REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1029/2019-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika Ducentia d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 27, OIB: 37670586697, zastupanog po punomoćnici Vedrani Suša Pavić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika-protutužitelja Salonit d.d. u stečaju, Solin, Vranjic, Krešimirova ulica bb, OIB: 14755697651, zastupanog po stečajnom upravitelju Valentinu Jakovcu, a on po punomoćnici Kseniji Vržina, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja-protutuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7540/2017-3 od 28. studenoga 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu broj P-909/14 od 19. listopada 2017. ispravljena rješenjem broj P-909/14 od 2. studenoga 2017., u sjednici održanoj 4. srpnja 2023.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e:

I. Revizija tužitelja-protutuženika protiv presude odbija se kao neosnovana.

II. Revizija tužitelja-protutuženika protiv odluke o troškovima postupka se odbacuje kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika Ducentia d.o.o. Zagreb (dalje: tužitelja), na utvrđenje potraživanja tužitelja Katran novi abrazivi - Kazis grupa d.o.o. Zagreb naspram tuženika-protutužitelja Salonit d.d. u stečaju (dalje: tuženika) u iznosu od 15.881.839,42 kn i da se ta tražbina priznaje kao tražbina II. višeg općeg isplatnog reda (toč. I. izreke), kojom je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Trgovačkog suda u Zagrebu broj Ovrv-11514/2004 od 4. svibnja 2005. u dijelu kojim se nalaže tužitelju da namiri tražbinu tuženiku u iznosu od 1.742.703,02 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to specificirano u toč. II. izreke, te kojom je obvezan tužitelj naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.410.937,50 kn, dok je zahtjev tuženika za iznos parničnih troškova od 215.625,00 kn odbijen (toč. III. izreke).

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 1. toč.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14

- dalje: ZPP) zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 385. st. 1. ZPP s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, uz naknadu troškova revizije.

3. Na reviziju nije odgovoreno.

4. Revizija tužitelja nije osnovana.

5. Revizijski sud pobijanu je drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Suprotno tvrdnji revidenta, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP i jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama koji je opravdavaju i koji nisu ni nejasni ni proturječni, pa je drugostupanjsku presudu moguće ispitati slijedom čega proizlazi da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu tužitelj ukazuje.

7. Nadalje, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje osnovanosti potraživanja tužitelja temeljem Ugovora o poslovno-tehničkoj suradnji od 15. siječnja 2003. i Aneksa istoga od 5. lipnja 2003., koje potraživanje je osporio stečajni upravitelj navodeći da se radi o fiktivnom pravnom poslu na osnovi kojega nisu obavljene nikakve usluge.

8.1. Predmet spora je i zahtjev tuženika za isplatu novčanog iznosa temeljem jedanaest Ugovora o kratkoročnom kreditu, u odnosu na koje potraživanje tužitelj smatra da je prestalo uslijed prijeboja dijela njegove tražbine s tom tražbinom, Izjavom o prijeboju od 5. siječnja 2004.

9. Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni, a prihvatili protutužbeni zahtjev, uz obrazloženje u bitnom:

- da su 15. siječnja 2003. parnične stranke sklopile Ugovor o poslovnoj suradnji, a 5. lipnja 2003. i njegov Aneks, kojim se tužitelj obvezao utvrditi i osigurati novi ustroj tvrtke tuženika te racionalno korištenje proizvodnih kapaciteta i poslovnih prostora, kao i odgovarajuće tržište i promidžbene djelatnosti, a što će sve dovesti do poboljšanja ukupnog financijskog položaja tvrtke tuženika, dok se tuženik obvezao isplaćivati tužitelju mjesečne akontacije u iznosu od 500.000,00 kn kao i nagradu od 3% od ukupno ostvarenog prihoda tuženika ako se na kraju poslovne godine utvrdi pozitivan poslovni rezultat njegovog poslovanja,

- da prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka financijske struke Vladimira Krkleca u poslovnim knjigama tužitelja nije provedena poslovna suradnja s tuženikom na temelju ugovora o poslovnoj suradnji niti je tuženik u svojim poslovnim knjigama evidentirao račune i terećenja s tim u vezi, time da je ista osoba - EL, direktor i član uprave i tužitelja i tuženika, dok iz nalaza i mišljenja tog i vještaka Ankice Pejković Čović proizlazi da je stanje poslovanja tuženika prije i poslije sklapanja predmetnog ugovora takvo da nije došlo do pozitivnih financijskih efekata u poslovanju tuženika već je dobit ostvarena u 2003. i 2004. godini rezultat izvanrednih prihoda: ispravka vrijednosti potraživanja, otpisa dugoročnih obveza, ukidanja revalorizacijske pričuve,

- da je nad tuženikom otvoren stečajni postupak rješenjem Trgovačkog suda u Splitu broj St-13/02 od 6. svibnja 2005. i da je tužitelj prijavio utuženo potraživanje temeljeno na Ugovoru o poslovnoj suradnji prema priloženim računima i terećenjima,

- da se tražbina tuženika temelji na jedanaest ugovora o kratkoročnom kreditu, sklopljenih u razdoblju od 28. veljače do 2. lipnja 2003.,

- da tužitelj nije osporio osnov i visinu tuženikove tražbine, već tvrdi da je njegova obveza prestala Izjavom o prijeboju od 5. siječnja 2004.

10. Na temelju navedenog prvostupanjski sud smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan jer tužitelj nije izvršavao svoje obveze iz Ugovora o poslovnoj suradnji pa stoga ni tuženik nije u obvezi ispuniti svoju obvezu iz tog ugovora, sve pozivom na odredbu čl. 122. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) i čl. 180. st. 1. Stečajnog zakona ("Narodne novine", broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03 i 82/06 - dalje: SZ). S druge strane, u odnosu na protutužbeni zahtjev, u poslovnim knjigama parničnih stranaka provedena su zaduženja po ugovorima o kratkoročnom kreditu te je utvrđeno da postoji dugovanje tužitelja u utuženom iznosu od 1.742.703,02 kn što tužitelj nije ni osporio a da prigovor prijeboja nije osnovan jer potraživanje tužitelja ne postoji jer nije evidentirano u poslovnim knjigama.

11. Drugostupanjski sud je dodatno prednjem naveo i da iz Ugovora o poslovnoj suradnji proizlazi da ga je u ime tuženika potpisao direktor EL, a u ime tužitelja punomoćnik KL te da iz sudskog registra proizlazi da je u vrijeme sklapanja tog Ugovora jedina osoba ovlaštena za zastupanje tužitelja bila ista osoba - EL pa zaključuje da je upravo EL opunomoćio KL za sklapanje toga Ugovora slijedom čega je taj ugovor ništetan primjenom čl. 41. st. 3. u vezi s čl. 49. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 152/11, 111/12, 68/13 i 110/15 - dalje: ZTD), jer tužitelj tijekom postupka nije niti tvrdio da je EL imao posebnu ovlast trgovačkih društava skupština ili nadzornih odbora stranaka za sklapanje tog ugovora sa samim sobom.

12. Neosnovano revident smatra da je pravno relevantno u okolnostima konkretnog slučaja, to što je drugostupanjski sud navodeći kao dokaz izvadak iz sudskog registra, koji nije u predmetu spisa, zaključio da je ista osoba - EL direktor i član uprave i tužitelja i tuženika. To stoga jer taj podatak proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka Krkleca, kako se to navodi u utvrđenjima prvostupanjskog suda, a taj se podatak nije osporavao žalbom. Slijedom navedenog, nije došlo do povrede načela jednakosti oružja, niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, na koju povredu tužitelj ukazuje.

12.1. Osim toga, drugostupanjski sud je prihvatio utvrđenje i zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije izvršavao obveze iz Ugovora o poslovnoj suradnji kao i da prema financijskim pokazateljima, prije sklapanja i poslije sklapanja Ugovora o poslovnoj suradnji, nije došlo do pozitivnih financijskih efekata u poslovanju tuženika te da je i iz tog razloga pravilno prvostupanjski sud tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim. Nadalje, prihvatio je pravilnim ocjenu prvostupanjskog suda o osnovanosti protutužbenog zahtjeva jer je tražbina tuženika prema tužitelju nesporna i jer nije mogla prestati prijebojem s nepostojećom tražbinom tužitelja.

13. Suprotno navodima tužitelja, pravilno su nižestupanjski sudovi smatrali da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, a protutužbeni da jeste osnovan, za što su dali jasne i argumentirane razloge.

14. To stoga jer iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da ni tužitelj ni tuženik nisu u svojim poslovnim knjigama proveli Ugovor o poslovnoj suradnji i da tužitelj nije dokazao da je ispunjavao svoje obveze iz tog ugovora slijedom čega nije utemeljen materijalnopravni prigovor prijeboja za koji je jedan od osnovnih uvjeta iz čl. 336. ZOO postojanje dospjele tražbine.

15. Svi navodi revizije koji osporavaju predmet vještačenja su pravilno otklonjeni tijekom prethodnog postupka jer je od strane tuženika osporena cijela poslovna suradnja s tužiteljem (u svezi Ugovora o poslovnoj suradnji) odnosno, osporeni su i osnov i visina tužbenog zahtjeva, pa su pravilno vještačenjem utvrđivane i okolnosti uopće postojanja tog poslovnog odnosa.

16. Prvostupanjski sud je, suprotno navodima u reviziji, ocijenio sve pravno relevantne okolnosti i sukladno iznijetim činjenicama i provedenim dokazima, na temelju ocjene tih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka donio svoju odluku, a isto tako drugostupanjski sud je pravilno ocijenio sve žalbene razloge.

17. Revizijski razlozi kojima tužitelj osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, kao nedopušteni (čl. 385. ZPP) nisu cijenjeni.

18. Zbog svega navedenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

19. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2 od 17. studenoga 2015., Rev 1834/2018-2 od 26. travnja 2022. i dr.).

20. Radi navedenog valjalo je reviziju tužitelja u tom dijelu odbaciti kao nedopuštenu primjenom odredbe čl. 392. st. 3. ZPP u vezi čl. 400. st. 1. ZPP.

Zagreb, 4. srpnja 2023.

Predsjednik vijeća:

Branko Medančić