REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 637/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Š. iz R., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku V. V., odvjetniku iz R., protiv tuženika I.-I. n. d.d. iz Z., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku M. S., odvjetniku u Odvjetničkom društvu S. i p. j.t.d. iz R., radi utvrđenja otkaza nedopuštenim i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž R-426/2019-2 od 19. prosinca 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. Pr- 12/2017-27 od 8. srpnja 2019., u sjednici održanoj 4. srpnja 2023.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom su odbijeni zahtjevi tužitelja:

- na utvrđenje „kako Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj: … od dana 8. prosinca 2016., tuženika kao poslodavca, nije dopuštena i da radni odnos tužitelja kao radnika nije prestao,

- na obvezivanje tuženika „da tužitelja vrati na rad na iste ili slične poslove koje je obavljao prije donošenja nedopuštene odluke o otkazu iz točke 1. izreke ove presude ili na druge odgovarajuće poslove u roku od 8 dana.“,

dok je tužitelju naloženo da nadoknadi tuženiku prouzročeni parnični trošak od 2.500,00 kn, uvećan za pripadajuće i u izreci presude određene zakonske zatezne kamate počev od 8. srpnja 2019. pa do isplate.

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se osporena presuda preinači i tužbeni zahtjevi usvoje, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

4. Revizija tužitelja nije osnovana.

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 19. prosinca 2019., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382.a stavak 1. podstavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj: „Iznimno, stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju, bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u sporu: - o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,..."

6. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 391. st. 2. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, a sukladno odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: „U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.“

7. Suprotno tvrdnji revidenta da u obrazloženju osporene presude „nisu pravilno navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te postoji proturiječnost“, da odlučne činjenice nisu „pravilno utvrđene niti objašnjene“, da sud „nije savjesno i brižno ocijenio svaki dokaz zasebno“, da je obrazloženje „u najmanju ruku manjkavo i nejasno“:

- osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve tužiteljeve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužitelj poziva (ona je jasna i određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega), tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju opisno revident ukazuje.

8. Navodi kojima revident osporava ili problematizira utvrđenja drugostupanjskog suda o razlozima što mu je otkazan ugovor o radu i tvrdi da su nižestupanjski sudovi „ignorirali“ da mu je ugovor otkazan “upravo zbog nezakonitog otkaza iz 2012.“, da je ovdje trebalo prihvatiti „da nije prestala potreba za obavljanjem“ njegova posla i da je tehnološkim viškom proglašen zbog „samovolje“ tuženika, da tuženik kod odlučivanja kojeg će radnika zadržati na radu nije vodio računa o kriterijima koje će radnike prekvalificirati, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima on iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

8.1. Valja kod toga imati na umu:

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta,

- da je i tužitelju omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predloži dokaze i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o razlozima što mu je ugovor o radu otkazan - a sve jer u postupku u kojemu je to mogao (pred prvostupanjskim sudom) nije predložio dokaze za to shvaćanje i jer provedeni dokazi nisu ocijenjeni onako kako bi on htio, ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju.

9. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

10. Predmetom spora zahtjev je tužitelja na utvrđenje „kako Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj: … od 8. prosinca 2016., tuženika kao poslodavca, nije dopuštena i da radni odnos tužitelja kao radnika nije prestao“, kumuliran sa zahtjevom na obvezivanje tuženika „da tužitelja vrati na rad na iste ili slične poslove koje je obavljao prije donošenja nedopuštene odluke o otkazu ili na druge odgovarajuće poslove u roku od 8 dana.“,

Sporno je pitanje ovoga predmeta je su li postojali razlozi za tužitelju dani otkaz ugovora o radu i je li tuženik poštivao zakonske obveze prilikom donošenja odluke o poslovno uvjetovanom otkazu toga ugovora.

11. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (a polazeći od toga da je drugostupanjska presuda donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom, a obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, čini određeno pravno jedinstvo - pa i u dijelu u kojemu se temelji na činjenicama na kojima se temelji i prvostupanjska presuda):

- da je tužitelj radio kod tuženika na poslovima zaštitara - vođe smjene, po ugovoru o radu sklopljenim 4. veljače 2009.,

- da je prvotno tužitelju ugovor o radu otkazan odlukom o osobno uvjetovanom otkazu ugovora, ali je presudom Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-1960/12 od 31. srpnja 2013., potvrđenom presudom Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-5068/13, utvrđeno da ta odluka nije dopuštena, da radni odnos tužitelju kod tuženika nije prestao - a tuženiku je naloženo da tužitelja vrati na iste ili slične poslove,

- da je u to vrijeme tuženik započeo proces smanjivanja broja zaposlenih, a u tome se procesu prestao baviti i zaštitarskom djelatnošću (ukinuo je zaštitarsku službu u svojoj sistematizaciji): „zaštitarske poslove kod tuženika obavljaju zaštitari S. M. i B. E. kao vanjski suradnici (...) a sva radna mjesta zaštitara su ukinuta pa nemaju niti zaštitara niti vođe smjene a niti bilo kakvih zaštitarskih poslova...“,

- da je u istome procesu tuženik Odlukom o utvrđivanju viška radnika od 24. lipnja 2014. „utvrdio višak od ukupno 160 radnika, odnosno utvrdio je da u Sektoru upravljanja sigurnošću društva postoji višak jednog radnika na radnom mjestu zaštitar-vođa smjene jer se radi o nepostojećem radnom mjestu (raspored po pravomoćnoj presudi)“: da je odredbom čl. 3. te Odluke „tuženik utvrdio kriterije koje će primijeniti prilikom odlučivanja kojem će od radnika na istom radnom mjestu otkazati ugovor o radu. Navedeni kriteriji su kvaliteta obavljenog posla, rad po pravilima struke, samostalnost u obavljanju poslova, točnost i korektnost u izvršavanju radnih naloga, odgovornost prema radu i inicijativa te prenošenje znanja. U slučaju istog broja bodova prema navedenim kriterijima, dodatni kriteriji su obveze uzdržavanja, invalidnost, starost i trajanje radnog odnosa kod poslodavca“,

- da je u popisu radnika kojima je tuženik namjeravao otkazati ugovor o radu (a koji je bio sastavni dio Odluke o utvrđivanju Programa zbrinjavanja viška radnika u I. d.d.) „utvrđeno da su u tom popisu navedeni godine života radnika i radni staž u I. d.d., a taj podatak naveden je i za tužitelja, za kojeg je navedeno da ima … godina života i više od 22 godine staža u I. d.d. te da ima status branitelja“,

- da je Dopisom od 15. siječnja 2015. radničko vijeće kod tuženika „uskratilo suglasnost“ za donošenje odluke o otkazu tužitelju jer „poslodavac ničim nije potkrijepio navode da nema istih ili sličnih poslova na koje je temeljem pravomoćne presude dužan vratiti radnika, a koje je radnik obavljao prije donošenja odluke o otkazu te iz razloga što radniku nije omogućio da pristupi selekcijskom postupku ili na intervju za bilo koje odgovarajuće radno mjesto nego ga je odmah po donošenju odluke o vraćanju na posao, uvrstio u program zbrinjavanja viška radnika“: da je „tuženik radničkom vijeću u smislu odredbe citiranog članka 127. ZR-a dostavio prijedlog dokumenata na savjetovanje, odnosno dostavio je u svrhu savjetovanja podatke o broju ukupno zaposlenih radnika kod tuženika, podatke o radnim mjestima na kojima bi mogla prestati potreba za radom određenog broja radnika, naveo razloge zbog kojih bi mogla prestati potreba za radom radnika, kriterije izbora radnika za čijim bi radom mogla prestati potreba, način obračuna otpremnina i podatke o mjerama koje je poslodavac poduzeo radi zbrinjavanja viška radnika“,

- da je o provedenom savjetovanju s radničkim vijećem u smislu odredbe čl. 127. st. 1. ZR-a poslodavac bio dužan obavijestiti i nadležnu javnu službu zapošljavanja, a to je tuženik i učinio: obavijestio je Hrvatski zavod za zapošljavanje sukladno čl. 127. st. 5. ZR-a o provedenom postupku savjetovanja s radničkim vijećem u svrhu otklanjanja i smanjenja potrebe za prestankom rada radnika, a Hrvatski zavod za zapošljavanje je dopisom od 17. listopada 2014. obavijestio tuženika nakon analize podataka koje je dostavio tuženik da nije utvrđeno postojanje pravne osnove za odgodu provođenja otkazivanja radnicima uvrštenih u kolektivni višak,

- da je „povodom protivljenja radničkog vijeća tuženik pokrenuo postupak pod posl. br. Pr-329/15 radi nadomještanja suglasnosti za namjeravanu odluku o otkazu, a u kojem postupku je nadomještena suglasnost i navedena odluka je potvrđena odlukom Gž R-365/15 Županijskog suda u Rijeci, dok je revizija protiv navedene odluke odbačena“,

- da je u konačnom tuženik Odlukom od 8. prosinca 2016. otkazao tužitelju Ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga,

- da su „kolektivnim otkazivanjem otkaz dobili i drugi radnici“,

- da je tužitelj pravodobno protiv Odluke poslodavca podnio Zahtjev za zaštitu prava, pa je pravodobno zatražio i (u ovoj parnici) sudsku zaštitu,

12. Drugostupanjski sud je polazeći od odredaba Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 - dalje: ZR-a), i to:

- čl. 115., prema kojima: stavak 1. podstavak 1. “Poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju: 1) ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz),” te stavak 2), prema kojoj: “(2) Pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.”,

- čl. 127., prema kojima: (stavak 1) “Poslodavac kod kojeg bi u razdoblju od devedeset dana mogla prestati potreba za radom najmanje dvadeset radnika, od kojih bi poslovno uvjetovanim otkazom prestali ugovori o radu najmanje petorice radnika, dužan je pravodobno i na način propisan ovim Zakonom, savjetovati se s radničkim vijećem radi postizanja sporazuma u svrhu otklanjanja ili smanjenja potrebe za prestankom rada radnika.”, (stavak 2) “U višak radnika iz stavka 1. ovoga članka ubrajaju se radnici kojima će radni odnos prestati poslovno uvjetovanim otkazom ugovora o radu i sporazumom poslodavca i radnika na prijedlog poslodavca.”, (stavak 3) “Poslodavac je dužan, radi provođenja obveze savjetovanja iz stavka 1. ovoga članka, radničkom vijeću u pisanom obliku dostaviti odgovarajuće podatke o razlozima zbog kojih bi mogla prestati potreba za radom radnika, broju ukupno zaposlenih radnika, broju, zvanju i poslovima radnika za čijim bi radom mogla prestati potreba, kriterijima izbora takvih radnika, iznosu i načinu obračuna otpremnina i drugih davanja radnicima te mjerama koje je poduzeo radi zbrinjavanja viška radnika.”, (stavak 4) “Tijekom postupka savjetovanja s radničkim vijećem, poslodavac je dužan razmotriti i obrazložiti sve mogućnosti i prijedloge koji bi mogli otkloniti namjeravan prestanak potrebe za radom radnika.”, (stavak 5) “O provedenom savjetovanju iz stavka 1. ovoga članka poslodavac je dužan obavijestiti nadležnu javnu službu zapošljavanja i dostaviti joj podatke iz stavka 3. ovoga članka, podatke o trajanju savjetovanja s radničkim vijećem, rezultatima i zaključcima provedenog savjetovanja, te priložiti pisano očitovanje radničkog vijeća, ako mu je ono dostavljeno.”, (stavak 6) “Radničko vijeće može nadležnoj javnoj službi zapošljavanja i poslodavcu uputiti svoje primjedbe i prijedloge na dostavljenu obavijest iz stavka 5. ovoga članka.”,

- čl. 150., prema kojima: (stavak 1) “Prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika….”, (stavak 3) “Važnim odlukama iz stavka 1. ovoga članka smatraju se osobito odluke o:…2) planu te razvoju i politici zapošljavanja i otkazu…”, (stavak 4) “Podaci o namjeravanoj odluci moraju se dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravodobno, tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke.”,…(stavak 7) “Radničko vijeće se može protiviti otkazu ako poslodavac nema opravdani razlog za otkaz ili ako nije proveden postupak otkazivanja predviđen ovim Zakonom.”,…(stavak 12) “Odluka poslodavca donesena protivno odredbama ovoga Zakona o obvezi savjetovanja s radničkim vijećem ništetna je.”,

zahtjeve tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio, uz osnovno i odlučno shvaćanje:

„...Pravilnom primjenom materijalnog prava, sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

Svoje utvrđenje i zaključak je sud prvog stupnja potpuno i valjano obrazložio, pa ih u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

Sud prvog stupnja je pravilnom ocjenom svih izvedenih dokaza, utvrdio da je tuženik proveo organizacijske promjene u cilju racionalizacije poslovanja, uslijed čega je prestala potreba za određenim brojem radnika.

Sud prvog stupnja je pravilno primijenio odredbe čl. 127., 150. st. 3. toč. 10. te čl. 115. Zakona o radu (...ZR), jer je nesporno utvrdio da je radno mjesto tužitelja ukinuto i nema drugih izvršitelja na tom radnom mjestu, te stoga tuženik i nije bio u obvezi voditi računa o kriterijima predviđenim odredbom čl. 115. st. 2. ZR-a, a niti o kriterijima iz Odluke o utvrđivanju viška radnika. Jednako tako, nije bio u obvezi tužitelja uspoređivati s radnicima zaposlenima na drugim radnim mjestima prilikom otkazivanja ugovora o radu, a posebno ne pri popunjavanju novih radnih mjesta za koje je već postojala interna burza na koju se javljao i tužitelj kao i drugi koji su eventualno ispunjavali uvjete.

Žalbeni navodi tužitelja se stoga ukazuju neosnovanim, u bitnom se svode na ponavljanje razloga iz tužbe i tijekom postupka...“

13. Shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

14. U konkretnom slučaju teret dokazivanja da je prestala potreba za radom tužitelja (za obavljanjem njegovih poslova, onih koje je do otkazivanja ugovora o radu obavljao), ležao je (u smislu odredbe čl. 135. st. 3. ZR-a) na tuženiku (poslodavcu) - a ovaj je to, prema navedenim činjeničnim utvrđenjima - koja u revizijskom stupnju ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), i dokazao.

15. Prema shvaćanju ovog suda, opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 115. st. 1. podstavak 1. ZR-a postoji i u slučaju kada poslodavac radi ekonomski uspješnijeg poslovanja i planirane uštede izvrši reorganizaciju rada tako da (kao u ovome slučaju) ukine određenu radnu jedinicu (u kojoj radnik radi, ovdje cijelu zaštitarsku službu: “sector…”) - čime radnik “gubi” svoje radno mjesto u toj jedinici, a sve budući da je autonomno pravo poslodavca da određuje sistematizaciju radnih mjesta, da organizira proces rada ili organizaciju svoga poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima.

16. U ovome predmetu, a polazeći od toga da dopuštenost otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, utvrđene okolnosti opravdavaju shvaćanje tuženika (na koje se pozvao i u osporenoj Odluci o otkazu, a ispravnost kojeg shvaćanja ničime određenim tužitelj nije doveo u sumnju - a napose ne revizijskim razlozima) da je samo korištenjem navedenog autonomnog prava otkazao ugovor o radu sklopljen s tužiteljem - i to upravo u cilju ekonomski uspješnijeg poslovanja i planirane uštede, te da je u smislu odredbe čl. 135. st. 3. ZR-a dokazao da je u postojećim (pa i općepoznato) složenim uvjetima u radu i poslovanju imao opravdani razlog za redoviti, poslovno uvjetovani otkaz, odnosno da otkaz ugovora o radu tužitelju nije dan suprotno odredbi čl. 115. st. 1. podstavak prvi ZR-a.

17. U takvoj situaciji tužitelj povoljniju poziciju ne može ostvariti tvrdnjom „da nije imao pristup prostorijama tuženika, a tako ni internim natječajima, te se jasno radi o diskriminaciji zbog onemogućavanja pristupa internom tržištu rada“.

Naime, s time u svezi, prihvaća se pravilnim, prije svega, shvaćanje nižestupanjskih sudova da je postupanje tuženika kod prijepornog otkazivanja bilo uvjetovano samo objektivnim poslovnim razlozima - a (potom) i da tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje diskriminacije ili šikane niti je naveo na temelju koje se suspektne diskriminacijske osnove prema njemu postupalo nepovoljno: on nije sudu podastro određene činjenice iz kojih bi proizlazila konkretna, opisiva i individualizirana sumnja da je u pitanju diskriminacija - ili pak šikana, ostvarena kroz zlorabu prava (onu koju ističe u navedenoj tvrdnji) u postupku otkazivanja.

Samo navedenom tvrdnjom, makar pojačanom sa izrazom i da „se jasno radi...“, tužitelj nije učinio razumnim ili dokazao nešto drugo - da je po nekoj osnovi stavljen u nepovoljniji položaj, odnosno da su kumulativno ostvarene pretpostavke za utvrđenje diskriminacije: da su postojale slične i podudarne grupe u usporedivoj situaciji, da su se grupe (a on je pripadao jednoj ili bio moguće i jedini) tretirale različito, da su se grupe različito tretirale zbog neke zabranjene osnove, te da takav tretman nije bio opravdan.

17.1. Tu povoljniju poziciju tužitelj ne može ostvariti niti pozivom na ranije dani mu otkaz ugovora o radu: samo stoga što je ovog bilo - ne znači (čak i kada se zanemari duži vremenski odmak od prvog otkazivanja), uz logičan pristup ocjeni, da mu je ovdje prijeporni dan samo zbog ranijeg otkaza (kako bi ga se tuženik zbog ovog „riješio“).

18. U konačnom revizijski sud još primjećuje da tuženik, kao tužiteljev poslodavac, prilikom odlučivanja o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu sklopljenog sa tužiteljem, nije morao (kako to navode i nižestupanjski sudovi u svojim odlukama) voditi računa o socijalnim kriterijima iz odredbe čl. 115. st. 2. ZR-a (o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika) kao i drugim koje je eventualno propisao i bio ovlašten (obzirom da su navedeni socijalni i drugi razlozi za otkaz u ZR-u navedeni samo poimence i primjerice, pa se mogu dopunjavati i profesionalnim sposobnostima samoga zaposlenika) propisati: onim kriterijima koji se odnose na osobine radnika koje su u svezi s poslom kojeg obavlja na temelju ugovora o radu.

To obzirom na utvrđenje da je tuženik ukinuo radno mjesto tužitelja i „sva radna mjesta zaštitara“ pa na poslovima koje je ovaj obavljao nije zadržao niti jednog radnika (za obavljanje tih poslova angažirao je druga društva) - a imao je, uostalom, i veći broj (160) drugih radnika „u višku“.

18.1. Međutim, sve i da je tuženik bio u obvezi voditi računa o navedenim socijalnim kriterijima, tužitelj ne bi ostvario ono što sada potražuje.

Naime, u situaciji kao u predmetnom slučaju, kada je tužitelj mogao provjeriti prema kojim je kriterijima utvrđen kao višak - sve iz sadržaja Odluke o otkazu s njime sklopljenog ugovora o radu, donesene u svezi sa Odlukom o utvrđivanju programa zbrinjavanja viška radnika kod tuženika (sa popisom radnika kojima je tuženik namjeravao otkazati ugovore) i Odlukom o utvrđivanju viška radnika, u kojoj je navedeno da se pri otkazu vodilo računa o navedenim prijepornim kriterijima, na tužitelju je (radniku) bio teret dokaza da tuženik nije vodio brigu o svim propisanim kriterijima: to i pored shvaćanja da poslodavac ima autonomno pravo odlučiti (jer se prilikom uvažavanja navedenih kriterija od poslodavca ne očekuje da isključivo matematički pristupi primjeni odredbe čl. 115.st. 2. ZR-a: poslodavcu se ne može ograničiti sloboda odlučivanja i onemogućiti da autonomno odlučuje kojemu će od navedenih kriterija dati prednost pri odabiru radnika kojeg će zadržati u ugovornom radnom odnosu) koju će važnost dati svakom pojedinom od svih tih kriterija.

Konkretno, tužitelj je, a da bi se mogla vršiti usporedba u kojoj su mjeri propisani kriteriji iz odredbe čl. 115. st. 2. ZR-a uzeti u obzir kod drugih radnika koji su zadržani na radu - za koje je tuženik ocijenio (uzeo) da su u odnosu na njega (utvrđenog viškom) u prednosti, trebao navesti one za koje drži da su po tuženiku neopravdano (nepravilno) bili privilegirani (u boljem socijalno ekonomskom položaju)

- i to (što je ovdje bitno) toliko (s takvim, konkretnim razlozima) da bi bez te privilegije on u ovome postupku ostvario uspjeh: o kojim se to radnicima (ili radniku) radi.

Slijedom toga, a obzirom da je tužitelj propustio to učiniti (i pored odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) - i na to se ne poziva u reviziji, koji propust ne može nadomjestiti samo uopćenim tvrdnjama da je u odnosu na druge trebao ostvariti povoljniju situaciju, uz takav bi pristup (dakle: ako bi se i prihvatilo da je tuženik bio u obvezi voditi računa o navedenim kriterijima) valjalo zaključiti da ništa ne ukazuje da je tuženik pri donošenju prijeporne odluke o otkazu postupio protivno navedenim zakonskim odredbama čl. 115. st. 2. ZR-a.

Osporena presuda je u odnosu na takvo shvaćanje temeljena na suđenju u skladu s stabilnom, već ustaljenom i dosljednom sudskom praksom (izraženom, primjerice, u odlukama revizijskog suda posl. br. Revr 257/17-2 od 31. listopada 2017., Revr 209/17-2 od 11. srpnja 2017., Revr 992/10-2 od 28. kolovoza 2012., Revr 9/17-2 od 28. studenoga 2017., Revr 849/12-2 od 29. siječnja 2013., Revr 829/12-2 od 6. studenoga 2012., Revr 809/12-2 od 2. srpnja 2013., Revr 781/12-2 od 5. prosinca 2012., Revr 413/11-2 od 16. listopada 2012.), koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati.

19. Stoga, a budući da su nižestupanjske presude donesene u skladu s takvim pravnim shvaćanjem i (time) uz pravilnu primjenu materijalnog prava - pa nije utvrđena osnovanost revizijskih razloga (onih jedinih određenih u reviziji), o reviziji tužitelja valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude (prema odredbi čl. 393. ZPP-a).

Zagreb, 4. srpnja 2023.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.