Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 24 Gž-42/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Tanje Novak- Premec predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Dijane Hofer članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. Ž. K. iz K., OIB:..., zastupane po punomoćnici T. T., odvjetnici u P., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB:..., zastupanog po punomoćniku S. P., odvjetniku u R., radi utvrđenja i isplate, u povodu žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P- 144/2021-17 od 28. listopada 2021., na sjednici vijeća održanoj 5. srpnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-144/2021-17 od 28. listopada 2021. u pobijanom dijelu pod točkama I., II., III., IV., V. i VII. izreke.

II. Djelomično se prihvaća se žalba tuženika, preinačava se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-144/2021-17 od 28. listopada 2021. u pobijanom dijelu pod točkom VI. izreke te se odbija zahtjev tužiteljice koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da tužitelju, s osnova preplaćene kamate, u roku od 15 dana isplati iznos od 286,50 EUR /2.158,60 kn/[1] zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 33,87 kn od 01.12.2007. do isplate,

- na iznos od 33,39 kn od 01.01.2008. do isplate,

- na iznos od 32,90 kn od 01.02.2008. do isplate,

- na iznos od 32,37 kn od 01.03.2008. do isplate,

- na iznos od 31,84 kn od 01.04.2008. do isplate,

- na iznos od 31,36 kn od 01.05.2008. do isplate,

- na iznos od 46,06 kn od 01.06.2008. do isplate,

- na iznos od 45,29 kn od 01.07.2008. do isplate,

- na iznos od 44,47 kn od 01.08.2008. do isplate,

- na iznos od 43,70 kn od 01.09.2008. do isplate,

- na iznos od 42,92 kn od 01.10.2008. do isplate,

- na iznos od 42,06 kn od 01.11.2008. do isplate,

- na iznos od 41,24 kn od 01.12.2008. do isplate,

- na iznos od 40,42 kn od 01.01.2009. do isplate,

- na iznos od 39,55 kn od 01.02.2009. do isplate,

- na iznos od 38,69 kn od 01.03.2009. do isplate,

- na iznos od 78,62 kn od 01.04.2009. do isplate,

- na iznos od 76,89 kn od 01.05.2009. do isplate,

- na iznos od 75,06 kn od 01.06.2009. do isplate,

- na iznos od 73,28 kn od 01.07.2009. do isplate,

- na iznos od 71,40 kn od 01.08.2009. do isplate,

- na iznos od 69,52 kn od 01.09.2009. do isplate,

- na iznos od 67,64 kn od 01.10.2009. do isplate,

- na iznos od 65,76 kn od 01.11.2009. do isplate,

- na iznos od 63,83 kn od 01.12.2009. do isplate,

- na iznos od 61,91 kn od 01.01.2010. do isplate,

- na iznos od 59,93 kn od 01.02.2010. do isplate,

- na iznos od 57,91 kn od 01.03.2010. do isplate,

- na iznos od 55,88 kn od 01.04.2010. do isplate,

- na iznos od 53,81 kn od 01.05.2010. do isplate,

- na iznos od 51,79 kn od 01.06.2010. do isplate,

- na iznos od 49,67 kn od 01.07.2010. do isplate,

- na iznos od 47,55 kn od 01.08.2010. do isplate,

- na iznos od 45,43 kn od 01.09.2010. do isplate,

- na iznos od 43,26 kn od 01.10.2010. do isplate,

- na iznos od 41,05 kn od 01.11.2010. do isplate,

- na iznos od 38,88 kn od 01.12.2010. do isplate,

- na iznos od 36,66 kn od 01.01.2011. do isplate,

- na iznos od 34,40 kn od 01.02.2011. do isplate,

- na iznos od 32,08 kn od 01.03.2011. do isplate,

- na iznos od 29,82 kn od 01.04.2011. do isplate,

- na iznos od 27,46 kn od 01.05.2011. do isplate,

- na iznos od 25,10 kn od 01.06.2011. do isplate,

- na iznos od 22,69 kn od 01.07.2011. do isplate,

- na iznos od 17,78 kn od 01.08.2011. do isplate,

- na iznos od 15,66 kn od 01.09.2011. do isplate,

- na iznos od 13,54 kn od 01.10.2011. do isplate,

- na iznos od 11,32 kn od 01.11.2011. do isplate,

- na iznos od 9,11 kn od 01.12.2011. do isplate,

- na iznos od 6,89 kn od 01.01.2012. do isplate,

- na iznos od 4,58 kn od 01.02.2012. do isplate,

- na iznos od 2,31 kn od 01.03.2012. do isplate,

po kamatnoj stopi sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. godine, a od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po kamatnoj stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a primjenom uvećanja eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, te od 01.08.2015. godine pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“

III. Prihvaća se žalba tuženika te se preinačava presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-144/2021-17 od 28. listopada 2021. u pobijanom dijelu pod točkom IX. izreke i rješava:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.168,91 EUR /8.807,15 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. listopada 2021. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.

uvećanjem

siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 52,82 EUR /397,97 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. srpnja 2023.

uvećanjem kamatne

do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište,

stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

V. U nepobijanom dijelu pod točkama VIII. i X. presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnim ugovorna odredbe ugovora o kreditu broj 628-50-2660971 zaključenog među strankama 10. veljače 2005. kojim je među strankama u slučaju spora ugovorena mjesna nadležnost suda sjedišta tuženika (točka I. izreke presude), ugovorna odredba kojom je među strankama ugovorena jednokratna naknada od 3,30% iznosa kredita (točka II. izreke presude), ugovorna odredba kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženika (točka IV. izreke presude) i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima kojom je ugovoreno da se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, a koja je sadržana u članku 1. ugovora o kreditu u dijelu koji glasi „na dan korištenja“ i u članku 7.1. ugovora o kreditu koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“ te da se uplate po kreditu valutiraju s danom odobrenja računa tuženika (točka V. izreke presude). Točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 3.355,67 kn sa zateznim kamatama od 11. veljače 2005. do isplate, dok je s preostalim zahtjevom za isplatu zateznih kamata tekućim na taj iznos 3.355,67 kn za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate tužiteljica odbijena (točka VIII. izreke). Točkom VI. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 2.158,60 kn sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točci izreke te mu je točkom VII. izreke naloženo isplatiti joj 7.801,05 kn sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točci izreke. Točkom IX. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 9.762,50 sa zateznim kamatama tekućim od 26. listopada 2021. do isplate dok je s preostalim zahtjevom za naknadom troškova postupka tužiteljica odbijena (točka X. izreke).

2. Presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014. i 70/2019., dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 80/2022. s izuzecima iz članka 107. stavka 2. i 3. tog Zakona) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Traži i naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana, a djelomično nije osnovana.

5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije u donošenju odluke iz točke IV. izreke počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a izreka presude je u tom dijelu razumljiva i ne proturječi razlozima pa se može ispitati.

5.1. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je u točci IV. izreke utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe članka 2. ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženika pa taj dio izreke presude nije proturječan razlozima obrazloženja kojima se obrazlaže ništetnost upravo tog dijela ugovorne odredbe koji je sporan, a kako to pravilno primjećuje žalitelj u žalbi.

5.2. Iako presuda nema razloga zbog kojih je u točci V. izreke utvrđen ništetnim dio ugovorne odredbe članka 1. ugovora o kreditu koji glasi: „na dan korištenja“ kao i ugovorna odredba članka 7.4. ugovora koja glasi: „Uplate po kreditu valutiraju se s datum odobrenja računa Banke“ pa se u tom dijelu ne može ispitati, žalitelj ovoj bitnoj povredi makar sadržajno ne prigovara u žalbi, a ovaj sud na bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti.

5.3. Neosnovano žalitelj tvrdi da sud nije cijenio niti jedan od dokaza tuženika s obzirom na to da iz točke 12. obrazloženja pobijane presude proizlazi da je izveden dokaz uvidom u isprave koje je predložio razgledati tuženik. Tuženik personalnih dokaznih prijedloga nije imao.

5.4. Prvostupanjski sud nije počinio bitnih povreda iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. tog Zakona.

6. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti potrošačkog ugovora o kreditu broj 628-50-2660971 od 3. rujna 2007. i kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi, nepoštene ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (dalje: CHF) i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni redovne kamatne stope koje su odredbe sadržane u tom potrošačkom ugovoru.

7. Na temelju isprava u spisu i provedenog financijskog vještačenja, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenice:

- da je 10. veljače 2005. u R. između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu (za kupnju novog vozila) s ugovorenim iznosom kredita od 21.107,57 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (isplate) kredita, uz redovnu kamatu od 5,85% godišnje, promjenjivu u skladu s odlukom tuženika, s rokom otplate od 84 mjeseca

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda prema mjestu sjedišta kreditora

- da sporna odredba o prorogaciji nadležnosti suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača - da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužiteljice da prilikom korištenja kredita tuženiku plati jednokratnu naknadu u iznosu od 3,30% iznosa kredita

- da iz ugovora o kreditu nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada i zašto je određena baš u ugovorenoj visini pa stoga tužiteljica nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora obaviještena o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju

- da sporna odredba o jednokratnoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača - da je tužiteljica 11. veljače 2005. platila tuženiku jednokratnu naknadu u ugovorenom iznosu 3.355,67 kn

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit ispunjava u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju - da su se stranke bez pojedinačnog pregovaranja sporazumjele o tome da će tužiteljica plaćati tuženiku promjenjive kamate te o tome kako će se konkretna stopa tih promjenjivih kamata utvrđivati u skladu s odlukom o kamatama kreditora,

- da je dogovor stranaka o početnoj kamatnoj stopi od 5,85 % godišnje valjan

- da je riječ o potrošačkom ugovoru zaključenom 10. veljače 2005. koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i R. d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o jednostranoj izmjeni kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odluci o valutnoj klauzuli u CHF 14. lipnja 2018.

- da je kad je riječ o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-8832/17-10 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je R. d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP/2003) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007), povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da je kad je riječ o spornoj odredbi o jednostranoj izmjeni promjenjive kamatne stope kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je R. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/2003 i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. ZZP/2007 povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora četvrtotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali

- da se, imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano tužiteljica u ovoj (posebnoj) parnici za utvrđenje i naknadu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te o izmjeni promjenjive kamate svojom jednostranom odlukom, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača

- da je u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužiteljica poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen

- da sporne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope nisu jasno i razumljivo sastavljene te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača

- da razlika između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi (6,45%, 6,75%, 7,75% i 7,50%) i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna ugovorena kamatna stopa (5,85%) iskazana u kunskoj protuvrijednosti prema ugovorenom tečaju na dan isplate (korištenja) kredita iznosi 2.158,60 kn

- da kunski iznos koji se dobije kada se stvarno obračunati anuitet u CHF pomnoži razlikom primijenjenog tečaja i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita iznosi 7.801,50 kn i

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 4. veljače 2021.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud sporne ugovorne odredbe utvrdio ništetnim te je obvezao tuženika vratiti tužiteljici uplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi, ništetne ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i ništetne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od naplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

9. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke, osim u dijelu koji se odnosi na ocjenu osnovanosti prigovora zastare, prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda o postojanju uvjeta za izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora radi zaštite prava i interesa potrošača. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope te o zadovoljenju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi je na tuženiku (članak 81. stavak 2. i članak 85. ZZP/2003), a iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik ne proizlazi osnovanost njegovih prigovora da uvjeti za primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nisu ispunjeni.

10. Zbog toga je pravilno primijenjena odredba članka 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača.

11. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. koja je donesena upravo u povodu 2152/17-2 od 6. srpnja

revizije tuženice protiv presude ovog suda poslovni broj Gž-

2018., članak 502.c ZPP-a i članak 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/2014) propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a. Imajući na umu ranije citirani sadržaj točke 4. presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 koja se izravno odnose na ovdje tuženika, u posebnoj parnici radi naknade u kojoj se potrošač poziva na utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drukčije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP/2014.

11.1. Navedena revizijska odluka bila je predmetom ispitivanja po Ustavnom sudu Republike Hrvatske povodom ustavne tužbe ovdje tuženika. U odluci broj U-III- 2233/2020 od 10. lipnja 2020. kojom je ta ustavna tužba odbijena, Ustavni je sud u odnosu na primjenu članka 502.c ZPP ocijenio da je Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa, pritom dovodeći u vezu odredbu članka 502.c ZPP-a s okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača. U tom kontekstu Ustavni sud nije našao da bi navedeno stajalište Vrhovnog suda bilo neobrazloženo ili na bilo koji način proizvoljno (arbitrarno).

12. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz točke 11. ovog obrazloženja o direktnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezi sudova da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu pozivaju na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, primjenjivo je i u ovom predmetu pa su neodlučni žalbeni navodi tuženika o tome da sud prvog stupanja nije provodio „test poštenosti“ spornih odredbi. Osim što su neodlučni, ti su žalbeni navodi i netočni imajući na umu da je sud prvog stupanja, unatoč direktnom učinku pravnih utvrđenja iz presude donesene u postupka zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, testirao poštenje sporne odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope (točke 29. do 36. obrazloženja pobijane presude).

12.1. Neodlučni su navodi žalitelja o tome da se kolektivna zaštita prava i interesa potrošača odnosila samo na ugovore o kreditu zaključene radi kupnje stana, imajući na umu točku 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. iz koje ne proizlazi da se odnosi samo na potrošačke ugovore o kreditu zaključene radi kupnje stana.

13. Imajući na umu da je sud prvog stupnja u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača, neosnovano tuženik u žalbi navodi da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te da sud prvog stupnja nije potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

14. Pravilno, stoga, zaključuje sud prvog stupnja da su odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene jer je riječ o odredbama koje stvaraju znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja su neodlučni žalbeni prigovori o tome da sud nije ocjenjivao činjenicu da je tužiteljica prema navodima žalbe „diplomirani ekonomist zaposlen u FINI“ (list 3 žalbe) i/ili „diplomirani pravnik“ (list 12 žalbe), jer se sustav zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi temelji na činjenici da je potrošač slabija stranka jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na trgovca koji, naprotiv, sklapa ugovor u području koje ulazi u njegovu profesionalnu djelatnost. Ta podređenost proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio trgovac, a na čiji sadržaj potrošač ne može utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane ne uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Pritom je nevažno koliko je znanje, koja je struka ili iskustvo pojedinog potrošača. To zato što je za primjenu odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan podređeni položaj potrošača pa se na temelju većeg znanja i iskustva određenog potrošača (diplomiranog pravnika ili ekonomista) takvu osobu ne isključuje kao „potrošača” u smislu članka 3. točke 1. ZZP/2003. Čak i da je tužiteljica diplomirani ekonomist ili/i diplomirani pravnik kako se tvrdi u žalbi, nije imala mogućnost pregovaranja o općim uvjetima tužene banke koji se primjenjuju ne kredite koji sklapa pa tužiteljica kao i svi ostali potrošači-korisnici kredita, neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, dijeli u odnosu na banku jednaki podređeni položaj.

15.1. Isto tako, za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja su neodlučni žalbeni prigovori o tome da sud nije ocjenjivao savjesnost tužiteljice, odnosno može li je se smatrati „prosječnim potrošačem“. Pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi predviđenu ZZP/2003 imaju svi potrošači, a ne samo onaj koji se može smatrati „prosječnim potrošačem, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću.” Kvalifikacija osobe kao „potrošača“ u smislu članka 3. točke 1. ZZP/2003 – fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, ne ovisi o njegovom ponašanju prilikom sklapanja ugovora. Standard „prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću“ odnosi se (samo) na utvrđivanje je li ispunjen zahtjev transparentnosti, odnosno je li ugovorna odredba sastavljena na način koji bi bila jasna i razumljiva prosječnom potrošaču koji je uobičajeno informiran, pažljiv i razborit. 16. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe kojom se određuje promjena kamatne stope, odlučne informacije predstavljaju, s jedne strane, činjenica jesu li osnovne informacije o izračunu te stope lako dostupne potrošaču koji namjerava sklopiti takav ugovor i, s druge strane, pružanje informacija o prošlim kretanjima indeksa na temelju kojeg se ta stopa izračunava. S obzirom na to da tuženik niti ne tvrdi da bi takav zahtjev transparentnosti bio ispunjen, tvrdeći dapače u žalbi da to i nije bila njegova zakonska obveza u vrijeme sklapanja spornog ugovora,

pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen.

16.1. Neosnovano tuženik tvrdi da je prilikom utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, tvrdeći kako u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije postojala zakonska obveza tuženika da u ugovore o kreditu uvrsti kriterije za izmjenu kamatne stope koja obveza tvrdi da je nastala tek 2014. stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. Suprotno pravnom shvaćanju tuženika, obveza tuženika na ispunjenje zahtjeva transparentnosti kako je taj zahtjev opisan u točci 16. ovog obrazloženja određena je člankom 85. ZZP/2003 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora.

17. Pogrešne su tvrdnje žalitelja da je za ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o jednostranoj kamatni stope odlučna činjenica da je tuženik obavještavao tužiteljicu o promjeni kamatne stope. Činjenica da je potrošač obaviješten o promjeni kamatne stope ne znači da su se o načinu promjene kamatne stope vodili pojedinačni pregovori. Neodlučne su tvrdnje žalitelja da se kamatna stopa mijenjala u skladu s objektivnim parametrima, imajući na umu činjenicu da je njezina netransparentnost utvrđena zbog toga što o tim parametrima tužiteljica nije bila upoznata na jasan i lako razumljiv način i to prije i u vrijeme sklapanja ugovora, koje je vrijeme, u skladu s člankom 83. ZZP/2003 odlučno za ocjenu transparentnosti i poštenosti ugovorne odredbe. Iz tog su razloga neodlučni tuženikovi Pravilnik o obračunu kamata i naknada u primjeni od 1.9.2006., 30.10.2007., 15.4.2008., 20.11.2008., 1.1.2011. i 1.4.2011. te Opći uvjeti poslovanja sa stanovništvom u primjeni od 16.12.2009.

18. Pravilno žalitelj u žalbi ističe da je valutna klauzula dopuštena zakonom. Ta je činjenica, međutim, neodlučna. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije odraz ni dispozitivne ni kogentne zakonske odredbe. Nije riječ o dispozitivnoj zakonskoj odredbi jer su dispozitivne odredbe zakona (samo) one koje se primjenjuju na ugovorni odnos stranaka uvijek, osim ako stranke nisu isključile njihovu primjenu. Naprotiv, da bi obvezivala stranke, valutna se klauzula mora ugovoriti. Osim toga i neovisno o tome, predmetni pravni posao ima se prosuđivati kroz odredbe ZZP/2003. U skladu s člankom 81. stavkom 5. toga Zakona odredbe glave 10. II. dijela toga Zakona (“Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima”) ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi. Svakako da odredba članka 22. ZOO-a o valutnoj klauzuli nije prisilna zakonska odredba.

19. Pravilno, stoga, zaključuje sud prvog stupnja da je riječ o odredbama koje su nepoštene jer stvaraju znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. Zbog toga je na pravilno utvrđenu činjenicu da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama pravilno prvostupanjski sud na temelju članka 87. stavcima 1. ZZP/2003 iste u točkama IV. i V. izreke pobijane presude utvrdio ništetnim pa je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a u tom dijelu žalba odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda.

20.1. Imajući na umu da je ništetnost nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF utvrđena na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003, što se ne može smatrati „zabranom manjeg značaja“ u smislu članka 326. stavka 2. ZOO-a, neosnovani su prigovori žalitelja da ništetnost spornih odredbi ne može isticati jer je riječ o zabrani manjeg značaja.

21. Zbog toga je, na temelju članka 1111. stavka 1. ZOO-a, na čiju primjenu ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, zakonita odluka suda prvog stupnja kojom je u točci VII. izreke pobijane presude naloženo tuženiku vratiti tužiteljici isplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i to u visini koja je utvrđena financijskim vještačenjem.

21.1. Neosnovano žalitelj prigovara da su za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučne tzv. negativne tečajne razlike. Predmet spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužiteljice prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, utvrđena ništetnom. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužiteljice, prilikom ocjene osnovanosti kondikcijskog zahtjeva pravilno sud prvog stupnja nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike.

21.2. Osim toga, ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena je stoga što je riječ o odredbi koja stvara neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužiteljice. Stavljanjem takve odredbe u ugovor bez pregovaranja tuženik je ugrozio visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Svrsi i smislu te zaštite i prirodi razloga zbog kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom se protive zahtjevi tuženika da se upravo na temelju takve odredbe koju je sam unio u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao. Tu je ugovornu odredbu diktirao sam tuženik pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredba pozitivno odražava na potrošača jer potrošač u njezinu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. To još više vrijedi u predmetu poput ovog kad je ugovoreni tečaj upravo tečaj koji odredi sam tuženik. U takvoj se situaciji potrošaču zaista ne može predbaciti da je bez osnove stekao nešto na štetu banke, ako je platio anuitet po tečaju koji je u njegovu korist promijenila sama banka. Tuženik gubi iz vida preventivnu funkciju prisilnih propisa o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi i odvraćajući učinak koje one moraju imati prema trgovcima. Osim toga, tuženik gubi iz vida i to da bi uračunavanje koje on predlaže imalo za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe jer deklaracija sama za sebe, bez potpunog obeštećenja, nema traženu kvalitetu zaštite koju ZZP/2003 kao prisilni propis predviđa.

22. Neosnovano žalitelj prigovara dosuđenom tijeku zateznih kamata. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe koju je unaprijed sastavio tuženik i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužiteljici uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a pripada zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi tekućim od dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) kako je to pravilno dosuđeno pobijanom odlukom. Imajući na umu točku 56. obrazloženja pobijane presude u kojoj je sud iznio razloge za primjenu upravo članka 1115. ZOO-a, neosnovani su žalbeni navodi o tome da u pobijanoj presudi nedostaje obrazloženje o pravnoj osnovi dosude zakonskih zateznih kamata.

23. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare u odnosu na zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu je tužbu tužiteljica u ovom predmetu podnijela 4. veljače 2021. - očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (ovdje 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu u CHF).

23.1. Zbog toga je odbijena žalba tuženika te je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a potvrđena presuda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom VII. izreke.

24. Pravilno žalitelj prigovara da je u odnosu na osnovanost prigovora zastare sud prvog stupnja nepravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio njegov prigovor zastare istaknut u odnosu na zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope. U skladu s pravnim shvaćanjem iz točke 23. ovog obrazloženja, suprotno pravnom shvaćanju suda prvog stupnja, u situaciji poput ove kad je ništetnost ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke o nepoštenosti ugovorne odredbe koja je donesena u postupku kolektivne zaštite prava interesa potrošača, odnosno od 13. lipnja 2014. Imajući na umu da je individualna tužba u ovom predmetu podnesena 4. veljače 2021. protekao je zastarni rok iz članka 225. ZOO-a pa je tužiteljici uz primjenu članka 214. ZOO-a prestalo pravo zahtijevati ispunjenje obveze za povrat iznosa plaćenih na temelju te nepoštene ugovorne odredbe.

24.1. Zbog toga je u pobijanom dijelu pod točkom VI. izreke na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a preinačena prvostupanjska presuda na način da je zahtjev za isplatu iznosa od 2.158,60 kn odbijen.

25. Pravilno žalitelj u žalbi tvrdi da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi lako u uočljiva te da je jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužiteljici da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu članka 85. ZZP/2003.

26. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (3,30% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

27. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

28. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/2003 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

29. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/2003, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica bila prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 3. ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

30. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

31. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim ("Narodne novine" br. 84/02. i 141/06.). Iako nije bilo Zakonom o bankama

zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

32. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/2003 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

33. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti je tuženik tijekom prvostupanjskog postupka, iznio o kojim je troškovima riječ i iz kojih se razloga ti troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita. Tvrdnje o tome da je riječ o troškovima obrade i osiguranja kredita tuženik je iznio tek u žalbi, suprotno odredbi članka 352. stavka 1. ZPP-a.

34. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali posebno kad se uzme u obzir učinak odredbi članaka 8. i 9. ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u članku 3. tog ugovora, tužiteljica preuzela i dodatnu obvezu snošenja svih javnobilježničkih, sudskih i drugih troškove te troškova pristojbe veznih uz potvrđivanje (solemnizaciju), provedbu, osiguranje i naplatu tog ugovora. Očito je stoga da se žalbeni navodi tuženika da je riječ o naknadi koja je naplaćena u skladu s načelom savjesnosti i poštenja ne mogu prihvatiti.

35. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 3. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

36. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/2003 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno sud prvog stupnja tu odredbu u točci II. izreke utvrdio ništetnom i na temelju članka 1111. i 1115. ZOO-a naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenih na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe iz članka 2. ugovor o kreditu u iznosu koji nije posebno osporavan i s kamatom od dana kad je taj iznos primio do dana vraćanja (točka III. izreke).

37. Zbog toga je uz primjenu članaka 368. stavka 1. i 373.a stavaka 1. odbijena žalba tuženika te je potvrđena presuda u pobijanom dijelu pod točkama II. i III. izreke.

38. Žalba ne sadrži razloge zbog kojih se pobija točka I. presude, a sud nije našao da postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a) pa je i odnosu na točku I. izreke uz primjenu članka 368. stavak 1. žalba odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda.

39. S obzirom na to da je prvostupanjska presuda preinačena u točci VI. izreke na temelju članka 166. stavka 2. ZPP-a, o troškovima cijelog postupka odlučeno je uz primjenu članaka 154. stavka 2. ZPP-a. Tužiteljica je u sporu uspjela sa šest od sedam postavljenih zahtjeva (6/7 = 86%), a tuženik s preostalih 14% (1/7).

39.1. Kao potrebni za svrhovito vođenje postupka tužiteljici su, uz primjenu članka 151. i 155. ZPP-a, priznati troškovi zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora i to za:

- sastav tužbe od 4.2.2021. (Tbr. 7/1 OT) u iznosu od 199,00 EUR - sastav podneska od 18.5.2021. (Tbr. 8/1 OT) u iznosu od 199,00 EUR - zastupanje na pripremnom ročištu 31.5.2021. (Tbr. 9/1 OT) u iznosu od 199,00 EUR

- sastav podneska od 23.7.2021. (Tbr. 8/1 OT) u iznosu od 199,00 EUR

- zastupanje na glavnoj raspravi 8.9.2021. (Tbr. 9/1 OT) u iznosu od 199,00

EUR

što ukupno i uvećano za PDV (Tbr. 42 OT) iznosi 1.243,75 EUR. Tome treba dodati trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 33,18 EUR kn što ukupno iznosi 1.310,11 EUR. Odmjeravajući naknadu dijela ukupnih troškova koja odgovara 72% (86%-14%) tužiteljici je na ime naknade troškova zastupanja i sudskih pristojbi dosuđen iznos od 943,28 EUR. Tome treba dodati predujmljene troškove financijskog vještačenja u cijelosti (225,63 EUR) pa je ukupno dosuđena tužiteljici naknada troškova parničnog postupka u iznosu od 1.168,91 EUR sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

40. Odlučujući o troškovima nastalim u povodu pravnog lijeka s kojim je tuženik djelomično uspio (članak 166. stavak 1. ZPP) tuženiku je odmjerena naknada za sastav žalbe (Tbr. 10/1 OT i 42. OT) u iznosu od 310,94 EUR. Tome treba dodati trošak plaćene sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 66,36 EUR što ukupno iznosi 377,30 EUR. Odmjeravajući uspjeh sa žalbom u omjeru od 14%, tuženiku je na ime naknade troškova zastupanja i sudskih pristojbi u povodu pravog lijeka dosuđena naknada od 52,82 EUR.

27. S obzirom na to da je člankom 365. stavkom 1. ZPP-a propisano da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku odluku u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, točke VIII. i X. izreke presude prvostupanjskog suda nisu ispitivane u žalbenom postupku.

U Varaždinu 5. srpnja 2023.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec v.r.