REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 307/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. G. iz S. B., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku P. K., odvjetniku iz S. B., protiv tuženika H. P. p. d.o.o. iz Z., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku P. K., diplomiranom pravniku zaposlenom kod tuženika, radi utvrđenja otkaza ugovora o radu nedopuštenim, vraćanja na posao i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž R- 540/2017-3 od 11. rujna 2019. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu posl. br. Pr-111/2016-24 od 24. srpnja 2017., u sjednici održanoj 4. srpnja 2023.,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja i preinačuje presuda Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž R-540/2017-3 od 11. rujna 2019. u odluci kojom je prihvaćena žalba tuženika i preinačena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu posl. br. Pr- 111/2016-24 od 24. srpnja 2017. u odluci (koja podrazumijeva vraćanje tužitelja na posao) pod točkom II. i (glede parničnog troška) IV. njezine izreke, i sudi:

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđuje i u pobijanom dijelu odluke pod točkom II. (koja podrazumijeva vraćanje tužitelja na posao) i (glede parničnog troška) IV. izreke.

II. Tuženiku se nalaže na ime naknade troška revizijskog postupka isplatiti tužitelju

207,38

Eura/1.562,50

kn

(slovima: dvijestosedameuratridesetosamcenti/tisućupetstošezdesetdvijekunepedesetlipa) u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom:

1.1. u stavku I. izreke, odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda:

- u točki I. izreke, u odluci kojom je utvrđeno da je odluka tuženika broj 407/16 od 29. veljače 2016. nedopuštena i da radni odnos tužitelja nije prestao,

- u točki III. izreke, u odluci kojom je tuženik obvezan isplatiti tužitelju na ime naknade bruto plaće za vremenski period od 15. srpnja 2016. do 19. lipnja 2017. ukupan novčani iznos od 65.508,21 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose („osim dosuđenih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće“),

- te u točki IV. izreke, u odluci kojom je tuženik obvezan nadoknaditi tužitelju parnični trošak od 11.250,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja 24. srpnja 2017. do isplate - ali „za iznos od 8.840,00 kn s kamatama“,

1.2. u stavku II. izreke, djelomično je prihvaćena žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda:

- u točki II. izreke, u odluci kojom je tuženiku „naloženo vratiti tužitelja na rad na poslove prodavača karata na željezničkom kolodvoru u S. B.“,

- u točki III. izreke „u odnosu na dosuđene zakonske zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće“,

- i točki IV. izreke, u odluci o parničnom trošku „za iznos od 2.410,00 kn s kamatama (preko iznosa od 8.840,00 kn do iznosa od 11.250,00 kn)“,

tako da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženika „vratiti tužitelja na rad na poslove prodavača karata na željezničkom kolodvoru u S. B., zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće, kao i zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.410,00 kn s kamatama“.

2. Protiv drugostupanjske presude u odluci kojom je preinačena prvostupanjska presuda i odbijen njegov zahtjev za vraćanje na posao tužitelj je izjavio reviziju zbog (kako drži) počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud pobijanu presudu preinači tako da se „održi na snazi I presuda u cijelosti“ ili da se u osporenom dijelu ukine i „naloži ponovni postupak“.

3. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

4. Revizija je osnovana.

5. Predmetom spora zahtjev je tužitelja na utvrđenje nedopuštenim danog mu otkaza ugovora o radu temeljem odluke tuženika broj 407/16 od 29. veljače 2016. i da mu radni odnos nije prestao, kumuliran sa zahtjevom tužitelja da se tuženiku naloži vratiti ga na rad na poslove prodavača karata na željezničkom kolodvoru u S. B. i isplatiti mu iznose plaće koju nije dobivao zbog nedopuštenog otkaza.

5.1. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da „su stranke 31. ožujka 1998. sklopile ugovor o radu broj: 411-27 i aneks ugovora o radu broj 523/09 od 11. svibnja 2009.“,

- da „je rješenjem Samoupravne interesne zajednice mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područna služba u S. B. broj: RZ IN-16295 od 16. kolovoza 1989., tužitelju, kod kojeg je zbog povrede na radu nastupila smanjena radna sposobnost, priznato počevši od 11. kolovoza 1989. pravo na raspoređivanje na druge poslove odnosno radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, te je raspoređen na poslove prodavača karata“,

- da „je odlukom tuženika broj 407/16 od 29. veljače 2016. tužitelju otkazan ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga“,

- da „je prethodno donošenju odluke o otkazu ugovora o radu tužitelja, tuženik donio Zaključak o utvrđivanju prijedloga odluke liste tehnološkog viška radnika broj UP-44- 1/13 od 29. kolovoza 2013. te je nakon provedenog savjetovanja donesena odluka o listi tehnološkog viška broj UP-47-12/13 od 19. rujna 2013.“,

- da „je tuženik donio Program zbrinjavanja viška radnika na kojem nije naznačen datum sačinjavanja, a koji je tuženik dostavio Hrvatskom zavodu za zapošljavanje na suglasnost 4. ožujka 2014., kao i sindikalnom povjereniku RJ V.“,

- da „su prema navedenom Programu zbrinjavanja viška radnika razlozi nastanka viška radnika teška gospodarska situacija, loši poslovni rezultati zbog pada prihoda ostvarenih prijevozom putnika i povećanje troškova poslovanja uslijed rasta cijene energenata; da je sačinjena nova sistematizacija radnih mjesta koja je za posljedicu imala smanjivanje radnih mjesta; navode se radnici koji se nalaze na listi tehnološkog viška kojima je na dan 20. siječnja 2014. utvrđen ukupni radni staž i radni staž u H.-u, te se na toj listi nalazi i tužitelj I. G. koji ima ukupni radni staž 30 godina, a staž u H.-u 29 godina; navodi se i da u zaštićene skupine radnika pripadaju: branitelji iz Domovinskog rata, sindikalni povjerenik i radnici s invaliditetom, kod tuženika da su zaposlena dva radnika s invaliditetom, a koji se nalaze na listi tehnološkog viška, i to M. V. i tužitelj I. G., kojima je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje utvrđena profesionalna nesposobnost za rad te je u Programu zbrinjavanja viška radnika opisan način primjene čl. 150. Zakona o radu (...) bez dodatnih obveza i mjera koje će poslodavac poduzeti prema ovim radnicima. Nadalje se navodi da ne postoji mogućnost promjene u organizaciji tehnologije rada iz razloga što da bi društvo ostalo konkurentno na tržištu mora uvoditi moderne organizacijske i tehnološke postupke koji zahtijevaju visoka stručna i specijalistička znanja. Radnicima koji se nalaze na listi tehnološkog viška sukladno provedenim mjerama prije utvrđivanja liste tehnološkog viška da nije bilo moguće osigurati radno mjesto unutar trgovačkog društva niti je provjerom u „Željezničkom fondu“ bilo moguće pronaći neka druga radna mjesta kod drugog poslodavca. Isto tako, za navedene radnike da nije bilo moguće uvesti skraćeno radno vrijeme jer je kod poslodavca utvrđen 40-satni radni tjedan. Osim toga, pojedina radna mjesta, kao što su vozni manipulant i redar pločar, više ne postoje. Mogućnost dokvalifikacije i prekvalifikacije radnika koji se nalaze na listi tehnološkog viška nije moguća iz razloga što stručna sprema i kvalifikacija radnika, kao i godine života ne omogućavaju ostvarivanje onog učinka koji bi se trebao ostvariti dokvalifikacijom i prekvalifikacijom, uzimajući u obzir potrebno trajanje prekvalifikacije i dokvalifikacije te činjenicu da za pojedina radna mjesta u društvu radnik treba ispunjavati i uvjete zdravstvene grupe s time što tuženik ima dovoljno osposobljenih radnika za radna mjesta u novoj organizaciji. Radnicima sa liste tehnološkog viška u okviru mjera predviđenih Ugovorom o radnopravnoj zaštiti od poslovno uvjetovanih otkaza, da je ponuđena poticajna otpremnina, koju otpremninu radnici nisu prihvatili, kao i sklapanje aneksa ugovora o radu za preraspodjelu u „Željeznički fond“, koji aneks su prihvatili samo radnici iz točke 3. Programa zbrinjavanja viška radnika“,

- da „tužitelj nije prihvatio aneks ugovora o radu za preraspodjelu u „Željeznički fond“ i poticajnu otpremninu“,

- da „se sindikalni povjerenik u funkciji radničkog vijeća usprotivio otkazu ugovora o radu tužitelja, te je suglasnost istog nadomještena presudom Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj 8 P-368/14-11 od 27. studenoga 2014., potvrđenom presudom Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-239/15 od 25. svibnja 2015“,

- da „je tužitelj sudsku zaštitu zatražio po ispunjenju svih zakonom predviđenih pretpostavki“,

- da „je tuženik donio Pravilnik o organizaciji H. P. p. d.o.o. broj 23 od 23. kolovoza 2012., objavljen u Službenom vjesniku H.-a, a u kojem se navodi sistematizacija radnih mjesta H. p. p. d.o.o. i opis poslova po radnim mjestima, te je razvidno da je radno mjesto prodavača karata ukinuto“,

- da „je u vrijeme donošenja odluke o otkazu ugovora o radu tužitelja na snazi bio Kolektivni ugovor (Službeni vjesnik broj 17/2013 - dalje: KU) kojeg su 31. listopada 2013. sklopili reprezentativni sindikati koji djeluju u H. P. p. d.o.o. s pravom na kolektivne pregovore i H. P. p. d.o.o., kojega je sastavni dio Ugovor o radnopravnoj zaštiti radnika od poslovno uvjetovanih otkaza od 4. svibnja 2006, I. dodatak KU H. P. p. d.o.o. (Službeni vjesnik broj 6/2014), II. dodatak KU H. P. p. d.o.o. (Službeni vjesnik broj 6/2015) i III. dodatak KU H. P. prijevoza d.o.o. (Službeni vjesnik broj 16/2016); koji KU se navodi i u Programu zbrinjavanja viška radnika“,

- da „polazeći od sadržaja odredbe čl. 82. KU kojom je propisano da u slučaju smanjene radne sposobnosti koja je posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti Poslodavac ne može radniku ni pod kojim uvjetima otkazati ugovor o radu, osim ako je otkaz vezan za skrivljeno ponašanje radnika ili je radnik odbio prihvatiti drugo radno mjesto u skladu s preostalom radnom sposobnošću, a da je tužiteljevo radno mjesto prema listi potencijalnog viška „neraspoređen“, što potvrđuje da poslodavac tužitelju nije utvrdio drugo radno mjesto raspoloživo prema novoj sistematizaciji radnih mjesta, u skladu s njegovom preostalom radnom sposobnošću“,

- da „prema citiranoj obvezujućoj normi čl. 82. KU tužitelj nije niti mogao biti na listi potencijalnog tehnološkog viška“,

- da „tuženik nije od 1989. provjerio preostalu radnu sposobnost tužitelja i (...) pri donošenju nove sistematizacije radnih mjesta nije liječnički provjerio ima li tužitelj preostalu radnu sposobnost za određena radna mjesta u skladu s novom sistematizacijom; u skladu s tim tuženik (...) nije ni pokušao tužitelja zaposliti na nekim drugim poslovima, prekvalificirati ga i dokvalificirati, već je vršio prekvalifikaciju drugih radnika i u radni odnos primao nove radnike“,

- da „tuženik nije po organizacijskim jedinicama bodovao radnike u skladu s odredbom iz čl. 107. st. 3. ZR-a, odnosno ni iz jednog dokumenta tuženika nije razvidno zašto je i po kojim kriterijima upravo tužitelj utvrđen tehnološkim viškom“,

- da „je pobijana odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga broj 407/16 od 29. veljače 2016. nedopuštena i da radni odnos tužitelja nije prestao“: „tuženik nije mogao tužitelju otkazati ugovor o radu zbog zapreka propisanih odredbom čl. 82. KU“.

6. U ovome stupnju postupka (a obzirom da je drugostupanjskom odlukom potvrđena prvostupanjska presuda u odluci na utvrđenje da je odluka tuženika broj 407/16 od 29. veljače 2016. nedopuštena i da radni odnos tužitelja nije prestao - i ta drugostupanjska odluka nije predmetom osporavanja revizijom: ona egzistira i vezuje svojim sadržajem) sporna je „samo“ valjanost i zakonitost osporene drugostupanjske presude kojom je preinačena prvostupanjska presuda i (pored nedopuštene odluke o otkazu ugovora o radu) odbijen zahtjev tužitelja da ga se vrati na posao.

6.1. Svoju odluku u tome spornom dijelu drugostupanjski sud je utemeljio na shvaćanju:

„...Osnovano tuženik žalbom pobija presudu suda prvog stupnja u točki II. izreke kojom je tuženiku naloženo vratiti tužitelja na rad na poslove prodavača karata na željezničkom kolodvoru u S. B., budući da među strankama nije prijeporno da je navedeno radno mjesto ukinuto. U takvim okolnostima tužitelj ne može osnovano tužbenim zahtjevom tražiti vraćanje na poslove ukinutog radnog mjesta, već je tužitelj jedino mogao tražiti vraćanje na drugo odgovarajuće radno mjesto u skladu s njegovim stručnim i radnim sposobnostima, što tužitelj tužbenim zahtjevom nije zatražio...“

7. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 11. rujna 2019., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 80/22), na snazi od 19. srpnja 2022., te na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: „Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka.“), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382.a stavak 1. podstavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj: „Iznimno, stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju, bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u sporu: - o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,...“

8. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 391. st. 2. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji: to sve u smislu odredbe čl. 391. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: „U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.“

9. Ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

10. Naime, izloženo pravno shvaćanje, na kojemu je drugostupanjski sud utemeljio osporenu presudu, nije pravilno.

11. Predmet spora valja razriješiti primjenom odredbe čl. 124. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 - dalje: ZR-a), koji je Zakon bio na snazi u vrijeme kada je tuženik donio osporenu odluku, a prema kojoj: „(1) Ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naložit će vraćanje radnika na posao.“

12. Obzirom da odredba čl. 124. st. 1. ZR-a imperativno (sud „će...“) nalaže (u situaciji: „ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten...“, kao ovdje) donošenje odluke o „vraćanju radnika na posao“, drugostupanjski sud već i zbog toga nije imao osnove izbjeći ili otkloniti takvu odluku (o vraćanju tužitelja „na posao“: dakle ne na određeno radno mjesto - i pored snažne pretpostavke da bi to trebalo biti na poslove radnog mjesta na kojemu je dobio otkaz i ujedno ono na kojem je posao obavljao prema sklopljenom ugovoru o radu).

13. Međutim, konačno - ali ne i manje značajno od prethodno navedenog pod točkom 12., ovdje valja imati na umu da je o nastaloj, ovdje prijepornoj situaciji i načinu njezina razriješenja, revizijski sud izrazio jasno shvaćanje u svojoj odluci posl. br. Revr 1089/2009-2 od 29. rujna 2009. (Izbor odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. 1-2010), prema kojoj: „...vraćanje na rad u slučaju nedopuštenosti otkaza obuhvaća i vraćanje radnika na rad na druge odgovarajuće poslove...“ - tako da za odluku o vraćanju na rad nije odlučno da li uopće postoji mogućnost na strani radnika (ovdje tužitelja) da se vrati na „svoje“ radno mjesto, ako već takvog nema (primjerice: ako je od dana otkazivanja ugovora o radu ono ukinuto).

13.1. Takvo shvaćanje, uostalom, daje i smisao odredbi ZR-a o vraćanju „na posao“ (dakle: ne na radno mjesto iz ugovora).

14. Sukladno tome, a jer iz izloženog proizlazi, prije svega, da je u ovome slučaju drugostupanjski sud, odlučujući o žalbi tuženika, na pravilno i u potpunosti utvrđeno činjenično stanje odlučno za odluku o zahtjevu tužitelja, pogrešno primijenio materijalno pravo - kada je (zbog pogrešnog pravnog shvaćanja) preinačio prvostupanjsku presudu i odbio zahtjev tužitelja za vraćanje na posao, a time, potom, slijedom toga - i da je revizija tužitelja u odnosu na takav postupak drugostupanjskog suda osnovana, to je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a valjalo preinačiti drugostupanjsku presudu i odlučiti kao u stavku I. izreke ove presude.

15. Kako je preinačenjem revizijom osporene presude tužitelj u cijelosti uspio u sporu, valjalo je (prema odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s odredbom čl. 166. st. 2. ZPP- a) preinačiti i odluku drugostupanjskog suda o parničnim troškovima, i to tako što je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška prihvaćen - i tuženik obvezan tužitelju naknaditi sve troškove potrebne za vođenje parnice, s troškom (kojeg je tužitelj određeno naznačio u svome zahtjevu) kojeg je tužitelj imao povodom podnesene revizije.

Zagreb, 4. srpnja 2023.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.