Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

OIB: 77561654785

Poslovni broj: 16 P-274/23-53

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, po sucu Heleni Zetić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RH, M. f., OIB: …, P. u., P. u. V., zastupa ju ODO u V., protiv tuženika I. S. iz S., OIB: … , i tuženika L. S. iz S., OIB: …, i tuženika A. M. iz S., OIB: …, zastupanih po punomoćniku K. G., odvjetniku u Ž., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 1. lipnja 2023., u nazočnosti zz tužitelja K. L., i tuženika I. S. osobno, te njegovog punomoćnika K. G., odvjetnika u Ž., te donesene i objavljene presude dana 7. srpnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Ugovor o darovanju nekretnine iz zk. ul. br. … k.o. S. i to dvoiposobnog stana broj … na I. katu površine … m2 sagrađen na k.č.br. … u stambenoj zgradi kućni broj … i dvorište, S., poduložak 10 (etažno vlasništvo s neodređenim omjerima) sklopljen 19. prosinca 2012. između I-tuženika I. S. iz S., kao darovatelja i II-tužene L. S. iz S., kao obdarenice, gubi učinak prema tužiteljici RH, M. f., P. u., u dijelu u kojem je to potrebno za ispunjenje potraživanja RH, M. f., P. u., prema I-tuženiku I. S. iz S., . u iznosu od 12.993,17 eura/97.896,96 kuna .

II. Ugovor o darovanju nekretnine iz zk. ul. br. … k.o. S. i to dvoiposobnog stana broj … na I. katu površine … m2 sagrađen na k.č.br. … u stambenoj zgradi kućni broj … i dvorište, S., poduložak 10 (etažno vlasništvo s neodređenim omjerima), sklopljen 26. veljače 2013. između II-tužene L. S. iz S., kao darovatelja i III-tužene A. M. (rođ. S.) iz S., kao obdarenice, gubi učinak prema tužiteljici RH., M. f., P. u., u dijelu u kojem je to potrebno za ispunjenje potraživanja RH, M. f., P. u., prema I-tuženiku I. S. iz S., u iznosu od 12.993,17 eura/97.896,96 kuna. III-tužena A. M. (rođ. S.) iz S., dužna je trpjeti namirenje tražbine tužiteljice RH, M. f., P. u., prema I-tuženom I. S. iz S. u iznosu od 12.993,17 eura/97.896,96 kuna iz cijene postignute sudskom prodajom nekretnine iz zk. ul. br. … k.o. S. i to dvoiposobnog stana broj … na I. katu površine … m2 sagrađen na k.č.br. … u stambenoj zgradi kućni broj … i dvorište, S., poduložak 10 (etažno vlasništvo s neodređenim omjerima), time da se III-tužena može osloboditi naložene prodaje nekretnina ako tužiteljici isplati ukupan iznos tražbine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Nalaže se tuženicima da tužiteljici solidarno nadoknade trošak nastao vođenjem ovog parničnog postupka".

IV. Nalaže se tužiteljici da tuženicima solidarno nadoknadi trošak nastao vođenjem ovog parničnog postupka u iznosu od 1.741,25 eur/13.19,45 kn, u roku od 15 dana, dok se tuženici odbijaju s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 1.741,25 eur/13.19,45 kn, a do zatraženog iznosa od 9.3322,10 eur/70.312,71 kn.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužiteljica podneskom od 2. rujna 2022., (list 117 i 118) djelomično povukla tužbu i tužbeni zahtjev preko iznosa od 110.588,46 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od 2. rujna 2019.

II. Utvrđuje se da je tužiteljica podneskom od 30. ožujka 2022. (list 175 i 177) djelomično povukla tužbu i tužbeni zahtjev preko iznosa od 12.993,17 eur/97.896,96 kn.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika I. i L. S., te A. M., radi pobijanja pravnih radnji dužnika. U tužbi navodi da je I. S. na dan 7. svibnja 2013., dugovao na ime poreza i drugih obveza tužiteljici iznos od 377.170,46 kn, da iako je ova obveza, odnosno dugovanje dospjelo, I. S. je sa svojom majkom L. S. dana 19. prosinca 2012. sklopio Ugovor o darovanju nekretnina, temeljem kojeg je istoj darovao nekretnine pobliže označene u toč. I. izreke ove presude, da je dana 26. veljače 2013. L. S. sklopila Ugovor o darovanju nekretnina iz toč. I. izreke ove presude sa A. M., svojom kćerkom, a sestrom tuženika I. S., kojim je iste darovala A. M., kao i da su ti Ugovori provedeni kod Zemljišnoknjižnog odjela, Općinskog suda u S., pa se sada kao vlasnica navedene nekretnine u vodi tužena A. M.

2. Tužiteljica smatra da je ovakvim pravnim radnjama dužnika I. S., te raspolaganjem predmetnim nekretninama u korist trećih osoba nanesena šteta tužitelju, jer osim ove imovine, kojom je raspolagao darovnim ugovorima, dužnik I. S. nema dovoljno sredstava za ispunjenje tužiteljičine tražbine. Također navodi da ovo dugovanje tuženik I. S. nije podmirio niti u postupku po zahtjevu za mirno rješenje spora prije podnošenja tužbe, pa imajući u vidu sve navedeno predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će utvrditi da su navedeni ugovori o darovanju bez pravnog učinka prema tužiteljici u dijelu u kojem je to potrebno za namirenje njenog potraživanja u iznosu od 377.170,56 kn, sa zakonskim zateznim kamatama od 07. svibnja 2013. do isplate, te da je tužena A. M. dužna dopustiti da tužitelj svoje potraživanje prema dužniku I. S. u iznosu od 377.170,56 kn, sa zakonskim zateznim kamatama od 7. svibnja 2013. do isplate, namiri prodajom nekretnina koje su joj darovane od strane dužnika I. S., kao i da sud naloži tuženicima da tužiteljici solidarno naknadi prouzročeni parnični trošak.

3. Podneskom od 2. rujna 2022., (list 117 i 118) tužiteljica je, djelomično uvažavajući prigovor zastare koji su istakli tuženi povukla tužbu i tužbeni zahtjev preko iznosa od 110.588,46 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 2. rujna 2019., dok je ostala kod ranije postavljenog tužbenog zahtjeva za dio tražbine koji po stavu tužiteljice nije u zastari od iznosu 110.588,46 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 2. rujna 2019., a podneskom od 30. ožujka 2023. također imajući u vidu prigovor zastare koji su istakli tuženi povukla je djelomično tužbeni zahtjev preko iznosa od 12.993,17 eura/97.896,96 kn.

4. Ovi podnesci predstavljaju smanjenje tužbenog zahtjeva, budući da tužitelj umjesto iznosa od 377.270,46 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od 2. rujna 2019. potražuje iznos od 110.588,46 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 7. svibnja 2013.do isplate, a podneskom od 30. ožujka 2023. potražuje iznos od 12.993,17 eura/97.896,96 kn.

5. Tuženici se ovakvom smanjenju-povlačenju tužbenog zahtjeva nisu protivili.

6. Kako je tužiteljica navedenim podneskom od 2. rujna 2022. i 30. ožujka 2023. djelomično povukla tužbeni zahtjev, a kojem povlačenju se tuženici nisu protivili, odlučeno je kao pod toč. I. i II. izreke ovog rješenja, sukladno čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 78/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19,80/22 i 114/22 - nastavno ZPP).

7. U odgovoru na tužbu tuženici navode da se protive tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, kao neosnovanom, tuženik I. S. osporava da tužitelj u odnosu na njega ima dospjelu tražbinu na isplatu, navodeći da je u odnosu na utuženi iznos nastupila zastara, kao i da je vezano za prigovor zastare tuženi I. S. pokrenuo kod nadležne porezne uprave upravni postupak radi utvrđenja zastare, o kojem nije odlučeno, a kako je taj postupak u tijeku, smatra da to predstavlja prethodno pitanje i razlog za prekid ovog parničnog postupka do donošenja odluke poreznog tijela o istaknutom zahtjevu za utvrđivanje zastare,zbog čega je rješenjem sa raspravnog ročišta od 28. svibnja 2014. i određen prekid ovog parničnog postupka, do pravomoćnog završetka upravnog postupka koji se vodi kod nadležnog tijela P. u. vezano za istaknuti prigovor zastare, dok je po pravomoćnom okončanju ovog upravnog poreznog postupka parnični postupak nastavljen, pravomoćnim rješenjem ovoga suda posl.br. P-252/22-39 od 12. srpnja 2022. (list 114 i 115). Radi svega navedenog tuženici predlažu da sud odbije tužiteljicu sa tužbom i tužbenim zahtjevom.

8. Na raspravnom ročištu od 2. veljače 2023. tužena L. S. je temeljem čl. 8. Konvencije o ljudskim pravima i slobodama istakla prigovor prava na dom navodeći da ona u nekretninama koje su predmet ovoga postupka živi, te da iste predstavljaju njen jedini dom i jedini dom njene obitelji.

9. Tužiteljica se protivila ovom prigovoru navodeći da u odnosu na istaknuti prigovor ističe da je u ovom parničnom postupku tužbeni zahtjev tužiteljice utemeljen na zakonu i usmjeren postizanju legitimnog cilja obzirom su pravne radnje I-tuženika i II- tužene, pobijanje kojih tužiteljica traži usmjerene na nanošenje štete vjerovniku, RH, M. f., P. u. Da je prema svim dokazima prikupljenim tijekom postupka tužiteljica dokazala da je tužbeni zahtjev osnovan, da je postupanje tužiteljice nužno i na zakonu osnovano, te da tužiteljica nije imala mogućnosti nekim drugim blažim mjerama ostvariti svoj cilj, odnosno namirenje duga I-tuženika I. S. na ime porezna i drugih javnih davanja. Osim toga, navodi da je čl. 69. st. 4. Zakona o obveznim odnosima, određeno da tuženik, u konkretnom slučaju III-tužena, može izbjeći pobijanje, ako ispuni dužnikovo obvezu, iz čega proizlazi da prigovor povrede prava na dom neosnovan i iz razloga, jer III-tužena ima mogućnosti izbjeći pobijanje pravnih radnji I-tuženika i II-tužene na način da izmiri dug prema vjerovniku.

10. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u stanje računa poreznog obveznika na dan 7. svibnja 2013. sa listova 3 i 4, rješenje o ovrsi sa lista 5 do 8, specifikaciju kamata po godinama sa listova 9 do 11, ugovor o darovanju sa lista 14 do 17, te ugovor o darovanju sa lista 18 do 20, u rodni list sa lista 21, izvadak iz matice rođenih sa lista 22 i 23, u zahtjev za mirno rješenje spora od 18. srpnja 2013., preslike povratnica koje prilaže uz navedeni zahtjev, zk izvadak, zahtjev za utvrđivanje zastare od 28. siječnja 2012. sa pripadajućom potvrdom o primitku, dopis M. f., P. u., PU V., I. Ž. od 16. srpnja 2012., očitovanje od 2. rujna 2013., pročitani su dopisi M. f., PU V., I. u. Ž., od 28. siječnja 2014. i 28. travnja 2014. dopis M. f., P. u., PU V., I. Ž. od 1. travnja 2014., te 25. travnja 2014., izvršen je uvid u rješenje M. f., P. u., PU V., I. Ž., KLASA: UP/I-…, URBROJ: … od 14. veljače 2014., rješenje M. f., P. u., PU V., I. Ž., KLASA: UP/I-…, URBROJ: … od 14. veljače 2014., rješenje M. f., P. u., PU V., I. Ž., KLASA: UP/I-.., URBROJ: … od 14. veljače 2014., vrši se uvid u žalbe, te potvrde o primitku, pročitan je dopis M. f., P. u., PU S. i B., I. Ž. od 9. veljače 2016., sa lista 87, te 26. rujna 2016. sa lista 89, te sa lista 92, te sa lista 95, sa lista 98, rješenje M. f., Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak od 6. lipnja 2018. sa lista 108 do 110, te presliku povratnice sa ista 112 i 113, pročitan je dopis M. f., P. u., PU V. sa lista 119, te se vrši uvid u podatke sa lista 120, izvršen je uvid u potvrde o visini dohotka sa listova 123 do 142, očevidnike o danima insolventnosti sa listova 143 do 152, dopis sa lista 157 sa potvrdom o primitku sa lista 158, izvadak iz zemljišne knjige sa lista 159 do 161, med. dokumentaciju sa listova 169, potvrde sa lista 170 do 173, potvrdu sa lista 174, rješenje M. f. od 19. listopada 2022. sa lista 178 do 182 sa pripadajućom dostavnicom, rješenje M. f. sa lista 184 do 188, dopis M. f. sa lista 189, saslušanjem tuženika I. S. i A. M., a sud nije izvodio dokaz saslušanjem L. S., budući da su tuženici odustali od tog dokaznog prijedloga odnosno povukli isti, te pribavljanjem od P. u. potvrda o visini dohotka za 2011. i 2012, te podataka F… o blokadi računa dužnika I. S., dok drugih dokaza nije bilo.

11. Na temelju ovako izvedenog dokaznog postupka, te utvrđenog činjeničnog stanja sud tužbu smatra neosnovanom, te je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.

12. Među strankama je nesporno:

- da je I. S. na dan 7. svibnja 2013., dugovao na ime poreza i drugih obveza tužiteljici iznos od 377.170,46 kn,

- da je I. S. je sa svojom majkom L. S. dana 19. prosinca 2012. sklopio Ugovor o darovanju nekretnina, temeljem kojeg je istoj darovao nekretnine pobliže označene u toč. I. izreke ove presude, kao i da je dana 26. veljače 2013. L. S. sklopila Ugovor o darovanju nekretnina iz toč.I. izreke ove presude sa A. M., svojom kćerkom, a sestrom tuženika I. S., da su ti Ugovori provedeni kod Zemljišnoknjižnog odjela, Općinskog suda u S., te da se sada kao vlasnica navedene nekretnine u vodi tužena A. M., ovo je utvrđeno iz navedenih Ugovora o darovanju nekretnina, kao i zk izvadaka.

13. Među strankama je sporno da li je tužiteljica dokazala da tuženik I. S. nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine, da li je osnovan prigovor zastare potraživanja poreznog duga koji je utužen, da li je tužiteljica dokazala da su ispunjeni kumulativni uvjeti iz odredbe čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, da li je tužiteljica dokazala postojanje općih pretpostavki pobijanja (dospjele svoje tražbine i pravnu radnju dužnika, insolventnost dužnika, odnosno tuženika I. S. i nenaplativost svoje tražbine, odnosno postojanje svog oštećenja), odnosno da li je dokazao da zbog poduzete radnje dužnik I. S. više nema dovoljno imovine iz koje bi se tužitelj mogao namiriti), sporna je osnovanost istaknutog prigovora zastare, pa shodno tome i visina tužbenog zahtjeva, te da li je osnovan prigovor prava na dom koji je istakla tužena A. M.

14. Iz očitovanje M. f., P. u., PU V., Klasa: …, Urbroj: … od 7. veljače 2023. vidljivo je da je M. f., P. u., PU V. odlučilo o zahtjevu tuženika I. S. radi utvrđenja zastare poreznog duga koji je predmet ove parnice i to rješenjima Klasa: UP/I-…, Urbroj: … i Klasa: UP/I-…, Urbroj: …, oba od 19. listopada 2022., na koja nije uložena žalba od strane I. S., te da je zahtjev za utvrđivanje zastare koji je u upravnom poreznom postupku istakao tuženik I. S. djelomično osnovan i to u odnosu na naplatu duga (poreza) u iznosu od 1.684,45 eura/12.691,50 kn, dok je za preostali iznos duga u visini od 12.993,17 eura/97. 896,96 kn utvrđeno da nije u zastari, te je u sladu s tim tužiteljica uskladila i konačno postavila svoj tužbeni zahtjev.

15. Imajući u vidu navedeno, stav je ovog prvostupanjskog suda da je nastupila samo djelomična zastara potraživanja tuženika – M. f. RH obuhvaćenog tužbom, pa je prigovor zastare prihvaćen samo djelomično kao osnovan i to u odnosu na naplatu duga (poreza) u iznosu od 1.684,45 eura/12.691,50 kn, dok je za preostali iznos duga u visini od 12.993,17 eura/97.896,96 kn utvrđeno da nije u zastari, stoga je neosnovana tvrdnja tuženika da je u konkretnom slučaju nastupila zastara cjelokupnog potraživanja, a o zahtjevu tuženika I. S. za utvrđenje zastare prava na naplatu cjelokupnog poreznog duga po svim osnovama potraživanja već je pravomoćno odlučeno u upravnom postupku pred nadležnim poreznim tijelom.

16. O prigovoru zastare dakle odlučilo je porezno tijelo u upravnom poreznom postupku, stoga je to pitanje riješeno kao prethodno pitanje, te o tome sud nije posebno odlučivao, nego je zauzeo stav da je zastara nastupila za onaj iznos kako je to utvrdilo porezno tijelo, a za koji iznose je tužiteljica umanjila visinu pobijanog potraživanja, dok je za preostalo dugovanje koje nije u zastari, ostala kod tužbenog zahtjeva, na koji iznos je specificirala i konačno postavila tužbeni zahtjev.

17. Imajući u vidu navedeno, sud zaključuje da visina tužiteljevog potraživanja iznosi 12.993,17 eura/97. 896,96 kn.

18. Čl. 66. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 63/08, 134/08, 78/15, 114/22, 156/22- nastavno ZOO) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju imajući u vidu da su pravni poslovi, odnosno pravne radnja dužnika koja se pobijaju – Ugovori o darovanju od 19 prosinca 2012. i od 26. veljače 2013., sklopljeni nakon njegova stupanja na snagu, propisano je da svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu i bez obzira kada je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika, a smatra da se da je pravna radnja poduzeta vjerovnika, ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove obveze.

19. Dakle, navedenim člankom propisane su opće pretpostavke pobijanja, a to su dospjelost za isplatu, insolventnost dužnika, pravna radnja dužnika, postojanje oštećenja vjerovnika, a u smislu da pobijanje oštećuje vjerovnikovo namirenje.

20. Čl. 67. ZOO propisane su posebne pretpostavke pobijanja, pa je tako st. 3. čl. 67. ZOO propisano je da se kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra da je dužnik znao da poduzetnim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku i za pobijanje tih radnji ne zahtjeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.

21. Iz očitovanja M. f., P. u., PU V., Klasa: …, Urbroj: … od 7. veljače 2023. vidljivo je da je M. f., P. u., PU V. odlučilo o zahtjevu tuženika I. S. radi utvrđenja zastare poreznog duga koji je predmet ove parnice i to rješenjima Klasa: UP/I-…, Urbroj: … i Klasa: UP/I-…, Urbroj: … oba od 19. listopada 2022., na koja nije uložena žalba od strane I. S., utvrdilo da je zahtjev za utvrđivanje zastare koji je u upravnom poreznom postupku istakao tuženik I. S. djelomično osnovan i to u odnosu na naplatu duga (poreza) u iznosu od 1.684,45 eura/12.691,50 kn, dok je za preostali iznos duga u visini od 12.993,17 eura / 97. 896,96 kn utvrđeno da nije u zastari.

22. Iz dopisa M. f., P. u., PU V. od 7. veljače 2023. vidljivo da rješenjem toga tijela Klasa: UP/I-…, Urbroj: … od 19. listopada 2022. po utvrđenoj zastari poreznog duga preostalo dugovanje I. S. prema tužiteljici na ime poreznog duga u iznosu od 12.993,17 eura/97. 896,96 kn, dakle, u iznosu koji je obuhvaćen konačno postavljenim i specificiranim tužbenim zahtjevom.

23. Kako je iz Ugovora o darovanju od 19. prosinca 2012. vidljivo da je tuženik I. S. raspolagao svojom imovinom – nekretninama, pobliže označenim u toč. I. izreke ove presude, na način da je iste darovao najprije svojoj majci ovdje tuženoj L. S., a iz darovnog ugovora od 26. veljače 2013., da je potom ona iste darovala A. M., svojoj kćerki, a sestri tuženika I. S., smatra se da je time poduzeo pravnu radnju raspolaganja imovinom.

24. Iz dopisa F… i očevidnika o danima insolventnosti (list 143 do 152), je vidljivo da je tuženik I. S., u periodu od siječnja 2013. do prosinca 2023. većinu vremena bio u blokadi, a što obuhvaća period sklapanja drugog ugovora o darovanju od 26. veljače 2013., a kojim ugovorom nije nekretninama raspolagao tuženik I. S., nego tužena L. S., no tužitelj nije dostavio dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo da je u vrijeme sklapanja prvog Ugovora o darovanju od 19. prosinca 2012., tuženik I. S. bio u neprekidnoj blokadi, pa stoga iz ovih dokaza ne proizlazi nenaplativost tražbine tužitelja u vrijeme kada je dužnik I. S. raspolagao darovnim ugovorom u korist L. S.

25. Iz iskaza tuženika I. S. na koji tužiteljica nije imala primjedbi proizlazi da je on tijekom 2012. i 2013. osim samovlasništva na 2,5-sobnom stanu S. a koji je predmet spornih ugovora o darovanju bio suvlasnik u ½ dijela obiteljske kuće u k.o. S., radi se o stambeno-poslovnom objektu ukupne površine oko 330 m2, a također je bio i suvlasnik u ½ dijela na obiteljskoj kući u S. stambene površine 120 m2, kao i da je tijekom 2012/2013. imao iza svog oca naslijeđenu 1/8 dijela poljoprivredo zemljišta u k.o. S. površine oko 2,5 kj, da je tada imao osobni automobil vrijednosti od 20.000,00 ili 30.000,00 kn, te da je tada sam (dakle i tijekom 2012. i 2013.) radio kao poslovođa ugostiteljskog obrta u S. sa minimalnom plaćom, a da od 1997./1998. on nije vlasnik tog obrta. Navodi da nije imao nikakvih drugih prihoda osim plaće. Tijekom 2012. i 2013. nije imao bilo kakvih potraživanja prema trećim osobama, a da nekretnine koje je naveo nisu bile opterećene nikakvim teretima, odnosno dugovima u vrijeme zaključenja spornih darovnih ugovora, a smatra da nije imao, ni značajnijih drugih dospjelih dugovanja prema drugim vjerovnicima.

26. Iz potvrda o dohotku (sa listova 123 do 141) vidljivo je da tuženik I. S. tijekom 2013. ostvario dohodak od 33.600,00 kn, tijekom 2014. ostvario dohodak od 33.600,00 kn, u periodu tijekom 2016. do 2021. nije ostvario bilo kakav dohodak, a od siječnja 2022. do srpnja 2022. je ostvario dohodak od 30.485,89 kn.

27. Imajući u vidu da je iz navedenih dokaza utvrđeno da tuženik u vrijeme sklapanja oba darova ugovora bio osim stana kojim je raspolagao i vlasnik drugih nekretnina i to: ½ dijela obiteljske kuće u k.o. S.-stambeno-poslovnog objekta ukupne površine oko 330 m2, suvlasnik u ½ dijela na obiteljskoj kući u S. stambene površine 120 m2, te 1/8 dijela poljoprivredo zemljišta u k.o. S. površine oko 2,5 kj, da je tada imao osobni automobil po slobodnoj procjeni tuženika I. S. vrijednosti 20.000,00 ili 30.000,00 kn, te da je tada radio kao poslovođa ugostiteljskog obrta u S. i ostvarivao minimalnu plaću, stoga je mišljenje suda da tužiteljica nije dokazala stvarnu nenaplativost svoje tražbine, odnosno insolventnost dužnika I. S. u odnosu na konkretnu tražbinu, jer radi namirenja iste tužiteljica nije dokazala da se pokušala naplatiti na nekretninama tuženika I. S., u smislu pokretanja ovršnih postupaka ili da se na bilo koji drugi način pokušala naplatiti na drugoj njegovoj imovini, osobnom automobilu, prihodima i plaći, a niti je tijekom ovog postupka dokazala da bi ta njegova imovina (nekretnine i pokretnine, te prihodi) bila nedostatna za namirenje tužiteljeve tražbine, eventualnim vještačenjem vrijednosti iste.

28. Radi svega naprijed navedenog stav je suda da je tužiteljica nije dokazala insolventnost tuženika I. S., kao dužnika iz čl. 66. st. 2. ZOO.

29. Dakle tužiteljica nije dokazala da bi jedina vrjednija imovina koju tuženik I. S., kao dužnik bila ona imovina koju je darovao tuženoj L. S., odnosno nekretnine pobliže označene u toč. I. izreke ove presude, odnosno nije dokazala da bi tuženik I. S., kao dužnik ovakvim raspolaganjem – besplatnim pravnim poslom, odnosno darovanjem predmetnih nekretnina-stana tuženoj L. S., uzrokovao znatnu negativnu promjenu u svojoj imovini, zbog čega je namirenje tužiteljice otežano, pri čemu je potrebno dodati da nije utvrđena, niti vrijednost ove nekretnine-stana, kao i da će pobijanjem ove pravne radnje tuženika I. S. tužiteljica, kao vjerovnik doći u povoljniji materijalni položaj radi namirenja svoje tražbine, radi navedenog smatra se da je tužiteljica nije dokazala i da je ona ovom pravnom radnjom tuženika I. S. oštećena, te da će joj ovo pobijanje omogućiti namirenje odnosno da ovaj stan predstavljaju njegovu vrjedniju imovinu, jer na tu okolnost nije predložila bilo kakav adekvatan dokaz u vidu građevinskog vještačenja, kojim bi se to utvrdilo, dakle tijekom ovog postupka tužiteljica nije dokazala ni da su te nekretnine takve vrijednosti da se njihovom prodajom tužiteljica kao vjerovnik može namiriti, niti djelomično, jer u tom smislu nije predložila bilo kakve dokaze.

30. Radi svega naprijed navedenog stav je suda da nisu ispunjene sve opće i posebne pretpostavka pobijanja pravnih radnji dužnika iz čl. 66. i 67. st. 3. ZOO, jer tužiteljica to nije dokazala, pa je odlučeno kao pod toč. I. izreke ove presude.

31. Vezano za prigovor prava na dom koji je istakla tužena A. M., na ročištu za glavnu raspravu izveden je dokaz saslušanjem iste.

32. Ovdje je potrebno napomenuti da, iako je taj prigovor iznesen na glavnoj raspravi, isti sud smatra pravodobnim ovo stoga što tužena, iako je za ovu činjenicu znala u ranijem tijeku postupka, tu činjenicu u ranijem tijeku postupka nije smatrala pravno relevantnom, a ovdje je sud sud imao u vidu dosadašnju praksu da osoba kojoj prijeti gubitak doma treba barem na glavnoj raspravi istaknuti činjenicu da se postupak vodi o njezinoj jedinoj nekretnini ili neku sličnu okolnost.

33. Da bi došlo do povrede čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda potrebno je najprije utvrditi što čini dom u smislu citirane Konvencije.

34. Dom u smislu navedene Konvencije je svaka nekretnina koja služi za stanovanje ovlaštenika koji se poziva na pravo na dom, ali i njegove obitelji, a dom pri tome čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost, bez obzira na to da li ih nastanjuje zakonito ili bez ovlaštenja. Dakle, da bi se nešto u smislu citirane Konvencije smatralo domom potrebno je to da nekretnina služi za stanovanje, te da je ona nastanjena, a iznimno domom se može smatrati i nekretnina u kojoj se uopće ne živi i ne namjerava živjeti, pri čemu je potrebno da postoji iznimno jaka subjektivna povezanost s tim mjestom. 35. Na ovo pravo mogu se pozivati sve osobe kojima prijeti gubitak doma prisilnim iseljenjem, a očito je da usvajanjem tužbenog zahtjeva, koji je usmjeren na dužnost trpljenja prodajom stana tuženoj A. M. prijeti gubitak doma prisilnim iseljenjem, stoga je ona aktivno legitimirana na ulaganje ovog prigovora.

36. Radi ocjene povrede prava na dom potrebno je provesti test razmjernosti.

37. Prilikom provođenja testa razmjernosti potrebno je provesti postupak u kojem će se odvagnuti interes osobe kojoj prijeti gubitak doma nasuprot cilju koji se želi postići mjerom iseljenja, a to je u ovom predmetu pravo na dom tužene A. M., a taj postupak se zove test razmjernosti, koji se sastoji od utvrđenja: mogu li se sporne nekretnine smatrati domom i je li došlo do miješanja u pravo na dom, je li to miješanje utemeljeno na zakonu i usmjereno na postizanje legitimnog cilja, te ako jeste, je li mjera iseljenja nužna u demokratskom društvu odnosno potrebno je ispitati je li miješanje nužno u demokratskom društvu odnosno je li prihvaćanje tužbenog zahtjeva razmjerno legitimnom cilju koji se teži ostvariti.

38. Tužena A. M. je iskazala da u stanu koji je premet ovoga postupka stanuje, odnosno živi neprekidno otkada je isti bio useljiv, odnosno od 1992., gdje je cijelo vrijeme i prijavljena sa prebivalištem, a također s njom tu živi i njena peteročlana obitelj, odnosno suprug i troje punoljetne djece. Zašto unatoč tome što stanuje u tom stanu od njegove izgradnje o nadalje, ona nije bila upisana kao vlasnik stana, ne zna, osim što zna da je tuženik I. S. u vrijeme kupnje stana bio mlad i pred zaposlenjem, a ona je bila već zasnovala obitelj, pa kako je majka ostala živjeti s tuženikom I. S. u S., tužena A. M. je taj stan koristila za život sa svojom obitelji, a tužena L. S. joj je i ranije, prije darovanja ovog stana govorila kako se to mora regulirati da stan mora i formalno biti u vlasništvu A. M., da su međuvremenu majka i brat sagradili kuću u S., tako da se ta kuća vodila u njihovom suvlasništvu, pa je onda cilj bio da stan bude u njenom vlasništvu, te je tijekom 2013. bila na snazi to da su darovanja između djece i roditelja bila oslobođena od plaćanja poreza i tada je sporni ugovor o darovanju predmetnih nekretnina između njene majke i nje i sklopljen. Stan koji je predmet darovanja tužena A. M. posjeduje od 1992., a u svom vlasništvu ili posjedu nema nikakvih nekretnina, pa tako dakle, ni nekretnina koje bi mogla koristiti za život, a također, ni njena punoljetna djeca, ni suprug S. M., koji je također umirovljenik, te, iako je on od svojih roditelja u H. naslijedio 1/5 dijela na obiteljskoj kući u R. ove nekretnine oni ne mogu koristit za život iz razloga što on tu ima samo dio, te što se te nekretnine nalaze u H., odnosno drugoj državi, za koju životno nitko od njih nije vezan, jer svi cijeli svoj život žive u S. Navela je da, niti njen brat, a niti mama nikada nisu živjeli u predmetnom stanu, te da su ona i njen suprug umirovljenici sa skromnim mirovinama. Na ovaj iskaz tužene nije bilo prigovora.

39. Imajući u vidu ovakav iskaz tužene A. M., kao ovlaštenika koji se poziva na pravo na dom iz kojega je utvrđeno da je stan koji je predmet ovoga postupka nekretnina koja njoj služi za stanovanje, ali i za stanovanje njene obitelji, da niti ona, niti članovi njene obitelji nemaju drugih nekretnina koje bi mogli koristiti za život, po stavu ovoga suda ona je i ostvarila dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost sa navedenom nekretninom, jer u istom stanu neprekidno stanuje od 1992. Dakle, taj stan se u smislu citirane Konvencije smatra domom, jer je to nekretnina koja služi za stanovanje tuženoj A. M. i njenoj obitelji, a kako u tom stanu stanuje 31 godinu, postoji i iznimno jaka subjektivna povezanost tužene A. M. s tim mjestom, zbog navedenog isti se može smatrati domom u smislu čl. 8. citirane Konvencije. Pri čemu je potrebno istaknuti da osim što ovaj stan predstavlja jedini dom tužene A. M., da ona nije vlasnica drugih nekretnina i ekonomski je ugrožena osoba, bez imovine kojom bi sebi osigurala neki drugi smještaj odnosno dom.

40. Činjenice je da bi presudom kojom se prihvaća tužbeni zahtjev tužena A. M. bila iseljena, što predstavlja akt miješanja u pravo na poštovanje njenog doma, a zakonitost miješanja tužitelja proizlazi iz odredbe čl.66. do 71. ZOO. pa je miješanje tužitelja utemeljeno na zakonu.

41. Legitimnost cilja miješanja u pravo na dom proizlazi iz zakonskog prava tužiteljice na pobijanje pravnih radnji svog dužnika i iz prava tužiteljice na namirenje, nasuprot zaštiti prava na dom tužene A. M.

42. Iako je zahtjev tužiteljice za namirenje koji dovodi do iseljenja tužene A. M. utemeljen na zakonskoj odredbi čl.66. do 71. ZOO, tužiteljica nije dokazala, joj predmetni stan bio potreban radi vlastitog korištenja ili zbrinjavanja osoba čije su potrebe veće od potrebe tužene A. M., tužiteljica je dokazala da ima ekonomski interes - pravo na namirenje duga, no ekonomski interes nije dovoljan razlog miješanja u pravo na dom tužene, a usvajanje tužbenog zahtjeva tužiteljice predstavljao bi miješanje u pravo na dom tužene, kao ekonomski slabije strane od tužiteljice, a tužiteljica tuženoj kao ekonomski slabijoj strani nije pružila dovoljnu zaštitu na drugi način, osiguravajući joj drugi smještaj kojeg tužena zbog svog lošeg ekonomskog stanja nije u mogućnosti osigurati. Stoga miješanje od strane tužiteljice nije dopušteno, jer ono nije nužno u demokratskom društvu, a prihvaćanje tužbenog zahtjeva nije razmjerno legitimnom cilju koji se teži ostvariti, jer prihvaćanje tužbenog zahtjeva bi dovelo do iseljenja tužene iz jedinog doma, što nije razmjerno legitimnom cilju tužitelja da se namiri na tom stanu, koji predstavlja jedini dom tužene A. M., a iseljenje tužene kao ekonomski i socijalno ugrožene osobe radi prva tužiteljice na namirenje ne bi bilo u skladu sa tekovinama demokratskog društva u državi koja je čl.1. Ustava RH proklamirana kao demokratska i socijalna država.

43. Imajući u vidu navedeno utvrđeno je da je osnovan i prigovor prava na dom koji je istakla tužena A. M.

44. Sud nije izvodio dokaz pribavljanjem od P. u. potvrda o visini dohotka za 2011. i 2012, ovo stoga što je tužiteljica taj dokaz istakla tijekom glavne rasprave, a u spisu prileže i podaci za 2013. do 2022., pa je tužiteljica ovaj dokaz bez svoje krivnje mogla predložiti u i osigurati ranijem tijeku postupka, ni dokaz pribavom od F… podataka o blokadi računa dužnika I. S., jer su dostavljeni ti podaci za period od 2013. do 2021. pa je tužiteljica i ovaj dokaz bez svoje krivnje mogla predložiti u i osigurati ranijem tijeku postupka, a ne tek na ročištu od 9. prosinca 2022.

45. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154.st.1., a u vezi sa čl. 155. st.1. Zakona o parničnom postupku (NN 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 78/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 - nastavno ZPP).

46. Tuženicima, zastupanim po punomoćniku odvjetniku, a sukladno vrijednosti predmeta spora po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu od 12.993,17 eur / 97.896,96 kn i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika– nastavno OT, kao trošak potreban za vođenje parnice pripada trošak koji se odnosi: na ime sastava odgovora na tužbu (Tbr. 7. toč. 1. OT), te na ime zastupanja tuženika po punomoćniku na 6 ročišta na kojem su se izvodili dokazi i raspravljalo o glavnoj stvari, svaka radnja po 100 bodova, (Tbr. 9. toč. 1. OT) ukupno 700 bodova, te 175 bodova na ime pripadajućeg PDV, sveukupno 875 bodova, stoga je tuženicima dosuđen ukupni parnični trošak od 1.741,25 eur.

47. Iskazivanje dosuđenoga iznosa tužitelju u eurima izvršeno je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje koja su utvrđena Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u RH (NN 57/22 i 88/22) 48. Tuženicima nije priznat zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 622,14 eur, na ime zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude ovo stoga što on nužno ne mora pristupiti na ovo ročište da bi saznao o sadržaju presude, a bez obzira da li na isto pristupi o sadržaju presude može saznati na oglasnoj e-ploči suda, pa se ovaj trošak ukazao kao trošak koji nije nužan i potreban za vođenje parnice. Trošak nagrade za pristup punomoćnika odvjetnika na ročište za objavu presude nije trošak koji je potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, u parničnim postupcima u kojima je presuda objavljenja na ročištu za objavu presude i na e-oglasnoj ploči suda, te je stoga isključena primjena odredaba čl. 154. st. 1. i st. 2. ZPP, a u vezi sa čl. 155. st. 2. ZPP i odredbom Tbr. 9. toč. 3. OT na obvezu protivne strane da taj trošak nadoknadi. Obaveza je suda zakazati i održati ročište za objavu presude, međutim, ne postoji obveza stranaka da na to ročište pristupe. Navedeno ročište može se održati čak i ako dostava poziva strankama nije uredna, te će se stranci koja nije uredno pozvana presuda u tom slučaju dostaviti prema pravilima o dostavi pismena u parničnom postupku. Uredno pozvanim strankama koje ročištu nisu pristupile presuda se ne dostavlja, međutim, one se mogu upoznati sa sadržajem objavljene presude putem e-oglasne ploče suda na kojoj se presuda u tom slučaju objavljuje. Budući da ne postoji procesno pravilo koje obvezuje stranke da ročištu za objavu presude pristupe, pa čak, ni procesna dužnost suda da obavi urednu dostavu poziva za to ročište prije dana održavanja ročišta za objavu presude, a propust uredno pozvane stranke da pristupi tom ročištu ne škodi stranci budući da se sa sadržajem presude može upoznati putem e-oglasne ploče suda, to trošak za objavu presude nije potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP. Odvjetnik koji ne pristupi na ročište za objavu presude, iako je uredno pozvan, ne trpi zbog toga nikakve procesno pravne posljedice, odnosno sankcije. Izostanak s tog ročišta ne utječe, ni na pravilnost dostave, jer se danom dostave presude smatra dan održavanja ročišta za objavu presude. Dakle, pravo na djelotvoran pravni lijek time nije narušeno, čak ni stoga što žalbeni rok teče od dana održavanja ročišta za objavu presude, zato što se sa sadržajem presude i razlozima zbog kojih je donesena može upoznati putem e-oglasne ploče, na koju se objavljuje cjelovit tekst presude. U ovom kontekstu potrebno je razlikovati troškove nagrade odvjetnika koja se može priznati na teret protivne strane, te koji su bili potrebni za vođenje parnice sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP, od onih koji nisu bili potrebni za vođenje parnice, te ih stoga odvjetnik može na temelju OT naplatiti samo od stranke koja mu je izdala punomoć.

49. Radi naprijed navedenog valjalo je odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude.

U Županji, 7. srpnja 2023.

Sudac

Helena Zetić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se predaje putem ovoga suda pisano u tri primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojoj se presuda objavljuje, a uredno je obavještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP)

Stranici koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude.

Obavijest:

1. Tužitelj po zz ODO u Vinkovcima,

2. Tuženici po punomoćniku K. G., odvjetniku u Ž.