Poslovni broj: 6 Us I – 2369/2022-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga Suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu, u upravnom sporu tužitelja A. R. iz Bosne i Hercegovine, G. po opunomoćeniku za zaprimanje pismena u Republici Hrvatskoj

N. R., S., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih

poslova Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, radi utvrđivanja hrvatskog državljanstva, nakon javne rasprave zaključene 29. lipnja 2023. u odsutnosti uredno pozvanog tužitelja i nazočnosti generalne opunomoćenice tuženika O. B., objavljene 6. srpnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-224-04/21-01/6, Urbroj: 511-01-203-22-2 od 27. rujna 2022. i rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zadarske, Postaje granične policije Gračac, broj: 511-18-11/12-UP/I-22/2020 od 23. prosinca 2020., kao i podredni tužbeni zahtjev za poništenjem pobijanih rješenja i vraćanje predmeta na ponovni postupak.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-224-04/21-01/6, Urbroj: 511-01- 203-22-2 od 27. rujna 2022. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zadarske, Postaje granične policije Gračac, broj: 511-18-11/12-UP/I-22/2020 od 23. prosinca 2020., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđivanje hrvatskog državljanstva i naknadni upis u knjigu državljana.

2. Tužitelj u tužbi, kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, u bitnom prigovara kako je u izreci osporenog rješenja odbijena žalba bez navođenja razloga odbijanja u dispozitivu drugostupanjskog rješenja. Smatra kako je rješenje nezakonito zbog toga što je njegov zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom iz članka 5. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu razmatran kao zahtjev za utvrđenje hrvatskog državljanstva u smislu članka 30. Zakona o hrvatskom državljanstvu, što su dva različita oblika reguliranja hrvatskog državljanstva. Navodi kako je po stupanju na snagu članka 5. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu podnio zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom. Tvrdi kako je zahtjev podnio jer ispunjava uvjete za stjecanje hrvatskog državljanstva po tom pravnom osnovu, točnije osoba je starija od 21 godine života, rođen je u inozemstvu, jedan roditelj - majka mu je bila hrvatska državljanka u trenutku njegovog rođenja, zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva je podnio unutar zakonskog roka i ne predstavlja ugrozu za ustavno-pravni sustav Republike Hrvatske. Navodi kako je rođen …. 1980. u B. G. – Bosna i Hercegovina, majka A. R. djevojačko prezime O. je rođena …. u K., hrvatska je

državljanka podrijetlom, upisana po rođenju u knjigu državljana Matičnog ureda G. za matično područje S. pod rednim brojem … Navodi kako su u vrijeme njegovog rođenja njegovi roditelji imali prebivalište u B. G. , te kako je

Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske razmatrajući njegov zahtjev u prvom stupnju zaključilo da ne predstavlja ugrozu za državu. Sve navedeno smatra nespornim s obzirom da je isto navedeno u pobijanim rješenjima. Tvrdi kako činjenica da ima strano državljanstvo u trenutku podnošenja zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom ne predstavlja formalno - pravnu zapreku za stjecanje hrvatskog državljanstva. Smatra kako se podrazumijeva da podnositelj zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom iz članka 5. Zakon o hrvatskom državljanstvu ima i drugo državljanstvo u trenutku podnošenja zahtjeva, što je razvidno iz teksta tog cjelokupnog članka gdje se navodi dobna granica 21 godina života podnositelja zahtjeva, što isto tako pretpostavlja imanje drugog državljanstva podnositelja, obzirom da se u svim svjetskim pravnim sustavima punoljetstva, a time i obveza reguliranja statusnih pitanja, kreće u dobnom rasponu od 18 do 21 godinu života. Smatra da je zakonodavac imao u vidu gornju dobnu granicu za podnositelje zahtjeva tada bi to u članku 5. stavku 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu bilo precizirano, kao što je člankom 30. i člankom 30. a Zakona precizirano razdoblje unutar kojega su morali biti rođeni podnositelji zahtjeva koji pravo na hrvatsko državljanstvo ostvaruju temeljem tih zakonskih odredbi. Poziva se na Ugovor između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o dvojnom državljanstvu, koji je potpisan 29. ožujka 2007. i u Republici Hrvatskoj stupio na snagu 28. veljače 2012. Nadalje, navodi kako institut zajamčenja, koji se primjenjuje u postupku stjecanja hrvatskog državljanstva prirođenjem članak 8. a Zakona potvrđuje kompatibilnost imanja drugog državljanstva podnositelja zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva tijekom postupka stjecanja hrvatskog državljanstva. Navodi kako je riječ o istom u pravnom okviru te je nedopušteno podnositelje zahtjeva diskriminirati obzirom na pravni temelj stjecanja hrvatskog državljanstva. Smatra kako drugo državljanstvo koje ima u trenutku podnošenja zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom iz članka 5. stavka 2. Zakona ne smije predstavljati zapreku za stjecanje hrvatskog državljanstva, osobito imajući na umu činjenicu da osobe koje hrvatsko državljanstvo stječu temeljem podrijetla se hrvatskim državljanima imaju smatrati od rođenja. Tvrdi kako je nerazumljiv dio obrazloženja pobijanog rješenja o neprimjeni članka 5. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu s obzirom da isti zakon nigdje izrijekom ne propisuje da pravo na stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom temeljem ovoga članka imaju osobe rođene nakon 8. listopada 1991. već se navodi samo donja dobna granica 21 godina života. Poziva se na izvješće Ureda Pučke pravobraniteljice za 2021. gdje se pod rednim brojem 131 daje preporuka Ministarstvu unutarnjih poslova glede primjene članka 5. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, temeljem koga zahtjeva stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom. Navodi kako ta preporuka ukazuje na pravni stav i mišljenje uvaženog Ureda da člankom 30. u predmetu zakona nije "sve riješeno" kako tuženik predstavlja ovo pravno pitanje tijekom upravnog postupka, koje stajalište iznosi u tužbi. Tužbenim zahtjevom traži poništenje prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja i da sud riješi upravnu stvar, te podredno da sud poništi pobijana rješenja i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom ponavlja navode iz obrazloženja osporenog rješenja. Navodi kako tužitelj u tužbi niti ne osporava zaključak iz pobijane odluke da nije stekao hrvatsko državljanstvo po propisima važećim do 8. listopada 1991., dakle temeljem članka 4. Zakona o državljanstvu SR Hrvatske, kojim su bili propisani uvjeti stjecanja hrvatskog državljanstva podrijetlom u vrijeme njegovog rođenja, već potpuno pogrešno traži stjecanje hrvatskog državljanstva po odredbama kojima je regulirano stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom za djecu i osobe rođene za vrijeme važenja sadašnjeg Zakona o hrvatskom državljanstvu. U odnosu na tužbene navode u vezi odredbe članka 5. stavka 2. Zakona navodi kako je očitovanje na njih već sadržano u obrazloženju pobijanog drugostupanjskog rješenja. Ističe da se na tužitelja kao osobu rođenu prije 8. listopada 1991., tj. prije stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine" broj: 53/91-102/19) ne može primijeniti odredba članka 5. stavka 2. važećeg Zakona pa se stoga za tužitelja nisu niti radile sigurnosne i druge provjere. Navodi kako se tužiteljev zahtjev mogao preispitati i riješiti jedino sukladno odredbi članka 30. stavka 1. Zakona u hrvatskom državljanstvu, dakle, u postupku utvrđivanja hrvatskog državljanstva primjenom propisa važećih u vrijeme rođenja tužitelja. Napominje kako tužitelj nema u vidu Zakon o hrvatskom državljanstvu kao cjelinu, kako ga se jedino može sagledati i tumačiti, već tužitelj izvlači iz konteksta odredbu članka 5. stavka 2. Zakona i potpuno je pogrešno tumači. Navodi da tužitelj ne uočava činjenicu da odredba članka 30. stavka 1. Zakona nije brisana, ukinuta niti mijenjanja Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu koji je stupio na snagu 1. siječnja 2020. Navodi kako je odredbom članka 30. stavka 1. Zakona uređeno načelo pravnog kontinuiteta hrvatskog državljanstva na način da propisuje tko se smatra hrvatskim državljaninom na dan stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu, tj. na dan 8. listopada 1991. Načelo pravnog kontinuiteta hrvatskog državljanstva jedno je od najvažnijih načela na kojima se temelji Zakon o hrvatskom državljanstvu, a koje bi tužiteljevim tumačenjem odredbe članka 5. stavka 2. Zakona zapravo bilo poništeno, odnosno izgubilo bi svaku svrhu što nije bio cilj zakonodavca. Tuženik se poziva na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Vezano za tužbene navode u vezi pojma inozemstva koji sadrži odredba članka 5. stavka 2. Zakona navodi kako nije potrebno posebno tumačiti da područja drugih republika bivše SFRJ predstavlja inozemstvo u odnosu na Republiku Hrvatsku od 8. listopada 1991. kada je stupila na snagu odluka o samostalnosti i neovisnosti Republike Hrvatske i raskidu svih državnopravnih veza s bivšom SFRJ. Navodi da je tužitelj 1980. rođen u Njemačkoj ili u Kanadi, o njegovom bi se zahtjevu za utvrđivanje hrvatskog državljanstva također moglo odlučiti samo temeljem odredbe članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, s time da bi se u postupku utvrđivanja državljanstva uzele u obzir i odredbe tada važećeg Zakona o državljanstvu SR Hrvatske iz 1977. te saveznog Zakona o državljanstvu SFRJ iz 1976. kojima su bili propisani uvjeti stjecanja državljanstva podrijetlom djeteta rođenog u inozemstvu. Vezano za tužbene navode o tužiteljevom posjedovanju drugog državljanstva i da navedena činjenica ne bi smjela predstavljati prepreku stjecanju hrvatskog državljanstva te da skoro sve osobe koje podnose zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva prirođenjem ili za utvrđivanje hrvatskog državljanstva, već imaju strano državljanstvo, odnosno rijetko podnose takve zahtjeve osobe koje su apatridi. Navodi kako samo u slučajevima stjecanja hrvatskog državljanstva temeljem odredbe članka 8. i članka 9. Zakona od podnositelja zahtjeva se traži, izdavanjem zajamčenja, da mu prethodno prestane strano državljanstvo. U odnosu na tužbeni navod u kojem se tužitelj poziva na Ugovor o dvojnom državljanstvu između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, tuženik objašnjava da upravo zbog primjene prijašnjih propisa u postupcima utvrđivanja državljanstva, kako republičkih tako i saveznih, spomenuti je Ugovor irelevantan u ovom postupku. Tvrdi kako je isti sklopljen u svrhu sprječavanja gubitka drugog državljanstva za osobe podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, a koji su kao državljani Bosne i Hercegovine stekli ili će tek steći hrvatsko državljanstvo. Tvrdi kako je navedeno bilo potrebno ugovoriti jer je Zakonom o državljanstvu Bosne i Hercegovine propisano je državljanin Bosne i Hercegovine gubi svoje državljanstvo po sili zakona kada dobrovoljno stekne drugo državljanstvo, osim ako se drugačije ne odredi međudržavnim sporazumom. Poziva se na odluke upravnog suda.

4. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u sudski spis te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

5. U sporu je održana rasprava 29. lipnja 2023. čime je dana mogućnost strankama da se sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17., 110/21., dalje u tekstu ZUS-a) očituju o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

6. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Iz spisa upravnog tijela proizlazi kako je tužitelj 2. ožujka 2020. podnio zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva.

8. U provedenom postupku utvrđeno je kako je tužitelj rođen 22. srpnja 1980. te je valjalo primijeniti odredbe Zakona o državljanstvu SR Hrvatske ("Narodne novine" broj: 32/77), koji Zakon je važio u vrijeme njegovog rođenja. Odredbom članka 4. stavka 1. točke 1. navedenog Zakona propisano je da će hrvatsko državljanstvo podrijetlom steći dijete čija su oba roditelja hrvatski državljani u trenutku djetetovog rođenja. Ukoliko je samo jedan roditelj hrvatski državljanin, a drugi državljanin neke druge republike bivše SFRJ, dijete je podrijetlom stjecalo hrvatsko državljanstvo temeljem sporazuma roditelja (točka 2.). U slučaju da nema sporazuma roditelja, dijete je podrijetlom stjecalo hrvatsko državljanstvo ukoliko su roditelji imali prebivalište na području Republike Hrvatske, a ako roditelji nisu imali zajedničko prebivalište u Republici Hrvatskoj, dijete je stjecalo hrvatsko državljanstvo pod uvjetom da je upisano u maticu rođenih u Republici Hrvatskoj (točka 3.).

9. U provedenom postupku utvrđeno je da je majka tužitelja A. R.,

djevojački O., rođena …. u K., podrijetlom državljanka

Republike Hrvatske, upisana po rođenju u knjigu državljana Matičnog ureda G., za matično područje S., pod rednim brojem …, te da je otac tužitelja S.R. rođen …. u Bosni i Hercegovini, državljanin Bosne i Hercegovine.

Utvrđeno je da su tužiteljevi roditelji sklopili brak 1978. u Novoj Topoli, BiH, a prebivalištem u vrijeme tužiteljevog rođenja bilo im je u mjestu B. G.

10. Temeljem uvjerenja o državljanstvu Bosne i Hercegovine broj: 03/1-204-1- 789/20 od 25. veljače 2020. tužitelju je podatak o državljanstvu Bosne i Hercegovine upisan u maticu rođenih koja se vodi za naseljeno mjesto G., za godinu 1980., pod rednim brojem …, na str. ….

11. Temeljem, navedenog utvrđeno je kako tužitelj ne ispunjava zakonske pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva temeljem članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, jer od rođenja ima državljanstvo Bosne i Hercegovine. Utvrđeno je kako se po propisima važećim od 8. listopada 1991. uz savezno ili jugoslavensko državljanstvo, moglo imati samo jedno republičko državljanstvo, zbog čega se tužitelju ne može naknadno utvrditi da je istovremeno imao i hrvatsko državljanstvo u smislu spomenute zakonske odredbe.

12. Odredbom članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine" broj: 53/91, 70/91, 28/92,113/93, 4/94, 130/11, 110/15, 102/19, 138/21) propisano je da hrvatskim državljaninom smatra se osoba koja je to svojstvo stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu ovoga zakona.

13. Dakle, navedenom odredbom utvrđeno je načelo pravnog kontinuiteta, te se prilikom rješavanja zahtjeva podnesenih temeljem ove osnove primjenjuju propisi koji su bili na snazi u vrijeme nastanka određenih činjenica koje su utjecale na državljanski status neke osobe, kao pravni izvor, iako je njihovo važenje prestalo. 14. Analizom cjelokupnog spisa predmeta, ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja, Sud cijeni kako navodima tužbe i tijekom spora pravilnost u upravnom postupku utvrđenog činjeničnog stanja nije dovedena u pitanje kao niti primjena materijalnog prava.

15. Prema ocjeni ovog Suda, obzirom kako je tužitelj po propisima važećim do 8. listopada 1991. podrijetlom stekao državljanstvo Bosne i Hercegovine, ne ispunjava uvjete za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana, temeljem članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Također, pravilno tuženo tijelo utvrđuje kako se odredba članka 5. stavka 2. spomenutog Zakona, kojom su propisani uvjeti za stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom ne može primijeniti na tužitelja, jer se navedena odredba odnosi na novorođenu djecu i osobe rođene za vrijeme važenja Zakona o hrvatskom državljanstvu, tj. rođene nakon 8. listopada 1991., kada je stupio na snagu navedeni Zakon, dok se na osobe rođene prije stupanja na snagu Zakona hrvatskom državljanstvu, dakle, rođene za vrijeme dok je Hrvatska bila u sastavu bivše SFRJ primjenjuje odredba članka 30. stavka 1. Zakona koja nije mijenjana, niti brisana Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu koji je stupio na snagu 1. siječnja 2020. U postupku koji se provodi temeljem odredbe članka 30. stavka 1. Zakona imaju se u vidu odredbe kojima je regulirano stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom, ali onog zakona koji je važio u vrijeme rođenja osobe čije se državljanstvo utvrđuje, a što je u tužiteljevom slučaju prije odredba članka 4. Zakona o državljanstvu SR Hrvatske iz 1977.

16. U svezi tužbenih prigovora, identičnih onim žalbenim, tuženik i prvostupanjsko porezno tijelo su već dali detaljno obrazložene stavove u osporenim rješenjima, kao i tuženik u odgovoru na tužbu, koje kao pravilne i zakonite prihvaća i ovaj Sud, pa se u tom dijelu tužitelj upućuje na obrazloženje osporenog rješenja tuženika i odgovor na tužbu.

17. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Sud ocjenjuje osporeno rješenje zakonitim.

18. Stoga se prigovori tužitelja otklanjaju kao neosnovani, jer nema zakonske osnove za donošenje drugačijeg rješenja.

19. Slijedom navedenoga, prema ocjeni suda osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je valjalo na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

U Splitu, 6. srpnja 2023.

S U T K I N J A

Nela Mešin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sud Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. ZUS-a).

DNA:

1. Tužitelju po opunomoćeniku za primanje pismena u Republici Hrvatskoj N. R., S.,

2. Tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33,

3. U spis,

4. Kalendar 30 dana.

RJ:

1. Vrijednost predmeta spora je 10.000,00 kuna (čl. 25. ZSP-a)

2. Provesti postupak naplate sudske pristojbe tužbe i presude po

pravomoćnosti, te žalbe ukoliko ista bude izjavljena, (čl. 22. ZSP-a)

3. Kalendar 30 dana