REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 28 Pž-2229/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja, i Marine Veljak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SERVICE 4 YOU HOTEL MANAGEMENT Kft. iz Republike Mađarske, Budimpešta, Filler utca 84/a, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Staničić, odvjetnik u Splitu, Ivana Gundulića 26 A/II, protiv tuženika HOTEL HVAR d.o.o., OIB 94905144054 iz Jelse, Jelsa 893, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Budimir & partneri d.o.o. u Splitu, Bihaćka 2A, radi isplate 756.933,97 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-716/2017-27 od 17. siječnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 6. srpnja 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-716/2017-27 od 17. siječnja 2020. u točkama I. i II. izreke te u točki III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 6.907,39 EUR / 52.043,75 kn.

Obrazloženje

1. Presudom označenoj u izreci ove presude prvostupanjski sud je odbio (kao neosnovan) tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda da naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 756.933,97 kn (100.462,40 EUR) s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 1. prosinca 2016. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka I. izreke presude). Istom presudom prvostupanjski je sud odbio (kao neosnovan) i podredni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da sud naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 756.933,97 kn (100.462,40 EUR) s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od podnošenja tužbe do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka II. izreke presude) dok je rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi naložio tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 52.043,75 kn, a odbio zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 14.818,75 kn (točka III. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da, premda su stranke sklopile Ugovor o pružanju kompletnih menagement usluga te premda je tužitelj za vrijeme trajanja tog ugovora obavljao određene usluge tuženiku, tužitelj nije dokazao postotak izvršenja izvedenih radova i pruženih usluga pa mu stoga sud nije mogao priznati utuženu naknadu. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbi članka 154. i 155. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je iz svih žalbenih razloga; s obzirom na to da iz žalbe nije vidljivo koji dio presude tužitelj pobija žalbom, ovaj sud sukladno odredbi članka 365. stavka 1. Zakona o parničnom postupku smatra da tužitelj žalbom ne pobija dio točke III. izreke kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 14.818,75 kn jer je u tom dijelu tužitelj uspio u sporu. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev jer tužitelj u postupku nije uspio dokazati kako je uistinu ispunio odredbe ugovora nesporno sklopljenog s tuženikom. Tužitelj ističe da je s tuženikom sklopio Ugovor o pružanju menagement usluga te da su određene radnje u smislu tog ugovora obavljene od strane tuženika, a tužitelj je pozivajući se na odredbe ugovora ispostavio račun tuženiku sukladno ugovornim uglavcima. Premda je tuženik osporavao postojanje ikakvog ugovora te poduzimanje ikakvih radnji od strane tužitelja, tužitelj je dokazao postojanje ugovora i postupanje u skladu s ugovorom te činjenicu da je tuženik primio ispunjenje, a to sud čini nespornim. Provedeno je i vještačenje po vještaku Jeri Brkanu, no sud na kraju zaključuje da nema adekvatna znanja kako bi procijenio jesu li uistinu ispunjene odredbe ugovora te naglašava da tužitelj nije predložio nijedno dokazno sredstvo iz kojeg bi sud mogao tu činjenicu nedvojbeno utvrditi. Žalitelj ističe da je predložio na desetke dokaznih materijala iz kojih bi se moglo zaključiti postojanje ugovora i ispunjenje ugovorne obveze od strane tužitelja, a neki od tih dokaza (iskazi svjedoka i samih stranaka) su čak i izvedeni pred sudom te je sud na temelju njih i utvrdio postojanje ugovora i ispunjenje od strane tužitelja kao i primitak ispunjenja od strane tuženika. Međutim, unatoč tome, sud radi zaokret i donosi odluku primjenom pravila o teretu dokazivanja; pri tome, žalitelj se poziva na odredbu članka 219. stavka 2. Zakona o parničnom postupku koju zakonsku odredbu sud nije primijenio. Osim toga, žalitelj navodi u žalbi što je sve tuženik tvrdio te da je pokušao osporiti postojanje ugovora, a kad mu to nije uspjelo, ispunjenje ugovora od strane tužitelja i primitak ispunjenja od strane tuženika. Tužitelj ističe da je unatoč navodima suda čitavo vrijeme inzistirao u tome da se utvrde točno obavljene radnje te da se izvrši isplata u skladu s ugovorom, a u tu je svrhu provedeno i vještačenje no nakon svega sud je odjednom odlučio kako on nema znanja i vještine da utvrdi bitne činjenice. Tužitelj predlaže da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske preinači presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev, a podredno eventualni tužbeni zahtjev te da obveže tuženika da tužitelju naknadi cjelokupne troškove postupka s pripadajućom kamatom, odnosno da ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu u točkama I., II. i (djelomično) III. izreke temeljem odredbe članka 365. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

4. Premda je tuženik u odgovoru na tužbu osporavao postojanje ugovora navodeći da su taj ugovor „interno potpisali” Tamas Pakuts i Klemm Balazs Lajosz, te da taj ugovor nije opskrbljen pečatima stranaka kao trgovačkih društava (str. 44. spisa), prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka pravilno ocijenio da su tuženik (kao naručitelj) i tužitelj (kao izvršitelj) 8. ožujka 2016. sklopili Ugovor o pružanju kompletnih management usluga (str. 26. - 34. spisa) na temelju kojeg je tužitelj bio dužan organizirati djelatnost temeljenu na hotelijerstvu s time da su stranke u članku IV. 2. tog Ugovora detaljno navele koje sve radnje je tužitelj bio dužan obavljati. Nadalje, stranke su člankom VI. 2. Ugovora ugovorile da su suglasne da za obavljanje djelatnosti izvršitelju pripada ugovorena cijena (pravilno, naknada) koja iznosi mjesečno 5,00% + PDV od ukupnog neto prihoda poslovanja tuženika, a što je tuženik dužan u roku od 8 dana nakon obračunskog mjeseca prema ispostavljenom računu uplatiti tužitelju putem bankovne doznake. Međutim, prema članku VII. 6. Ugovora ako bi tuženik raskinuo Ugovor prije isteka ili bi ga raskinuo nezakonito, tužitelj ima pravo na proporcionalan udio ugovorene cijene te ima pravo na odštetu što iznosi 5% od protuvrijednosti što pripada tužitelju od neto priloga naznačenog prema tužitelju (str. 32. spisa).

Nadalje, premda je tuženik dopisom od 19. kolovoza 2016. sa str. 8. i 9. spisa osporavao postojanje i valjanost ugovora, on je ujedno tim dopisom i raskinuo ugovor „zbog nekonzumiranja ugovora”, a činjenica da je predmetni ugovor tada raskinut između stranaka nije sporna. Slijedom navedenog, između stranaka je sporno je li tužitelj pružao ugovorene usluge tuženiku i, ako jeste u kojoj mjeri, te da li stoga tužitelj osnovano potražuje ugovoreni (odredivi) proporcionalni dio naknade od 5% ukupnog neto prihoda poslovanja tuženika uvećan za porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 8. ožujka 2016. do 25. kolovoza 2016.. Prvostupanjski je sud radi ispitivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva (i eventualnog tužbenog zahtjeva) proveo dokaz saslušanjem svjedoka Tamasa Pakutsa (str. 130. - 131. spisa), Klemma Balazsa (str. 131. - 132. spisa), Tonija Matkovića (str. 132. - 133. spisa), Gergaly Tamasa (str. 159. - 160. spisa) Supka Martona (str. 161. spisa) te je izveo i dokaz financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Jeri Brkanu (str. 166. - 170. i 263. spisa). Osim tih dokaza, prvostupanjski je sud proveo i dokaz uvidom u isprave priložene spisu te je na temelju tako provedenog postupka donio pobijanu presudu.

5. Prethodno, ovaj sud napominje da, iako je tužitelj postavio (i) eventualni tužbeni zahtjev o kojem je sud prvog stupnja također odlučio pobijanom presudom, taj tužbeni zahtjev je istovjetan glavnom tužbenom zahtjevu. Naime, eventualni tužbeni zahtjev je zapravo sadržan u glavnom zahtjevu jer tužitelj u eventualnom tužbenom zahtjevu potražuje identično glavno potraživanje koje se temelji na istoj činjeničnoj osnovi dok (samo) zatezne kamate na glavno potraživanje teku od kasnijeg datuma. Upravo zbog navedenog, premda je tužitelj postavio (i) eventualni tužbeni zahtjev, taj eventualni tužbeni zahtjev je zapravo ponovno postavljen glavni tužbeni zahtjev pa stoga sud prvog stupnja odbivši glavni tužbeni zahtjev pravilno nije trebao u obrazloženju presude posebno obrazlagati razloge za odbijanje eventualnog tužbenog zahtjeva tužitelja.

6. Nadalje, prvostupanjski je sud pravilno primijenio, kao mjerodavno pravo, pravo Republike Hrvatske. Naime, s obzirom na to da je Ugovor o pružanju kompletnih menagement usluga od 8. ožujka 2016. sklopljen prije 29. siječnja 2019. kada je sukladno odredbi članka 81. Zakona o međunarodnom privatnom pravu („Narodne novine” broj 101/17) taj Zakon stupio na snagu, to je u ovom predmetu za ugovor mjerodavno pravo kojeg su stranke izabrale sukladno članku 19. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (Narodne novine broj 53/91) i članku 3. stavku 1. Uredbe (EZ) broj 593/2008 Europskog parlamenta i vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu mjerodavnom za ugovorne obveze. Prema tome, budući da su stranke člankom VIII. 5. Ugovora o pružanju kompletnih menagement usluga od 8. ožujka 2016. ugovorile da u slučaju pitanja koja nisu regulirana tim ugovorom mjerodavni su zakoni važeći prema sjedištu naručitelja (dakle, tuženika), to je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo Republike Hrvatske.

7. Prvostupanjski je sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Naime, ovaj sud prvenstveno napominje da čak i u slučaju da je tužitelj dokazao da je izveo sve radnje upravljanja navedene u članku IV. 2. Ugovora o pružanju kompletnih menagement usluga od 8. ožujka 2016., tužitelj bi sukladno odredbama članka VI.2. i VII.6. tog Ugovora imao pravo samo na proporcionalan dio naknade od 5% ukupnog neto prihoda poslovanja tuženika uvećan za porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 8. ožujka 2016. do 19. kolovoza 2016. (dan raskida ugovora), a ne do 25. kolovoza 2016. što potražuje računom nazvanim „proforma faktura broj 172225669” sa str. 11. spisa. Naime, za razliku od razdoblja do 19. kolovoza 2016. za kojeg je tužitelj prema iskazima svjedoka dokazao da je obavljao neke radnje upravljanja (premda ne sve) iz Ugovora o pružanju kompletnih menagement usluga, tužitelj u ovom sporu za razdoblje od 19. kolovoza 2016. pa do 25. kolovoza 2016. nije dokazao da je poduzeo bilo kakvu radnju upravljanja sukladno navedenom Ugovoru.

Međutim, neovisno od navedenog, to jest čak i u slučaju da je tužitelj i nakon tuženikove izjave o raskidu ugovora pa do 25. kolovoza 2016. obavljao sve radnje upravljanja, prema mišljenju sudskog vještaka za financije Jere Brkana sa str. 170. spisa tuženik je u razdoblju od 1. travnja 2016. do 25. kolovoza 2016. ostvario ukupan prihod od 9.188.231,82 kn te bi stoga ugovorena naknada od 5% neto prihoda iznosila 459.411,59 kn, a što uvećano za porez na dodanu vrijednost prema stopi tog poreza od 25% iznosi 574.264,49 kn. Nadalje, premda sudski vještak Jere Brkan nije ispitivao tuženikov prihod u razdoblju od 8. ožujka 2016. do 31. ožujka 2016., iz tablice broj 6. njegovog nalaza proizlazi da se tuženikov prihod povećavao s približavanjem turističke sezone (i u samoj toj sezoni). Slijedom navedenog, budući da je općepoznata činjenica da trgovačka društva koja se bave turizmom na Jadranu ostvaruju najveći prihod u mjesecima turističke sezone, to čak i u slučaju kada bi tuženik u razdoblju predsezone od 8. ožujka 2016. do 31. ožujka 2016. ostvario identičan prihod kao i tijekom cijelog mjeseca travnja 2016. (227.862,31 kn), tužitelj bi sukladno članku VI. 2. Ugovora za to razdoblje mogao osnovano potraživati naknadu od 11.393,12 kn što s porezom na dodanu vrijednost ukupno iznosi 14.241,40 kn. Dakle, čak i pod pretpostavkom da je tužitelj u razdoblju od 8. ožujka 2016. do 25. kolovoza 2016. obavljao sve ugovorene radnje upravljanja, on bi za to razdoblje mogao osnovano potraživati naknadu (samo) u iznosu od 588.505,89 kn (s pripadajućim kamatama), a ne u iznosu od 756.933,97 kn što (s pripadajućim kamatama) tužitelj potražuje u ovom sporu.

8. Nadalje, premda je Ugovor o pružanju kompletnih menagement usluga neimenovani ugovor, a što i prvostupanjski sud pravilno navodi na str. 7. pobijane presude (str. 277. spisa), taj je ugovor po svojem sadržaju najsličniji ugovoru o djelu koji je propisan odredbama Zakona o obveznim odnosima (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2210/99 od 11. prosinca 1999. na koju odluku se i akademik Jakša Barbić pozvao u knjizi: Pravo društava, knjiga druga, Društva kapitala, četvrto izdanje, Organizator, 2007.; str. 143. spisa). To znači da za isplatu menagementske naknade valja na odgovarajući način primijeniti odredbe članka 590. - 619. tog Zakona.

Premda se člankom VI. 1. navedenog Ugovora u slučaju ispunjavanja tužiteljevih obveza prema ugovoru tuženik obvezao isplatiti ugovorenu cijenu/naknadu određenu (odredivu) člankom VI. 2. tog Ugovora, a za samu isplatu ugovorene naknade od 5% mjesečno (uvećane za porez na dodanu vrijednost) nije odlučan obim obavljenog posla u pojedinom mjesecu, sud prvog stupnja pravilno na temelju izvedenih dokaza saslušanja svjedoka smatra da je tužitelj samo djelomično ispunio svoje obveze zbog čega se nije ostvarila svrha tog ugovora – prvenstveno profitabilno poslovanje tuženika. Upravo zbog toga, mišljenje je ovog suda da bi tužitelj sukladno odredbi članka 617. Zakona o obveznim odnosima u ovom sporu mogao osnovano potraživati samo naknadu za one ugovorene radnje koje je poduzeo i čije je ispunjenje tuženik primio (i to u razmjeru s naknadom koja je određena/odrediva Ugovorom). Dakle, budući da stranke nisu ugovorile jediničnu cijenu za svaku pojedinačnu uslugu menagmenta, sud prvog stupnja pravilno smatra da u takvim okolnostima tužitelju bi trebala pripasti naknada koja odgovara količini i vrsti radova odnosno usluga koje je tuženiku pružio prilikom ispunjenja ugovora. Međutim, radi dokazivanja visine tužiteljeva potraživanja naknade za dio usluga koje je pružio tuženiku, tužitelj nije predložio izvođenje nikakvih dokaza, a što uostalom ni sam tužitelj u žalbi ne osporava. Upravo zbog navedenog, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 219. stavka 1. i članka 221.a Zakona o parničnom postupku odbio tužbeni zahtjev za isplatu utužene naknade u iznosu od 756.933,97 kn s pripadajućim kamatama (kao i eventualni tužbeni zahtjev).

U odnosu na tužiteljevo pozivanje u žalbi na odredbu članka 219. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, ovaj sud napominje da sud prvog stupnja nije trebao sukladno toj zakonskoj odredbi upozoriti tužitelja na dužnost iznošenja činjenica i predlaganja dokaza. Naime, s obzirom na to da su u ovom sporu obje stranke pravne osobe koja obavljaju registriranu djelatnost te da se radi o sporu u vezi s djelatnošću tužitelja, sud prema odredbi članka 11. stavka 2. Zakona o parničnom postupku nije dužan upozoriti stranku (tužitelja) koje parnične radnje može poduzeti u sporu.

Slijedom navedenog, tužiteljevu žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijane točke I., II. i (djelomično) III. izreke prvostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 6. srpnja 2023.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić