REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 646/2019-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E-Elmes d.o.o. Brckovljani, Matije Mesića 29a, OIB: 89958947498, zastupanog po punomoćniku Berislavu Živkoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv 1. tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, i 2. tuženika Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, Zagreb, Ksaver 208, OIB: 85828625994, zastupanog po punomoćniku Vladimiru Peneziću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Penezić i Kožul d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5842/2014-4 od 18. srpnja 2017., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-4809/12 od 4. travnja 2014., u sjednici održanoj 4. srpnja 2023.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
II. Odbija se zahtjev 1. tuženice za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na solidarnu isplatu iznosa od 569.419,67 kn s zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to specificirano u toč. I. izreke, kao i zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 39.200,00 kn (toč. II. izreke), dok je tužitelj obvezan na naknadu parničnih troškova 1. tuženici u iznosu od 17.100,00 kn (toč. III. izreke) a 2. tuženiku u iznosu od 21.962,50 kn (to. IV. izreke).
2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14
- dalje: ZPP) zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 385. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP s prijedlogom da se pobijane presude preinače, podredno ukinu, uz naknadu troškova revizijskog postupka.
3. U odgovoru na reviziju 1. tuženica osporava sve navode i predlaže istu odbiti.
4. Revizija tužitelja nije osnovana.
5. Revizijski sud pobijanu je drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
6. Suprotno tvrdnji revidenta, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP i jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama koji je opravdavaju i koji nisu ni nejasni ni proturječni, pa je drugostupanjsku presudu moguće ispitati slijedom čega proizlazi da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu tužitelj ukazuje.
7. Nadalje, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat plaćene naknade za gospodarenje električnim i elektroničkim uređajima i opremom, po osnovu stečenog bez osnove podredno, po osnovu naknade štete.
9. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:
- da je rješenjima 2. tuženika u razdoblju od 2007. do 2011. godine tužitelju s naslova naknade za gospodarenje električnim i elektroničkim uređajima i opremom, a pozivom na odredbu čl. 16., 17. i 18. Pravilnika o gospodarenju električnim i elektronskim uređajima i opremom ("Narodne novine", broj 74/07, 133/08, 31/09 i 159/09 - dalje: Pravilnik) i Dodatke I.A i I.B. istoga, određen i naplaćen iznos naknada od sveukupno 718.970,86 kn,
- da su po zahtjevu tužitelja od 23. svibnja 2012., rješenjima 2. tuženika od 6. srpnja 2012. poništena rješenja: Klasa UP/I-351-02/12-27/681, UP/I-351-02/10-27/4707, UP/I-351-02/10-27/5442, UP/I-351-02/10-27/6206, UP/I-351-02/10-27/7118, UP/I- 351-02/10-27/7800, UP/I-351-02/10-27/9069, UP/I-351-02/11-27/503, UP/I-351-
02/11-27/3492, UP/I-351-02/11-27/5817, UP/I-351-02/11-27/5793, UP/I-351-02/11- 27/8903, UP/I-351-02/11-27/9824, UP/I-351-02/11-27/12717, UP/I-351-02/10- 27/2078, UP/I-351-02/12-27/423 i UP/I-351-02/11-27/11227, i tužitelju vraćen temeljem njih neosnovano naplaćeni iznos od 149.551,19 kn,
- da je u preostalom dijelu, u odnosu na rješenja Klasa: UP/I-351-02/07-27/225, UP/I- 351-02/07-27/861, UP/I-351-02/07-27/1474, UP/I-351-02/08-27/418, UP/I-351-02/08- 27/1798, UP/I-351-02/08-27/2420, UP/I-351-02/08-27/3520, UP/I-351-02/08-27/4573, UP/I-351-02/08-27/5481, UP/I-351-02/08-27/7020, UP/I-351-02/08-27/7556, UP/I- 351-02/08-27/8802, UP/I-351-02/08-27/9243, UP/I-351-02/08-27/10405, UP/I-351-
02/08-27/11105, UP/I-351-02/08-27/12304, UP/I-351-02/09-27/283, UP/I-351-02/09- 27/1456, UP/I-351-02/09-27/2154, UP/I-351-02/09-27/2907, UP/I-351-02/09-27/3840, UP/I-351-02/09-27/5721, UP/I-351-02/09-27/5640, UP/I-351-02/09-27/6294, UP/I- 351-02/09-27/6986, UP/I-351-02/09-27/7694, UP/I-351-02/09-27/8490, UP/I-351-
02/09-27/9142, UP/I-351-02/10-27/523, UP/I-351-02/10-27/2488, temeljem kojih je naplaćen iznos od sveukupno 569.419,67 kn, zahtjev tužitelja odbijen jer je protekao dvogodišnji rok iz odredbe čl. 131. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 - dalje: ZOUP),
10. Nižestupanjski sudovi su zahtjev tužitelja ocijenili neosnovanim navodeći da je osnova naplate naknade za gospodarenje električnim i elektroničkim uređajima i opremom u rješenjima 2. tuženika koja nisu poništena, da je sam tužitelj propustio rok za podnošenje zahtjeva za poništenje rješenja, da je samo u konkretnom upravnom postupku tužitelj mogao isticati da su rješenja nezakonita, da je sud u parničnom postupku o tome postoji li neko pravo ili pravni odnos, temeljem odredbe čl. 12. st. 1. ZPP, vezan za pravomoćne upravne akte u granicama njihove pravomoćnosti, sve pozivom na odredbe čl. 1111. st. 1. i st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO).
10.1. Nadalje, smatrali su da nisu ispunjene pretpostavke odštetne odgovornosti tuženika jer se u parničnom postupku ne može preispitivati pravilnost primjene materijalnog prava prilikom donošenja upravnih akata, ili jesu li rješenja koja su donesena u upravnom postupku ništava (u smislu odredbe čl. 128. ZOUP) ili postoji li razlog za njihovo poništenje (u smislu odredbe čl. 129. ZOUP), već se o tome može odlučivati samo u postupcima povodom pravnih lijekova u upravnom postupku.
11. Suprotno navodima tužitelja, pravilno su nižestupanjski sudovi smatrali da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan za što su dali jasne i argumentirane razloge.
12. To stoga jer prema odredbi čl. 131. ZOUP, nezakonito rješenje može se poništiti u roku od dvije godine, od dana dostave rješenja stranci, i to po službenoj dužnosti, na prijedlog stranke ili ovlaštenoga državnog tijela. Tužitelj nije u zakonskom roku od dvije godine podnio prijedlog za poništavanje rješenja o naknadi pa je i sam doprinio održanju tih upravnih akata na snazi.
13. Pravilno su nižestupanjski sudovi smatrali da se u ovom parničnom postupku ne može preispitivati valjanost, u upravnom postupku donesenih, pravomoćnih rješenja, a posebice u svjetlu eventualne pogrešne primjene materijalnog prava, pa svi revizijski navodi kojima se upravo ukazuje na to nisu mogli biti predmet preispitivanja u ovom konkretnom parničnom postupku ni po jednoj od pravnih osnova tužbe.
13.1. Nadalje, pravilno smatraju da nije otpala pravna osnova na temelju koje je 2. tuženik izvršio naplatu utuženog iznosa, čime se nisu ostvarile pretpostavke iz odredbe članka 1111. ZOO (koja propisuje da, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi), te su pravilno zaključili da nije nastala obveza vraćanja utuženog iznosa primjenom instituta stjecanja bez osnove.
14. U odnosu na po prvi put u reviziji iznesene navode o povredi temeljnih ljudskih prava i sloboda, i to prava na pravično suđenje, nepovredivost vlasništva te prava na poduzetničku slobodu, za navesti je da su stranke u ovoj parnici sudjelovale potpuno ravnopravno te je u cijelosti zadovoljeno načelo kontradiktornosti, omogućeno im je u punoj mjeri predlaganje dokaza, isticanje prigovora (materijalnopravnih i procesnopravnih), korištenje svih raspoloživih pravnih sredstava, pa tako nije došlo do povrede prava stranke. U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su odlučili o tužbi te o žalbi, i svoje odluke obrazložili pa stoga postupanje istih nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.
15. Iz odluke Europskog suda za ljudska prava Solomun protiv Hrvatske (Zahtjev br. 679/11) od 2. travnja 2015., proizlazi da odluke domaćih tijela kojima se u okolnostima kada je isplata tražbine izvršena temeljem pravomoćne i ovršne odluke suda, traži vraćanje onoga što je već isplaćeno predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva.
15.1. Proglašenje od strane parničnog suda nezakonitima rješenja donesenih u upravnom postupku bilo bi protivno načelu pravne sigurnosti, slijedom čega je zaključiti da nije povrijeđeno pravo tužitelja na pošteno suđenje a niti je u ovom postupku ustanovljeno postojanje bilo kakvih izvanrednih okolnosti koje bi opravdale suprotnu odluku suda. Sva svoja eventualna prava tužitelj je trebao, i imao priliku, ostvarivati u okvirima upravnog postupka, pa stoga on nije mogao i ne može imati legitimno očekivanje u smislu zaštite pravne sigurnosti da će doista povratiti utuženi iznos pozivanjem na institut stjecanja bez osnove ili naknade štete.
16. Prvostupanjski sud je, suprotno navodima u reviziji, ocijenio sve pravno relevantne okolnosti i sukladno iznijetim činjenicama i provedenim dokazima, na temelju ocjene tih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka donio svoju odluku, a isto tako drugostupanjski sud je pravilno ocijenio sve žalbene razloge.
17. Zbog svega navedenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.
18. Tuženici Republici Hrvatskoj, pozivom na odredbu čl. 155. ZPP, ne pripada trošak sastava odgovora na reviziju jer isti nije bio nužan za razrješenje spora.
Zagreb, 4. srpnja 2023.
Predsjednik vijeća:
Branko Medančić
Broj zapisa: 9-3085a-b5069
Kontrolni broj: 0c494-a5c4e-36cc1
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=BRANKO MEDANČIĆ, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:
https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
