REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br.16-Pr-3286/2019-53

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Danijeli Marotti Andrić, u pravnoj stvari tužitelja I.A. iz Z., OIB:…

zastupanog po punomoćniku M.K., odvjetniku iz Z., protiv tužene

R.H., Ministarstva, OIB: …, zastupane

po O.g.d.o.u Z., radi isplate, nakon

održane glavne i javne rasprave zaključene 25. svibnja 2023. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja P.Š., odvjetničkog vježbenika i zastupnice tužene L.M., zamjenice OGDO ZG, 6. srpnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku R.H., Ministarstvu, zastupana

po O.d.o. u Z., G.-u. odjel

OIB:…, da tužitelju I.A. iz Z., OIB:…, na ime razlike plaće isplati ukupan iznos od 2.318,59 eura/

17.469,40 kn bruto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 17,89 eura/ 134,80 kn od 16.02.2016. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 49,20 eura/ 370,69 kn od 16.03.2016. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 28,59 eura/ 215,38 kn od 16.04.2016. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 55,91 eura/ 421,24 kn od 16.05.2016. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 42,69 eura/ 321,67 kn od 16.06.2016. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 34,15 eura/ 257,34 kn od 16.07.2016. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 62,62 eura/ 471,79 kn od 16.08.2016. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 20,42 eura/ 153,84 kn od 16.09.2016. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 61,91 eura/ 466,43 kn od 16.10.2016. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 62,62 eura/ 471,79 kn od 16.11.2016. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 64,36 eura/ 484,90 kn od 16.12.2016. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 17,16 eura/ 129,31 kn od 16.01.2017. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 63,46 eura/ 478,11 kn od 16.02.2017. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 67,40 eura/ 507,79 kn od 16.03.2017. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 62,79 eura/ 473,09 kn od 16.04.2017. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 69,80 eura/ 525,92 kn od 16.05.2017. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 62,79 eura/ 473,09 kn od 16.06.2017. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 65,64 eura/ 494,60 kn od 16.07.2017. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 25,22 eura/ 189,99 kn od 16.08.2017. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 61,91 eura/ 466,47 kn od 16.09.2017. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 65,47 eura/ 493,28 kn od 16.10.2017. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 62,49 eura/ 470,86 kn od 16.11.2017. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 59,48 eura/ 448,17 kn od 16.12.2017. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 71,90 eura/ 541,74 kn od 16.01.2018. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 65,65 eura/ 494,63 kn od 16.02.2018. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 65,43 eura/ 492,98 kn od 16.03.2018. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 64,06 eura/ 482,64 kn od 16.04.2018. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 14,38 eura/ 108,35 kn od 16.05.2018. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 48,14 eura/ 362,73 kn od 16.06.2018. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 59,92 eura/ 451,45 kn od 16.07.2018. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 20,59 eura/ 155,13 kn od 16.08.2018. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 63,46 eura/ 478,14 kn od 16.09.2018. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 70,46 eura/ 530,90 kn od 16.10.2018. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 61,27 eura/ 461,66 kn od 16.11.2018. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 64,37 eura/ 485,01 kn od 16.12.2018. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 62,62 eura/ 471,81 kn od 16.01.2019. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 63,42 eura/ 477,84 kn od 16.02.2019. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 67,72 eura/ 510,26 kn od 16.03.2019. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 69,46 eura/ 523,35 kn od 16.04.2019. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 61,57 eura/ 463,87 kn od 16.05.2019. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 27,18 eura/ 204,79 kn od 16.06.2019. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 67,72 eura/ 510,26 kn od 16.07.2019. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 45,30 eura/ 341,31 kn od 16.08.2019. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te da plati trošak parničnog postupka zajedno s zakonskim zateznim kamatama prema navedenoj stopi koja teče od presuđenja pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju I.A., naknaditi tuženici R.H., trošak parničnog postupka u iznosu od 398,17 eura / 3.000,00 kuna, u roku od 15 dana,

III. Odbija se zahtjev tužene za naknadom parničnog troška za preostali iznos preko dosuđenog.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je državni službenik na radu u Ministarstvu, Uprave te je rješenjem raspoređen na rad u

Z.b., na radnom mjestu pravosudnog policajca. Prema radno pravnoj dokumentaciji koju posjeduje tuženik, a posebno prema evidenciji o korištenju radnog vremena, razvidno je da imenovani službenik u Za.b.obavlja poslove osiguranja. Njegovo radno vrijeme organizirano je na način da radi u smjenama po 8 sati, koliko traje jedna smjena i u turnusu po 12 sati, koliko traje turnus, odnosno na drugačiji način ukoliko dolazi do prekida ciklusa 12-24-12-48 zbog promjene rasporeda rada. Zbog specifičnosti posla i nedostatka potrebnih kadrova, tužitelj svakodnevno u svome radu ne može konzumirati pravo na odmor (stanku) u trajanju od najmanje 30 minuta, odnosno 60 minuta kada radi u turnusu. Pravo na stanku utvrđeno je Zakonom o radu čl.52. ranijeg Zakona o radu (NN 149/09) i čl.73. sada važećeg Zakona o radu (NN 93/14), Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike koji su bili na snazi u utuženom razdoblju. Sukladno citiranim propisima, ako službenik ne može koristiti dnevni odmor ima pravo da vrijeme dnevnog odmora (stanke) iskoristi kao slobodan dan. Navodi da poslodavac vodi evidenciju radnog vremena, dolaska i odlaska sa posla te korištenja stanke. Prema vlastitoj evidenciji, u razdoblju od 24.07.2014. do 24.07.2019., tužitelj svaki radni dan nije koristio pauzu (stanku). U navedenom periodu, tuženik nije tužitelju omogućio da vrijeme nekorištenja pauze (stanke) iskoristi kao slobodne dane. Zbog toga što tuženik nije tužitelju omogućio korištenje pauze (stanke) za vrijeme rada u utuženom razdoblju, došlo je do povrede prava tužitelja iz radnog odnosa, jer je tužitelj za vrijeme pauze trebao odmarati, a ne raditi. Kako tužitelju od strane tuženika nije omogućeno ostvarenje zakonskog prava na pauzu (stanku), a kako se vrijeme provedeno na pauzi (stanci) ubraja u radno vrijeme, to se tuženik, tužiteljevim radom neosnovano obogatio (jer je tužitelj radio u vrijeme kada je trebao koristiti pauzu (stanku) te mu je dužan nadoknaditi vrijednost tako odrađenih sati rada. Radi mirnog rješenja spora, tužitelj je sukladno odredbama ZPP-a obratio nadležnom državnom odvjetništvu sa Zahtjevom za mirno rješenje spora, ali na isti nije odgovoreno. 1.1 Konačno preciziranim tužbenim zahtjevom podneskom od 19. svibnja 2023. (stranica 254-256 spisa) predlaže da sud naloži tuženoj da mu isplati na ime razlike plaće ukupan iznos od 2.318,59 eura/ 17.469,40 kn bruto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne iznose, osim kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržane u navedenom iznosu. Također potražuje troškove ovog postupka sa kamatom od presuđenja do isplate.

2. Tužena u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare. Također osporava aktivnu i pasivnu legitimaciju, jer tužitelj nije dostavio rješenje o rasporedu za utuženi period. Ističe da tužitelj radi u Z.b. u Z. tek od 31. prosinca 2015. Navodi

da je tužitelj tijekom cjelokupnog razdoblja rada u Z.b. koristio dnevnu stanku, kao i da je tužena za tužitelja vodila Evidenciju radnog vremena sukladno odredbama važećeg Kolektivnog ugovora i Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja istog pri čemu ističe da niti jednim propisom nije određeno da bi se posebno bilježio svaki odlazak i povratak sa dnevne stanke. Sa druge strane tužitelj ne dostavlja niti jedan dokaz za svoje tvrdnje o nekorištenju dnevne stanke. Predlaže se tužbeni zahtjev odbiti te naložiti tužitelju da tuženoj naknadi parnični trošak.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Zahtjev za mirno rješenje spora, saslušan je svjedok Z.T., izvršen je uvid u Rješenje Ministarstva od 23. listopada 2015., u Rješenje o ispravku Ministarstva od

9. studenoga 2015., u Rješenje Ministarstva od 23. prosinca 2015., evidencije o radnom vremenu tužitelja, obračunske isprave za isplatu plaće za tužitelja, priloženi CD (knjiga dežurnog), pročitan je iskaz svjedoka D.K.,

koji je dan u istovrsnom predmetu ovog suda Pr- 3273/2019 te iskazi svjedoka I.P. i R.Š., koji su dani u istovrsnom predmetu ovog suda Pr-

3263/2019, saslušan je svjedok M.S., saslušan je tužitelj kao stranka u postupku, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku R.v. d.o.o. te je izvršen uvid u sudsku praksu.

4. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 dalje: ZPP) sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

5. Uvidom u zahtjev za mirno rješenje spora razvidno je da je tužitelj 24. srpnja 2019. podnio nadležnom državnom odvjetništvu zahtjev za mirno rješenje spora u kojem traži isplatu iznosa na ime naknade za neiskorištenu stanku, dok iz stanja u spis proizlazi da tužena nije odgovorila na zaprimljeni zahtjev. Stoga je ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe iz odredbe čl. 186. a. ZPP-a.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa na ime naknade za neiskorištenu stanku. Pri tome je tužena isticala prigovor promašene aktivne i pasivne legitimacije, kao i prigovor zastare.

7. Uvidom u Rješenje od 23. listopada 2015., odnosno u Rješenje o ispravku od 9. studenog 2015., kao i iz priloženih obračunskih lista za isplatu plaće, utvrđeno je da se tužitelj kao državni službenik Ministarstva, Uprave, Zatvora u P. trajno premješta s danom 31. prosinca 2015. u Z.b.u Z. te da mu za tako obavljeni rad tužena u utuženom razdoblju

obračunavala i isplaćivala plaću. Time je utvrđen kao neosnovan prigovor promašene aktivne i pasivne legitimacije istaknut po tuženoj.

8. Vezano za istaknuti prigovor zastare, valja istaknuti kako je isti neosnovan. Ovo iz razloga što je sukladno odredbi čl. 139. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17. 98/19, dalje: ZR), propisano kako potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina, pa imajući u vidu da je tužitelj tužbu u ovom predmetu podnio 5. prosinca 2019., a konačno utuženo razdoblje predstavlja period od siječnja 2016. sa dospijećem 16. veljače 2016. do srpnja 2019. sa dospijećem 16. kolovoza 2019. razvidno je kako isto nije u zastari.

9. Među strankama je nesporno da je tužitelj od 31. prosinca 2015. do kraja utuženog razdoblja bio zaposlen u Z.b. u Z. na radnom mjestu

ovlašteni službenik, mlađi pravosudni policajac, da je tužitelj u utuženom razdoblju radio u pretežitom dijelu u turnusima zbog čega mu je pripadalo pravo na stanku u trajanju od 2 puta po 30 minuta ili odjednom od 60 minuta, odnosno u određenom periodu u smjenama kada mu je pripadalo pravo na stanku u trajanju od 30 minuta.

10. Među strankama je sporno je li tužitelj u utuženom razdoblju na svom radnom mjestu svakodnevno mogao koristiti svoje pravo na stanku u trajanju od 30 minuta kada je radio u smjenama, odnosno 60 minuta kada je radio u turnusima, je li ista morala biti u neprekinutom trajanju te je li tuženica bila u obvezi voditi evidenciju stanke, kao i visina tužbenog zahtjeva. Dakle, sporni su i osnova i visina tužbenog zahtjeva.

11. Iz iskaza svjedoka Z.T., zaposlenog u Ministarstvu,

Uprava., Z.b., na radnom mjestu dežurni u

kaznionici, a koji je ujedno voditelj smjene, proizlazi da je za vrijeme kada se radi u turnusu po 12 sati i to od 7,00 do 19,00 sati, odnosno od 19,00 do 7,00, svaki zaposlenik ima pravo na pauzu u trajanju od 60 minuta, a za vrijeme kada se radi u redovnom radnom vremenu od 8 sati dnevno i to od 7,00 do 15,00 sati ili od 14,00 do 22,00 h, zaposlenici imaju pravo na pauzu, odnosno korištenje dnevnog odmora u trajanju od 30 minuta. Navodi da zbog prirode posla te zbog manjka službenika, kao i lošeg dnevnog rasporeda na takvom radnom mjestu zaposlenici nisu u mogućnosti koristiti stanku za dnevni odmor. Poslodavac im nije omogućio da usprkos tome što ne mogu koristiti dnevni odmor dobiju pravo na korištenje slobodnih dana. Tužitelju je bio neposredno nadređeni. On je osobno bio zadužen za vođenje evidencije o korištenju dnevne stanke, odnosno za vođenje dnevnog izvješća dežurnog, a u koji se upisuje i korištenje dnevne stanke. Obzirom na utuženi period istaknuo je da se sve do unazad godinu i pol evidencija vodila ručno a sada se vodi elektronski. On je kao dežurni, odnosno voditelj smjene bio nadležan za organiziranje rada, pa tako i za organiziranje korištenja dnevne stanke, a obzirom na nedostatak dovoljnog broja službenika po dnevnom rasporedu bilo je vidljivo da se nije moglo omogućiti službenicima korištenja dnevne stanke. On je kao dežurni voditelj morao u dnevnom izvješću upisivati svaku promjenu, odnosno svaki izlazak službenika iz ustanove, pa tako i svako korištenje pauze. Znalo se događati da se međusobno službenici dogovore na način da jedan od njih ode u obližnju trgovinu kupiti užinu za sve raspoređene službenike te bi svi službenici tada užinu jeli na radnom mjestu za vrijeme obavljanja svoga posla. U ustanovi u kojoj radi ne postoji pisani raspored za korištenje dnevne pauze, odnosno način i vrijeme kada koji službenik ima pravo za korištenje dnevne pauze. U dnevnoj zapovjedi nije bilo određeno koji će službenik mijenjati tužitelja pri eventualnom korištenju dnevne pauze. Iskazao je da za cijelo utuženo razdoblje tužitelj sigurno 90 % slučajeva nije iskoristio pauzu. U zatvorskoj bolnici organizirana je prostorija u kojoj službenici mogu koristiti vrijeme predviđeno za dnevni odmor. Radi se o jednoj malo prostoriji cc 15m u kojoj je postavljen stol i 4- 5 stolica.

12. Iz iskaza svjedoka M.S., koji je do 1. veljače 2018. bio zaposlen na radnom mjestu voditelj Odjela osiguranja u Z.b. u Z. te je tužitelju

do toga dana bio nadređen, proizlazi da je tužitelj uglavnom radio na radnom mjestu vanjsko osiguranje kao pravosudni policajac te je tužitelj u utuženom razdoblju radio u smjenama po 12 sati. Svi službenici raspoređeni na rad u zatvorskoj bolnici su imali pravo na korištenje dnevnog odmora u trajanju od 60 minuta kako je to i propisano KU. U iznimnim situacijama službenici nisu bili u mogućnosti koristiti dnevni odmor kao npr. kod pratnje zatvorenika u neku vanjsku bolnicu, odnosno hospitalizacije zatvorenika u istu i to samo ako nismo imali u pričuvi slobodnog djelatnika. Tužitelj je uglavnom radio na vanjskom osiguranju te je u utuženom razdoblju odlazio izvan zatvorske bolnice na radne aktivnosti. U službi u zatvorskoj bolnici s vremenom je bila donesena odluka da dežurni smjene uvodi u dnevno izvješće i evidenciju o korištenju dnevnog odmora za službenike, iako po propisima nije bio dužan voditi. Najvećim dijelu utuženog razdoblja dežurni smjene za tužitelja je bila M.M. U dnevnom izvješću dežurni smjene je bio dužan unositi sva zbivanja koja

su se dogodila u tekućem danu a koja su u nadležnosti odjela osiguranja. Službenik koji bi odlazio na dnevnu pauzu je bio dužan napraviti primopredaju službe na odjelu te bi se evidencija o primopredaji službe unosila u evidenciju dnevnog izvješća dežurnog na odjelu. Postoji inače i dnevni raspored rada u kojem je točno evidentirano koji službenik radi na kojem radnom mjestu. Kako je tužitelj radio na vanjskom osiguranju koje se odvija u pokretu to isti nije bio dužan voditi evidenciju, već je o njegovom povlačenju odnosno puštanju na odmor odlučivao dežurni koji je upućivao zamjenskog službenika te je dežurni isto konstatirao u svom izvješću. U Zatvorskoj bolnici postoji organizirana prostorija u kojoj službenici mogu koristiti dnevnu stanku. U utuženom razdoblju u zatvorskoj bolnici je uglavnom bio prisutan dovoljan broj službenika i to poglavito u prvoj smjeni dok bi ponekad u noćnoj smjeni znalo biti manjka službenika. Izričito iskazuje da je tužitelj u utuženom razdoblju imao pravo na korištenje dnevnog odmora, a koji je koristio u 90-95 % slučajeva. Ovo iskazuje iz razloga što je tužitelja često viđao za vrijeme radnog vremena. Bilo je situacija kada bi ga dežurni smjene obavijestio da ponekad neki službenik ne može koristiti dnevnu stanku te bi se u tom slučaju službeniku ta situacija na neki način kompenzirala. .

13. Iz iskaza svjedoka D.K., zaposlenog na radnom mjestu glavnog nadzornika pravosudne policije – dežurni od 2010. proizlazi da djelatnici koje rade u jutarnjoj smjeni i turnusu u 90% slučajeva koriste stanku u trajanju od 30 minuta. Sada se korištenje stanke evidentira u Knjizi dežurnog, a prije nego što se na taj način počelo evidentirati radnici bi se javljali dežurnom te bi dežurni sukladno broju radnika i potrebama posla određivao mogu li i kada koristiti stanku. U utuženom razdoblju nitko nije imao prigovora da nije jeo ili koristio stanku.

14. Iz iskaza svjedoka I.P., zaposlenog na radnom mjestu glavnog nadzornika pravosudne policije u Zatvoru u Z., a od 1. veljače 2018. do 9. prosinca 2020. zaposlenog u Z.b., proizlazi da je postojala mogućnost korištenja pauze te je upozoravao svoje dežurne da ukoliko ne postoji takva mogućnost da ga o tome izvijeste i da to upišu u knjigu dežurnih. Nitko se od policajaca nije žalio da nije iskoristio pauzu. Tijekom rada u turnusu policajcima je omogućen ručak na trošak zatvorske bolnice te su prema njegovim saznanjima to svi koristili. Na odjelu su bila dva službenika, a po planu osiguranja potrebno je da u svakom trenutku bude najmanje jedan službenik kako bi drugi mogao biti korišten za druge aktivnosti i zbog toga je postojala mogućnost da jedan ide na pauzu. Postojala je prostorija na prvom katu za pravosudnu policiju koja se mogla koristiti za dnevnu pauzu. On nije neposredno nadzirao korištenje pauze jer je za to bio nadležan dežurni službenik. On je dežurnog upozoravao da službenici počnu koristiti stanku već od 10 sati kako bi se mogli svi redovito izmijeniti. U konkretnom slučaju tužitelj nije mogao koristiti pauzu u trenutku kada je on to htio, ali mu je to moglo biti omogućeno po rasporedu dežurnog. Ne postoji nikakav akt kojim bi bio uređen raspored korištenja dnevne stanke. Pauza se koristi na način da se službenik javi dežurnom, ode u trgovinu i onda se vraća u prostorije bolnice i to je trajalo cca 10 minuta. Ako bi službenik otišao na pauzu to se nigdje nije unosilo. Ako bi službenik tijekom službe išao u vanjsku bolnicu korištenje pauze je kontrolirao dežurni motorolom. U noćnom turnusu pauza se koristila kada je god službenik to htio, obzirom da su non stop bila dvojica službenika.

15. Iz iskaza svjedoka R.Š. proizlazi da se pauza teško mogla koristiti jer ih je po sistematizaciji bilo manjka. Na radnim mjestima gdje treba raditi dvoje službenika radi jedan, a negdje niti jedan iz razloga što nema tko raditi zbog oslobođenja da ne bi ostvarili prekovremene sate. S obzirom na manje djelatnika ne postoji mogućnost korištenja pauze. Iskazuje da nemaju mogućnost dobivanja ručka jer je to zatvoreničke kuhinja. U bolnici postoji prostor iznad porte u kojem se može jesti. Kada se ide vanjske bolnici bolnice tamo ide jedan policajac koji čuva zatvorenika i ne može napustiti radno mjesto jer bi zatvorenik ostao bez nadzora. Pauza se nije koristila kada ne bi bilo dovoljnog broja ljudi.

16. Iz iskaza tužitelja proizlazi da u 90 % radnog vremena radi u turnusu po 12 sati i to od 7,00 do 19,00 sati, odnosno od 19,00 do 7,00 i tada je organizirano vrijeme korištenja dnevnog odmora u trajanju od 60 minuta, koje se ponekad zna podijeliti u dva djela po 30 minuta. Usprkos tako uređenom načinu rada, zbog prirode posla te zbog manjka službenika, nisu bili u mogućnosti koristiti stanku za dnevni odmor. Svaka prisutnost na radu se evidentira za svakog službenika posebno te u slučaju da nema nekog od službenika mora se naći zamjena, a to se sve posebno evidentira. U utuženom razdoblju su ponekad znali dobiti pravo na korištenje pauze od 10-15 minuta za odlazak u obližnju trgovinu te bi u tom slučaju onaj koji bi otišao u trgovinu kupio gablec i za duge kolege. Gablec su znali jesti na radnom mjestu za vrijeme radnog vremena. Također poslodavac im nije omogućio da usprkos tome što ne mogu koristiti dnevni odmor dobiju pravo na korištenje slobodnih dana. Služba je organizirana na način da postoji 4-5 nadređenih koji se mijenjaju. Nadređeni su vodili evidenciju o korištenju dnevnog odmora na način da bi isto upisivali ručno u knjigu dežurnog izvješća. U tu knjigu bi se upisivala svi događaji od tekućeg dana. Unazad možda dvije godine ta evidencija se vodi elektronskim putem. Ponekad se znalo odgoditi da dežurni u knjigu izvješća upiše netočan podatak da je poneki zaposlenik koristio dnevnu stanku u dužem vremenu nego što je zaista koristio. Tražili su od poslodavca da im se omogući korištenje dnevnog odmora ali nismo dobili nikakav povratni odgovor. Na njegovom radnom mjestu postoji jedna prostorija koja je predviđena za korištenje dnevnog odmora i konzumiranje gableca te u kojoj je kuhinja ali se ista vrlo rijetko koristi. Kada se čuvaju zatvorenici po vanjskim bolnicama, službenik je sam na svom radnom mjestu sve dok ne dobije zamjenu nakon 12 sati rada te za tih 12 sati rada ni u kom slučaju ne može koristiti pauzu jer nema zamjenu. Godišnje u prosjeku u vanjskim bolnicama rade 3-4 mjeseca.

17. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka R.v. d.o.o. od 10.

listopada 2022. proizlazi da je uvidom u dokumentaciju u spisu razvidno da tužitelj radi u Zatvorskoj bolnicu u Z. od 31. prosinca 2015. te je izračun sačinjen od tog datuma pa nadalje. Navodi da je rad tužitelja u utuženom razdoblju bio organiziran u smjenama po 8 sati (od 6 do 14 sati tj. od 14 do 22 sata) i u redovnom radnom vremenu od 7 do 15 sati do 22.5.2016., a od 25.5.2016. uglavnom u turnusu po 12 sati (dnevna smjena je trajala od 7 do 19 sati, a noćna smjena od 19 do 7 sati) uz povremeni rad od 7 do 15 sati. Iz evidencije radnog vremena te liste plaća utvrđen je broj odrađenih turnusa po 12 sati, kao i broj 8-satnog radnog vremena. U skladu s dokumentacijom u spisu i utvrđenjima, a prema izračunima iz nalaza, mišljenja je kako za razdoblje od 31. prosinca 2015. do zaključno 24. srpnja 2019., neisplaćena bruto plaća s osnova neiskorištenih dnevnih stanki (dnevnog odmora), iznosi ukupno 17.469,40 kn odnosno 2.318,59 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa), pod pretpostavkom da tužitelj nije koristio stanku za odmor u trajanju od sat vremena dok je radio u turnusu po 12 sati odnosno u trajanju od pola sata dok je radio po 8 sati.

18. Tužena se očitovala na zaprimljeni nalaz i mišljenje navodeći da je vještak matematički korektno izračunao visinu potraživanja tužitelja primjenom odgovarajućih odredaba Kolektivnog ugovora o plaći i dodacima na plaću te je ispravno primijetio da ne može vršiti obračun za vrijeme u kojem tužitelj nije bio zaposlenik kod tuženika, od 24. srpnja 2014., do 31. prosinca 2015. Nadalje ističe da je vještaku nedostajala druga obavezna premisa koja je nužna za donošenje valjanog zaključka, a to je točno utvrđeni broj neiskorištenih pauza u utuženom razdoblju. Tek na temelju te premise, na temelju točno utvrđenog broja neiskorištenih pauza od po 30, odnosno 60 minuta u određenom razdoblju i pretvaranjem tog broja u (radne) sate, vještak bi mogao pravilno i točno izračunati visinu naknade. Međutim, u nedostatku ove obavezne premise, vještak je pribjegao pretpostavci te je izračunao visinu potraživanja tužitelja presumirajući da ovaj nije nijednom koristio dnevni odmor od početka rada kod tuženika pa sve do kraja petogodišnjeg, odnosno. po vještaku utvrđenog, četverogodišnjeg utuženog razdoblja. Ovakav nalaz vještaka nije objektivan ni valjan, jer nije utemeljen na utvrđenim činjenicama, nego na pretpostavci. Stoga se protivi predmetnom nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

19. Tužitelj nije imao primjedbe na zaprimljeni nalaz i mišljenje te je sukladno istom postavio specificirani tužbeni zahtjev.

20. Odredbom članka 73. stavak 1. ZR propisano je da radnik koji radi najmanje šest sati dnevno, ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od najmanje trideset minuta, osim ako posebnim zakonom nije drukčije određeno. Stavkom 5. citiranog članka propisano je da ako posebna narav posla ne omogućuje prekid rada radi korištenja odmora iz stavka 1. ovoga članka, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu uredit će se vrijeme i način korištenja ovoga odmora.

21. Odredbom članka 10. stavak 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine 112/17, 12/18, 2/19 – dalje u tekstu KU) propisano je da službenik i namještenik koji radi puno radno vrijeme ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od 30 minuta, a koristi ga u skladu s rasporedom koji utvrdi čelnik državnog tijela ili osoba koju on ovlasti. Stavkom 2. citiranog članka propisano je da službenik i namještenik koji radi u turnusima od 12 sati ima pravo na odmor u trajanju od 60 minuta ili dva puta po 30 minuta, u skladu s naravi i potrebama posla, dok je stavkom 3. propisano da se vrijeme odmora iz stavaka 1. i 2. ovoga članka ubraja u radno vrijeme i da se ne može odrediti u prva tri sata nakon početka radnog vremena niti u zadnja dva sata prije završetka radnog vremena.

22. Odredbom članka 42. KU propisano je da ako službenik i namještenik radi na poslovima čija priroda rada ne dozvoljava prekid rada, pa iz tih razloga ne može koristiti dnevni odmor (stanku), ima pravo tražiti da vrijeme dnevnog odmora (stanke) iskoristi kao slobodne dane.

23. Odredbom članka 135. stavak 1. ZR propisano je da je u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno.

24. Sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, a suprotno stajalištu tužitelja, teret dokazivanja spornih činjenica u ovom konkretnom predmetu bio je na tužitelju koji tvrdi da ga je tuženica onemogućila u korištenju stanke kao i da mu nije omogućila da neiskorišteno vrijeme dnevnog odmora koristi kao slobodan dan. Međutim, dokazi izvedeni tijekom postupka nisu poduprli činjenične navode iz tužbe, a slijedom čega je ovaj sud utvrdio kako tužitelj nije uspio dokazati osnovanost tužbenog zahtjeva iz razloga koji slijede.

25. Naime, tuženica nije bila u obvezi vođenja evidencije stanke, budući da nijednim zakonskim propisom nije predviđeno vođenje evidencije o korištenju stanke radnika, pa tako ni Pravilnikom o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (Narodne novine 32/15, 97/15, 73/17). U odnosu na evidenciju dnevnog izvješća dežurnog koje je tužena dostavila u spis razvidno je da ista sadrži podatke o događajima tijekom smjene potrebne za praćenje zakonitog izvršavanja svih zadataka sukladno odredbi članka 27. stavak. 1. točka 1. Pravilnika o matici, osobniku i drugim evidencijama koje se vode u kaznionicama (Narodne novine 96/06), a iz iste ne proizlazi da je tuženica za utuženo razdoblje vodila evidenciju o korištenju stanke.

26. Sud nije prihvatio tužiteljev iskaz kao vjerodostojan budući da je njegova tvrdnja kako u utuženom razdoblju nije koristio stanku neuvjerljiva i neživotna te je u kontradikciji s pojedinim navodima iznesenim tijekom postupka i sa samim iskazom. Naime, životno je posve nelogično da bi osoba na pojedinom poslu radila od toliki niz godina, a da nikad na istom nije mogla koristiti stanku, i to svaki dan utuženog razdoblja. Naime, tužitelj je u svom iskazu naveo da im je poslodavac ponekad znao omogućiti da netko ode u obližnju trgovinu i kupi gablec za sve u smjeni, i da bi to trajalo nekih 10-15 min, s tim da bi hranu konzumirali na radnom mjestu. Stoga iz iskaza tužitelja proizlazi da bi ipak ponekad imao pravo na pauzu. Navodi tužitelja kojima tvrdi da su se on i njegove kolege obraćali poslodavcu u svezi nemogućnosti korištenja stanke su također neuvjerljivi budući da bi se u tom smislu tužitelj mogao obraćati svom poslodavcu jedino pisanim putem, a tužitelj tijekom postupka takve navode nije potvrdio nikakvim materijalnim dokazima.

27. Slijedom svih iznesenih razloga sud je ocijenio iskaz tužitelja kao neistinit i nevjerodostojan.

28. Iz iskaza svjedoka S. proizlazi da samo u iznimnim situacijama službenici nisu bili u mogućnosti koristiti dnevni odmor kao npr. kod pratnje zatvorenika u neku vanjsku bolnicu, odnosno hospitalizacije zatvorenika u istu i to samo ako nismo imali u pričuvi slobodnog djelatnika, kao i da u Z. b. postoji organizirana prostorija u kojoj službenici mogu koristiti dnevnu stanku te da je u utuženom razdoblju u zatvorskoj bolnici uglavnom bio prisutan dovoljan broj službenika i to poglavito u prvoj smjeni dok bi ponekad u noćnoj smjeni znalo biti manjka službenika, s tim da je tužitelj u utuženom razdoblju imao pravo na korištenje dnevnog odmora, a koji je koristio u 90-95 % slučajeva. Iz iskaza svjedoka K. proizlazi da su svi službenici koji su radili u jutarnjoj smjeni mogli koristit stanku i 90% slučajeva. kao i da se korištenje stanke nije evidentiralo već je korištenje stanke počelo evidentirati u Knjizi dežurnog tek kada su krenule tužbe, kao i da nitko nije imao prigovore da nije jeo ili koristio stanku. Isto je potvrđeno i iskazom svjedoka P. koji je iskazao da je postojala mogućnost korištenja pauze te da u slučaju da to nije bilo moguće da se sve unosilo u knjigu dežurnih, kao i da se nitko od službenika nije žalio da nije iskoristio pauzu.

29. Ovaj sud je iskaze svjedoka K., P. i S. prihvatio u cijelosti kao vjerodostojne budući da su isti iskazivali jasno, logično i uvjerljivo te su u skladu s dokumentacijom koja prileži spisu. Osim toga, navedeni svjedoci nisu zainteresirani za ishod postupka.

30. Iskaze svjedoka T. i Š. ovaj sud nije prihvatio iz razloga što su isti iskazivali neuvjerljivo, nelogično i neživotno.

31. Članak 8. stavak 1. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima propisuje minimalan sadržaj evidencije o radnom vremenu. Pa tako evidencija o radnom vremenu, između ostalog, sadrži podatke o: sukladno točki 3. početku rada, sukladno točki 4. završetku rada, sukladno točki 6. ukupno dnevno radno vrijeme, sukladno točki 9. vrijeme nenazočnosti na radu: sate korištenja odmora (dnevnog, tjednog i godišnjeg), neradne dane i blagdane utvrđene posebnim propisom, sate spriječenosti za rad zbog privremene nesposobnosti za rad, sate plaćenih dopusta, sate nenazočnosti u tijeku dnevnog rasporeda radnog vremena po zahtjevu radnika, sate nenazočnosti u tijeku dnevnog rasporeda radnog vremena u kojima radnik svojom krivnjom ne obavlja ugovorene poslove, sate provedene u štrajku, sate isključenja s rada (lockout).

32. Iz citirane odredbe proizlazi da se stanka ubraja u radno vrijeme (dakle vrijeme nazočnosti radnika na radu), a čime se ista razlikuje od ostalih odmora na koje prema propisima radnik ima pravo, poput dnevnog, tjednog i godišnjeg odmora, koji se ne ubrajaju u vrijeme nazočnosti radnika na radu. Slijedom navedenog, sud zaključuje kako poslodavac u sklopu vođenja evidencije o radnom vremenu, nije dužan voditi i evidenciju o korištenju stanke radnika budući da se, kao što je obrazloženo, vrijeme stanke ubraja u samo radno vrijeme. Ocjena je ovog suda kako se činjenica da iz priloženih knjiga dežurnog ne proizlazi da je tuženica za utuženo razdoblje vodila evidenciju o korištenju stanke, ne može tumačiti na njezinu štetu budući da ju niti jedan propis ne obvezuje na to. Osobito kada se ima u vidu da je tuženica uredno vodila sve evidencije o radnom vremenu na koje ju propisi obvezuju.

33. Nadalje, isto tako valja reći da to što stanka nije evidentirana u službenoj evidenciji radnog vremena ne znači da ista nije i korištena. Da je tužitelj ponekad koristio stanku proizlazi i iz iskaza samog tužitelja kada tvrdi da je ponekad išao po gablec u obližnju trgovinu. Valja reći da je na radnom mjestu tužitelja od strane poslodavca organizirana prostorija koja služi za korištenje stanke i konzumiranje hrane, pa stoga je za pretpostaviti da su istu službenici i koristili u slučajevima kada je to bilo moguće u skladu sa potrebama službe. Također valja naglasiti kako priroda tužiteljevog posla kao pravosudnog policajca u Z. b. , prema ocjeni ovog suda nije takva da podupire tužiteljeve tvrdnje da u tijeku cijelog svog radnog staža nikada nije mogao koristiti stanku jer tužitelj pogrešno tumači da se korištenje stanke konzumira isključivo napuštanjem radnog mjesta u smislu izlaska izvan kruga bolnice budući da ni jednim propisom nije propisano da se stanka koristi izvan radnog mjesta.

34. Naime, Zakon o radu nigdje ne propisuje da se radniku mora omogućiti korištenje stanke izvan mjesta rada već je Zakonom o radu, odnosno Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike propisano trajanje stanke na koju radnik ima pravo, ali nije propisano da se ista mora koristiti u neprekinutom trajanju. Trajanje odmora na koji službenik i namještenik koji rade u turnusima od 12 sati imaju pravo (stanke) određeno je odredbom članka 10. stavak 2. KU kojom je propisano pravo na odmor u trajanju od 60 minuta ili dva puta po 30 minuta, u skladu s naravi i potrebama posla.

35. Konačno, odredbom članka 42. KU propisano je da ako službenik i namještenik radi na poslovima čija priroda rada ne dozvoljava prekid rada, pa iz tih razloga ne može koristiti dnevni odmor (stanku), ima pravo tražiti da vrijeme dnevnog odmora (stanke) iskoristi kao slobodne dane. Upravo tu spornu činjenicu, tužitelj koji tvrdi da nije mogao koristiti pravo na stanku, nije dokazao.

36. Naime, tijekom postupka utvrđeno je da su zaista postojale iznimne situacije kada tužitelj zbog prirode posla nije mogao koristiti stanku tijekom radnog dana, međutim, tužitelj nije dokazao da je u tim slučajevima od poslodavca tražio da mu u zamjenu za neiskorištenu stanku omogući korištenje slobodnih dana, a što je tužitelj trebao učiniti sukladno odredbi čl. 42. KU.

37. Slijedom navedenog, analizirajući sve izvedene dokaze te ih dovodeći u vezu s relevantnim naprijed navedenim zakonskim odredbama i propisima, ovaj sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan slijedom čega ga je, na temelju odredbe članka 135. ZR, a vezi s člankom 73. stavak 1. ZR i čl. 42. KU, odbio kao neosnovan te je odlučeno kao pod točkom I. izreke.

38. Budući je ovaj sud utvrdio kako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, sud nije posebno sačinjeni nalaz i mišljenje financijskog vještaka R. v. d.o.o..

39. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka donesena je sukladno odredbi čl. 154 st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a. Pri tome je sud vodio računa da se odlukom o troškovima postupka postigne pravična ravnoteža odnosno da plaćanje navedenih troškova za tužitelja ne predstavlja prekomjeran teret, a što bi dovelo do povrede čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori – broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02, 1/06, 2/10, dalje: Konvencija).

40. U konkretnom slučaju, činjenica je da je tužitelj izgubio spor u cijelosti i da je tuženica imala opravdane troškove postupka, jer je bila prisiljena ući u spor. 41. Po ocijeni ovog suda sukladno odredbi članka 155. ZPP-a, tuženica je imala pravo na radnje kojim bi se obranila od neosnovanog tužbenog zahtjeva, a te radnje su odgovor na tužbu i jedno ročište za raspravu, i za te radnje je ovaj sud tuženoj priznao troškove za odgovor na tužbu od 23. prosinca 2019. prema Tbr 8/1 važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, dalje OT) od 100 bodova i pristup na ročište 23. lipnja 2020. prema Tbr. 9/1 OT od 100 bodova, dok je za ostale troškove zahtjev tužene odbijen.

42. Budući da je tužitelj izgubio parnicu, njegov zahtjev za naknadom parničnog troška je u cijelosti odbijen.

43. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 6. srpnja 2023.

Sutkinja:

Danijela Marotti Andrić, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 4 primjerka, putem ovog suda.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja

2. zastupniku tužene, XIX-Pr-DO-1115/2019