REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 37 Pž-82/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, sutkinje izvjestiteljice i Marine Veljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ANTUN SVAT iz Grubišno Polja, Petra Preradovića 11, OIB 79072115657, zastupan po punomoćniku Zlatku Gregurić, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Zlatko Gregurić, Tatjana Figač-Gregurić, Hrvoje Mladinić u Bjelovaru, protiv tuženika SEBASTIJAN d.o.o. u stečaju, Grubišno Polje, Ivana Nepomuka Jemeršića bb, OIB 62337692509, zastupan po stečajnoj upraviteljici Snježani Hoop, a ona po punomoćnici Patricii Đurić odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja osnovanosti osporene tražbine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-124/2020-31 od 14. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj 6. srpnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-124/2020-31 od 14. listopada 2022.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova odgovora na žalbu u iznosu od 5.049,27 eura / 38.043,75 kn.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud presudom citiranom u izreci odbio tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se utvrdi osnovanim njegova tražbina u iznosu od 2.029.728,39 kn kao tražbina drugog višeg isplatnog reda te je odlučeno o naknadi troškova postupka.

2. Iz obrazloženja u bitnome proizlazi da je tužitelj prijavio u stečajnom postupku svoje potraživanje kao potraživanje II. višeg isplatnog reda s osnove pozajmice. Sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da su uplate na račun tuženika bile u razdoblju od 21. listopada 2005., kada je račun otvoren do 1. ožujka 2009. u sveukupnom iznosu od 127.000,00 kn, a u razdoblju od 1. ožujka 2009. do zatvaranja računa prednika tuženika u iznosu od 429.433,40 kn, time da je uplata iznosa od 395.439,40 kn evidentirana dana 23. veljače 2010., zatim uplata iznosa od 20.000,00 kn evidentirana dana 3. ožujka 2009., pa uplata iznosa od 13.000,00 kn evidentirana dana 3. ožujka 2009. i uplata od 1.000,00 kn evidentirana dana 3. ožujka 2009., odnosno sveukupno je evidentirano uplata od strane sada tužitelja predniku tuženika u iznosu od 556.433,40 kn, a sve sa naznakom pozajmica. Sud je utvrdio osnovanim prigovor zastare s obzirom da je tužitelj predniku tuženika taj iznos pozajmio u razdoblju od 26. travnja 2006. pa do 23. veljače 2010., pa je svakako protekao opći zastarni rok od 5 godina od tada pa do utuženja tijekom 2020. odnosno do prijave ove tražbine u stečaju tijekom 2020., sve sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), dok za preostali dio tražbine u visini od 1.473.294,99 kn, tužitelj nije dokazao da je izvršio u tom iznosu pozajmice predniku tuženika a naročito iz razloga jer ne postoje evidentirane izvršene uplate tih iznosa od strane tužitelja na račun prednika tuženika, zbog čega sud nije uvažio kao vjerodostojan dokaz potvrdu od 13. rujna 2019. a koju potvrdu je kao zakonski zastupnik prednika tuženika ovjerio štambiljem prednika tuženika i potpisao svojeručno sada tužitelj Antun Svat o priznanju duga u iznosu od 2.029.728,39 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom u kojoj navodi da je taj novčani iznos proknjižen kao njegova pozajmica odnosno pozajmica Antuna Svata predniku tuženika društvu Sebastijan d.o.o., jer je očigledno da na taj način tužitelj Antun Svat kao zakonski zastupnik prednika tuženika sam sebi Antunu Svatu priznaje postojanje duga temeljem pozajmice od strane prednika tuženika, kojeg je on u to vrijeme bio direktor a da nema dokaza o stvarno izvršenim uplatama te pozajmice u osporenom iznosu od 2.029.728,39 kn, od strane fizičke osobe Antuna Svata sada tužitelja predniku tuženika Sebastijan d.o.o.

3. Tužitelj je protiv presude izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka te u žalbi u bitnome ističe da sud nije uzeo u obzir navode iz dopisa Ministarstva financija te da je tužitelj nikada nije odrekao pozajmica koje je dao društvu a sud je odbio izvođenje dokaza saslušanjem Rajka Vučemilovića koji je vlasnik računovodstvenog servisa te je tako onemogućio tužitelja u raspravljanju, pored toga je društvo izdalo potvrdu o postojanju duga. Stoga predlaže da ovaj sud uvaži žalbu i preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev a podredno da presudu ukine i vrati predmet na ponovno suđenje.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da žalba nije osnovana te ju predlaže odbiti i potražuje naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 5.049,27 eura / 38.043,75 kn.

5. Iako je dio žalbenih navoda osnovan, uz pravilnu primjenu materijalnog prava je jednako trebalo odlučiti o tužbenom zahtjevu.

6. Presudu u pobijanom dijelu je ovaj drugostupanjski sud ispitao u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. i čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja dao je razloge o svim odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i neproturječni, te ne postoji proturječnost između razloga i sadržaja spisa, pa je stoga presudu moguće ispitati, a zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

8. Osnovano žalitelj ističe da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio tijek zastare, jer kod ugovora o pozajmici zastara obveze povrata zajma ne počinje teći od dana kada je dan zajam, već od dana kada je isti trebalo vratiti. Pored toga, tužitelj je dostavio i potvrde iz kojih proizlazi da je postojanje duga priznato, stoga je došlo i do prekida tijeka zastarnog roka, nakon kojeg je zastarijevanje ponovno počelo teći.

9. Iz spisa i pobijane odluke proizlazi da tužitelj traži da se utvrdi postojanje njegove tražbine na ime danih zajmova kao tražbine drugog višeg isplatnog reda. No, temeljem čl. 139. st. 1. t. 5. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 71/15 i 104/17; dalje: SZ) je propisano da se nakon tražbina viših isplatnih redova, kao tražbine nižih isplatnih redova namiruju tražbine za povrat zajma kojim se nadomješta kapital nekoga člana društva ili odgovarajuće tražbine.

10. Iz navoda u tužbi proizlazi da tužitelj tvrdi da je kao vlasnik i zakonski zastupnik društva davao pozajmice društvu Sebastijan d.o.o. i to u iznosu od 2.029.728,39 kn u razdoblju od 2006. – 2020. Temeljem čl. 408. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00., 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 152/11 - službeni pročišćeni tekst, 111/12, 125/11, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22 i 18/23; dalje: ZTD) je u bitnome propisano da član koji društvu u vrijeme kad je ono u krizi umjesto da mu pribavi vlastiti kapital, kada bi mu ga inače uredni gospodarstvenici trebali pribaviti, dade zajam, može u stečajnom postupku ostvarivati zahtjev za povrat zajma samo kao stečajni vjerovnik nižeg isplatnog reda. Dakle, na tužitelju kao direktoru i članu društva je bio teret dokaza da su predmetne pozajmice tražbina drugog višeg isplatnog reda, a ne nižih isplatnih redova.

11. Uvidom u spis i iz navoda samog tužitelja proizlazi da je tužitelj davao pozajmice društvu Sebastijan d.o.o. i to od njegovog osnutka a da nije predmetne pozajmice društvo nikada vratilo tužitelju. Dakle, iz navedenog proizlazi da je društvo bilo u takvom materijalnom stanju da nije bilo u stanju vratiti primljeni zajam tužitelju, pa evidentno proizlazi da je konkretno društvo bilo u krizi. Naime, ako se zajam nije mogao niti djelomično vratiti dugi niz godina, onda je jedini logični zaključak da je stanje društva takvo da nije u mogućnosti vratiti primljeni zajam te da je društvo u krizi.

12. Prema čl. 219. ZPP-a, svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, pa ukoliko u tome ne uspije, njezin zahtjev za pružanje pravne zaštite valja odbiti. Pravila o teretu dokazivanja su u osnovi pravila materijalnog prava koja su mjerodavna za ocjenu osnovanosti istaknutog zahtjeva ili navoda.

13. Prema čl. 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

14. Dužnost je stranaka da u parnici iznesu činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlažu dokaze kojima se te činjenice mogu utvrditi. Predlaganjem efikasnih dokaza stranka ostvaruje povoljne izglede za svoj uspjeh u parnici. Kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje, nužno je primijeniti pravila o teretu dokazivanja. Ta pravila obavezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava: idem est non esse aut non probari (svejedno je: ne postojati ili ne biti dokazan).

15. Slijedom navedenog, a kako je tužitelj već u samoj tužbi istaknuo da je davao pozajmice društvu sukcesivno od dana osnivanja pa do 2020. godine, a koje pozajmice mu nikada nisu vraćene jedini mogući zaključak je da je društvo bilo u krizi. Naime, sam tužitelj je naveo da je davao pozajmice društvu od 2006. godine te je davao nove pozajmice iako mu ranije nisu bile vraćene. Stoga je jedini zaključak da je društvo Sebastijan d.o.o. bilo u krizi, te da je ovo tražbina nižeg isplatnog reda. Kako iz spisa i dokumentacije proizlazi da u ovoj pravnoj stvari vjerovnici nižih isplatnih redova nisu uopće pozvani da prijave svoje tražbine, stoga će tužitelj moći svoju tražbinu na ime povrata zajma (koji nadomješta kapital) moći ostvariti ako/kada budu pozvani da prijave svoje tražbine vjerovnici nižih isplatnih redova.

16. Pravilna je i odluka o trošku kako po osnovi, u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, tako i po visini u smislu odredaba čl. 155. ZPP-a jer je sud prvog stupnja u pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a.

17. Zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka je sud odbio iz razloga što ta radnja nije bila nužna za uspjeh u postupku.

18. Kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu je valjalo odbiti i potvrditi pobijanu odluku, sukladno odredbi čl. 368. st. 1. i 2. ZPP-a.

Zagreb, 6. srpnja 2023.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić, v.r.