Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj 13 Gž-1643/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. I. iz P., OIB: …, zastupanog po punomoćniku R. M.-B., odvjetniku iz P., protiv tuženika H. u. z. o., sa sjedištem u Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici M. B. V., odvjetnici iz P., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Puli - Pola, poslovni broj Pn-186/2016-92 od 19. siječnja 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 4. srpnja 2023.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli - Pola, poslovni broj Pn-186/2016-92 od 19. siječnja 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke i pod točkom II. izreke u dijelu kojim je tužitelju naloženo tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 7.430,15 €[1] / 55.982,46 kn kao i pod točkom III. izreke.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži da tužitelju isplati ukupno 116.043,00 kn/15.401,55 € i to: na ime neimovinske štete iznos od 30.000,00 kn zajedno sa zateznim kamatom tekućim od podnošenja tužbe do isplate, a iznos od 86.043,00 kn na naime imovinske štete, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dospijeća do isplate kako je pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude. Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 7.430,15 €
/55.982,46 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika odbijen, a pod točkom III. izreke odbijen je u cijelosti zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška.
2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I. kao i pod točkom II. izreke kojom je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak te pod točkom III. izreke, žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti sukladno žalbenim navodima odnosno podredno u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.
3. Žalba je neosnovana.
4. Predmet postupka je zahtjev tužitelja radi naknade neimovinske i imovinske štete jer je dana 22. kolovoza 2013. u P., pretrpio nezgodu kao vozač motocikla, a koju je skrivio državljanin Republike Č..
5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tužitelj u žalbi.
6. Nadalje, tužitelj žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, time da u svojoj žalbi tužitelj navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi također ističe tužitelj.
7. Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je:
- da je tužitelj dana 22. kolovoza 2013. u P., pretrpio nezgodu kao vozač motocikla, a koju je skrivio državljanin Republike Č. te među strankama nije sporna pasivna legitimacija tuženika;
- da je tuženik isplatio tužitelja po osnovi štete koju trpi iz predmetne prometne nezgode ukupno u iznosu od 9.500,00 kn s osnova povrede prava osobnosti te 6.500,00 kn s osnove uništenih stvari i 427,00 kn s osnova troškova liječenja kako to proizlazi iz odgovora na tužbu;
- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je u trenutku prometne nezgode bio nezaposlen, da je šest mjeseci ranije imao trgovinu koja se bavila prodajom unutarnje stolarije, a da se nakon prometne nezgode u nekoliko navrata zaposlio i to prvi puta je to bilo u pizzeriji vrlo kratko, dao je otkaz jer se posvađao i nije se mogao snaći, zatim drugi put se zaposlio kao pomoćni radnik u firmi koja se bavi kamionima, te je radio desetak dana jer se nije snašao i sve mu je smetalo, a isto tako u nekoliko navrata je neprijavljen radio fizičke poslove na građevini, ali mu je smetala buka pa je odustao. Isto tako, iz iskaza tužitelja proizlazi da se zbog predmetnog štetnog događaja liječio kod psihijatra, a po njegovom mišljenju još uvijek se nije oporavio s time da se u određenim periodima nije javljao na preglede jer je smatrao da ako uzima terapiju na preglede ne treba odlaziti i u nekoliko je navrata prestao uzimati terapiju. Također, nije se prijavio na zavod niti je pokretao postupak pred invalidskom komisijom radi ispitivanja radne sposobnosti;
- da je na okolnost utvrđenja obujma i duljine trajanja radne nesposobnosti tužitelja u vezi ozljeda zadobivenih u predmetnoj prometnoj nezgodi provedeno vještačenje po vještaku medicine rada dr. S. P. koja je 16. siječnja 2019. koja je dostavila pisani nalaz i mišljenje u kojem je utvrdila da trajno umanjenje životne aktivnosti od 8% (prema nalazu vještaka psihijatra dr. M.) posljedično umanjuju i njegovu radnu sposobnost i da je tužitelj po zanimanju kovinotokar, ali taj posao nikada nije radio dok je prije nezgode radio u trgovini, ugostiteljstvu, ribarenju, građevinskim poslovima, dostavljač, brusač, godinu dana je imao vlastiti obrt za unutarnju stolariju te je nakon nezgode radio 8 dana u S. p. i 2 dana u pizzeriji i bio je nesposoban u međuperiodima za teške poslove uz izloženost buci i pritiscima, međutim mogao je raditi lakše fizičke poslove koji nisu normirani i gdje ne bi bio izložen povećanom psihičkom naporu i pritisku;
- da je sukladno odredbi čl. 261. st. 3. ZPP-a na okolnost utvrđenja težine povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje kao i radi utvrđenja tužiteljeve nesposobnosti za rad koja bi bila posljedica predmetne nezgode, izveden dokaz novim vještačenjem po vještaku psihijatru dr. V. J. koja je 16. prosinca 2019. dostavila pisani nalaz i mišljenje koji je sačinjen sukladno podacima iz spisa, medicinske dokumentacije i pregleda tužitelja;
- da iz Zaključka vještaka dr. J. proizlazi da je tužitelj u trenutku prometne nezgode doživio primarni strah u trajanju od nekoliko sekundi, sekundarni strah u trajanju od 24 sata, te potom srednjeg intenziteta u trajanju od mjesec dana te je tužitelj nakon mjesec dana samovoljno prekinuo liječenje. Zatim, proizlazi da od 21. svibnja 2014. povremeno se javlja psihijatru navodeći smetnje o kojima je iskazivao prije prekida terapije u 2013. te psihijatar ponavlja terapiju i kontinuirano ponavlja dijagnozu poremećaja prilagodbe koja se po proteku 6 mjeseci od predmetnog strasnog događaja s istim više ne može uzročno posljedično povezati. Slijedom toga, vještak utvrđuje da se zbog navedenog ne može tvrditi da su simptomi o kojima tužitelj iskazuje psihijatrima tijekom naredne 3 i pol godine (sredina 2014. pa do 2018.) u uzročno posljedičnoj vezi sa predmetnom prometnom iz 2013. te se medicinski može sa dovoljnom dozom forenzičke značajnosti prihvatiti samo privremeno umanjenje životne aktivnosti tužitelja u trajanju od najviše 6 mjeseci od predmetnog stresnog događaja, a moguće je da i do toga ne bi došlo da je liječenje provedeno regularno, bez prekida, budući se već nakon mjesec dana uz preporučenu terapiju registriralo poboljšanje;
- da iz usmenog očitovanja dr. J. proizlazi da se smanjenje životne aktivnosti tužitelja može prihvatiti samo za prvih šest mjeseci po predmetnoj nezgodi iz razloga što se u tom periodu radi o dijagnozi poremećaja prilagodbe koja se po definiciji može odnositi samo na događaje koji su se desili unutar 6 mjeseci osim u slučajevima kada se radi o teškom tjelesnom ozljeđivanju, a što ovdje nije slučaj;
- da iz pisane dopune vještaka dr. P. od 31. kolovoza 2022. proizlazi da je privremena radna nesposobnost tužitelja koja je uzrokovana povredama i posljedicama predmetne prometne nezgode trajala oko 6 mjeseci odnosno do kraja veljače 2014. za sve poslove koja je do tada radio i za koje je bio osposobljen da bi nakon tog razdoblja bio sposoban obavljati lakše poslove bez izloženosti dodatnim naporima.
8. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenja vještaka dr. V. J., kao i njezinu usmenu dopunu, iz razloga što je ista za svoj nalaz osim neposrednog pregleda tužitelja, uvida u zdravstveni karton koristila i medicinsku dokumentaciju koja je dostavljena od OB P. odjela psihijatrije, te je detaljno obrazložila značenje dijagnoze poremećaja prilagodbe i njezinog maksimalnog trajanja. Stoga obzirom na tako utvrđen obujam pretrpljene neimovinske štete, cijeneći nalaz i mišljenje dr. J., prvostupanjski sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju kod tužitelja došlo do povrede prava osobnosti, a koja povreda prema mišljenju suda po svojem obujmu i težini kao i okolnostima slučaja u kojim je nastala ne zahtjeva da se tužitelju dosudi daljnja novčana naknada. Naime, tužitelj je trpio primarni strah kratkog trajanja svega nekoliko sekundi u trenutku prometne nezgode, sekundarni strah jakog intenziteta 24 sata i srednjeg intenziteta prvih mjesec dana a što bi sukladno odredbi čl. 1100. ZOO-a predstavljalo pravičnu novčanu naknadu u visini od 9.000,00 kn. Kako mu je u vansudskom postupku po osnovi povrede prava osobnosti isplaćen iznos od 9.500,00 kn prema ocjeni suda tužitelj nema pravo na daljnju naknadu dok u odnosu na smanjenje životne aktivnosti, isto je bilo samo kratkotrajno i privremeno najviše 6 mjeseci pa zbog njegovog trajanja prema ocjeni suda tužitelj nema pravo na pravičnu novčanu naknadu. Osim toga, kako se tužitelj psihijatru javio dva mjeseca nakon štetnog događaja, mjesec dana nakon toga samovoljno prekida liječenje, a ponovno sa liječenjem započinje u svibnju 2014. pa je moguće da do privremenog smanjenja životne aktivnosti ne bi došlo da je liječenje provedeno regularno, bez prekida, budući se već nakon mjesec dana uz preporučenu terapiju registriralo poboljšanje tako da je tužitelj svojim postupanjem doprinio šteti koju trpi.
9. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da iz nalaza vještaka dr. J. i dr. P. proizlazi da je tužiteljeva privremena nesposobnost za rad koja je u uzročnoj vezi sa štetnim događajem trajala do kraja veljače 2014. odnosno 6 mjeseci od ozljeđivanja te da je tužitelj u tom razdoblju radio bio bi na bolovanju, a isto tako tužitelj nije dokazao da s preostalom radnom sposobnošću, koja proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, ne bi mogao obavljati poslove koje je namjeravao raditi u S. p. d.o.o. niti je dokazao da se s preostalom radnom sposobnošću pokušavao zaposliti, a da u tome nije uspio te da je to posljedica predmetnog štetnog događaja. Također, prvostupanjski sud utvrđuje da se tužitelj nije prijavljivao na zavod niti je pokrenuo odgovarajući postupak pred HZZO-om radi utvrđivanja invaliditeta ili preostale radne sposobnosti, a niti tužitelj ičime dokazuje da je u vrijeme privremene nesposobnosti za rad od 22. kolovoza 2013. do kraja 2014. bio u radnom odnosu, odnosno da je aktivno tražio zaposlenje, da je bio prijavljen na zavod, da je gubio pravo na naknadu i sl. odnosno tužitelj tijekom postupka nije dokazao da bi da nije bilo štetnog događaja bio u radnom odnosu upravo u navedenom razdoblju privremene nesposobnosti za rad, slijedom čega prvostupanjski sud odlučuje kao u izreci pobijane odluke pod točkom I.
10. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud dok tužitelj u žalbi preocjenjuje izvedene dokaze, te ocjeni prvostupanjskog suda suprotstavljaju samo vlastitu ocjenu, a koja je bez realne podloge u rezultatima postupka, tako da se ne mogu prihvatiti žalbeni prigovori nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
11. Odgovarajući na žalbene navode tužitelja posebno valja istaknuti da je sud prvog stupnja prihvatio nalaz i mišljenje liječnika vještaka dr. V. J. dajući za to jasne i valjane razloge, navodeći da je ista za svoj nalaz osim neposrednog pregleda tužitelja, uvida u zdravstveni karton koristila i medicinsku dokumentaciju koja je dostavljena od OB P. odjela psihijatrije, pri čemu je detaljno obrazložila značenje dijagnoze poremećaja prilagodbe i njezinog maksimalnog trajanja, a koje prihvaća i ovaj sud, te decidirano navodeći koje činjenice nalazi utvrđenima temeljem takvoga nalaza i mišljenja tako da je vještačenje provedeno potpuno u skladu s odredbama čl. 250-262 ZPP-a, dok se žalbeni navodi tužitelja u bitnome svode na ponavljanje prigovora nalazu i mišljenju liječnika vještaka.
12. Isto tako neosnovani su žalbeni navodi da pobijana odluka nema razloga zašto nije prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka dr. P. M. budući da iz pobijane odluke proizlazi da je prvostupanjski sud odredio izvođenje dokaza novim vještačenjem po vještaku psihijatru dr. V. J. sukladno odredbi čl. 261. st. 3. ZPP, kojom je propisano da ukoliko se pojavi sumnja u pravilnost danog mišljenja, zatražit će se mišljenje drugih vještaka. Naime, iz mišljenja vještaka dr. P. M. proizlazi da iz medicinskih nalaza nije imao adekvatan uvid u cjelinu tjelesnih ozljeda, niti tijek niti liječenje pa daje ocjenu sekundarnog straha sa određenom rezervom u smislu njenog uzroka, intenziteta i trajanja, a isto tako proizlazi da ostaje nejasno kako bi se kontinuirano i neprekinuto liječenje odrazilo na radnu sposobnost tužitelja jer nema podataka o fazama remisije, a isto tako vještak M. nije uzeo u obzir da je tužitelj 13. lipnja 2017. ponovo imao prometnu nezgodu na motoru. Isto tako, proizlazi da je vještak M. u dopunskom očitovanju naveo da je njegova procjena radne sposobnosti prilično gruba i paušalna te nije imao na uvid cjelokupnu medicinsku dokumentaciju, a niti je obavio detaljan pregled i razgovor s tužiteljem koji je na prvi dogovor kasnio sat vremena dok na drugi razgovor nije niti došao, slijedom čega pravilno prvostupanjski sud nije cijenio takav nalaz i mišljenje.
13. U odnosu na daljnje žalbene navode zbog čega nije prihvaćen nalaz i mišljenje vještakinje dr. S. P., valja reći da je dr. S. P. svoj prvotni nalaz i mišljenje izradila temeljeći ga na psihijatrijskom nalazu dr. P. M., koje prvostupanjski sud nije prihvatio, slijedom čega je ponovo pozvana dr. S. P. na dopunsko očitovanje nakon što je provedeno novo psihijatrijsko vještačenje po vještakinji dr. J.. Stoga je dr. P. u svom dopunskom pisanom očitovanju navela i decidirano se očitovala cijeneći nalaz i mišljenje dr. V. J. da je privremena radna sposobnost tužitelja uzrokovana povredama i posljedicama povreda (fizičkim i psihičkim) iz predmetne prometne nezgode od 22. kolovoza 2013. trajala oko 6 mjeseci po predmetnom štetnom događaju, a što je zapravo bio kraj veljače 2014. s time da proizlazi da se tada tužitelj i zaposlio.
14. Kako su, dakle, ranije istaknuti prigovori otklonjeni, to sud prvog stupnja nije imao razloga ne prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka dr. J., kao i njezino dopunsko očitovanje za što je dao jasne i valjane razloge, koje prihvaća i ovaj sud, a tužitelj paušalnim ponavljanjem istih prigovora u žalbi nije s uspjehom doveo u sumnju pravilnost postupkom suda prvog stupnja utvrđenog činjeničnog stanja.
15. Slijedom navedenog, ne mogu prihvatiti žalbeni navodi da je privremena nesposobnost za rad koja je u uzročno posljedičnoj vezi sa štetnim događajem trajala do kraja 2014. Dakle, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da tužiteljeva privremena nesposobnost za rad koja je u uzročnoj vezi sa štetnim događajem je trajala od prometne nezgode do kraja veljače 2014., kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka dr. V. J. te dopunskog očitovanja dr. P., te bi u tom razdoblju tužitelj imao pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade ukoliko bi dokazao da bi je ostvarivao da nije bilo predmetnog štetnog događaja. Međutim, tužitelj tijekom postupka nije dokazao da bi po redovnom tijeku stvari bio u radnom odnosu u tom razdoblju od 6 mjeseci jer u trenutku štetnog događaja nije bio u radnom odnosu, a nije dokazao niti visinu izgubljene zarade u tom razdoblju odnosno zaradu koju bi po redovnom tijeku stvari ostvarivao, a koju je izgubio zbog predmetne prometne nezgode. Naime, tužitelj svojim iskazom i izjavom S. p. d.o.o. iz koje proizlazi da je tužitelj bio zaposlen kod njih u rujnu 2014. (ukupno 8 dana) da mu je plaća trebala biti 6.000,00 kn, a iz izjave ugostiteljskog obrta "V." da je tužitelj bio zaposlen u kolovozu 2015 i da mu je plaća trebala biti 4.700,00 kn, jer navedenim dokazima tužitelj nije dokazao da bi po redovnom tijeku stvari ostvarivao od štetnog događaja do kraja veljače 2014. upravo zatražene mjesečne iznose izgubljene zarade. Pri tome je napomenuti da iz nalaza i mišljenja dr. S. P. (list 177) jasno proizlazi da se tužitelj već zaposlio krajem veljače te je radio do 20. svibnja 2014. slijedom čega neosnovano tužitelj potražuje s osnova izgubljene zarade mjesečno iznos od 6.670,00 kn, odnosno tužitelj nije dokazao da je izgubio imovinsku korist koju bi ostvario da nije bilo štetnog događaja, tako da su njegovi žalbeni navodi neosnovani.
16. Neosnovani su i žalbeni navodi tužitelja kojima isti osporava visinu dosuđene naknade štete. To iz razloga jer je sud prvog stupnja utvrdio sve okolnosti iz čl. 1100. st. 2. ZOO o kojima ovisi visina pravične novčane naknade, te je pravilno utvrdio da je tužitelj pretrpio povredu prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje te kako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj je trpio primarni strah kratkog trajanja svega nekoliko sekundi u trenutku prometne nezgode, sekundarni strah jakog intenziteta 24 sata i srednjeg intenziteta prvih mjesec dana. Također, iz nalaza i mišljenja dr. J. proizlazi u odnosu na smanjenje životne aktivnosti da je bilo kratkotrajno i privremeno najviše 6 mjeseci s time da se tužitelj psihijatru javio dva mjeseca nakon štetnog događaja, mjesec dana nakon toga samovoljno prekida liječenje, a ponovno sa liječenjem započinje u svibnju 2014. te proizlazi da je moguće da do privremenog smanjenja životne aktivnosti ne bi došlo da je liječenje provedeno regularno, bez prekida, budući se već nakon mjesec dana uz preporučenu terapiju registriralo poboljšanje. Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, tužitelju bi pripadala novčana naknada u iznosu od 9.000,00 kn, a što bi sukladno odredbi čl. 1100. ZOO-a predstavljalo pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje, ali kako mu je u izvansudskom postupku po osnovi povrede prava osobnosti isplaćen iznos od 9.500,00 kn, to tužitelj nema pravo na daljnju naknadu, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud jer mu isplaćeni iznos predstavlja adekvatnu satisfakciju za pretrpljenu neimovinsku štetu.
17. Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita, kako po osnovi tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova. Pri tome su tuženiku dosuđeni parnični troškovi sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP prema kojoj je prvostupanjski sud naložio tužitelju da u cijelosti naknadi tuženiku parnični trošak, dok tužitelj jer je izgubio parnicu nema pravo na parnični trošak.
18. Slijedom svega navedenog, valjalo je žalbu tužitelja u pobijanom dijelu izreke pod točkom I. kao i u dijelu izreke pod točkom II. u kojem mu je naloženo tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 7.430,15 €/ 55.982,46 kn, kao i pod točkom III. izreke, odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove odluke temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP.
U Zagrebu 4. srpnja 2023.
Predsjednica vijeća:
Jasenka Grgić, v.r.
