesečno prihoda od iznajmljivanja poslovnog prostora. To je sve vidljivo iz presude br. P Ob-725/2017 od 15.6.2018. (list 58-60) koju je tužitelj dostavio nakon zaključenja prethodnog postupka na što ima pravo jer je i donesena nakon zaključenja prethodnog postupka, ali i iz zapisnika P Ob-223/16 od 20.4.2017. (list 47-49). Stoga se može zaključiti da tuženica pod 1) za hrvatske prilike ima sasvim solidna mjesečna primanja (čak i veća od prosjeka većine hrvatskih obitelji) iz kojih može financirati iznajmljivanje drugog stana i troškove života nje i tuženika pod 2) i 3) koji su također punoljetni i radno sposobni pa i sami mogu doprinijeti prihodima kućanstva. Odnosno, tuženike iseljenje ne bi trebalo učiniti socijalno ugroženim osobama i beskućnicima, a to tim više uzimajući u obzir činjenicu da i majka tuženice pod 1) osim stana u kojemu stanuje ima u vlasništvu i drugi stan (vidjeti toč.5.10.), a u iskazu je dotična iskazala da su ona i suprug spremni pomoći svojoj djeci ako im se obrate za pomoć.

Dakle, za zaključiti je da nije osnovan prigovor tuženika da njihovo pravo na dom sprječava tužiteljev zahtjev za iseljenje.

6.5.Tuženikovo prigovaranje "nemoralnosti" predmetne tužbe i spominjanje pobuda za tužbu je neosnovano. To stoga jer nemoralnost i pobude su eventualno bitni za ništetnost ugovora, a ne za tužbu kao procesnu akciju.

6.6.Nadalje, prigovaranje preuranjenosti tužbe nije osnovano jer razvodom braka tuženica pod 1) je prestala biti dijelom obitelji tužiteljevog sina I. K. pa nema osnovu za stanovanje u predmetnom stanu temeljem odredbi Sporazuma od 8.5.2014. Uostalom, pravo na posjedovanje tog stana temeljem citiranog Sporazuma ima I. K., a njegova je volja hoće li on dopustiti nekom drugom članu svoje obitelji (npr. svojoj djeci) da stan skupa s njim koristi.

6.7.Pozivanje na odredbu čl.32.Obiteljskog zakona i zaštitu prava na obiteljski dom nije osnovano jer ta odredba se tiče imovinskih odnosa bračnih drugova, a u konkretnom slučaju tužitelj nije ni sadašnji ni bivši bračni drug tuženice pod 1).

6.8.Nadalje, nije osnovano ni pozivanje na zaštitu od zlonamjernog ekonomskog zlostavljanja i iskorištavanja temeljem odredbi Konvencije V. E. o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Naime, prema čl.3.a), b) i d) te Konvencije za nasilje nad ženama nužno da je riječ o djelu koje je "rodno utemeljeno", a nasilje u obitelji uključuje djelovanje bivšeg ili sadašnjeg bračnog druga ili partnera. U konkretnom slučaju, tužitelj nije ni sadašnji ni bivši bračni drug ni partner tuženice pod 1) te nije ničim dokazano da je njegov zahtjev za iseljenje povezan s činjenicom da je tuženica pod 1) žena. Uostalom, tužio je i svog unuka koji je muškarac.

6.9.Pozivanje tuženika pod 2) i 3) na zaštitu temeljem odredbi Konvencije o pravima djeteta je neosnovano budući da su oboje postali punoljetni.

6.10.Prijedlog tuženika da se tužba odbaci kao nedopuštena jer je protivna čl.20., čl.34.st.1. i čl.35.Ustava RH ili zbog toga jer predstavlja zlouporabu procesnih ovlaštenja tužitelja predstavlja proizvoljno, potpuno pogrešno tumačenje tih odredbi Ustava RH, kao i odredbi ZPP koje propisuju uvjete za odbacivanje tužbe.

7.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1.ZPP te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("NN" 142/12, 103/14, 118/14, dalje: OT).

Tužitelj u tužbi nije naveo vrijednost predmeta spora, a kao trošak je zatražio jednokratnu nagradu od 2.000,00 kuna po Tbr.7.toč.2.OT. No, prema sudskoj praksi (ŽS Zadar: Gž-1049/19), ovakvi sporovi između osoba koje nisu u ugovornom odnosu ne dovode do primjene Tbr.7.toč.2.OT. Kako vrijednost predmeta nije naknadno utvrđena, to se temeljem čl.40.st.5.ZPP ima uzeti da iznosi 6.630,00 EUR. 7.1.Tužitelju je od troška priznato: po 100 bodova za sastav tužbe i podnesaka od 6.2.2018., 20.2.2020., 7.4.2020., 15.2.2023. te za ročišta od 15.1.2018., 12.3.2018., 21.5.2019., 5.9.2019., 1.10.2019., 18.10.2019., 5.7.2021., 7.9.2021., 2.11.2021., 11.10.2022., 13.12.2022., 8.2.2023., 25.5.2023., po 50 bodova za ročišta od 8.2.2018., 12.9.2018., 2.10.2020., što zbrojeno, pretvoreno u kune i uvećano za 25% PDV-a iznosi 36.562,50 kuna. Kad se doda 850,00 kuna pristojbe presude te 5.667,80 kuna plaćenih za očevid i vještačenje, dobije se iznos od 43.080,30 kuna, odnosno nakon konverzije 5.717,74 EUR.

Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka zbog ograničenja iz OT o naknadi za 4 podneska. Pristojba tužbe nije priznata zbog toga što nije plaćena, a naplata iste ja zastarjela.

U Splitu, 7.srpnja 2023.

S U D A C

Joso Puljić v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovom sudu elektroničkom komunikacijom ili u 3 primjerka (čl.106.a st.5.ZPP), a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

-pun.tužitelja

-pun.tuženika