REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2448/2017-9

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja U. C. d.o.o. B., B., OIB ..., Bosna i Hercegovina, zastupan po direktoru A. K., kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda P. B. & M. B., odvjetnici u M., protiv tuženice J. R. iz Z., koju zastupa punomoćnik Ž. R., odvjetnik u M., radi brisanja zemljišnoknjižnog upisa i predaje, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3347/2015 od 2. ožujka 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Makarskoj poslovni broj P-2545/15 od 13. srpnja 2015., u sjednici održanoj 4. srpnja 2023.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3347/2015 od 2. ožujka 2017. i presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Makarskoj poslovni broj P-2545/15 od 13. srpnja 2015. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka nastalim povodom revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I izreke odbijen je tužbeni zahtjev na donošenje presude kojom će se naložiti brisanje zemljišnoknjižnog stanja upisanog rješenjem zemljišnoknjižnog odjela „naslovnog“ suda poslovni broj Z-48605 od 29. kolovoza 2006. u ZU-2618 KO B.-B. V. na č.zem. 5238 č.zgr. 458 i č.zgr. 504, donesenog temeljem ugovora o kupoprodaji sklopljenog u M. od 17. svibnja 2004., između pravnog prednika tužitelja U. C. d.d. B., kao prodavatelja i tužene J. R., kao kupca, na kojem je potpise ovjerio Javni bilježnik A. P. iz M. pod brojem Ov-2057704 i Ov-205804 dana 18. svibnja 2004., uz istoimeni upis prava vlasništva na istim nekretninama u korist tužitelja U. C. d.o.o. B., B., (Država Bosna i Hercegovina), ujedno je odbijen i zahtjev tužitelja na predaju u posjed odnosne nekretnine slobodne od trećih osoba i stvari, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka, te je tužitelju naloženo nadoknaditi tuženici parnične troškove u iznosu od 21.875,00 kuna.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Makarskoj poslovni broj P-254515 od 13. srpnja 2015.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju na temelju članka 382. stavka 2. točka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 - ispravci, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnosi zbog postupovnopravnih pitanja uz prijedlog da se pobijane presude preinače prihvaćanjem tužbenog zahtjeva ili da se iste ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje. Tužitelj je istodobno podnio i tzv. redovnu reviziju iz članka 382. stavak 1. ZPP, ali u bitnome sastavljenu kao izvanrednu reviziju, slijedom čega su obje revizije razmatrane kao revizija iz članka 382. stavak 2. ZPP-a.

4. U odgovoru na reviziju tuženica osporava revizijske navode predlažući da se ista odbaci kao nedopuštena, podredno odbije kao neosnovana.

5. Revizija je osnovana.

6. U slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbama članka 382. stavak 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pritom se tužitelj u ovom sporu izrijekom poziva na revizijski razlog iz članka 382. stavak 2. točka 1., tj. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, te revizijski razlog iz točka 2., odnosno ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

7. Tužitelj u tom smislu u podnesenoj izvanrednoj reviziji postavlja slijedeća pravna pitanja:

„1. Je li tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje brisovne tužbe iz čl. 129. st. 1. ZZK, ako je u zemljišnoj knjizi bio upisan njegov prednik i može li se brisovna tužba protiv nesavjesnog neposrednog stjecatelja podnijeti i van roka od tri godine, te je li aktivno legitimiran svaki knjižni prednik odnosno njegov pravni sljednik ili samo knjižni vlasnik nekretnina?

2. Može li parnični sud osporavati odnosno preispitivati aktivnu legitimaciju tužitelja za tužbeni zahtjev prema čl. 129. st. 1. ZZK ako istu ne ospori tuženik i ako je uknjižba u korist kupca već provedena u zemljišnim knjigama te kakav značaj ima suglasnost Ministarstva pravosuđa RH na kupoprodajni ugovor predmetnih nekretnina, koja je pribavljena sukladno primjenjivim propisima?

3. Kakav utjecaj na aktivnu legitimaciju i status knjižnog prednika, strane pravne osobe, u postupku povodom brisovne tužbe imaju propisi o privatizaciji odnosno pretvorbi društvenog vlasništva u RH, te čije se pravo primjenjuje na status knjižnog prednika pravo države njegova sjedišta (BiH – entitet Federacija Bosne i Hercegovine) ili pravo države gdje se nalazi nekretnina (RH)?

4. Je li dopušteno u spis uvoditi nove dokaze tijekom drugostupanjskog postupka, a kada se provodi izviđaj sukladno odredbi čl. 361. ZPP-a?“.

8. U odnosu na razloge važnosti prvog i drugopostavljenog pitanja revident se određeno poziva na protivna pravna shvaćanja iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2592/93 od 1. prosinca 1993. i Rev 608/12 od 18. studenog 2014., kao i na različitu praksu drugostupanjskih sudova, odnosno Županijskog suda u Varaždinu u odluci poslovni broj Gž-104/08-2 od 2. rujna 2008. i Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3053/07 od 26. studenog 2007., te u odluci poslovni broj Gžo-366/09 od 22. travnja 2010., kao i ukidnom rješenju istog suda u istom predmetu poslovni broj Gžst-445/2013 od 4. rujna 2014.

8.1. Slijedom toga, predlaže prihvaćanje revizije i zauzimanje pravnog shvaćanja kojim će se osigurati jedinstvena primjena prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u odnosu na zakonske odredbe iz članka 40. i 129. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98., 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08,126/10, 55/13, 60/13 i 108/17 - u daljnjem tekstu: ZZK).

8.2. Glede razloga važnosti treće postavljenog pitanja revident se ne poziva na različite sudske odluke ili takvu praksu drugostupanjskih sudova, ali ističe da je jedinstven stav pravne teorije prema kojem promjena oblika organiziranja pravnog subjekta iz dioničkog društva (d.d.) u društvo s ograničenom odgovornošću (d.o.o.) ne mijenja njegov pravni subjektivitet. Tvrdi da sve istaknuto upućuje na nepoštivanje „prava na imovinu“.

8.3. U odnosu na posljednje (četvrto) postavljeno pitanja revident upire na suprotno pravno shvaćanje Županijskog suda u Dubrovniku iz odluke poslovni broj Gž-1901/06 od 29. ožujka 2007., koje u obrazloženju revizije citira. Pritom, određenje ponavlja postavljeno (četvrto) postupovnopravno pitanje - je li tuženik u žalbenom postupku ovlašten iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, te da li takvi navodi o činjenicama i dokazi smiju biti cijenjeni od strane višeg suda i kad on koristi ovlaštenja iz članka 361. ZPP-a? Navodi da se o ovom pitanju sudska praksa očitovala gotovo u svim postupcima s tim da je zabrana iznošenja novih činjenica i predlaganja novih dokaza zapravo „nesporna“.

9. Predmet spora je zahtjev usmjeren na brisanje postojećeg zemljišnoknjižnog upisa na č.zem. 5238 č.zgr. 458 i č.zgr. 504 upisanih u zk.ul.br. 2618 KO B.-B. V., uz istodoban upis prava vlasništva na ime tužitelja, s tim da je u tužbi istaknut i dodatni (vindikacijski) zahtjev da se navedene nekretnine slobodne od osoba i stvari predaju u posjed tužitelju.

10. Donoseći pobijanu presudu drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke u cijelosti ponavlja okolnosti činjenične naravi utvrđene po sudu prvog stupnja, odnosno:

- da iz izvoda iz registra za poslovni subjekt U. C. d.d. B., MBS ..., proizlazi kako je u sudski registar upisan navedeni subjekt i da je ovlaštena osoba za zastupanje A. K.;

- da iz potvrde od 23. travnja 2013. izdane od strane U. C. d.d. proizlazi kako je navedeni poslovni subjekt preuzeo posjed i vlasništvo poslovnog prostora koji se nalazi u S., a sve prema ugovoru o zamjeni nekretnina između tvrtke V. c. d.o.o. V.;

- da se u navedenoj potvrdi navodi kako u knjigovodstvenoj dokumentaciji ne postoji dokaz da je „izvršena“ ugovorena kupoprodajna cijena, pa da je to poduzeće pokrenulo potrebne pravne postupke radi poništenja upisa u zemljišnim knjigama u

ZU 2618 KO B.-B. V.;

- da iz suglasnosti Općinske službe za privredu, inspekcijski nadzor broj 032-31-156 od 7. travnja 2000., proizlazi kako je Srednjobosanski kanton Općina Bugojno dao suglasnost U. C. za zamjenu nekretnina;

- da iz ugovora o kupoprodaji nekretnina sklopljenom 17. svibnja 2004., proizlazi da su prodavatelj U. C. d.d. i kupac J. R. (tuženica u ovom postupku) zastupana po punomoćniku T. G., zaključili ugovor o kupoprodaji nekretnina označenih kao č.zem. 5238 č.zgr. 458 i č.zgr. 504, zk.ul.br. 2618, KO B.-B. V.;

- da iz rješenja prvostupanjskog suda poslovni broj Z-486705 od 29. kolovoza 2006., proizlazi da je na nekretnini društvenog vlasništva s nositeljem organa upravljanja i korištenja za korist S. U. radna organizacija „S. R.“ OOUR D. i. B., upisanoj u zk. ul. broj 2618 k.o. B.-B. V., izvršeno brisanje društvenog vlasništva i dopuštena uknjižba prava vlasništva u korist tuženice R. J. iz Z.;

- da iz uvjerenja Porezne uprave ispostave S., Klasa 417-0115-003000099, Urbroj 513-007-29-0715-1 izdane u V. 27. ožujka 2015., proizlazi kako je osobni identifikacijski broj za obveznika U. C. d.o.o. za trgovinu i usluge iz V. ...;

- da iz rješenja Osnovnog suda udruženog rada u Zenici poslovni broj 1-338-09 od 31. listopada 1989. i priloga, proizlazi kako se u sudskom registru briše OUR D. i. B. iz sastava RO U. S. R. B., a koji sada posluje pod tvrtkom P. S. R. B. p. o. sa sjedištem u B., ...;

- da iz rješenja Višeg suda u Zenici poslovni broj 1-338 od 13. svibnja 1994. i priloga, proizlazi promjena statusa U. p. S. R. B. sa sjedištem u B. od kojeg je organizirano javno poduzeće pod tvrtkom Javno preduzeće U. S. R. B. potpuna odgovornost sa sjedištem u B., ...;

- da iz rješenja Kantonalnog suda u Zenici poslovni broj 1-338 od 26. prosinca 1997., proizlazi da se iz registra suda briše Javno Preduzeće S. R. B., potpuna odgovornost sa sjedištem u B. ... zbog organiziranja U. M. H. d.d. B.;

- da iz rješenja Kantonalnog suda u Zenici poslovni broj 1-7038 od 26. prosinca 1997., proizlazi da se iz registra suda upisuje organiziranje P. U. M. D. standardu društvo sa ograničenom odgovornošću pod firmom U. M.-d. s. d.o.o. B., ... BiH;

- da iz rješenja Kantonalnog Županijskog suda u Travniku od 23. lipnja 1999. proizlazi kako je izvršena promjena oblika poduzeća (preduzeća) na način da se promjena organiziranja U. M. H. d.d. B. u U. C. d.o.o. B. i vanjsko trgovinskog prometa U. C. d.o.o. B., skraćeni naziv tvrtke C. d.o.o. B. (tužitelja u ovom postupku);

- da iz registracijskog lista i rješenja Kantonalnog suda u Travniku od 12. kolovoza 1999. proizlazi da je izvršeno pripajanje preduzeća pod tvrtkom U. M. d. s. u U. C. d.o.o. B., ... BiH;

- da iz rješenja Županijskog suda u Travniku od 14. studenog 2000., 14. listopada 2001., 10. srpnja 2002. i 13. srpnja 2006., proizlazi kako su u sudski registar toga suda 1-2741 kod subjekta upisa koji je registriran rješenjem U1-58499 od 12. kolovoza 1999. upisane promjene podataka od značaja za pravni promet, a koji su sadržane u registracijskim listovima 123478 (tko zastupa, veličina temeljnog kapitala, djelatnosti i sl.);

- da iz rješenja o izmjenama podataka Općinskog suda u Travniku poslovni broj 051- 0-reg-14- 000170 od 4. lipnja 2014., proizlazi kako su u sudskom registru za subjekt upisa U. C. d.d. B. upisani podaci o promjeni oblika organiziranja društva iz dioničkog društva u društvo ograničene odgovornosti, usklađivanje djelatnosti društva i promjeni osoba ovlaštenih za zastupanje u subjektu upisa;

- da su rješenjem o izmjenama podatka Općinskog suda u Travniku poslovni broj 151-0-reg-15- 000007 od 10. veljače 2015. u sudski registar za subjekt upisa U. C. upisani podaci o prijenosu udjela.

11. Na temelju ovog (i ovako prikazanog) činjeničnog stanja, drugostupanjski sud zaključuje da je u konkretnom slučaju, u kojem je jedna od stranaka pravna osoba sa sjedištem u inozemstvu (tužitelj), prvostupanjski sud pravilno ocijenio da se kao mjerodavno pravo ima primijeniti tzv. kolizijski Zakon o rješavanju sukoba Zakona o propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91), i to odredba članka 18. stavka 1. toga Zakona, s obzirom na to da je za vlasničko pravne odnose i druga prava na stvarima te na pravo raspolaganja stvarima u društvenom vlasništvu mjerodavno pravo mjesta gdje se stvar nalazi, a to je u ovom slučaju pravo Republike Hrvatske jer se predmetne nekretnine (čije se brisanje i upis prava vlasništva te predaju istih traži ovom tužbom) nalaze na teritoriju Republike Hrvatske.

12. Nadalje, ističući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kako se u ovom slučaju radi o nekretninama na kojima je bilo upisano društveno vlasništvo, a nositelj prava upravljanja i korištenja je bio SOUR U. Radna organizacija „S. R.“ OUR D. i. B., sud drugog stupnja nalazi pravilnom primjenu materijalnog prava iz članka 390. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 15214 - u daljnjem tekstu: ZV). Slijedom toga zaključuje, jednako kao i prvostupanjski sud, da tužitelj ne može steći pravo vlasništva nekretnina, ako te nekretnine po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva nisu bile procijenjene u kapital društva i po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva.

12.1. Polazeći od ocjene da tijekom postupka tužitelj kao strana pravna osoba, prema stranim propisima o pretvorbi, nije dokazao kako su navedene nekretnine upisane u njegovu „bilancu stanja“ po izvršenoj pretvorbi, to je sud drugog stupnja, također istovjetno kao i prvostupanjski, ocijenio da tužitelj nema aktivnu legitimaciju za ovaj postupak jer da je nije dokazao odlučnu činjenicu - da su navedene nekretnine upisane u njegovu „bilancu stanja“ po izvršenoj pretvorbi, odnosno niti njegovog prednika, dakle, da nije dokazao postojanje pretpostavki iz članka 1. stavak 1. točka 3. Zakona o pretvorbi društvenog vlasništva („Službeni list“ ex Republike Bosne i Hercegovine, broj 3394). Stoga je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti uz završni zaključak da tužitelj na navedenim nekretninama nije stekao pravo korištenja i raspolaganja, odnosno pravo vlasništva.

12.2. Pritom sud drugog stupnja ističe da u smislu odredbe članka 6. stavka 2. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“, broj 19/91, 83/92, 84/92, 94/93, 2/94, 9/95, 21/96 i 118/99), trgovačko društvo koje je nastalo pretvorbom pravni je sljednik društvenog poduzeća koje je tom pretvorbom prestalo, te ona ista prava koja su pripadala predniku, pripadaju njegovom sljedniku, odnosno pravnom subjektu koji je nastao pretvorbom. Stoga su kod pretvorbe društvenih poduzeća na pravnog sljednika pretvorenog poduzeća mogla prijeći samo ona prava na stvarima koja je imao i njegov prednik, a to su prava korištenja i raspolaganja tim stvarima. Pravni temelj za pretvorbu prava korištenja i raspolaganja u pravo vlasništva predstavlja odredba članka 360. stavka 1. ZV-a, prema kojoj je pravo upravljanja, odnosno pravo korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu postalo pretvorbom nositelja toga prava - pravo vlasništva one osobe koja je pretvorbom postala sveopći pravni sljednik dotadašnjeg nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar sposobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drugačije.

12.3. Pozivajući se na prije spomenute materijalnopravne odredbe iz članka 390. stavka 1. ZV-a, drugostupanjski sud navodi da se odredbe članka 360. do 365. toga Zakona ne primjenjuju na stvari koje nisu unesene u društveni kapital pravnih osoba u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, dok je odredbom članka 47. stavka 1. Zakona o privatizaciji („Narodne novine“, broj 21/96, 71/97, 16/98 i 73/00), propisano da se dionice, udjeli, stvari i prava koji nisu procijenjeni u vrijednosti društvenog kapitala pravne osobe na temelju Zakona o pretvorbi prenose Hrvatskom fondu za privatizaciju, ako ne postoje razlozi za obnovu postupka, odnosno ako prijenos ne utječe na postojeću tehnološku cjelinu.

12.4. Prema tome i slijedom svega navedenog, drugostupanjski sud odbija žalbu tužitelja nalazeći da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda prema kojem - tužitelj tijekom postupka nije dokazao kako su sporne nekretnine unesene u društveni kapital tužitelja budući da to nije dokazao nijednim dokazom, niti rješenjem o pretvorbi društvenog poduzeća SOUR U. Radna organizacija „S. R.“ OOUR D. i. B., na kojeg su prvotno bile upisane navedene nekretnine s pravom korištenje i upravljanja. Drugim riječima rečeno, tužbeni zahtjev je odbijen jer nižestupanjski sudovi utvrđuju da tužitelj u ovom postupku nije dokazao da je aktivno legitimiran tražiti brisanje zemljišnoknjižnog stanja upisanog rješenjem prvostupanjskog suda pod brojem Z-48605 od 29. kolovoza 2006. u ZU-2618 KO B.-B. V. na nekretninama u tom zemljišnoknjižnom ulošku.

12.5. Isto tako, prema shvaćanju suda drugog stupnja, tužitelj zbog navedene činjenice nije legitimiran niti da dijelom svog zahtjeva, prema odredbama članka 129. ZZK-a, traži upis prava vlasništva na svoje ime jer u zemljišnim knjigama prije sporne uknjižbe on nije bio upisan kao nositelj prava upravljanja i korištenja, odnosno vlasništva predmetnih nekretnina, već je na istima bilo upisano društveno vlasništvo s pravom upravljanja i korištenja SOUR U. Radna organizacija „S. R.“ OOUR D. i. B. Stoga, nalazeći da u konkretnom slučaju prijašnje zemljišnoknjižno stanje nije glasilo na tužitelja, to se po sudu drugog stupnja zaključuje da je pravilno odbijen i dio tužbenog zahtjeva za upis prava vlasništva na ime tužitelja budući da takvo pravo ne može ostvariti ovom brisovnom tužbom.

13. Slijedom navedenih utvrđenja, nižestupanjski sudovi istodobno zaključuju da tužitelj, na temelju odredbe članka 162. stavka 1. ZV-a, nije ovlašten od tuženice tražiti niti predaju u posjed utuženih nekretnina jer nije dokazao da mu pripada pravo vlasništva tih nekretnina.

14. Pitanjima postavljenim u izvanrednoj reviziji i razlozima važnosti koji u ovom slučaju opravdavaju intervenciju revizijskog suda u općem, ali i konkretnom privatnopravnom interesu, tužitelj osnovano osporava pravilnost i zakonitost pobijanih presuda.

15. U članku 168. ZV izrijekom je propisana zaštita prava vlasništva od povreda nevaljanim upisom u zemljišnu knjigu i pritom se upućuje na primjenu pravila zemljišnoknjižnog prava koja uređuju zaštitu knjižnog prava od povreda nevaljanim upisom, s tim da je pitanje valjanosti upisa tužene stranke upravo temeljno sporno pitanje u konkretnoj parnici. Uostalom, ni sama tuženica u odgovoru na tužbu (str. 37. spisa) nije osporila pravnu narav (brisovne) tužbe kojom se traži brisanje postojećeg upisa na prije naznačenim nekretninama, naprotiv, istaknula je da se ovdje doista radi o tužbi iz članka 129. ZZK-a.

16. Slijedom toga, u ovom postupku valja odgovoriti na više međusobno povezanih pravnih pitanja koja se materijalno i postupovnopravno, zajedno i pojedinačno te u svojoj ukupnosti, odnose (prije svega) na brisovnu tužbu iz članka 129. ZZK (sada članak 150. ZZK/19). U tom smislu, uz ono što su utvrdili i obrazložili nižestupanjski sudovi, valja ponoviti da je brisovna tužba zapravo stvarnopravna tužba koju je ovlaštena podnijeti ona osoba koja je bila upisana kao nositelj knjižnog prava, a podnosi se protiv osobe u čiju je korist provedena nevaljana, odnosno neistinita uknjižba. Međutim, osim osobe koja je bila upisana u zemljišnim knjigama prije osporene uknjižbe takvu tužbu neupitno mogu podnijeti i univerzalni pravni sljednici prvotno upisane (fizičke) osobe jednako kao i sveopći pravni sljednici pravne osobe čiji je upis izbrisan.

16.1. Nižestupanjski sudovi zaključuju da tijekom postupka tužitelj nije dokazao da bi sporne nekretnine uopće bile unesene u društveni kapital pravne osobe tužitelja, odnosno da to nije dokazao nijednim dokazom, niti rješenjem o pretvorbi društvenog poduzeća na kojeg su bile upisane navedene nekretnine s pravom korištenje i upravljanja.

16.2. Imajući na umu činjenična utvrđenja iz postupka koji je prethodio reviziji, ali i obrazloženja pobijanih presuda, navedeni zaključak nije prihvatljiv iz jednostavnog razloga jer je temeljni predmet ispitivanja u parnici povodom brisovne tužbe postupovna i materijalnopravna pravilnost zemljišnoknjižnog upisa koji se osporava i posljedično tome sam osporeni upis na ime tuženice. Međutim, u ovom su slučaju upravo tim okolnostima nižestupanjski sudovi propustili dati odgovarajuće i zapravo odlučno značenje jer su usmjerili suđenje isključivo na utvrđenje tužiteljevog stjecanja prava vlasništva utuženih nekretnina - prije svega kao posljedice pretvorbe nekadašnjeg društvenog vlasništva, tj. prava korištenja i upravljanja strane pravne osobe. Drugim riječima rečeno, nižestupanjski sudovi su, polazeći od (dijelom pogrešnih) pravnih pretpostavki koje u bitnome nisu odlučne za pravilnu ocjenu o osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva brisovne tužbe, postupali kao da se u ovoj pravnoj stvari radi isključivo o vlasničkoj tužbi na utvrđenje tužiteljevog prava vlasništva, zanemarujući pritom da je tužbeni zahtjev, uz ostalo, činjenično i pravno utemeljen na tvrdnji o nepostojanju materijalnopravnih pretpostavki za provedenu uknjižbu prava vlasništva na ime tuženice.

16.3. Iz utvrđenog činjeničnog stanja, vidljivo je da ugovor o kupoprodaji od 17. svibnja 2004., koji je proveden u zemljišnoknjižnom postupku, sadrži uvjetnu izričitu izjavu prodavatelja da pristaje na uknjižbu (clausulu intabulandi), ali kako je istaknuto - pod uvjetom (očito naknadnog) izdavanja potvrde o isplati kupoprodajne cijene u cijelosti (članak 54. stavak 1.b i stavak 2. ZZK), sve to uz utvrđenje iz pobijane presude da takva isprava nije priložena uz prijedlog za uknjižbu.

16.4. Prema tome, ako se u bitnome ne zanemari sadržaj tužbe, u kojoj se uz ostalo izrijekom (str. 2. i str. 25. spisa) jasno navodi da tuženica nikad („do danas“) nije isplatila tužitelju cjelokupno ugovorenu cijenu i da joj tužitelj zbog toga nije izdao potvrdu (tabularna izjavu za uknjižbu) kao jedan od uvjeta za prijenos i uknjižbu prava vlasništva u korist tuženice, tada je jasno da su pobijane presude utemeljene na pogrešnim pravnim kvalifikacijama spora i djelomično pravno neprihvatljivim razlozima, te posljedično tome nepravilnim zaključcima koji u bitnome nisu od značaja za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu brisovne tužbe. Slijedom toga, odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi su bez daljnjega i prije svega bili dužni ocjenjivati pravilnost i zakonitost postupanja zemljišnoknjižnog suda, koji je rješenjem poslovni broj Z-486/05 od 29. kolovoza 2006. (str. 188. spisa) proveo osporenu uknjižbu prava vlasništva u korist (na ime) tužene stranke kao fizičke osobe. U tom je postupku i rješenju o uknjižbi zapravo sadržana bit ove pravne stvari, a time dijelom i odgovori na postavljena pitanja u izvanrednoj reviziji.

16.5. U tom smislu na pitanje je li tužitelj materijalnopravno aktivno legitimiran u ovom sporu te je li morao dokazati da je stekao pravo vlasništva nekretnina koje su bile predmet sporne uknjižbe, odgovor daje činjenično utvrđenje nižestupanjskih sudova, ali na jasan način već i samo obrazloženje zemljišnoknjižnog rješenja o upisu. Naime, iz tog rješenja je vidljivo - da je brisanje društvenog vlasništva u korist SOUR U. Radna organizacija „S. R.“ OOUR D. i. B. i upis prava vlasništva na istog adresata, izvršeno na osnovi pravne norme iz članka 367. stavak 1. ZVDSV-a. Potom je, uz suglasnost na kupoprodajni ugovor koju je dalo Ministarstvo pravosuđa RH od 14. prosinca 2004. (str. 204. spisa) te mjerodavnih podataka o pravnom sljedništvu tužitelja u odnosu na prije upisanog pravnog subjekta, temeljem kupoprodajnog ugovora od 17. svibnja 2004., ovjerenog pod brojem Ov-2057, 2058/04 od 18. svibnja 2004., dopuštena uknjižba u korist tuženice. Kada se ima na umu da je ugovor na temelju kojeg je izvršena uknjižba neupitno sklopljen između pravne osobe U. „C.“ d.d. B. i tuženice (str. 66. i 67. spisa), tada se dolazi do nekoliko povezanih zaključaka. Prvo, da bi tužitelj slijedom sadržaja zemljišnoknjižnog rješenja bio sveopći pravni sljednik prije upisanog pravnog subjekta društvenog vlasništva, da bi društveno vlasništvo prestalo i da bi posljedično tome tužitelj u pretvorbi postao vlasnik spornih nekretnina koje je mogao otuđiti pravno valjanim ugovorom (o valjanosti odnosnog ugovora o kupoprodaji pravomoćno je odlučeno presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžo- 366/09 od 22. travnja 2010. - na str. 42. do 44. spisa i potom u predmetu poslovni broj Rev 608/12-2 od 18. studenog 2014.). Zbog toga je tužitelj, slijedom zemljišnoknjižnog rješenja, iako izvorno nije bio uknjižen kao vlasnik pod imenom U. „C.“ d.d. B., dokazujući svoje pravno sljedništvo prilikom brisanja društvenog vlasništva s imena pravnog prednika i konkretne prodaje prava vlasništva predmetnih nekretnina pravnim poslom u kojem je on u ulozi prodavatelja, uz zahtjev za brisanje, ovlašten postaviti tužbeni zahtjev - ne na uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja već na upis prava vlasništva na svoje ime. To bi iznimno bilo moguće u brisovnoj tužbi, ali samo pod pretpostavkama da je u zemljišnoknjižnom postupku stjecatelj dokazao neprekinuti slijed stjecanja i to od upisanog prava društvenog vlasništva na imenu prednika prodavatelja do vlastitog prava vlasništva. U protivnom, s obzirom na pravila o knjižnom predniku (iz članka 40. i 41. tada važećeg ZZK) ne bi bilo moguće provesti odnosni kupoprodajni ugovor u zemljišnim knjigama, ali kako je odnosni ugovor proveden upisom prava vlasništva na ime tuženice, to je neprekinuti slijed stjecanja dokazan.

16.6. Ovakvo stanje stvari opravdava zaključak prema kojem bi tužitelj, kao stranka kupoprodajnog ugovora (prodavatelj), upravo i jedino on bio aktivno legitimiran na podnošenje brisovne tužbe kojom osporava pravilnost i zakonitost provedene uknjižbe u korist tuženice, kao (svog) kupca i druge ugovorne strane (o tome i Rev 2592/1993-2 od 1. prosinca 1993. na koju se revident opravdano poziva). Kada se pritom imaju na umu i navodi tužbe - da drugoj ugovornoj strani tužitelj nije izdao potvrdu o isplati kupoprodajne cijene (clausulu intabulandi), budući da mu tuženica, kao prodavatelju (kako on tvrdi) nikad nije isplatila cjelokupnu kupoprodajnu cijenu, tada je pitanje izdavanja takve potvrde kao odlučnog preduvjeta za uknjižbu (što je jasno naznačeno u točki II. podtočka 8. kupoprodajnog ugovora na temelju kojeg je provedena uknjižba - str. 67. spisa), bilo odlučno za pravilnu odluku o osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva ove brisovne tužbe.

16.7. Uostalom, u odluci poslovni broj Rev 608/12-2 od 18. studenog 2014., kojom je odbijena revizija tužitelja V. d.o.o. V. protiv drugostupanjske odluke Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžo-366/09 od 22. travnja 2010., u parnici koju je vodio protiv prvotuženika U. „C.“ d.d. B. i drugotuženice J. R. iz Z., radi utvrđenja ništavosti ugovora sklopljenog 17. svibnja 2004. (između tuženika ad 1/ U.-C. d.d. B., ..., Republika Bosna i Hercegovina, kao prodavatelja i tuženika ad 2/ J. R. iz Z.), revizijski sud je, u prilog prije istaknutog zaključka o aktivnoj legitimacije tužitelja kao prodavatelja, ustvrdio pravilnim utvrđenje suda drugog stupnja, koje glasi:

„Suprotno zaključivanju prvostupanjskog suda, drugostupanjski sud je zaključio da sporni kupoprodajni ugovor nije ništav pravni posao u smislu odredbe čl. 103. ZOO, jer da je riječ o imperfektnom ugovoru, kao što je to zaključio i prvostupanjski sud, i da je stoga tuženik kao vlasnik predmetnih nekretnina bio ovlašten sklopiti pravni posao kojim te nekretnine otuđuje trećoj osobi, pa tako i sporni kupoprodajni ugovor kojim je iste nekretnine tuženik (ovdje tužitelj U. „C.“ d.d.) prodao tuženici (ovdje tuženici J. R.), a osim toga da i u slučaju da je tuženik sklopio valjani pravni posao kojim predmetne nekretnine otuđuje tužitelju ili nekoj trećoj osobi, ta okolnost ne bi bila zapreka da tuženik sukcesivno sklopi više različitih pravnih poslova kojima se obvezuje vlasništvo istih nekretnina prenijeti na različite osobe, niti bi postojanje ranijeg ugovora o otuđenju nekretnine činilo ništavim kasniji ugovor o otuđenju te nekretnine.“.

16.8. Dakle, ne samo da se iz navedene revizijske odluke jasno zaključuje o aktivnoj legitimaciji tužitelja u ovom postupku već je tužitelj „naznačen“ i kao vlasnik nekretnina iz ugovora od 17. svibnja 2004., ovjerenog u potpisu pred Javnim bilježnikom u M. A. P. pod brojem OV-2057/04 i OV-2058/04 od 18. svibnja 2004., za koji je rečeno da je valjan pravni posao. Taj je ugovor, na određen način predmetom i ovog postupka jer je na temelju njega izvršena sporna uknjižba prava vlasništva u korist tužene stranke.

17. Prema tome, razlozi nižestupanjskih presuda za sada su nejasni i djelomično proturječni jer je upravo na osnovi sudske odluke domaćeg suda, odnosno zemljišnoknjižne provedbe kupoprodajnog ugovora i priloženih isprava u kojima je tužitelj prodavatelj predmetnih nekretnina, proveden sporni upis prava vlasništva u korist tuženice.

17.1. Ako tužitelj ne bi bio vlasnik kako to utvrđuju nižestupanjski sudovi (ili to u ovom postupku nije dokazao), ostaje nejasno od koga je onda tuženica i na temelju koje pravne osnove zapravo stekla ili mogla steći pravo vlasništva i samostalan posjed navedenih nekretnina, ako ne od tužitelja kao prodavatelja, što tijekom postupka očito niti sama nije osporava, zato je utvrđenje iz pobijanih presuda - da tužitelj nije aktivno legitimiran na ovakvu tužbu protivno onom što činjenično iznosi sama tuženica, primjerice pa i onda kada podnosi prijedlog za spornu uknjižbu.

17.2. Polazeći od odbijajućih presuda nižestupanjskih sudova, slijedom kojih je u zemljišnim knjigama ostao egzistirati upis prava vlasništva u korist tuženice, moglo bi se zaključiti da bi postojeći upis prava vlasništva na ime tužene stranke bio posljedica stjecanja prava vlasništva od nevlasnika ili u krajnjem slučaju pogreške ili propusta zemljišnoknjižnog suda, koji se niti ovom tužbom nije mogao ili ne može otkloniti. Stoga, zaključak o nedostatku aktivne legitimacije za ovu brisovnu tužbu ne samo da je protivan razlozima iz prije navedene revizijske odluke, već nema uporište niti u pozitivnim stvarnopravnim ili zemljišnoknjižnim propisima jer je upravo brisovna tužba iz članka 129. ZZK-a, glavno pravno sredstvo za otklanjanje ovakvih pravnih stanja. Na takav su način dijelom dati i odgovori na (u redoslijedu) prvotno postavljena pravna pitanja iz ovog spora.

18. U odnosu na četvrto postavljeno pravno pitanje, koje se odnosi na pravilnu primjenu odredbi iz članka 361. ZPP-a, valja istaknuti da se tom pravnom normom, uz ostalo, u stavku 3. propisuje - da sudac izvjestitelj može, prema potrebi, od prvostupanjskog suda pribaviti izvještaj o povredama odredaba postupka i zatražiti da se radi utvrđivanja tih povreda provedu izviđaji, dok je stavkom 4. određeno da će se u tom slučaju na odgovarajući način primijeniti odredbe članka 360. stavka 3. do 5. ovoga Zakona.

18.1. U obrazloženju pobijane drugostupanjske presude, uz ostalo, navodi se da „iako je točno, kako to tvrdi tužitelj u žalbi da iz priloženog zemljišnoknjižnog spisa prvostupanjsko suda broj Z-486/05, proizlazi da prijedlogu za uknjižbu spornih nekretnina nije bila priložena potvrda o isplati cijene u cijelosti, a što je bilo ugovoreno u članku II. točki 8. ugovora o kupoprodaji te da je to bio jedan od uvjeta za uknjižbu i da se bez te potvrde nije mogla tražiti niti dozvoliti uknjižba jer je ugovoreno da ugovor stupa na pravnu snagu isplatom kupoprodajne cijene u cijelosti.“ Neovisno od ovih i ovakvih činjenica i navedenih razloga, sud drugog stupnja potom ističe - da tužitelj u ovom slučaju nije dokazao da je bio vlasnik spornih nekretnina i da je bio upisan u zemljišnu knjigu kao vlasnik istih, uz zaključak da ni takvi žalbeni navodi ne utječu na pravilnost pobijane odluke. Drugostupanjski sud se u tom dijelu obrazloženja izrijekom poziva na podatke pribavljene izvidom prvostupanjskog suda na temelju članka 361. ZPP-a, iz kojih bi proizlazilo - da bi cijena iz predmetnog kupoprodajnog ugovora bila plaćena, ako ne u cijelosti onda u pretežitom dijelu.

18.2. U odnosu na izvid iz članka 361. stavak 3. ZPP-a, kako to pravilno navodi revident, valja istaknuti da se taj postupovnopravni institut odnosi samo na „izvještaj o povredama odredaba postupka“, dakle, samo na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. ZPP-a, ali nikako ne i na važne činjenice koje su (možebitno) odlučne za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu, kao što je to u ovoj pravnoj stvari - okolnost uvjetnog izdavanja tabularne isprave zbog naknadne potrebe djelomične isplate kupoprodajne cijene.

18.3. Zato se takvim suđenjem i obrazloženjem drugostupanjske presude u ovom slučaju radi o procesno nedopuštenom utvrđivanju važnih novih činjenica i to u tijeku žalbenog postupka po sudu drugog stupnja (sadržaj dopisa suda pravnog lijeka prvostupanjskom sudu od 29. kolovoza 2016. i 23. rujna 2016. - str. 142. do 145., spisa), koji postupak nema uporište u članku 361. ZPP-a (eventualno i pod drugim pretpostavkama u odredbama članka 366.a stavak 2. ili u drugostupanjskoj raspravi iz članka 373. b ZPP-a). Na takav su način u žalbenom postupku, ponavlja se, pribavljene izjave stranaka i isprave o možebitnim plaćanjima kupoprodajne cijene (str. 150. do 153. spisa), koje nisu bile predmetom dokaznog postupka pred prvostupanjskim sudom i nisu obuhvaćane činjeničnim supstratom prvostupanjske presude. Neovisno koliko i kako ih je cijenio sud drugog stupnja (vidljivo je da ih spominje u ocjeni razloga koji se odnose na plaćanje kupoprodajne cijene), to su nove činjenice i novi dokazi izneseni po prvi put u žalbenom postupku, dakle, protivno članku 352. stavak 1. ZPP, na što revident pravilno ukazuje u postavljenom pitanju.

18.4. Slijedom toga je u ovoj parnici došlo i do nepravilne primjene postupovnih odredaba iz članaka 352. i 361. ZPP u mjeri koja neupitno dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

18.5. Pritom valja istaknuti da je drugostupanjski sud, osim neovlašteno još i sasvim nepotrebno provodio spomenuti „ispitni“ postupak jer je zanemario odredbu iz članka 107. stavak 1. ZZK-a, prema kojoj je za odlučivanje o prijedlogu za upis mjerodavno stanje u času kad je taj prijedlog stigao zemljišnoknjižnom sudu. Drugim riječima, to znači da ukoliko već u prijedlogu za uknjižbu spornih nekretnina nije bila priložena potvrda o isplati cijene u cijelosti (što se kao utvrđena činjenica nedvojbeno ističe u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude), a to je bio jedan od najvažnijih uvjeta za pravilnu i zakonitu uknjižbu, tada se bez te potvrde, kao „dopunske“ tabularne isprave, ne bi mogla dopustiti bilo koja pa niti sporna uknjižba. Tu okolnost pravilno utvrđuje i sam drugostupanjski sud, ali je kao što je već obrazloženo, pogrešno je ne smatra važnom za odluku o tužbenom zahtjevu brisovne tužbe. To su ujedno i odgovori na posljednje pitanje postavljeno u reviziji tužitelja.

19. Slijedom navedenog, zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova u postupku su ostale neutvrđene važne činjenice koje se tiču pravilnosti osporenog zemljišnoknjižnog upisa, ali u svezi s tim i samog vindikacijskog zahtjeva tužitelja kojim traži da mu se sporne nekretnine predaju u posjed slobodne od osoba i stvari. U ponovnom postupku prvostupanjski će sud, polazeći od razloga istaknutih u ovom ukidnom rješenju, otkloniti naznačene propuste te pravilno i potpuno utvrditi sve činjenice važne za odluku o tužbenom zahtjevu i troškovima cjelokupnog postupka.

20. Iz navedenih je razloga, na temelju članka 394. stavak 5. i članka 395. stavak 2.

ZPP-a, riješeno kao u izreci.

Zagreb, 4. srpnja 2023.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.