Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

ex vojarna Sv. Križ Dračevac

P-195/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji toga suda Maji Anušić, u pravnoj stvari tužitelja M. Đ., OIB: … iz H., N., zastupan po punomoćniku V. D., odvjetniku u S., protiv tuženika R. H., OIB: …, zastupana po

državnom odvjetništvu u S., radi utvrđenja, nakon održane i zaključene javne i glavne rasprave dana 18. svibnja 2023. u prisutnosti punomoćnika tužitelja te zz tuženika, dana 6.srpnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je tužitelj M. Đ. iz H.,

N. vlasnik 8/112 dijela čest.zem 830 ZU 738 K.O G. ( kat.čest 4730) te je tužitelj Đ. M. iz H.,

N. ovlašten na temelju ove presude upisati pravo vlasništva na čest.zem 830 ZU 738 K.O G. ( kat.čest.4730) na svoje ime i korist vlasništvo 8/112 dijela uz istodobno brisanje tog prava sa imena i koristi tužene R. H..

II Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.488,55 eura / 18.750,00 kn u zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od presuđenja pa do konačne isplate za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je majka tužitelja pok. D. Đ. predmetnu nekretninu stekla Diobenim zapisnikom od 15.12.1970. te da je tužitelj od tada koristi kao vlasnik i posjednik. Nadalje, da je majka tužitelja Ugovorom o darovanju od 26.08.1981. predmetnu nekretninu darovala tužitelju.

2. Nadalje, da je tužitelj 11.srpnja 2006. ustao tužbom protiv ostalih suvlasnika. Nadalje, da je tužena upisana za 8/112 dijela.

3. Tužena u odgovoru na tužbu osporava istu u cijelosti.

4. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem zahtjeva za mirno rješenje spora, zemljišnoknjižnog izvatka, prijepisa posjedovnog lista, potvrde o identifikaciji čestice, Diobenog zapisnika od 15.prosinca 1970., Ugovora o darovanju od 26.kolovoza 1981., povijesnih podataka i izvoda iz katastarskog plana za č.zem 830 k.o Grohote Područnog ureda za katastar S. ( list 60-121), uvjerenja-povijest promjena na katastarskoj čestici Područnog ureda za katastar S., saslušanjem svjedoka I. C., Ž. B., R. B., te je temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći

svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03 i 84/08 dalje ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Čitanjem izvatka iz zemljišne knjige Općinskog suda u Splitu, zemljišnoknjižni odjel u S. utvrđeno je da je predmetna nekretnina koja nosi oznaku čest.zem 830 oranica površine 610 m2, upisana u zemljišnoknjižni uložak broj 738 k.o G. te da je među ostalim kao suvlasnik upisana tužena za 8/112 dijela.

6. Čitanjem izvoda iz katastra za česticu zemljišnoknjižne oznake 830 k.o G. utvrđeno je da predmetna nekretnina nosi katastarsku oznaku 4730 te da ima površinu 610 m2, nadalje da je upisana u više posjedovnih listova, nadalje, da je u odnosu na predmetnu nekretninu koja nosi naziv " O." te ima površinu od 610 m2 bio upisan u posjedovnom listu broj 127 C. L. A. pok. R., zatim u

PL 35 B. V. pok. L. i družina ( stanje 1959), zatim u PL broj 540 Đ.

D. ud V. nakon izvršene diobe 1972. ( rješenje o promjeni posjedovnog stanja UP/I-299/1972 na listu 91 u spisu), nadalje da je ista darovala svoje nekretnine sinovima Đ. V. i Đ. M. ( ugovor o darovanju 1981.) koje je

provedeno u katastru rješenjem UP-I-2604/1981 od 12.rujna 1983. s tim da je predmetnu česticu oznake 830 darovala upravo tužitelju, međutim ista je greškom upisana u PL 668 k.o G. koji glasi na brata V. Đ..

7. Iz iskaza svjedoka I. C. proizlazi da je isti najstariji unuk pok L. rođenog 1882. umrlog 1970. a kojeg su naslijedili djeca pok A. ( T.) D. i L. te

D. i V., zatim da su nasljednici iza ostavinske rasprave sklopili diobeni ugovor te je i narednih 45 godina svatko obrađivao svoj dio. Nadalje, da se radi o nekretnini zvanoj O. koja se podijelila na tri dijela tako je jedan dio pripao D., drugi

A. T., a treći dio nasljednicima pok. A. T. tj. D. i L.. Nadalje,

da je nekada to bio vinograd koji je danas zapušten, dok je D. svoj dio O. obrađivala do kraja svog života odnosno do 2001. Nadalje, da je istome kao najstarijem unuku poznato koje su zemlje držali preci, tako da je u istome poznato da je predmetnu nekretninu koja se nalazi na predjelu Oplačina naslijedio djed L. od svog oca A., a obzirom je isti rođen 1882. to da je predmetna nekretnina u obitelji unazad 100 i više godina.

8. Iz iskaza svjedoka Ž. B. proizlazi da je nakon izvršene diobe među nasljednicima pok. L. predmetna nekretnina pripala D. koja je ostala skrbiti o roditeljima na Š. te se za života bavila vinogradarstvom i maslinarstvom. Nadalje, da je predmetnu nekretninu darovala sinu M.. Nadalje, da su predmetne nekretnine u posjedu obitelji od pok. A. ( pradjeda) kojeg su naslijedili L. i M. te nitko treći nije polagao prava na predmetnu nekretninu.

9. Iz iskaza svjedoka R. B. proizlazi da je teta D. živjela u kući koja je pripala djedu V., nadalje da je ista imala dva sina koja su se školovala na Š. te da nikada u obitelji nije bilo sporno što kome pripada temeljem diobenog ugovora iz 1970.

10. U konkretnom slučaju tužitelj tvrdi da je vlasnik nekretnine oznake čest.zem 830 k.o G.. Nadalje, iz izvatka iz zemljišne knjige proizlazi da je čest.zem 830 upisano suvlasništvo tuženika u dijelu 8/112. Nije sporno da je tužitelj pokrenuo postupak radi utvrđenja prava vlasništva predmetne nekretnine u predmetu IP- 1568/06 protiv ostalih upisanih suvlasnika. Dakle, radi se o stjecanju prava vlasništva dosjelošću, za cijelo, nekretnine čest.zem 830 k.o G..

11. Tužitelj tvrdi da je pravo vlasništva predmetne nekretnine stekao darovanjem od majke, a ista je stekla nekretninu diobom sa sunasljednicima.

12. Dakle, činjenice kojima tužitelj opravdava istaknuti tužbeni zahtjev, činjenice koje su važne za donošenje odluke o usvajanju tužbenog zahtjeva i koje tvore činjeničnu osnovu tužbe, a koje nedvojbeno upućuju na zakonsku osnovu stjecanja prava vlasništva tužbom obuhvaćene nekretnine ispunjenjem pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

13. Stoga, odmah valja reći da se pravo vlasništva dosjelošću može steći kada se ispune za to zakonom propisane pretpostavke.

14. U ovom predmetu prethodno je donijeta prvostupanjska presuda Pst-690/2012 ukinuta rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-947/2021 uz uputu, među ostalim, da se utvrde okolnosti za primjenu pravnog shvaćanja koje je Europski sud za zaštitu ljudskih prava iznio u presudi T. protiv H. ( presuda od 11.lipnja 2009. broj 35298/04) obzirom se radi o stjecanju prava vlasništva na nekretnini u režimu društvenog vlasništva stoga je potrebno utvrditi postoji li interes trećih osoba na predmetnoj nekretnini.

15. Osim toga, tijekom postupka tuženik je upirao da je potrebno provesti očevid na licu mjesta obzirom udio 8/112 predstavlja u naravi 44 m2 predmetne nekretnine pa se navodi da ne postoji zakonska odredba koja nalaže da se parcelacijskim elaboratom treba izdvojiti katastarska čestica koja mora biti označena posebnim brojem, površinom i drugim oznakama, ili da se treba tražiti utvrđenje prava vlasništva u odnosu na precizno grafički individualizirani faktični dio nekretnine jer navedeno, između ostalog, nije niti predmet tužbe. Naime, svaki suvlasnik je vlasnik idealnog dijela stvari koji odgovara njegovom suvlasničkom dijelu. Stoga, u ovoj parnici, trebalo je odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja kako bi tužitelj uopće mogao pristupiti postupku parcelacije.

16. Nadalje, za stjecanje suvlasništva ne postoje posebni pravni osnovi (titulusi) različiti od onih temeljem kojih se stječe pravo vlasništva. Sukladno odredbi članka 37. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08; dalje: ZV), u pravnom prometu uzima se da je idealni dio stvari samostalna stvar, tako da sve što je određeno za stvar vrijedi i za idealne dijelove, ako nije što posebno propisano.

17. Kada je u pitanju stjecanje prava vlasništva dosjelošću suvlasnici mogu biti samostalni posjednici u smislu članka 11. st. 1. ZV-a, pa to nije zapreka za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, tim prije što tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji o posjedovanju cijele nekretnine, tako da činjenica da je postavio tužbeni zahtjev samo prema suvlasniku, a ne i prema svima kao cjelini, nije zapreka za utvrđenje suvlasništva u navedenom omjeru. ( Tako i ŽS Slavonski Brod Gž-737/2020)

18. Budući se tužitelj u tužbi poziva na posjed unazad 100 godina to se sukladno odredbi čl. 388 st.2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09,153/09) stjecanje, promjena pravnih učinaka i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog Zakona procjenjuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka, pa se primjenjuju pravna pravila 1460. (dosjelost) Austrijskog općeg građanskog zakonika (dalje OGZ), a koja se primjenjuju temeljem odredbe čl. 4. Zakona o nevažnosti propisa donesenih prije 06.travnja 1941.godine i za vrijeme neprijateljske okupacije (Službeni list 84/46) i Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 06.travnja 1941.godine. Prema pravnom pravilu iz paragrafa 1460 OGZ temeljna pretpostavka za stjecanje prava vlasništva dosjelošću je savjesnost, odnosno zakonitost i poštenje.

19. Dosjelost je originarni način stjecanja prava vlasništva, jer pravni učinci nastupaju ipso iure, kada su ispunjene sve pretpostavke za dosjelost.

20. Sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazima svjedoka C. i B. kao uvjerljivim, životnim i logičnim, a isti su suglasni i podudaraju se s drugim dokazima izvedenim u ovom postupku.

Stoga, iz iskaza svjedoka koje je sud prihvatio proizlazi da je predmetnu nekretninu u predjelu zvanom O. diobom u obitelji pripala majci tužitelja. Nadalje, nije sporno da je predmetna dioba izvršena 1970. među nasljednicima pok. L. B. pok. A. (upisanog posjednika) i to D., L., T., D. i V.. Nije

sporno niti to da je predmetna nekretnina diobom pripala D. Đ. ud

V., majci tužitelja.

21. Nadalje, iz iskaza svjedoka C. I. ( u vrijeme davanja iskaza star 83 godine) proizlazi da je predmetna nekretnina oduvijek u posjedu obitelji i to od njegovog djeda L. B., rođenog 1882. pa do danas tužitelja.

22. Osim toga, uvidom u povijesni izvod iz katastra utvrđeno je da je predmetna nekretnina bila u posjedu prednika tužitelja ( L.) 1959. te nadalje, diobom pripala majci tužitelja te darovanjem tužitelju.

23. Nadalje, u ovom postupku je utvrđeno da je nekretnina bila predmet diobe u obitelji prednika tužitelja te da je diobeni zapisnik sačinjen 1970. pa valja reći pa valja reći i to da u konkretnom slučaju obzirom je sporazum o diobi nastao u vrijeme važenja pravnih pravila OGZ-a tada valja primijeniti odredbu čl. 388.st.2 ZVDSP prema kojoj stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka, te reći da isti proizvode pravni učinak tek ako su izvršeni. Prema tome, primjenom tada važećih pravnih pravila OGZ-a i to paragrafa 380. ( primjenjuje se temeljem Zakona o nevažnosti propisa donesenih prije 06. travnja 1941. godine „Službeni list“ 84/46), te Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 06. travnja 1941. godine „Narodne novine“ 73/91) za zakonit način (modus) stjecanja prava vlasništva nekretnina temeljem pravnog posla priznaje se i predaja posjeda, dakle tradicija.

24. Prema tome, predmetni pravni posao proizvodi pravne učinke ako je ispunjen, pri čemu je tužitelj dokazao, iskazima svjedoka te materijalnim dokazima, da je ugovor izvršen, dakle, da je njegov prednik stupio u posjed predmetne nekretnine. Stoga, tužitelj nije imao razloga posumnjati da mu stečeno pravo pripada, s tim da sud smatra u dvojbi da je posjed pošten, a na tuženiku je, ukoliko to pravo osporava, da dokaže suprotno sukladno odredbi čl. 221.a ZPP-a. Nadalje, i prema pravnom pravilu iz paragrafa 326 bivšeg OGZ-a tko drži iz uzroka vjerojatnih da je njegova stvar koju posjeduje jest pošteni posjednik. Nepošteni posjednik jest onaj koji zna ili iz okolnosti mora misliti da je tuđa stvar koju posjeduje. Po pravnom pravilu iz paragrafa 328 OGZ-a presumira se da je posjed pošten. Tako i danas čl.18.ZV propisuje da je pošteni posjednik onaj koji nije znao niti morao znati, niti obzirom na okolnosti imao razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, s tim da se sukladno st.5. istog članka posjed smatra poštenim osim ako se dokaže suprotno. Budući tuženik ranije nije osporavao, a u ovoj parnici ničim nije dokazao, a sukladno čl.221a ZPP primjenom pravila o teretu dokazivanja, teret dokaza je na onome koji tvrdi suprotno, dakle na tuženiku da dokaže svoju tvrdnju, što isti nije učinio, zbog čega je njegov prigovor nesavjesnosti posjeda neosnovan ( tako i Vs Rev 2526/1990).

25. Nadalje, u vrijeme potrebno za dosjelost današnjem posjedniku uračunava se vrijeme posjedovanja njegova prednika uvažavajući, dakako kvalitetu posjeda prednika tužitelja.

26. Naime, iz svih izvedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da je predmetna nekretnina u obitelji više od 100 godina odnosno počevši od pradjeda L. rođenog u 19.st. pa do danas s time da je istu diobom stekla majka tužitelja te da je istu darovala tužitelju.

27. Naime, ni majka tužitelja nije imala razloga posumnjati u to da nije vlasnik budući je predmetnu nekretninu naslijedila od oca pa je istu stekla u dobroj vjeri.

28. Pri tome, valja navesti da činjenica da je netko upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik određenih nekretnina predstavlja samo predmnijevu o vlasništvu te osobe koja svakako otpada ako drugi čije stjecanje nije bilo upisano u zemljišne knjige dokaže da ima valjanu osnovu i način stjecanja te nekretnine (tako i Županijski sud u Splitu; Gž-1543/2015).

29. No budući ni upis u katastar nije dokaz o vlasništvu u ovom postupku je iz iskaza svjedoka C. I. kojem je sud poklonio vjeru kao uvjerljivom nedvojbeno utvrđena kvaliteta posjeda prednika tužitelja L. B. pok. A. koji je predmetnu nekretninu držao u samostalnom i nesmetanom posjedu te su istog naslijedili djeca i unuci koji su izvršili diobu pa je od tada predmetna nekretnina u posjedu prednika tužitelja ( majke D.) koja je istu stekla u dobroj vjeri nasljeđivanjem i diobom u obitelji, te je ista od trenutka diobe koja je u cijelosti izvršena u zakonitom, istinitom i savjesnom posjedu predmetne nekretnine, a tužitelj je također u zakonitom, istinitom i savjesnom posjedu predmetne nekretnine koju je stekao za života od majke darovanjem 1981. na koje se primjenjuju pravna pravila iz paragrafa 938 OGZ-a, ( primjenjuje se temeljem Zakona o nevažnosti propisa donesenih prije 06. travnja 1941. godine „Službeni list“ 84/46), te Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 06. travnja 1941. godine „Narodne novine“ 73/91; pogodba kojom se kakova stvar daruje bez platje, zove se darovanje.

30. Sukladno paragrafu 943 OGZ-a kojim je propisana forma ugovora o darovanju „iz darove pogodbe koja je učinjena samo usmeno bez prave predaje darovane stvari, daroprimac ne zadobiva nikakova tužbenog prava. Ovo pravo treba da je na pismenoj ispravi osnovano.“ Dakle, potrebna je pisana forma ugovora o darovanju, a sve i da nije tako navodi se da je valjano usmeno darovanje uz izvršenu predaju stvari (VSH Rev-415/90 od 28.6.1990.g.).

31. Na temelju naprijed navedenog proizlazi da je tuženik u zakonitom, istinitom i savjesnom posjedu predmetne nekretnine do danas unazad 40 godina.

32. Budući se tužitelji poziva na dosjelost kao pravni osnov stjecanja prava vlasništva nad predmetnim nekretninama tada valja reći da se u ovom predmetu primjenjuju odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09,153/09) o stjecanju prava vlasništva dosjelošću sadržane u člancima 159. i 160. u kojima je propisano da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari kroz zakonom određeno vrijeme, te da takav samostalni posjed ima zakonom određenu kakvoću i da neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, s tim da se za redovnu dosjelost traži da je posjed kvalificiran, odnosno, zakonit, istinit i pošten (čl. 159.st.2), dok je za izvanrednu dosjelost dovoljno da je posjed pošten (čl. 159.st.2) s tim da s poštenje presumira (čl.18.st.5), u vezi s tim i vrijeme potrebno za dosjelost razlikuje se, pa tako za redovnu dosjelost vrijeme dosjelosti za nekretnine iznosi 10 godine(čl.159.st.2), dok se za izvanrednu dosjelost, tj. za stjecanje prava vlasništva nekretnine izvanrednom dosjelošću zahtijeva dulje vrijeme koje iznosi 20 godina (čl.159.st3.), a za stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave, jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i za stvari u vlasništvu države ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe dvostruko dulje vrijeme od onoga predviđenog u st.2. i 3. istog članka.

Dakle, za zakonitog, istinitog i poštenog posjednika stvari iz čl. 159.st.4. vrijeme dosjelosti iznosi 20 godina, a za barem poštenog posjednika iznosi 40 godina.

33. Obzirom se radi o nekretnini koja je na dan 08.listopada 1991.godine bila društveno vlasništvo valja reći da vrijeme potrebno za dosjelost na nekretninama u društvenom vlasništvu počinje teći od dana stupanja na snagu Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91), dakle, od 08.listopada 1991.godine, dok se vrijeme proteklo prije tog dana ne uračunava u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću sukladno odredbi čl. 388.st.4. ZV.

Naime, sukladno odredbi čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91) nije se moglo stjecati pravo vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu, koja okolnost predstavlja zastoj dosjelosti sukladno odredbi čl. 30 istog Zakona.

34. Dakle, vrijeme koje se ne uračunava u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću je razdoblje od 06.travnja 1941.godine do 08.listopada 1991.godine.

35. Međutim, ukoliko je rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću počeo teći prije 06.travnja 1941.godine tada sukladno odredbi čl. 388.st.2 ZV-a primjenjuju se pravna pravila OGZ-a iz paragrafa 1451-1493, a temeljem odredbe čl. 4. Zakona o nevažnosti propisa donesenih prije 06.travnja 1941.godine i za vrijeme neprijateljske okupacije (Službeni list 84/46) i Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 06.travnja 1941.godine. Sukladno tome, a prema pravnom pravilu iz paragrafa 1472 OGZ-a moguće je bilo steći pravo vlasništva dosjelošću na nekretninama u državnom, crkvenom i općinskom vlasništvu te vlasništvu neprofitabilnih (dobrotvornih) pravnih osoba tek protekom 40 godina.

36. Dakle, ako je već do 06.travnja 1941.godine počeo teći rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, isti nakon 08.listopada 1991.godine nastavlja teći u skladu s prijašnjim propisima, u konkretnom slučaju to je OGZ, ali ne dulje nego što bi trebao isteći rok previđen Zakonom o vlasništvu.

37. Budući je potrebno da uz navedene utvrđene kvalitete posjeda ( savjesnost, zakonitost) protekne i vrijeme potrebno za dosjelost to valja reći, da je za zakonitog, istinitog i savjesnog posjednika nekretnine sukladno odredbi čl. 159.st.4 ZV potrebno proteći dvostruko vrijeme od onog iz stavka 2. i 3. istog članka.

38. U konkretnom slučaju proizlazi da je prednik tužitelja ( Luka) predmetnu nekretninu posjedovao dovoljno dugo da je mogao steći pravo vlasništva dosjelošću prije 1941., no sve i da nije tako tužitelj nesporno, uračunavanjem vremena posjedovanja počevši od pradjeda L. rođenog 1882. pa do danas, nesmetano posjeduje predmetnu nekretninu, te je isti preko prednika ( djeda i majke koja je predmetnu nekretninu stekla diobom među sunasljednicima) do danas u neprekidnom savjesnom posjedu predmetne nekretnine zapravo više od 100 godina, slijedom čega su u konkretnom slučaju ispunjene sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva bilo redovnom bilo izvanrednom dosjelošću sukladno odredbi čl. 159.st. 4 ZV.

39. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odnosu na početak računanja roka dosjelosti za nekretnine koje su bile u društvenom vlasništvu u odluci broj Rev- 291/14 od 17. travnja 2018. zauzeo pravno shvaćanje da kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4.i 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.

40. Naime, člankom 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/1991 od 8. listopada 1991.) stavljen je izvan snage čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.

41. Nadalje, Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96) iz 1996. je u članku 388. st. 4. bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

42. Dana 17. studenoga 1999. godine, Ustavni sud je ukinuo čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. godine (odluke br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I- 1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999., "Narodne novine", broj 137/99 od 4. prosinca 1999.).

43. Navedeno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske doneseno je na temelju shvaćanja zauzetog u presudama Europskog suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske i Gashi protiv Hrvatske) vezano uz propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredbi, a to je:

"U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes."

44. Slijedom iznijetog, u vrijeme potrebno za dosjelosti na nekretninama koje su se na dan 8. listopada 1991. nalazile u društvenom vlasništvu uračunava se i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba.

45. Slijedom iznijetog, proizlazi da se upravo na tužitelju kao savjesnom stjecatelju ispunjene pretpostavke (da je posjed zakonit, istinit, pošten ili barem pošten i da traje neprekidno zakonom određeno vrijeme) stjecanja prava vlasništva dosjelošću dugogodišnjim posjedovanjem predmetne nekretnine počev od L. rođenog 1882., preko majke D. Đ. do danas tužitelja. Dakle, utvrđeno je da se predmetna nekretnina oduvijek smatrala tužiteljevom te da nije postojao nikakav interes trećih. Slijedom navedenog, utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o osnovanom zahtjevu tužitelja da se stogodišnji faktični posjed pretvori u pravo vlasništva.

46. U ovom postupku također je nedvojbeno utvrđeno da tužiteljev posjed ima ovu kakvoću koja se traži za dosjelost pa da je tužitelj uračunavanjem vremena posjedovanja svojih prednika mogao steći pravo vlasništva dosjelošću protekom 100 godina neprekidnog posjedovanja, ( naravno, uračunavajući i vrijeme proteklo od 6.travnja 1941.godine do 8.listopada 1991.godine) jer sve okolnosti upućuju da isti samostalno posjeduju predmetnu nekretninu od prije 1941. do danas koje pravo im nitko treći nije osporavao niti u ovom postupku.

47. Slijedom navedenog, tužitelj je dokazao da su se upravo na njemu ispunile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću jer je utvrđeno je da je predmetnu nekretninu kontinuirano posjeduje obitelj tužitelja unazad 100 godina koje vrijeme je sukladno odredbama OGZ-a odnosno odredbama ZV potrebno da se ispune pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na strani tužitelja budući zakon propisuje 40 godina kontinuiranog posjeda.

48. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

49. Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 i čl.155. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku sukladno vrijednosti predmeta spora (100.000,00 kn) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („ Narodne novine broj 91/04, 37/05,59/07) Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 148/09) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14) slijedom čega je priznat trošak sastava tužbe, te pristupa na ročište od 12.10.2016., 7.ožujka 2017., 8.svibnja 2017., 10.7.2017., 5.11.2018., 14.1.2019., 12.3.2020., 23.6.2020., 27.8.2020. i 18.svibnja 2023., po 100 bodova, odnosno sveukupno 1000 bodova, što pomnoženo sa vrijednosti 1 bod = 15,00 kuna iznosi 15.000,00 kuna (Tbr 50) uvećano za PDV 25 % iznosi 3750,00 kuna ukupno iznosi 18.750,00 kuna, preračunato 2.488,55 eura. Na tako određeni trošak, tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate po stopi iz čl. 29.st.2 ZOO, a temeljem čl. 30.st.2 Ovršnog zakona („Narodne Novine“ broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08, 112/12, 25/13 i 93/14; dalje OZ), slijedom čega je odlučeno kao u točki II izreke.

50. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

Split, 6.srpnja 2023.

Sutkinja

Maja Anušić v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u Splitu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri primjerka u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude (čl. 348. st. 1. ZPP-).

Dna:

-pun.tužitelja

-zz tuženika

-spis

.