REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: 28 Pž-4287/2020-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, te doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i Marine Veljak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HOTELI KRK d.o.o. iz Krka, Ružmarinska 6, OIB 22639946935, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kovačević, Koren i Partneri iz Rijeke, Supilova 6/III, protiv tuženika VALAMAR RIVIERA d.d. iz Poreča, Stancija Kaligari 1, OIB 36201212847, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Bekina, Škurla, Durmiš i Spajić d.o.o. u Zagrebu, Preradovićeva 24, radi isplate iznosa od 134.456,00 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-788/2019-26 od 3. kolovoza 2020., u sjednici vijeća održanoj 6. srpnja 2023.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-788/19-26 od 3. kolovoza 2020.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova drugostupanjskog postupka kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 993.386,07 kn / 131.844,99 EUR s pripadajućim kamatama koje teku od 9. srpnja 2018. do isplate prema stopi tih kamata pobliže označenoj u izreci presude (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 64.420,00 kn s pripadajućim kamatama koje teku od 3. kolovoza 2020. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka II. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da tužitelj osnovano potražuje od tuženika utuženi iznos jer je dio nekretnine k.č. br. 13. k.o. Krk koju je tužitelj kupio od pravnog prednika tuženika bio u vlasništvu Republike Hrvatske sukladno članku 47. Zakona o privatizaciji („Narodne novine” broj 21/96) budući da taj dio nekretnine nije pretvorbom ušao u procijenjenu vrijednost društvenog kapitala pravnog prednika tuženika. Zbog navedenog, tužitelj koji je Republici Hrvatskoj isplatio iznos od 993.386,07 kn, sukladno članku 434. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 28/18 i 126/21) osnovano potražuje od tuženika taj iznos jer je tužiteljevo pravo vlasništva nekretnine bilo umanjeno osnovanim pravom Republike Hrvatske; podredno, sud smatra da bi tužitelj i prema članku 432. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima imao pravo potraživati isti iznos po osnovi sniženja cijene zbog pravnih nedostataka kupljene stvari. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.
2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 186.a, članka 158. stavka 1. i članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 432. stavka 1. i članka 434. Zakona o obveznim odnosima te članka 7. i 8. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine” broj 53/20). Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je odredba članka 432. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima neopravdana jer nije postojalo (niti je prijetilo) umanjenje ili ograničenje kupčeva, ovdje tužiteljeva, prava od strane treće osobe-Republike Hrvatske. Žalitelj smatra da podnošenje zahtjeva tužitelju za mirno rješenje spora ne predstavlja zahtjev kojim se tužiteljevo pravo u odnosu na predmetnu nekretninu umanjuje ili ograničava. Čak i podnošenje tužbe (koja nije podignuta) od strane Republike Hrvatske ne bi dovelo do umanjenja ili ograničenja tih prava, već bi to učinila samo pravomoćna presuda u takvom sporu. Odredba članka 432. Zakona o obveznim odnosima je uvjetovana upravo umanjenjem ili ograničenjem prava kupca. Nadalje, primjena članka 434. Zakona o obveznim odnosima je također neosnovana. Sud prvog stupnja pogrešno zaključuje da bi pravo Republike Hrvatske bilo očito osnovano, a to sud zaključuje iz priležećeg Geodetskog elaborata društva Nekretnine d.o.o. (str. 110. spisa – prilog A) kojeg su obje stranke pristale koristiti u ovom postupku. Sud je utvrdio da sporni dio nekretnine (1960 m² k.č. br. 13 k.o. Krk) koji je nastao pripajanjima predmetnoj čestici okolnih čestica (k.č. br. 10., 12 i 14 k.o. Krk) izvršenih tijekom 1997. godine nije bio unesen u temeljni kapital prednika tuženika pa stoga na tom dijelu nekretnine tuženik sukladno članku 390.a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine” broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) nije mogao steći vlasništvo koje bi tuženik potom mogao prenijeti tužitelju ugovorom o kupoprodaji. Nesporno je da je sporna površina (1960 m²) k.č. br. 13 upisana u zemljišne knjige temeljem prijemnog lista zaprimljenog pod brojem Z-332/97 dana 22. veljače 1997. (temeljem kojeg su toj čestici pripojeni dijelovi k.č.br. 10, 12 i 14 k.o. Krk), ali sud izvodi pogrešan zaključak da ti pripojeni dijelovi čestica ne bi bili unijeti u temeljni kapital prednika tuženika jer ta činjenica nije jasno vidljiva ni iz prethodno spomenutog Geodetskog elaborata. Žalitelj navodi dijelove obrazloženja pobijane presude te ističe da je nejasno je li uvećana površina čestice broj 13 od 3499 m² rezultat pripajanja dijela površine čestica 10, 12 i 14 ili je riječ o drugom razlogu uvećane površine. Žalitelj smatra da veći dio k.č. br. 10, manji dio k.č. br. 12 te tada postojeća k.č. br. 13 su čestice koje su ušle u pretvorbu pravnog prednika tuženika u jednom dijelu, a nejasno je da li upravo dio koji je ušao u pretvorbu baš taj dio koji je pripojen novoformiranoj čestici broj 13 površine 3499 m², a tu činjenicu sud nije ispitao ni utvrdio. Nadalje, žalitelj navodi da su u pretvorbu ušli samo dijelovi nekretnine k.č. br. 10, 12 i 14. Žalitelj ističe da nekretnina k.č. broj 10 nije bila u režimu društvenog vlasništva te u žalbi navodi što je ranije naveo u podnesku od 11. ožujka 2020.. Osim toga, prvostupanjski sud je pogrešno naveo da tuženik nije osporio tvrdnju tužitelja da je tužitelj isplatio Republici Hrvatskoj iznos od 993.386,07 kn dana 9. srpnja 2018. te da zato tužitelj ima pravo od tuženika kao prodavatelja zahtijevati isplatu tog iznosa. Žalitelj ističe da je osporio tužbeni zahtjev u cijelosti, kako u osnovi tako i u visini te da tužitelj ničim nije dokazao da je izvršio predmetnu isplatu; premda je tužitelj u podnesku od 12. rujna 2018. naveo da dostavlja potvrdu o uplati, takvu potvrdu tuženik ne nalazi u prilogu navedenog podneska niti ju je tužitelj dostavio kasnije tijekom spora. Zato tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik osporava i ocjenu prvostupanjskog suda da je tuženik propustio otkloniti zahtjev Republike Hrvatske prema tužitelju jer konkretni zahtjev Republike Hrvatske predstavlja zahtjev za mirno rješenje spora iz članka 186.a Zakona o parničnom postupku pa tuženiku nije jasno kako bi on ili bilo tko drugi mogao otkloniti takav zahtjev. Tuženik pobija i odluku o tijeku zateznih kamata ističući da u odnosu na razdoblje od 1. svibnja do 18. listopada 2020. ne teku kamate na iznose glavnog potraživanja i parničnog troška prema članku 7. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine” broj 53/20 i 93/20). Tuženik pobija i odluku o parničnom trošku ističući da je tužitelj prvotno utužio iznos od 1.005.327,50 kn (iznos za kojeg je tužitelj naveo da je kunska protuvrijednosti inicijalnog potraživanog iznosa od 134.456,00 EUR), povukao na iznos od 993.386,07 kn podneskom od 12. rujna 2018., a o tom povlačenju tužbe prvostupanjski sud nije odlučio te je stoga morao tuženiku dosuditi razmjerni iznos parničnog troška odnosno tužitelju dosuđeni iznos troška je trebao umanjiti za omjer u kojem tužitelj nije uspio u sporu. Tuženik predlaže Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske da preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te obveže tužitelja na naknadu parničnih troškova, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno postupanje prvostupanjskom sudu; tuženik potražuje trošak drugostupanjskog postupka u iznosu od 15.521,88 kn uvećan za pristojbu po odluci suda.
Žalba je dostavljena tužitelju na odgovor. Tužitelj u odgovoru na tuženikovu žalbu u bitnom navodi kako je evidentno da tuženik u žalbi ponavlja navode koje je iznosio tijekom prvostupanjskog postupka i to one koje se odnose na primjenu prava te one koje se odnose na činjenice na kojima je utemeljen pravni odnos između tužitelja, tuženika (njegova pravnog prednika) i Republike Hrvatske. Tužitelj navodi neprijeporne činjenice na kojima je utemeljena presuda te je sud na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo na kojem je utemeljena presuda. Tužitelj ponavlja da iz potvrde CERP koju sud navodi u presudi nedvojbeno proizlazi da upravo dio predmetne nekretnine u površini od 1960 m² nije obuhvaćen postupkom pretvorbe pravnog prednika tuženika pri čemu nije sporno da je povećanje predmetne površine upravo u površini za prijepornih 1960 m² izvršeno provedbom prijavnog lista Z-332/97 koji je zaprimljen u zemljišno knjižnom odjelu u Krku 22. veljače 1997. Zato su stranke u postupku pokušaja mirnog rješenja spora (do kojeg zbog opstrukcije tuženika nije došlo) sporazumno poduzele radnje koje su imale za cilj utvrditi kako je došlo do povećanja površine predmetne nekretnine za 1960 m², točnije koje su od okolnih čestica dijelom ili u potpunosti pripojene na dio predmetne nekretnine koji je bio uključen u postupak pretvorbe i privatizacije tuženikova pravnog prednika, posebno da li su prema postojećim ispravama tako pripojeni dijelovi bili uključeni u postupak pretvorbe i privatizacije. Upravo je to učinjeno i precizirano u nalazu i mišljenju vještaka Sandra Viškanića kojeg su stranka sporazumno angažirale upravo s tim ciljem, a iz kojeg proizlazi da su okolne čestice (i nadalje u vlasništvu tuženika) cijepanjem kojih je ta površina teoretski mogla bile pripojena na k.č. br. 13 ušle u pretvorbu pravnog prednika tuženika i to u slijedećim površinama: k.č. br. 10 u površini 232 m², k.č. br. 12 u površini 732 m² i k.č. br. 14. u površini 322 m² te sve te čestice i danas imaju istu površinu. Zato je neutemeljena tvrdnja tuženika jer nikakva pripajanja tih pretvorenih zemljišnoknjižnih čestica ili njihovih dijelova nisu ni mogla biti izvršena tim više što njihova ukupna površina od 1286 m² nije ni mogla biti „pridodana-dodana” predmetnoj čestici u površini od 1960 m². U odnosu na k.č. broj 10 tužitelj dodatno ističe da iz dokumentacije priložene spisu (i nalaza vještaka) ta nekretnina je u vrijeme pretvorbe imala veću površinu, ali je kao imovina pravnog prednika tuženika upravo u današnjoj površini od 232 m² bila uključena u postupak njegove pretvorbe. Tužitelj ističe da „nepretvorena” imovina ili dio te imovine postaje vlasništvo Republike Hrvatske pa je tužitelj sklopivši nagodbu s Republikom Hrvatskom želio izbjeći spor. To je tuženik znao te nije imao tužitelju što reći. Neosnovano je tuženikovo pozivanje u žalbi za Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti jer je tim Zakonom određen privremeni zastoj tih postupaka, a ne (ovog) parničnog postupka. Nadalje, iako je to pravno neodlučno, tužitelj ističe da je temeljem sklopljenog pravnog posla isplatio puni iznos kupoprodajne cijene za sve nekretnine koje su bile predmetom kupoprodaje (pa tako i za predmetnu nekretninu u punoj kvadraturi od 3499 m²) te da je on čim je zaprimio obavijest odnosno prijedlog Republike Hrvatske za mirno rješenje spora poduzeo sve radnje s ciljem utvrđivanja stvarnih činjenica o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva te je zatražio odgovarajuća činjenična utvrđenja, objašnjenja i isprave od tuženika te kada ih nije dobio, pokrenuo je postupak s ciljem saniranja štete ali i smanjenja štetnih posljedica. Tužitelj predlaže da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbije žalbu, a tuženika obveže na plaćanje troška odgovora na žalbu.
3. Tuženikova žalba nije osnovana.
Ispitavši pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, ali i pravilnom primjenom materijalnog prava je trebalo jednako odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
4. Iz spisa proizlazi nespornim da su tuženikov pravni prednik Zlatni Otok d.d. kao prodavatelj i tužitelj kao kupac 6. svibnja 2002. sklopili Ugovor o prodaji (str. 6.-9. spisa) kojim je tuženikov pravni prednik prodao tužitelju više nekretnina uključujući i nekretninu z.k. č. broj 13 – park površine 3499 m² koja je upisana u z.k. ul. 1056 k.o. Krk kao i da se tužitelj u zemljišnim knjigama upisao kao vlasnik predmetne nekretnine. Jednako tako, između stranaka nije sporno da je tužitelj 21. rujna 2016. zaprimio zahtjev za mirno rješenje spora kojim ga je Republika Hrvatska obavijestila da je u postupku pretvorbe tuženikova pravnog prednika predmetna nekretnina procijenjena u društveni kapital samo u površini od 1539 m² te da iz toga zahtijeva proizlazi da je raspolaganje dijelom te nekretnine u površini od 1960 m² bilo nevaljano jer je Republika Hrvatska izvanknjižni vlasnik 1960/3499 dijela kč. br. 13 k.o. Krk; u tom se zahtjevu za mirno rješenje spora Republika Hrvatska odnosno Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci pozvalo na odredbe članka 47. Zakona o privatizaciji i članka 58. stavka 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine” broj 145/10 i 70/12) te članka 65. stavka 4. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske („Narodne novine” broj: 94/13, 18/16, 89/17 i 52/18). Slijedom navedenog, a budući da je prodajna cijena iz predmetnog ugovora bila 68,60 EUR (u kunskoj protuvrijednosti) po m², to bi tužitelj Republici Hrvatskoj trebao isplatiti iznos od 134.456,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti pa je zato tužitelj tužbenim zahtjevom iz tužbe podnesene 19. rujna 2017. (dakle, u zakonskom roku iz članka 437. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima) zahtijevao sniženje cijene u navedenom iznosu da bi naknadno u podnesku od 5. veljače 2018. naveo i da ima pravo zahtijevati vraćanje onog što je platio trećem.
U odgovoru na tužbu tuženik je učinio nespornom i činjenicu da je (i) on zaprimio zahtjev za mirno rješenje spora te da je na nekretnini upisana zabilježba pokretanja postupka predlagatelja Republike Hrvatske, no smatrao je da tužiteljevo pravo vlasništvo time nije umanjeno jer sam zahtjev Republike Hrvatske za mirno rješenje spora ne predstavlja valjani dokaz umanjenja ili ograničenja prava vlasništva kupca u smislu odredbe članka 432. Zakona o obveznim odnosima; osim toga, tuženik je smatrao i da je tužiteljev tužbeni zahtjev preuranjen jer „pravo trećega ne može postojati samo na temelju apstraktne i općenite tvrdnje treće osobe o postojanju tog prava”. Tužitelj je u podnesku od 5. veljače 2018. osporio tuženikove navode ističući, između ostalog, da je tuženik mogao otkloniti „problem” tako što bi dostavio odgovarajuću dokumentaciju iz koje bi bilo vidljivo što je sve procijenjeno u društveni kapital i na takav način zaštititi tužitelja od Republike Hrvatske, a što tuženik nije učinio (str. 25. spisa). Naknadnim podneskom od 13. rujna 2018. tužitelj je iznio činjenicu da je 28. svibnja 2018. s Republikom Hrvatskom sklopio Ugovor o nagodbi te da je sukladno preuzetim obvezama iz tog ugovora 9. srpnja 2018. uplatio na račun Republike Hrvatske iznos od 993.386,07 kn slijedom čega je smanjio tužbeni zahtjev potražujući taj iznos s pripadajućim kamatama (str. 31. spisa); uz taj je podnesak tužitelj dostavio sudu i dopis Centra za restrukturiranje i prodaju od 4. studenoga 2015. iz kojeg proizlazi da je kč. br. 13. k.o. Krk zk. ul. 1056 procijenjena u površini od 1539 m² u postupku pretvorbe (str.32. spisa). Nadalje, premda je tužitelj u tom podnesku naveo da uz podnesak dostavlja i dokaz o uplati kojeg nije dostavio sudu u prilogu tog podneska, tuženik (suprotno svojim žalbenim navodima) tijekom cijelog postupka nije osporio činjenicu da je tužitelj 9. srpnja 2018. isplatio Republici Hrvatskoj iznos od 993.386,07 kn kojeg tužitelj u ovom sporu potražuje (i) prema članku 434. Zakona o obveznim odnosima. U podnesku od 1. listopada 2018. tuženik je potvrdio činjenicu da je u trenutku procjene u postupku pretvorbe predmetna nekretnina imala površinu od 1.539 m², no da je nakon parcelacije 1997. godine čestica broj 13 k.o. Krk imala površinu 3499 m² (str. 43. spisa).
Slijedom navedenog, budući da je između stranaka sporno je li predmetna površina od 1960 m² kao dio sadašnje nekretnine kč. broj 13 k.o. Krk bila vlasništvo tuženikova pravnog prednika odnosno je li ta površina u postupku pretvorbe uključena u vrijednost društvenog kapitala prednika tuženika, prvostupanjski je sud po suglasnom prijedlogu stranaka (str. 108. spisa) koristio kao dokaz geodetski elaborat broj 381/19 društva Nekretnine d.o.o. Ocjenom tog dokaza sud prvog stupnja je utvrdio da, premda su nekretnine kč.br. 10, 12 i 14 ušle u pretvorbu s površinama koje prema izvodima iz zemljišnih knjiga imaju i danas, preostali (raniji) dijelovi tih nekretnina koji su ušli u nekretninu kč. br. 13 nisu ušli u pretvorbu pravnog prednika tuženika. Zbog navedenog, prvostupanjski je sud ocijenio da dio kč. br. 13 od 1960 m² nije obuhvaćen pretvorbom pravnog prednika tuženika, pa zato pravni prednik tuženika prema ocijeni suda nije mogao steći vlasništvo tog dijela nekretnine prema članku 390.a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima već je izvanknjižni vlasnik tog dijela nekretnine Republika Hrvatska sukladno članku 47. Zakona o privatizaciji i članku 58. stavku 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom. Upravo zbog toga, prvostupanjski sud je pobijanom presudom usvojio tužbeni zahtjev tužitelja ocijenivši da tužitelj osnovano potražuje iznos kojeg je radi otklanjanja osnovanog prava treće osobe isplatio toj osobi.
5. Prethodno, ovaj sud napominje da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbe sada važećeg Zakona o obveznim odnosima umjesto odredbe ranijeg Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01). Naime, obvezni odnos između stranaka (tužitelja i pravnog prednika tuženika) je nastao na temelju Ugovora o prodaji koji je sklopljen 6. svibnja 2002., to jest prije 1. siječnja 2006. kada je (sada važeći) Zakon o obveznim odnosima stupio na snagu (članak 1165. tog Zakona). Upravo zbog navedenog, a sukladno članku 1163. stavku 1. tog Zakona na obvezni odnos između stranaka se ne primjenjuju odredbe tog Zakona nego odredbe ranijeg Zakona o obveznim odnosima. Međutim, s obzirom na to da su odredbe članka 430.-437. (sada važećeg) Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na odgovornost prodavatelja za pravne nedostatke stvari sadržajno identične odredbama članka 508.-515. ranijeg Zakona o obveznim odnosima, propust prvostupanjskog suda da primijeni navedene odredbe ranijeg Zakona o obveznim odnosima nije utjecao na pravilnost i zakonitost pobijene odluke jer bi i pravilnom primjenom odredbi tog Zakona valjalo jednako odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
6. Nadalje, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da je tužitelj ovaj spor pokrenuo unutar materijalnopravnog roka propisanog odredbom članka 515. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (članka 437. stavka 1. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima) kojim je propisano da se pravo kupca po osnovi pravnih nedostataka gasi istekom godine dana od saznanja za postojanje prava trećeg. Naime, s obzirom na to da je zahtjev za mirno rješenje Republike Hrvatske odnosno Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci tužitelj zaprimio 21. rujna 2016., a što je vidljivo iz tog zahtjeva sa str. 4. spisa u kojem ga treća osoba obavještava o postojanju prava izvanknjižnog vlasništva te osobe na dijelu nekretnine kč. br. 13 upisane u z.k. ul. 1056 k.o. Krk, a tužitelj je ovaj spor pokrenuo 19. rujna 2017., on je to učinio pravovremeno. Pri tome, pogrešno je pravno shvaćanje tuženika da je ovaj spor preuranjeno pokrenut zbog toga što treća osoba nije pokrenula spor pa da bi stoga trebalo sačekati okončanje tog spora (to jest, da tužitelj treba pokrenuti ovaj spor tek ako bi treća osoba uspjela u postupku kojeg bi ona pokrenula protiv tužitelja). Ovo stoga jer se u konkretnom slučaju radi o izvansudskoj evikciji budući da treća osoba Republika Hrvatska (neovisno od toga što je prije pokretanja ovog spora protekao tromjesečni rok za mirno rješenje spora) u tom roku (dakle, u roku od godine dana od tužiteljeva saznanja za pravo treće osobe) nije pokrenula spor radi ostvarenja svog prava protiv tužitelja (i tuženika) – zato ne dolazi do primjene odredba članka 515. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj tužitelj kao kupac mora, pod prijetnjom gubitka prava na osnovi pravnih nedostataka stvari, pokrenuti spor u roku od šest mjeseci nakon pravomoćnog okončanja postupka pokrenutog po tužbi treće osobe.
Jednako tako, pogrešno je pravno shvaćanje tuženika da nije postojalo (niti je prijetilo) umanjenje ili ograničenje tužiteljeva (kupčeva) prava od strane Republike Hrvatske. Naime, kako je Republika Hrvatska obavijestila tužitelja o svom pravu na nekretnini kč. br. 13 te je u zemljišnim knjigama ishodila upis zabilježbe da je pokrenut postupak radi mirnog rješenja spora, a što je vidljivo iz zemljišnoknjižnog izvatka sa str. 12. spisa, to je tužiteljevo pravo vlasništva predmetne nekretnine umanjeno neovisno o tome što mu nije oduzet ni ograničen posjed nekretnine.
7. Odredbom članka 508. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima je propisano da prodavatelj odgovara ako na prodanoj stvari postoji neko pravo trećeg koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije obaviješten, niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim pravom. Nadalje, člankom 509. istog Zakona je propisano kad se pokaže da treća osoba polaže neko pravo na stvar, kupac je dužan obavijestiti prodavatelja o tome, izuzev ako je to prodavatelju već poznato, i pozvati ga da u razumnom roku oslobodi stvar od prava ili pretenzije trećeg ili mu, kad su predmet ugovora stvari određene po roku, isporuči drugu stvar bez pravnog nedostatka. Prema članku 510. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima ako prodavatelj ne postupi po zahtjevu kupca, u slučaju oduzimanja stvari od kupca ugovor se raskida po samom zakonu, a u slučaju umanjenja ili ograničenja kupčeva prava kupac može po svom izboru raskinuti ugovor ili zahtijevati razmjerno sniženje cijene te (stavak 3. istoga članka) u svakom slučaju kupac ima pravo na naknadu pretrpljene štete. Osim toga, člankom 512. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima je propisano da kupac ima pravo pozvati se na prodavateljevu odgovornost za pravne nedostatke i kad je bez obavijesti prodavatelja i bez spora priznao očito osnovano pravo trećeg, dok prema stavku 2. istoga članka Zakona o obveznim odnosima ako je kupac isplatio trećem stanovitu svotu novca da bi odustao od svoga očitog prava, prodavatelj se može osloboditi svoje odgovornosti ako naknadi kupcu isplaćenu svotu i pretrpljenu štetu.
U konkretnom predmetu, a kako je ranije navedeno u ovoj odluci, tuženik je još u odgovoru na tužbu učinio nespornom činjenicu da je (i) on zaprimio zahtjev za mirno rješenje spora Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci broj N-DO-103/16-3 od 14. rujna 2016. kojim Republika Hrvatska traži uknjižbu prava (svog) vlasništva na 1960/3499 idealnog dijela nekretnine kč. br. 13 upisane u zk. ul. 1056 k.o. Krk. Time je tuženik nesporno saznao za pravo treće osobe slijedom čega tužitelj nije ni trebao u smislu članka 509. Zakona o obveznim odnosima posebno obavijestiti tuženika o pravu Republike Hrvatske i pozvati tuženika da u razumnom roku oslobodi stvari (dio predmetne nekretnine) od prava Republike Hrvatske.
8. Nadalje, prema podacima u spisu, nakon što je zaprimio navedeni zahtjev za mirno rješenje spora pa do pokretanja ovog spora odnosno čak niti do naknadnog tužiteljeva podneska od 13. rujna 2018. kojim je tužitelj obavijestio sud i tuženika da je s trećom osobom-Republikom Hrvatskom 28. svibnja 2018. sklopio Ugovor o nagodbi i, sukladno tom ugovoru, isplatio 9. srpnja 2018. Republici Hrvatskoj iznos od 993.386,00 kn tuženik nije poduzeo nikakve radnje da bi oslobodio stvar (dio nekretnine kč. broj 13 u površini od 1960 m²) od prava odnosno zahtjeva Republike Hrvatske. Naime, tužitelj je još u podnesku od 5. veljače 2018. sa str. 25. spisa naveo da „tuženik vrlo brzo može otkloniti problem dostavljanjem odgovarajuće dokumentacije iz koje će biti vidljivo što je procijenjeno u društveni kapital i na takav način zaštititi tuženika (pravilno, tužitelja) od Republike Hrvatske, što do danas nije učinio”, a tu činjenicu tuženik nije osporio; uostalom i u članku 1. Ugovora o nagodbi od 28. svibnja 2018. sa str. 34. spisa u kojem su stranke tog ugovora (tužitelj i Republika Hrvatska) suglasno utvrdile određene činjenice je navedeno da tuženik nije odgovorio na zahtjev Republike Hrvatske za mirno rješenje spora. Nadalje, premda su ovdje parnične stranke pokušale (izvansudskim putem) mirno razriješiti spor te su „zajednički dale izraditi” geodetski elaborat iz kojeg bi se utvrdilo koje su nekretnine uključene u postupku pretvorbe tuženikova pravnog prednika Zlatni otok d.d. (ovo je tužitelj naveo na ročištu od 18. veljače 2020., a tuženik nije osporio), tuženik u ovom sporu nije predložio izvođenje nikakvih dokaza iz kojih bi proizlazilo da je pokušao otkloniti pravo vlasništva Republike Hrvatske na dijelu nekretnine kč. broj 13 u površini od 1960 m² odnosno dostaviti/prezentirati Republici Hrvatskoj (Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci) određene dokaze iz kojih bi proizašlo da je predmetni dio nekretnine kč. broj 13 k.o. Krk u postupku pretvorbe unesen u društveni kapital njegova pravnog prednika.
Naprotiv, prema podacima u spisu nekretnina kč. broj 13 k.o. Krk je u vrijeme pretvorbe tuženikova pravnog prednika imala površinu od 1539 m² te se (u toj površini) vodila kao društveno vlasništvo. Nadalje, ta nekretnina je upravo u navedenoj površini procijenjena u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe tuženikova pravnog prednika, a što proizlazi iz dijela rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju klasa: UP/I-943-01/98-02/53, Ur. broj: 563-03-02/01-1999-5 od 20. prosinca 1999. sa str. 46. spisa (kojeg je upravo tuženik dostavio sudu uz svoj podnesak od 1. listopada 2018.) i iz dopisa Centra za restrukturiranje i prodaju od 4. listopada 2015. upućenog Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci (str. 32. spisa). Osim toga, iz geodetskog elaborata proizlazi da je provedbom prijavnog lista Z-332/97 koji je zaprimljen u zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Krku 22. veljače 1997. površina te nekretnine povećana na 3499 m² i to tako da je veći dio kč. broj 10, manji dio kč. broj 12 te veći dio kč. broj 14 pripojen novoformiranoj kč. broj 13 od 3499 m². Međutim, navedene nekretnine su prema geodetskom elaboratu na dan 24. veljače 1994. (dan kada je odobrena pretvorba) imale znatno veću površinu od one koje su ušle u pretvorbu. Tako je zk. č. broj 10 imala površinu od 2578 m², no u pretvorbu je ušla samo površina te nekretnine od 232 m², dok je zk. č. broj 12 ranije imala površinu od 841 m², a u pretvorbu je ušla površina te nekretnine od 732 m². Jednako tako, i nekretnina zk. č. broj 14 je imala površinu od 1604 m², no u pretvorbu je ušla samo površina te nekretnine od 322 m². Slijedom navedenog, premda su navedene nekretnine nesporno djelomično ušle u pretvorbu društvenog kapitala, one su ušle samo s površinama od 232 m², 732 m² i 322 m² odnosno u ukupnoj površini od 1286 m² (što je znatno manje od površine od 1960 m² za koliko je povećana površina zk. č. broj 13). Međutim, budući da zk. čest. broj 10, 12 i 14 nakon što se povećala površina zk.č. broj 13 imaju upravo površine od 232 m², 732 m² i 322 m², što proizlazi iz izvadaka iz zemljišnih knjiga priloženih geodetskom elaboratu od 3. rujna 2019. i 9. rujna 2019. te da je tuženik prema tim izvacima (i sada) upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik tih nekretnina, to je očito da navedene nekretnine u tim površinama nisu ušle u nekretninu zk. č. 13, nego su u tu česticu (djelomično) ušli (raniji) preostali dijelovi tih nekretnina čija vrijednost u postupku pretvorbe nije procijenjena u društveni kapital pravnog prednika tuženika. Osim toga, upravo zbog toga što je tuženik (i sada) vlasnik predmetnih nekretnina i to upravo u površinama koje su bile i procijenjene u vrijednost društvenog kapitala tuženikova pravnog prednika, očito je da te nekretnine (u sadašnjim površinama) nisu ni bile predmetom Ugovora o prodaji od 6. svibnja 2002..
Prema tome, upravo zbog činjenice da tuženik ničim nije otklonio (oslobodio) predmetnu nekretninu zk. č. broj 13 u dijelu od 1960 m² od prava Republike Hrvatske, kao i zbog toga što i prema dijelu rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju klasa: UP/I-943-01/98-02/53, Ur. broj: 563-03-02/01-1999-5 od 20. prosinca 1999. sa str. 46. spisa proizlazi da nekretnine zk. č. broj 10, 12 i 14 u ranije preostalim dijelovima (dakle u dijelovima koji „prelaze” površine od 232 m², 732 m² i 322 m²) nisu bili procijenjeni u društveni kapital pravnog prednika tuženika, to je tužitelj pravilno ocijenio da je treća osoba Republika Hrvatska ex lege postala izvanknjižni vlasnik dijela nekretnine zk. č. broj 13 površine 1960 m² temeljem članka 47. Zakona o privatizaciji kojim je propisano da dionice, udjeli, stvari i prava koji nisu procijenjeni u vrijednost društvenog kapitala pravne osobe na temelju Zakona o pretvorbi prenose se Hrvatskom fondu za privatizaciju, ako ne postoje razlozi za obnovu postupka odnosno ako prijenos ne utječe na postojeću tehnološku cjelinu kao i temeljem članka 58. stavka 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom prema kojoj zakonskoj odredbi nekretnine u vlasništvu Hrvatskog fonda za privatizaciju na dan 31. ožujka 2011. godine postaju vlasništvo Republike Hrvatske. Podredno, ovaj sud napominje da i prema odredbi članka 65. stavka 4. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske („Narodne novine” broj: 94/13, 18/16, 89/17 i 52/18) dio imovine koji nije procijenjen u postupku pretvorbe i privatizacije je suvlasništvo Republike Hrvatske i trgovačkog društva koje je pravni sljednik društvenog poduzeća koje je na toj imovini imalo pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja u idealnim dijelovima razmjerno veličini procijenjenog i neprocijenjenog dijela.
Slijedom navedenog, budući da je pravo (su)vlasništva treće osobe Republike Hrvatske na 1960/3499 dijela nekretnine zk.č. broj 13 u vrijeme podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora očito bilo osnovano, tužitelj je, nakon što je utvrdio osnovanim to pravo Republike Hrvatske sukladno odredbi članka 512. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima s Republikom Hrvatskom 28. svibnja 2018. sklopio Ugovor o nagodbi i na temelju tog ugovora je 9. srpnja 2018. isplatio Republici Hrvatskoj iznos od 993.386,00 kn kako bi ona odustala od svog prava (su)vlasništva (članak 4. Ugovora o nagodbi; str. 34. spisa). Upravo zbog navedenog, tužitelj prema članku 512. stavku 2. istog Zakona osnovano potražuje od tuženika isplaćeni iznos, a što pravilno smatra i prvostupanjski sud premda se taj sud u obrazloženju svoje presude pogrešno pozvao na odredbu članka 434. stavka 1. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima. Osim toga, tužitelj i prema članku 510. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima također osnovano potražuje utuženi iznos na ime sniženja cijene budući da je jedinična cijena m² nekretnine iz Ugovora o prodaji od 6. svibnja 2002. iznosila 68,60 EUR (u kunskoj protuvrijednosti), a što pomnoženo s površinom nekretnine od 1960 m² iznosi ukupno 134.456,00 EUR (u kunskoj protuvrijednosti) koliko je tužitelj platio na ime cijene za predmetni dio nekretnine (s time da tužitelj sniženim tužbenim zahtjevom potražuje manji iznos).
9. Tuženik se neosnovano u žalbi poziva na odredbu članka 7. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti sugerirajući da u razdoblju od 1. svibnja 2020. do 18. listopada 2020. ne teku zatezne kamate. Ovo iz razloga jer su člankom 1. tog Zakona propisane posebne interventne mjere (samo) u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2. Međutim, navedena odredba o zastoju tijeka zateznih kamata ne odnosi na parnični postupak. Zato je sud prvog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o tijeku zatezne kamate koje teku na glavno potraživanje i na potraživanje odmjerenih troškova postupka (i) u razdoblju od 1. svibnja 2020. do 18. listopada 2020.
10. U odnosu na žalbeni navod tuženika da je tužitelj prvotnim tužbenim zahtjevom iz tužbe potraživao iznos od 1.005.327,50 kn s pripadajućim kamatama, a naknadno je podneskom od 13. rujna 2018. potraživao iznos od 993.386,07 kn s pripadajućim kamatama, no da o tom povlačenju tužbe prvostupanjski sud nije odlučio, ovaj sud napominje da je taj navod tuženika osnovan. Međutim, u tom dijelu ne radi se o žalbi već o prijedlogu tuženika za donošenjem dopunske odluke u smislu članka 341. stavka 2. Zakona o parničnom postupku. Ipak, neovisno od navedenog, tužiteljevo djelomično povlačenje tužbe sniženjem tužbenog zahtjeva nije odlučno za pravilnost i zakonitost odluke o troškovima postupka, a kako to pogrešno smatra tuženik. Ovo iz razloga jer, neovisno o djelomičnom povlačenju tužbe s kojim je dijelom tuženik uspio u sporu, tužiteljev uspjeh u sporu iznosi 98,81 % od prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog, budući da je tuženik (uslijed tužiteljeva djelomičnog povlačenja tužbe) samo s razmjerno neznatnim dijelom uspio u sporu (1,19 %) te da zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, to je tuženik prema odredbi članka 154. stavka 5. Zakona o parničnom postupku parnična stranka koja je dužna naknaditi tužitelju cjelokupni parnični trošak potreban za vođenjem ovog spora.
Slijedom navedenog, tuženikovu žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.
11. Sukladno odredbi članka 166. stavka 1. Zakona o parničnom postupku zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava odgovora na žalbu je valjalo odbiti kao neosnovan jer taj zahtjev nije određen u pogledu visine u smislu članka 164. stavka 2. istog Zakona.
Zagreb, 6. srpnja 2023.
Predsjednik vijeća
Mario Vukelić
