Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-180/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Miloša Lojena kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Veljka Kučekovića kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice J. B. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda B. M. i M. O. iz Z., protiv tuženika E.&S. b. d.d., R., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva M., K. i P. d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-12675/19-34 od 29. lipnja 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 4. srpnja 2023.,

r i j e š i o  j e

Žalba tuženika uvažava se kao osnovana te se ukida presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-12675/19-34 od 29. lipnja 2022. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je u točki I. izreke obvezao tuženika da tužiteljici isplati iznos od 51.920,21 kn sa zakonskim zateznim kamatama kako je to specificirano, od dospijeća do isplate. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 11.996,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. lipnja 2022. do isplate. U točki III. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, a u točki IV. izreke odbijen je prigovor radi prijeboja te je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 3.017,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate, kako je to specificirano.

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik dana 13. srpnja 2022. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.- ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i obveže je na naknadu troškova postupka tuženiku ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba je osnovana.

5. Tužiteljica je tužbom tražila isplatu iznosa od 52.700,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos svakog pojedinačnog mjesečnog obroka pretplate od dana učinjene pretplate (razdoblje 1. studeni 2008. do 1. travnja 2014.) do isplate, a temeljem više plaćenog po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli temeljem koje je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (dalje: CHF) sadržanoj u Ugovor o kreditu broj: … (u daljnjem tekstu: Ugovor) zaključenom 11. studenog 2019. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao banke i kreditora. U odnosu na ništetnost ugovorne odredbe prema kojoj je glavnica iz kredita vezana uz CHF, tužiteljica se pozvala na pravno shvaćanje izraženo u odlukama donesenim povodom kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača. Podneskom od 2. rujna 2021., nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je postavila konačni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 51.920,21 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog više plaćenog mjesečnog iznosa do isplate.

6. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te je istaknuo prigovor zastare smatrajući da tužbeni zahtjev tužiteljice po svojoj pravnoj prirodi predstavlja zahtjev za naknadu štete za koju je člankom 230. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.; dalje: ZOO) propisan zastarni rok od tri godine. Kako je tužiteljica tužbom obuhvatila isplate dospjele u vremenskom razdoblju od 1. studenoga 2008. do 1. travnja 2014., a tužba je podnesena 6. lipnja 2019. to da je cijeli tužbeni zahtjev u zastari. Tuženik smatra da su odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača na koje se poziva tužiteljica nepravilne i nezakonite, te da zaključci iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 kn od 14. lipnja 2018. nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je taj sud ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U odnosu na informiranost tužiteljice i postupanje tuženika u fazi pregovora, ističe se kako su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF. Odredba Ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF da nije bila nepoštena, jer predstavlja razumljivu odredbu koja je jasna i lako uočljiva te da tužiteljici kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Stavljen je i prigovor radi prebijanja kojim se traži vraćanje potplaćenih anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja u iznosu od 9.468,72 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose plaćenih anuitete za vremenski period od 2. prosinca 2005. do 2. prosinca 2008., koji iznos je nakon nalaza financijskog vještaka smanjen na iznos od 3.017,74 kn za vremenski period od 2. siječnja 2006. do 2. siječnja 2009. Tuženik je predložio i da prvostupanjski sud Sudu Europske unije postavi prethodna pitanja vezana na primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list Europske unije L 95/29 od 21.04.1993.), a kako su ona navedena u točki 10. obrazloženja pobijane odluke.

7.Prvostupanjski sud nije usvojio prijedlog tuženika za postavljanjem prethodnog pitanja Sudu Europske unije, jer da nisu bili ispunjeni uvjeta iz čl. 267. st. 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (Službeni list Europske unije C 202/47 od 07.06.2016.). Ovo stoga što je Ugovor zaključen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, pa nema mjesta direktnoj primjeni odredbi Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima na odnose stranaka u ovom postupku.

8. Prvostupanjski sud je odustao od provođenja dokaza koje je predložio tuženik i to saslušanjem svjedoka D. K. (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktorice Direkcije podrška prodaji), koja je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika u pogledu sklapanja ugovora o kreditu ovakve vrste, te Ž. M., djelatnika tuženika koji je osobno sa tužiteljicom ugovarao predmetni kredit te saslušanje tužiteljice, koji je dokaz predložen od obje stranke, temeljem svog ovlaštenja iz članka 220. stavak 2. i članka 292. stavak 6. ZPP-a, jer da je isto nepotrebno i nesvrsishodno imajući u vidu članak 502.c ZPP-a.

9. Prvostupanjski sud utvrđuje da je između stranaka nesporno da su dana 14. studenog 2005. zaključili Ugovor temeljem kojeg joj je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 38.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate od 144 mjeseca, sa ugovorenom redovnom kamatom po stopi od 7,99 % godišnje, promjenjiva, u skladu s odlukom tuženika. U člancima 2. i 7. Ugovora da su sadržane odredbe za koje tužiteljica tvrdi da su ništetne, odnosno odredbe kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezanih uz švicarski franak (valutna klauzula). Tužiteljica da je kredit prijevremeno otplatila14. ožujka 2014. Tijekom otplate kredita da se mijenjao tečaj kune u odnosu na CHF na način da je isti rastao u odnosu na tečaj kada je kredit pušten u opticaj, što je dovelo do povećane isplate anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana koji je sačinjen prilikom zaključenja Ugovora.

10. Na temelju provedenog financijskog vještačenja utvrđeno je da razlika obveza tužiteljice, u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. siječnja 2006.) do konačne prijevremene otplate (14. ožujka 2014.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 51.934,65 kn, a ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni, prebijeno), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. siječnja 2006.) do konačne prijevremene otplate (14. ožujka 2014.), iznosi ukupno 48.916,91 kn, dakle da je po osnovu negativne razlike, a koju je tuženik stavio u prijeboj manje plaćeno 3.017,74 kn.

11. Što se tiče pravne osnove, prvostupanjski sud se pozvao na članak 502.c ZPP-a, kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Navodi da tim člankom, a niti odredbama aktualne Direktive Europske unije nije propisano da bi potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka kolektivnog spora. Kod Trgovačkog suda u Zagrebu da se vodio kolektivni spor pokrenut od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača kao tužitelja protiv više poslovnih banaka, kao tuženika, među kojima je i u ovom postupku tuženik, radi povrede kolektivnih prava i interesa potrošača te je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik u periodu od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivna prava i interese potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka nije u cijelosti informirala potrošače o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedena presuda da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a ova presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev- 2221/18 od 03. rujna 2019.

12. Zaključak je prvostupanjskog suda da tuženik, kao banka nije tužiteljicu adekvatno informirala o svim rizicima ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF prilikom zaključenja Ugovora o kreditu, pa su odredbe članka 2. i 7. Ugovora ništetne, a što ima za posljedicu da je tuženik temeljem članka 1111. ZOO-a u svezi sa člankom 323. stavak 1. ZOO-a, dužan vratiti više plaćeno po osnovi ništetnih odredbi, odnosno iznos od 51.934,65 kn. Na taj iznos je temeljem članka 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 1. ZOO-a, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj, dosuđena i zakonska zatezna kamata koja teče od dospijeća svakog mjesečno više plaćenog iznosa do isplate.

13. Odbijen je prigovor zastare, jer da se na konkretnu tražbinu treba primijeniti petogodišnji zastari rok iz članka 225. ZOO-a, a isti je za sve tražbine tužiteljice počeo teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1412/2012 od 4. srpnja 2013. koja je postala u tom djelu pravomoćna sa 16. lipnja 2018., dok je tužba podnesena 11. studenoga 2019., dakle unutar zastarnog roka.

14. Prijebojni prigovor je odbijen te je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od kn 3.017,74 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, jer tužiteljica plaćajući anuitete po manjem tečaju CHF u odnosu na početni nije ništa stekla, jer ništa od tuženika nije primila, pa stoga ne postoji niti njezina obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi vraćanja onoga što je primljeno temeljem ništetnih ugovornih odredbi, a niti po osnovi vraćanja temeljem stečenog bez osnova. Osim toga, da je tuženik u Ugovor ugradio odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF koja je ništetna, a što je tuženiku bilo poznato od zaključenja Ugovora, pa da bi ostvarivanje bilo kakvih prava tuženika na isplatu na teret tužiteljice temeljem ništetnih ugovornih odredbi Ugovora bilo suprotno članku 6. ZOO-a.

15. O naknadi parničnog troška odlučeno je temeljem članaka 154. stavak 1., 155. i 164. stavak 1. - 4. ZPP-a, a visina troškova utvrđena je primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18.) sa Uredbom o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19. i 92/21.) uz uvećanje za trošak vještačenja.

16. Prije iznošenja žalbenih navoda, tuženik opširno obrazlaže svoje stajalište vezano uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući - u bitnome - da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe članka 71. stavak 7. ZPP-a, odnosno situaciju da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopim/i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženika ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu, a u kojem slučaju izjavljena žalba tuženika se ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu članka 73. ZPP-a, time da tuženik istodobno i predlaže postupanje sukladno odredbi članku 72. stavku 2. ZPP-a.

17. Ovaj sud navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje obzirom da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije (jer tuženik ne konkretizira ni osobu suca niti konkretnu situaciju) u kojoj se uređujući sudac (ili njemu bliska osoba) nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji u kakvoj se nalaze i stranke predmetnog postupka čime da bi bila uvjetovana njihova pristranost. Obzirom na prijedlog da se uređujući suci preispitaju u smislu odredbe članka 71. stavak 7. ZPP-a i potom postupe u smislu članka 72. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud ne nalazi da se uopće radi o zahtjevu za izuzeće to više što je isti podnesen uvjetno, ukoliko uređujući suci nalaze da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost. Pozitivne procesnopravne odredbe sadržane u ZPP-u ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

18. Tuženik navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer ne obrazlaže da bi tužiteljica imala status potrošača, što je bitno za donošenje odluke u ovom postupku, pa nema razloga o odlučnim činjenicama i jer nisu navedene zakonske odredbe na temelju kojih je utvrdio da su odredbe konkretnog Ugovora ništetne, pa samo pozivanje prvostupanjskog suda na utvrđenja iz kolektivnog spora, presudu čini nerazumljivom. Pored toga da je cijelo obrazloženje nepotpuno i proturječno, te izreka presude ne odgovara stanju spisa, odnosno provedenim dokazima. Navedena bitna povreda da je učinjena i u odnosu na prijebojni zahtjev jer je ista neobrazložena i manjkava. Nadalje da je počinjena bitna povreda iz članka 354. stavak 1. u svezi sa člankom 8. ZPP-a, jer prilikom utvrđivanja relevantnih činjenica prvostupanjski sud nije savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno te temeljio svoj zaključak na rezultatu tako provedenog cjelovitog postupka, kao i u svezi sa člankom 338. ZPP-a jer u obrazloženju nisu izloženi svi zahtjevi stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložite, te koje je činjenice utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio i kojim dokazima.

19. Po ocijeni ovog suda, prvostupanjski sud na navedeni način nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, pa je istu moguće ispitati. O tome je li tužiteljica ima status potrošača prvostupanjski sud se doista nije izjasnio, ali to i nije bilo potrebno jer je tuženik tek u žalbi problematizirao status tužiteljice kao potrošača iz konkretnog Ugovora, pa se ova činjenica nije mogla smatrati spornom tijekom prvostupanjskog postupka. To što se prvostupanjski sud u odnosu na utvrđenje ništetnim konkretnih ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu, bez provođenja predloženih dokaza na okolnost da su prije zaključenja ugovora tužiteljica i tuženik pojedinačno pregovarali, te da je tužiteljica primila potpunu obavijest o rizicima vezivanja glavnice kredita uz CHF, pozvao na članak 502.c ZPP-a i utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača ne čini presudu nerazumljivom. I odluka o prijebojnom zahtjevu je dostatno obrazložena da je istu moguće ispitati.

20. Nisu počinjene niti druge bitne povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud povodom žalbi stranaka pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a.

21. Nisu učinjene niti relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se poziva tuženik jer je prvostupanjski sud ocijenio dokaze koje je proveo, a time što nije prihvatio stav tuženika u odnosu na predmet spora nije učinjena navedena bitna povreda. Obrazloženje prvostupanjske odluka sadrži sve propisano člankom 338. ZPP-a.

22. Tuženik osporava primjenu materijalnog prava u odnosu na zastaru jer da se radi o naknadi štete i tijek zakonske zatezne kamate za koju smatra da bi, ako bi tužbeni zahtjev bio osnovan, trebala biti dosuđena slijedeći dan od pravomoćnosti presude kojom je pružena kolektivna zaštita, dakle od 15. lipnja 2018., a ne kako je to sudio prvostupanjski sud.

23. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio prigovor zastare, utuženi iznos je dosuđen primjenom odredbi o stjecanju bez osnove, pa se primjenjuje petogodišnji zastarni rok, a o čemu je i sudska praksa zauzela jedinstveno stajalište u predmetima iste vrste. Pravilno je dosuđena i zakonska zatezna kamata na više plaćene iznose, temeljem članka 1115. ZOO-a, tuženik je nepošten stjecatelj pa je dužan vratiti ono što je stekao na temelju nepoštene odredbe Ugovora, sa kamatom od dana stjecanja, a to je dan kada je tužiteljica više platila.

24. Tuženik osporava i činjenično stanje kako je utvrđeno po prvostupanjskom sudu. Tvrdnja je tuženika kroz cijeli postupak da je konkretni ugovor sa tužiteljicom zaključen na temelju pojedinačnog pregovaranja, da je primila potpunu obavijest vezano na valutu CHF zbog čega je mogla donijeti valjanu odluku za zaključenje takvog ugovora, te da je ta odredba jasna i razumljiva, pa stoga temeljem odredbi Zakona o zaštiti potrošača ne podliježe ocijeni ništetnosti.

25. I po ocjeni ovog suda, zbog pogrešnog stava prvostupanjskog suda da se u predmetima koje pokrene potrošač radi individualne restitucije i u kojima se pozove na utvrđenja iz kolektivnog spora nije potrebno provoditi nikakve dokaze, činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno.

26. Tuženik ima pravo dokazivati da se na konkretni ugovorni odnos ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora, koja se odnose na prosječnog potrošača, ali u tom pravcu mora predložiti konkretne dokaze, što je tuženik i učinio. Tuženik je predložio saslušanje tužiteljice i svojih zaposlenika D. K., voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, te Ž. M. koji je sa tužiteljicom ugovarao predmetni kredit. Prvostupanjski sud je na pripremnom ročištu 1. listopada 2020. odlučio provesti i te dokaze, da bi zatim od istih odustao smatrajući ih nepotrebnim jer se automatizmom primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog spora.

27. Kako je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno to je ovaj sud primjenom članka 370. ZPP-a ukinuo pobijanu odluku i predmet vratio prvostupanjskom sud na ponovno suđenje.

28. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će saslušati tužiteljicu, te svjedoke D. K. i Ž. M. na sve bitne okolnosti radi utvrđenja je li se u konkretnom slučaju pojedinačno pregovaralo o odredba ugovora za koje se traži utvrđenje ništetnosti, na koji način se pregovaralo, koje su obavijesti u pogledu valutne klauzule dane tužiteljici i na koji način, je li bila upoznata sa povećanim rizikom zaključena Ugovora u kojem se glavnica veže uz CHF, odnosno jesu li joj pružene sve bitne i odlučen informacije da bi mogla sagledati sve rizike posla kojeg je zaključila, te ako jesu na koji način.

29. Nakon toga će prvostupanjski sud ponovo odlučiti o zahtjevu tužiteljice i prijebojnom zahtjevu tuženika, kao i o zahtjevu za naknadu parničnog troška.

Koprivnica, 4. srpnja 2023.

Predsjednik vijeća

Miloš Lojen v. r.