REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 28 Pž-4725/2020-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i Marine Veljak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ADRIATIC OSIGURANJE d.d. (ranije: JADRANSKO OSIGURANJE d.d.) iz Zagreba, Listopadska 2, OIB 94472454976, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, protiv tuženika GRAWE Hrvatska d.d. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 5, OIB 28406115764, kojeg zastupa punomoćnik Mladen Golojuh, odvjetnik u Zagrebu, Mažuranićev trg 8, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1691/2018-25 od 13. listopada 2020., u sjednici vijeća održanoj 6. srpnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1691/2018-25 od 13. listopada 2020. u točki 2. izreke i u dijelu točke 3. izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.352,94 EUR / 10.193,75 kn.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1691/2018-25 od 13. listopada 2020. u dijelu točke 3. izreke kojim je naloženo tužitelju da naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 796,34 EUR / 6.000,00 kn i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 796,34 EUR / 6.000,00 kn.

III. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troška drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom navedenom u izreci ove presude prvostupanjski je sud naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 156.928,20 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka 1. izreke presude) te je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužitelj tražio od suda da naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 470.784,60 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka 2. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 16.193,75 kn (točka 3. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio primjenom odredbe članka 1072. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) jer je nakon provedenog postupka ocijenio da je vozač vozila osiguranog kod tužitelja odgovoran za nastanak prometne nezgode u kojem je nastala šteta koju potražuje od tuženika u omjeru od 80 %, dok je vozač vozila osiguranog kod tuženika samo u omjeru od 20% doprinio nastanku štete i to time što je prekoračio propisanu maksimalnu brzinu od 60 km/h te je ignorirao prometni znak upozorenja – raskršće sa sporednom cestom. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe članka 154. stavka 2. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv točaka 2. i 3. izreke presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je ocijenio preniskim postotak suodgovornosti osiguranika tuženika u nastanku prometne nezgode i štete. Naime, tužitelj je ustao tužbom radi regresne naknade štete plaćene oštećenim osobama iz prometne nezgode koja se dogodila 23. kolovoza 2016. u kojoj su sudjelovali vozači motornih vozila osiguranih kod stranaka te je tužitelj povodom predmetne nezgode isplatio naknadu štete zbog smrti putnice koja se kritične prigode prevozila u vozilu osiguranom kod tužitelja, a ovo iz razloga jer je postojala obveza tužitelja po osnovi solidarne odgovornosti te je nakon isplaćene naknade štete pokrenuo ovu regresnu parnicu radi naknade štete što je sve tužitelj obrazložio u tužbi i postupku. Žalitelj smatra da je sud ocijenio preniskim omjer odnosno postotak suodgovornosti osiguranika tuženika u nastanku nezgode i štete. Žalitelj se pri tome poziva na prometno-tehničko vještačenje po vještaku Milanu Vinčiću kojim je vještačenjem utvrđeno da je osiguranik tužitelja oduzeo prednost prolaska osiguraniku tuženika, ali je isto tako utvrđeno da se osiguranik tuženika kretao brzinom većom od dozvoljene odnosno kretao se brzinom od 81 km/h, a na mjestu nezgode je brzina ograničena na 50 km/h, da je osiguranik tuženika imao vidno postavljen prometni znak opasnosti „spajanje sporedne ceste pod pravim kutom s desne strane” što je nalagalo tuženiku da prilagodi brzinu kretanja te da je osiguranik tuženika imao vidno postavljen prometni znak „raskrižje”, a što je također nalagalo osiguraniku tuženika da prilagodi brzinu kretanja. Prema mišljenju vještaka prometna nezgoda se mogla izbjeći da se u trenutku nastanka opasnosti osiguranik tuženika kretao brzinom od 66 km/h te da je prilagodio brzinu kretanja prometnom znaku ograničenja brzine od 50 km/h. Zbog navedenog, žalitelj smatra da na strani osiguranika tuženika postoji protupravnost koja se ogleda u prekoračenju brzine kretanja na mjestu prometne nezgode i što unatoč prometnim znakovima nije vozio s povećanom pažnjom. Žalitelj se poziva na odluke županijskih sudova u Zadru, Splitu i Rijeci koje dostavlja u prilogu žalbe te smatra da je njegov tužbeni zahtjev (kojim tužitelj potražuje štetu u omjeru od 80% isplaćene štete) u cijelosti osnovan, no ukoliko bi se i smatralo da je nesporno utvrđena suodgovornost osiguranika tuženika u nastanku nezgode i štete niža od 80%, onda bi se ta suodgovornost trebala odmjeriti u znatno većem omjeru od 20%, kako to smatra prvostupanjski sud. Nadalje, žalitelj pobija i odluku o parničnom trošku smatrajući da bi ta odluka bila drugačija da je prvostupanjski sud donio zakonitu presudu. Osim toga, tužitelj smatra da mu je sud trebao priznati troškove vještačenja u cijelosti, odnosno umjesto priznatog iznosa od 2.000,00 kn, da mu je trebao priznati ukupan trošak uplaćenog predujma tog vještačenja u iznosu od 8.000,00 kn, a iz razloga što je taj trošak bio nužan radi dokazivanja, barem i djelomične, osnovanosti tužbe i nastao je kao posljedica osporavanja postojanja suodgovornosti osiguranika tuženika u nastanku nezgode i štete. Žalitelj predlaže da se u pobijanom dijelu presuda preinači na način da se u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev i obveže tuženika na naknadu cjelokupnih troškova postupka uključujući i trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 14.375,00 kn.

Žalba je dostavljena tuženiku na odgovor. Tuženik u odgovoru na tužiteljevu žalbu u bitnom navodi da su razlozi žalbe neosnovani u cijelosti. U ovoj fazi postupka je samo sporno da li postoji i u kojoj mjeri doprinos osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja. Nejasno je zbog čega se tužitelj i u žalbenom postupku poziva na sudsku praksu koju je dostavio i tijekom prvostupanjskog postupka uz podnesak od 1. travnja 2020., a k tome pravno činjenični supstrati iz tih postupaka su očito potpuno neusporedivi s predmetnim slučajem. Tuženik ističe da je osiguranik tužitelja imao čak dvije vrlo očite i vrlo jasne mogućnosti da izbjegne nastanak štetnog događaja i to da prije svega odustane od sretanja u lijevo i presijecanja puta vozilu s prednošću prolaska u situaciji kada je vrlo jasno na preglednom dijelu prometnice mogao vidjeti nailazak tog vozila i, ako je već poduzeo radnju skretanja, onda je mogao i dovršiti tu radnju pri čemu bi osiguranik tuženika uz kočenje koje je poduzeo izbjegao sudar. Iz vještačkog nalaza i mišljenja proizlazi da je prometna nezgoda postala neizbježiva za osiguranika tuženika u trenutku kada je osiguranik tužitelja promijenio svoj naum te umjesto skretanja u lijevo opet promijenio svoj smjer kretanja i počeo skretati u desno prema prometnom otoku na sredini kolnika. Prema tome, neovisno o brzini kretanja osiguranika tuženika, nesreća bi bila izbjegnuta da je osiguranik tužitelja zaustavio svoje vozilo i propustio vozilo osiguranika tuženika što je prema pravilima o prednosti prolaska trebao učiniti, bilo da je zadržao svoj smjer kretanja u lijevo kada se već odlučio za tu radnju u prometu, a neizbježna je postala upravo zbog vrludanja osiguranika tužitelja po kolniku, to jest njegova skretanja u lijevo a potom u desno prema sredini kolnika. Tuženik se pri tome poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev x-362/18 u kojoj je brzina kretanja na mjestu nezgode ograničena na 60 km/h, a (u tom postupku) tužitelj se kretao brzinom od 87,4 km/ te je mogao izbjeći nesreću da se kretao brzinom od 64,2 km/h dok je (u tom postupku) tuženik presijecao putu tužitelju; u tom je slučaju omjer suodgovornosti tužitelja bio 20% jer je ponašanje tuženika koji je neoprezno presijecao kolnik ocijenjena mnogo težim doprinosom od 80%. Tuženik osporava i odluku o trošku smatrajući da su parnični troškovi ispravno obračunati sukladno članku 154. stavku 2. Zakona o parničnom postupku pa predlaže odbiti žalbu tužitelja u cijelosti, a tuženiku naknaditi troškove odgovora na žalbu u iznosu od 6.280,00 kn uvećanog za porez na dodanu vrijednost.

3. Tužiteljeva žalba nije osnovana, osim u dijelu odluke o trošku.

Ispitavši pobijanu presudu u točkama 2. i 3. njezine. izreke temeljem odredbe članka 365. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku, osim u odnosu na odluku o troškovima postupka kod koje je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 154. stavka 2. Zakona o parničnom postupku.

4. Iz spisa proizlazi nespornom da se 23. kolovoza 2016. dogodila prometna nezgoda u kojoj su sudjelovala vozila osigurana kod obje stranke te da je u vozilu osiguranom kod tužitelja kao putnica u tom vozilu Marija Martinčić zadobila teške tjelesne ozljede od kojih je preminula. Nadalje, između stranaka nije sporno da je tužitelj povodom smrti preminule putnice isplatio članovima njezine obitelji ukupan iznos od 784.641,00 kn u ukupno tri rate. Osim toga, budući da je tužitelj u tužbi smatrao da je doprinos tuženikova osiguranika nastanku štetnog događaja 80 %, a doprinos osiguranika tužitelja 20 %, to je tužitelj u ovom sporu potraživao od tuženika 80 % isplaćene štete, to jest iznos od 627.712,80 kn (s time da na taj utuženi iznos potražuje zatezne kamate od dana isplaćene posljednje rate). S obzirom na to da je tuženik u odgovoru na tužbu (osim što je osporavao uzročnu vezu između smrti Marije Martinčić i prometne nezgode jer je Marija Martinčić preminula 67 dana nakon ozljeđivanja, a što u ovoj fazi postupka nije sporno) osporavao doprinos osiguranika tuženika nastanku štetnog događaja, sud prvog stupnja je proveo prometno vještačenje po sudskom vještaku Milanu Vinčiću (str. 172-178. i 206-207. spisa). Prvostupanjski je sud također proveo i dokaz uvidom u kazneni spis Općinskog suda u Rijeci poslovni broj K-140/18 koji se vodi protiv okrivljenika Marina Šimunovića (vozača vozila osiguranog kod tužitelja) te u isprave priložene ovom spisu. Na temelju tako provedenog postupka prvostupanjski je sud donio pobijanu presudu.

5. Odredbom članka 1072. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima je propisano kad je šteta prouzročena pogonom dvaju ili više vozila, svu štetu snosi vlasnik vozila koji je isključivo kriv za štetni događaj, dok prema stavku 2. istoga članka Zakona o obveznim odnosima ako postoji obostrana krivnja, svaki vlasnik odgovara drugomu za njegovu štetu razmjerno stupnju svoje krivnje.

U konkretnom predmetu, a na temelju provedenog prometnog vještačenja na kojeg obje stranke nisu imale nikakvih primjedbi, a što je vidljivo iz tuženikova podneska od 19. travnja 2020. sa str. 182. spisa i iz tužiteljeva podneska od 1. travnja 2020. sa str. 185. spisa, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da je doprinos tužiteljeva osiguranika nastanku prometne nezgode 80% dok je doprinos osiguranika tuženika nastanku te nezgode samo 20%. Naime, iz nalaza stalnog sudskog vještaka ing. Milana Vinčića proizlazi da se prometna nezgoda dogodila na dijelu ceste na kojem je preglednost bila čista te da su se oba vozača mogli međusobno vidjeti na udaljenosti od 120 m, a što znači da je vozač vozila osiguranog kod tužitelja pravodobno mogao vidjeti vozilo osigurano kod tuženika te je prije svog skretanja vozila ulijevo mogao propustiti vozilo osigurano kod tuženika; jednako tako, sudski vještak u svom nalazu navodi i da se sudar ne bi dogodio da se vozač vozila osiguranog kod tužitelja nakon uočavanja vozila tuženika nastavio kretati lijevo (str. 177. spisa); umjesto toga, on je započeo vozilom skretati udesno. Prema tome, iako je vještak Milan Vinčić u svom zaključku naveo i da se vozilo osigurano kod tuženika kretalo brzinom od 81 km/h, da se znak ograničenja brzine 60 km/h (a ne 50 km/h kako to tužitelj navodi u žalbi) nalazi prije mjesta sudara na udaljenosti 240 m i da bi se sudar izbjegao da je vozač vozila osiguranog kod tuženika vozio brzinom od 66 km/h u trenutku kočenja čime bi zaustavio vozilo prije mjesta sudara, do samog sudara je došlo zbog toga što je vozač vozila osiguranog kod tužitelja najprije pokušao skrenuti ulijevo, a zatim se promijenio pravac kretanja i skrenuo polukružno desno. Prema tome, iako je brzina vozila osiguranog kod tuženika doprinijela nastanku prometne nezgode koja bi se izbjegla da je vozač tog vozila upravljao vozilom brzinom od 66 km/h umjesto 81 km/h, za nastanak prometne nezgode je u pretežitom dijelu odgovoran vozač vozila osiguranog kod tužitelja jer je on (unatoč preglednoj vidljivosti) započeo radnju skretanja u lijevo preko dijela ceste namijenjenog za vožnju vozila iz suprotnog smjera kojim se kretalo vozilo osiguranika tuženika čime je oduzeo prednost vozilu osiguranog kod tuženika, a to predstavlja vrlo opasnu radnju vozača vozila osiguranog kod tužitelja. Osim toga, vozač vozila osiguranog kod tužitelja je odgovoran za nastanak prometne nezgode i zbog toga što je on, nakon što je uočio vozilo osigurano kod tuženika, mogao završiti radnju skretanja u lijevo prije nailaska vozila osiguranog kod tuženika čime bi također izbjegao sudar. Međutim, on nije tako postupio nego se pokušao vratiti na desnu prometnu traku pa uslijed intenzivnog kočenja vozila osiguranog kod tuženika vozač tog vozila nije imao kontrolu nad pravcem kretanja vozila (ovo također proizlazi iz nalaza vještaka Milana Vinčića), čime je došlo do međusobnog sudara vozila. Slijedom navedenog, i prema mišljenju ovog suda vozač vozila osiguranog kod tužitelja je u omjeru od 80% odgovoran za nastanak štetnog događaja, dok je vozač vozila osiguranog kod tuženika koji je vozio brzinom za 21 km/h većom od dopuštene (81 km/h umjesto 60 km/h) u omjeru od 20% odgovoran za nastanak štetnog događaja. Upravo zbog toga, prvostupanjski je sud, a suprotno svim žalbenom navodima tužitelja, pravilno odredio omjer odgovornosti vozača oba vozila osiguranih kod stranaka.

Slijedom navedenog, tužiteljevu žalbu u dijelu u kojem on pobija točku 2. izreke prvostupanjske presude je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi taj dio presude, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

6. Međutim, u dijelu odluke o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, na što u žalbi osnovano ukazuje tužitelj. Naime, osnovano tužitelj ističe da mu je sud trebao u cijelosti priznati troškove uplaćenog predujma vještačenja u iznosu od 8.000,00 kn, a ne samo u omjeru od 25% tog troška. Naime, kod razmjernog uspjeha stranaka u sporu prema odredbi članka 154. stavku 2. Zakona o parničnom postupku, potrebno je prilikom određivanja troškova postupka izraz „djelomični uspjeh” ocjenjivati ne samo kvantitativno već i kvalitativno, kako s obzirom na osnovu, tako i s obzirom na visinu prihvaćenog odnosno odbijenog dijela tužbenog zahtjeva. Zbog toga, u slučaju kad je tuženik osporavao osnovu tužbenog zahtjeva u potpunosti, a zbog čega je izvršeno vještačenje za koje je tužitelj prethodno predujmio troškove, tužitelju će se priznati takvi troškovi u cijelosti, bez obzira na visinu dosuđenog iznosa. Upravo zbog navedenog, budući da je prometno vještačenje provedeno radi utvrđivanja mehanizma nastanka prometne nezgode, proizlazi da je isto provedeno radi utvrđivanja osnove tužbenog zahtjeva pa je taj trošak (8.000,00 kn), pravilnom primjenom materijalnog prava, valjalo tužitelju priznati u cijelosti.

Stoga je točku 3. izreke prvostupanjske presude valjalo djelomično potvrditi i djelomično preinačiti te odlučiti kao u točki II. izreke ove presude, a na temelju odredbi članka 380. točaka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku.

7. Zahtjeve obiju stranaka za naknadom troškova drugostupanjskog postupka je valjalo odbiti kao neosnovane i to iz razloga jer je tužitelj u tom postupku uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu (i to sporednog potraživanja), a zbog čega nisu nastali posebni troškovi (članak 166. u vezi članka 154. stavka 5. Zakona o parničnom postupku), dok tuženikov trošak odgovora na žalbu nije bio potreban za vođenjem ovog spora u smislu članka 166. u vezi članka 155. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 6. srpnja 2023.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić