Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 24 Gž-931/2022-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dubravke Bosilj predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. M. iz D., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku S. K., odvjetniku u S., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., radi utvrđenja i isplate, u povodu žalbe tuženika izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P- 1804/2020 od 25. ožujka 2022., na sjednici vijeća održanoj 5. srpnja 2023.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se točka I. rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1804/2020 od 25. ožujka 2022.

II. Ukidaju se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1804/2020 od 25. ožujka 2022. i točka II. rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1804/2020 od 25. ožujka 2022.

III. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnim ugovorne odredbe ugovora o kreditu broj 418-50-3468510 zaključenog među strankama 16. svibnja 2006. kojim je u članku 1. među strankama ugovoreno da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 23.108,21 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja i kojim se u članku 7. tužitelj kao korisnik kredita obvezao tuženiku kao kreditoru vraćati iznos kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan dospijeća (točka I. izreke presude) kao i ugovorna odredba tog ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika (točka II. izreke presude). Točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 23.857,30 kn sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točci izreke.

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti (točka I. izreke rješenja) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 9.429,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate.

2. Navedenu presudu i rješenje pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. i 89/2014., dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019. s izuzecima iz članka 117. stavka 2. i 3. tog Zakona) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Traži i naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba protiv rješenja o odbijanju prigovora mjesne nenadležnosti nije osnovana.

4.1. Žalba protiv presude i rješenja o naknadi troškova postupka je osnovana.

U odnosu na žalbu protiv rješenja o odbijanju prigovora mjesne nenadležnosti

5. Donoseći odluku o svojoj mjesnoj nadležnosti u povodu pravovremenog prigovora tuženika, sud je, ocjenjujući okolnosti o kojima ovisi njegova nadležnost, uzeo u obzir sljedeće:

- da je predmet spora utvrđenje i isplata na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i o jednostranoj izmjeni kamatne stope iz potrošačkog ugovora koji su stranke zaključile 16. svibnja 2006. u S.

- da je tim ugovorom bez pojedinačnog pregovaranja među strankama ugovoreno da je u slučaju spora mjesno nadležan sud prema sjedištu tuženika

- da je sjedište tuženika u Z. pa da je prema sporazumu stranaka mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu

- da tužitelj živi u D. koje je oko 410 km udaljeno od Z. i da putovanje do suda u Z. zahtijeva više od tri sata vožnje u jednom smjeru

- da mogućnosti dolaska na taj sud i s time povezani troškovi imaju odvraćajući učinak na tužitelja te da ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer ga stavlja u nepovoljniji procesno-pravni položaj

- da je ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti nepoštena.

6. Navedena činjenična utvrđenja o kojima ovisi odluka o prigovoru mjesne nenadležnosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke o mjesnoj nadležnosti za postupanje te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih na temelju uvida u isprave i njihove pravilne ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Stoga nije u pravu žalitelj kada navodi da se pobijana odluka o njegovu prigovoru mjesne nenadležnosti temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjeničnom stanju.

7. Iako tuženik pravilno u žalbi prigovara da prilikom ocjene njegova prigovora mjesne nenadležnosti nije bilo mjesta primjeni Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva 93/13), pravilnom primjenom materijalnog prva trebalo je jednako odlučiti o prigovoru mjesne nenadležnosti.

7.1. Naime, neodlučni su razlozi pobijanog rješenja kojima se upućuje na praksu Suda Europske unije o tumačenju Direktive 93/13. To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne primjenjuje kako to pravilno u žalbi prigovora tuženik. U skladu s obvezujućim tumačenjem tog Suda izraženim u presudi od 5. svibnja 2022., Z. b. (t. 36 do 40.) i tamo citiranoj sudskoj praksi, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive.

8. Zbog toga je u ovom predmetu mjerodavno hrvatsko pravo, posebno Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003. i 46/2007. dalje: ZZP/2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja tog ugovora. Neodlučni su razlozi suda prvog stupnja koji se u razlozima pobijanog rješenja pozvao na članak 19.l stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015. i 52/2016.) jer je riječ o propisu koji uređuje međunarodnu, a ne mjesnu nadležnost.

9. Imajući na umu da ZPP ne sadrži prisilne (kogentne) odredbe o isključivoj nadležnosti za potrošačke sporove, ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti o kojoj nisu vođeni pojedinačni pregovori, nije na temelju članka 81. stavka 5. ZZP/2003 izuzeta iz područja primjene glave 10. II. dijela tog Zakona („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima).

10. Ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti ne odnosi se na predmet ugovora i cijenu pa u smislu članka 84. ZZP/2003 podliježe testu poštenosti iako je jasno i lako razumljivo sastavljena. Zbog toga su neodlučni žalbeni navodi tuženika o tome da je činjenično stanje u odnosu na odluku o mjesnoj nadležnosti nepotpuno utvrđeno jer sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka R. S. kojeg je tuženik predložio radi utvrđenja transparentnosti navedene ugovorne odredbe.

10.1. Iz sadržaja članka 12. ugovora o kreditu jasno proizlazi da je za slučaj spora predviđao nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora. Ta je odredba omogućavala tužitelju da precizno procijeni pravne i ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu članka 85. ZZP/2003.

11. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni nadležnost suda za slučaj spora, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (udaljenost od 410 km od mjesta njegova prebivališta i više od 3 sata putovanja do nadležnog suda u jednom smjeru), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

12. U skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/2003 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.1. Prema članku 82. točci 19. ZZP/2003 (tzv. siva lista nepoštenih odredbi), nakon pojedinačne procjene u skladu s člankom 81. tog Zakona, ugovorna odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom može se smatrati nepoštenom.

13. Ugovorna odredba kojoj je svrha prenijeti nadležnost za sve sporove koji mogu proizaći iz potrošačkog ugovora na sud u kojem trgovac ima sjedište, obvezuje potrošača da se podvrgne isključivoj nadležnosti suda koji može biti udaljen od njegova prebivališta (boravišta). To njemu može otežati sudjelovanje u postupku jer troškovi mogu biti odvraćajući i uzrokovati to da on odustane od tužbe koja je jedino učinkovito pravno sredstvo za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi.

13.1. Osim toga, riječ je o ugovornoj odredbi koja isključivo pogoduje trgovcu jer mu omogućuje da sve sporove u vezi sa svojim profesijom vodi na sudu koji se nalazi u mjestu njegova sjedišta i da time olakšano organizira svoje sudjelovanje pred sudom, bez da potrošač zauzvrat uživa ikakvih pogodnosti od nje. Kakva god bila priroda potrošačkog ugovora, ovakva ugovorna odredba umanjuje učinkovitost sudske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi pa takva ugovorna odredba stoga potpada pod kategoriju odredbi čije je predmet ili svrha isključenje ili ometanje prava potrošača na poduzimanje sudske tužbe, a što je kategorija na koju se odnosi točka 19. članka 82. ZZP/2003.

13.2. Iz navedenog slijedi da prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja prenosi isključivu mjesnu nadležnost na sud u Zagrebu gdje tuženik ima sjedište i koji je oko 410 km udaljen od mjesta prebivališta tužitelja (D.) što, samorazumljivo, povećava troškove sudjelovanja tužitelja, uključivo i njegovog osobnog sudjelovanja u postupku (obje su stranke predložile njegovo saslušanje), zadovoljava uvjete za ocjenu nepoštenosti u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/2003.

14. Nepoštena ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog potrošačkog ugovora je na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 ništetna pa se smatra da ugovorena nadležnost suda sjedišta tuženika (u Zagrebu) nikad nije niti postojala (ništetnost prorogacijeske klauzule ex tunc).

14.1. U nedostatku takvog sporazuma, u primjeni je ZPP koji, osim odredbi o općoj mjesnoj nadležnosti iz članka 46. stavka 1. ZPP-a, sadrži i odredbu o posebnoj nadležnosti po mjestu u kome se nalazi poslovna jedinica pravne osobe iz članka 59. ZPP-a, prema kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

14.2. Imajući na umu da iz isprave koja je u spisu predmeta proizlazi da je spor nastao u vezi s potrošačkim ugovorom koji je zaključen u S., očito je da tuženik tamo ima poslovnu jedinicu te da je ovaj spor nastao u povodu djelatnosti te jedinice.

14.3. Zbog toga je Općinski sud u Splitu mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari pa je uz primjenu članka 87. stavka 1. u vezi s člankom 82. točkom 19. ZZP/2003 i člankom 59. ZPP-a, na temelju članka 368. stavak 2. i 380. točka 2. ZPP- a odbijena žalba tuženika i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je sud prvog stupnja odbio prigovor mjesne nenadležnosti. U odnosu na žalbu protiv presude i odluku o troškovima postupka

15. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti potrošačkog ugovora o kreditu broj 4181-50-3468510 od 16. svibnja 2006. i kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (dalje: CHF) i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni redovne kamatne stope koje su odredbe sadržane u tom potrošačkom ugovoru.

16. Imajući na umu razloge iznesene u točkama 5. do 14.3. ovog obrazloženja, neosnovano žalitelj u žalbi tvrdi da je počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a.

17. Na temelju isprava u spisu i provedenog financijskog vještačenja, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenice:

- da je 16. svibnja 2006. u S. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu (za kupnju novog vozila) s ugovorenim iznosom kredita od 23.108,21 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (isplate) kredita, uz redovnu kamatu od 5,20% godišnje, promjenjivu u skladu s odlukom tuženika, s rokom otplate od 84 mjeseca

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit ispunjava u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju

- da su se stranke bez pojedinačnog pregovaranja sporazumjele o tome da će tužitelj plaćati tuženiku promjenjive kamate te o tome kako će se konkretna stopa tih promjenjivih kamata utvrđivati u skladu s odlukom o kamatama kreditora,

- da je dogovor stranaka o početnoj kamatnoj stopi od 5,20 % godišnje valjan

- da je riječ o potrošačkom ugovoru zaključenom 16. svibnja 2006. koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i R. d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o jednostranoj izmjeni kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odluci o valutnoj klauzuli u CHF 14. lipnja 2018.

- da je kad je riječ o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-8832/17-10 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je R. d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/2003 i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007), povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da je kad je riječ o spornoj odredbi o jednostranoj izmjeni promjenjive kamatne stope kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je R. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/2003 i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. ZZP/2007 povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora četvrtotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali

- da se, imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za utvrđenje i naknadu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te o izmjeni promjenjive kamate svojom jednostranom odlukom, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača

- da je u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen - da nije bilo potrebno izvoditi dokaze saslušanjem tužitelja kao niti svjedoka R. S. (djelatnika tuženika) i javnog bilježenika D. M.

- da razlika između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi (6,20%, 6,75%, 7,75%, 7,50% i 6,75%) i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna ugovorena kamatna stopa (5,20%) iskazana u kunskoj protuvrijednosti prema ugovorenom tečaju na dan isplate (korištenja) kredita iznosi 6.431,97 kn

- da kunski iznos koji se dobije kada se stvarno obračunati anuitet u CHF pomnoži razlikom primijenjenog tečaja i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita iznosi 17.425,33 kn,

- da je ugovor prestao ispunjenjem tužitelja 17. svibnja 2013. i

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 17. svibnja 2019.

18. Utvrđenje suda prvog stupnja o primjeni članka 502.c ZPP-a i zaključak o vezanosti suda u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 i kojom je zahtjev potrošača za zaštitu njihovih kolektivnih prava i interesa usvojen, ne mogu se za sada prihvatiti.

19. Naime, sudovi su u kolektivnom sporu zaključili da osporene ugovorne odredbe o kojima se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti su prosječnom potrošaču razumljive uslijed izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz tržišne komunikacije davale banke, uzrokuju znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021., točka 19.1. i u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., točka 19.).

19.1. Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: nerazumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke, nemogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju te, posljedično tome, postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama.

19.2. Predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega u tom sporu nisu izvedeni predloženi dokazi saslušanjem zaposlenika banaka.

20. Kad se, kao u ovom predmetu, zaključak o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu (vidjeti točke 19.1. i 19.2. ovog obrazloženja), onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora (Tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., točka 22.).

21. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na sudu je zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjeri na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (Tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., točka 22.).

22. Imajući na umu navedeno, tuženik osnovano u žalbi prigovara da činjenično stanje nije potpuno utvrđeno jer je sud odbio provesti po tuženiku predložene dokaze saslušanjem tužitelja i djelatnika banke koji su predloženi (i) radi utvrđenja tužiteljeve obaviještenosti, odnosno da su prije sklapanja spornog ugovora tužitelju kao potrošaču navodno dane odgovarajuće obavijesti o valutnoj klauzuli u CHF i značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima prema kojima se kamatna stopa mijenja, što nije pravomoćno utvrđeno u kolektivnom sporu.

23. Zbog toga se zaključak o izravnom učinku pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu za sada ne može ispitati pa je na temelju članka 370. stavka 1. ZPP-a ukinuta presuda, kao i odluka o troškovima postupka sadržana u točci II. pobijanog rješenja, i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovni postupak. 24. Osim toga, počinjena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti jer za odluku o utvrđenju ništetnosti dijela ugovorene odredbe članka 1. predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 23.108,21 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita nisu dani razlozi.

24.1. Naime, kad je riječ o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF kolektivni spor u odnosu na tuženika je pravomoćno završio na način da je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018., usvojen zahtjev za utvrđenjem da je R. d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/2003 i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/2007, povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. 24.2. Iz toga proizlazi da, pod pretpostavkom da dolazi do primjene utvrđenja iz kolektivnog spora, sporni dio članka 1. ugovora o kreditu koji se odnosi na isplatu, ne na otplatu, nije u kolektivnom sporu utvrđen ništetnim i izlazi iz okvira pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. pa na utvrđenje ništetnosti tih dijelova ugovora o kreditu broj 418-50-3468510 od 16. svibnja 2016. ta presuda nema obvezujući učinak. Stoga je prvostupanjski sud neosnovano prihvatio zahtjev u tom dijelu pozivom na presudu iz kolektivne zaštite. S obzirom na to da izvan tog okvira nije iznio razloge na temelju kojih je utvrdio ništetnost dijela odredbe članka 1. ugovora o kreditu, nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama pa je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11.

25. U ponovnom će postupku prvostupanjski sud održati novu glavnu raspravu te izvesti dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka R. S., djelatnika banke, pod pretpostavkom da je riječ o svjedoku koji ima neposrednih saznanja o obaviještenosti tužitelja prije i tijekom sklapanja ugovora u vezi sa spornim ugovornim odredbama o jednostranoj izmjeni kamatne stope i valutnom klauzulom u CHF, a o čemu će sud prvog stupnja zatražiti obavijest od tuženika. Na temelju svih provedenih dokaza prvostupanjski će sud utvrditi odlučne činjenice za predmet spora nakon čega će ocijeniti jesu li ispunjene pretpostavke za direktnu primjenu pravnih utvrđenja iz presude za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača primjenom članka 502.c ZPP te ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu vodeći računa o bitnoj povredi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na kojoj mu je ukazano ovim rješenjem. Prvostupanjski će sud u novoj odluci ujedno odlučiti o svim troškovima postupka.

U Varaždinu 5. srpnja 2023.

Predsjednica vijeća

Dubravka Bosilj v.r.