Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: 98 P-60/2022-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja Z. K., OIB: . . . , iz O., zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu M. i J. d.o.o. u O., protiv tuženika banke, OIB: . . . , Z., zastupano po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu K. & P. j.t.d., Z., radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 25. svibnja 2023. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja u zamjeni I. M., odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu M. i J. d.o.o. u O., i punomoćnika tužene u zamjeni V. P., odvjetnika u O., po objavi 3. srpnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu br.: ... sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog 3. studenog 2005. između parničnih stranaka tužitelja Z. K., iz O., OIB:..., kao korisnika kredita i prednika tuženika banke iz Zagreba, OIB: . . . , kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1% jednokratno, unaprijed."

II. Nalaže se tuženiku banci, OIB: . . . , Z., isplatiti tužitelju Z. K., OIB: ..., iz O. iznos od 406,33 EUR (slovima: četiristo šest eura trideset tri centa) / 3.061,49kn[1] (slovima: tri tisuće šezdeset jedna kuna četrdeset devet lipa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče po godišnjoj kamatnoj stopi od 15% za razdoblje od 28. studenog 2005. do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku banci, OIB: . . . , Z. naknaditi tužitelju Z. K., OIB: . . . , iz O., prouzročeni trošak u iznosu 586,47 EUR (slovima: petsto osamdeset šest eura četrdeset sedam centi) / 4.418,75 kn (slovima: četiri tisuće četiristo osamnaest kuna sedamdeset pet lipa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. srpnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 27. siječnja 2022. navodi da je kao korisnik kredita 3. studenoga 2005. sklopio Ugovor o kreditu br.: ... sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama s tuženikovim pravnim prednikom, tadašnjom bankom d.d. iz O., kasnije bankom d.d. iz Z., a danas bankom d.d. iz Z., kao kreditorom, a u podružnici banke d.d. u O. Ugovor o kreditu br.: ... Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama je solemniziran i ovjeren od strane javnog bilježnika B. A. iz O. 12. studenog 2005. pod brojem: OV-456/2005. Predmetnim ugovorom je tuženik odobrio i potom isplatio tužitelju stambeni kredit za kupovinu i adaptaciju stana u iznosu od 80.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize tuženika na dan korištenja kredita, dok se tužitelj obvezao otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiriti u kunama obračunatim prema srednjem tečaju tuženika za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Ugovoreni rok otplate kredita je 15 godina. Predmetni ugovor je sklopljen kao tipski (adhezijski) potrošački ugovor. Ugovorom je pod „VII. Troškovi, u članku 6. stavku 1.„ ugovoreno: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1% jednokratno, unaprijed.“ Prilikom isplate kredita 28. studenog 2005. tuženik je tužitelju naplatio 0,80% od iznosa kredita, točnije iznos od 640 CHF u protuvrijednosti hrvatskih kuna na dan naplate, ovo kako navodi, jer je tužitelj imao ugovorene dodatne bankarske usluge koje su umanjivale ugovorenu naknadu. Odredba Ugovora, kojom je ugovorena ova naknada, je kao takva ništetna, jer tuženik u vrijeme isplate kredita nije imao zakonski osnov naplatiti ovu naknadu, sve pozivom na odredbu članka 1065. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj, broj 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01.) (dalje: ZOO-1978). Osim navedenog, a obzirom se u Ugovoru ne navodi ni od čega se sastoji predmetna naknada, niti zašto je određena baš u visini od 1% odnosno 0,80% kako je kasnije naplaćeno, sporna odredba je još i neodređena i neodrediva te time suprotna i članku 47. ZOO-1978. Kako se radilo o tipskom (adhezijskom) potrošačkom ugovoru, odredba Ugovora kojom je bila ugovorena osporavana naknada je kao takva proizvoljno nametnuta tužitelju ponudom ugovora te on nije mogao utjecati, niti je imao bilo kakve mogućnosti pregovarati o istoj. Osporavana naknada ne odgovara nikakvim pruženim uslugama od strane tuženika, niti bilo kakvim troškovima, koje je imao tuženik. Ona je na strani tužitelja izazvala samo dodatne, nepotrebne troškove i ne tako male troškove. Slijedom navedenog, predmetna odredba je nepoštena, a time i ništena i temeljem odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., 46/07.) (dalje ZZP-2003), kao i temeljem odredbe članka 3. Direktive Vijeća 93/13. od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu na strani potrošača, dok je u stavku 2. propisano da se smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca. Kako je osporavana odredba na strani tužitelja uzrokovala samo dodatne troškove, to je time stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama između strankama. Sve navedeno potvrđuje se i kroz praksu i stavove Suda EU, posebice u odluci u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19. Kako o svim odredbama ugovora mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu primjenu, a što je suprotno članku 26. ZOO-1978. Dakle, u ovom slučaju nametnuo je tužitelju obvezu s kojom se on nije usuglasio. Opisano postupanje tuženika dovelo je i do njegovog neosnovanog bogaćenja, i povrede načela jednake vrijednosti činidaba utvrđene u članku 15. ZOO-1978. Ugovaranje opisanih naknada suprotno je i načelu iz članka 13. ZOO-1978 o zabrani zloupotrebe prava, kao i načelu iz članka 18. stavka 3. ZOO-1978. Uslijed nepoštene i ništetne ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu br.: ... sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 3. studenog 2005. sklopljenog između tužitelja i tuženika, a kojima je ugovorena naplata naknade od 1% od iznosa kredita prilikom isplate kredita, kao i činjenice da je tuženik temeljem naznačene ugovorne odredbe tužitelju 28. studenog 2005. naplatio iznos od 3.061,49 kn, što predstavlja iznos od 0,80% od iznosa kredita, to je evidentno da je od tužitelja bez ikakve pravne osnove stekao naznačena novčana sredstva. Sukladno tomu, a pozivom na odredbu članka 104. ZOO-1978 tužitelj predlaže da sud nakon provođenja dokaznog postupka donese presudu:

"Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu br.: ... sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog 3. studenog 2005. između parničnih stranaka tužitelja Z. K., iz O., OIB: ..., kao korisnika kredita i prednika tuženika banke d.d. iz Z., OIB: ..., kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1% jednokratno, unaprijed. Nalaže se tuženiku banci d.d., OIB: ..., Z., isplatitii tužitelju Z. K., OIB: ..., iz O., iznos od 3.061,49 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče po godišnjoj kamatnoj stopi od 15% za razdoblje od 28. studenog 2005. do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza

2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i trošak parničnog postupka zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate, sve u roku 15 dana."

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor zastare. Obzirom zastara restitucijskog zahtjeva nije posebno uređena u odjeljku Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01. - dalje u tekstu: ZOO78) o institutu stjecanja bez osnove niti u pravilima o ništetnosti ugovora, primjenjuju se opći propisi o zastari potraživanja. Kako nije određen posebni zastarni rok, restitucijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (članak 371. ZOO-a). Prema članku 361. stavku 1. ZOO-a78, zastara počinje teći prvoga dana nakon dana dospjelosti obveze. Budući izvanugovorni obvezno pravni odnos stjecanja bez osnove nastaje u trenutku u kojemu je stjecatelj stekao imovinsku korist bez valjane pravne osnove, to znači da tog dana dospijeva stjecateljeva obveza (na povrat onoga što je stekao bez valjane pravne osnove) i da od tog dana počinje teći petogodišnji zastarni rok. S obzirom je od navodnog stjecanja bez osnove do podnošenja tužbenog zahtjeva proteklo više od pet godina, tužiteljevo potraživanje je u zastari, pa tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka. Tuženik ističe da je pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020., prema kojemu petogodišnji restitucijski zastarni rok počinje teći tek s danom pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost, neprimjenjivo u ovome sporu zbog opće zabrane retroaktivne primjene prava. Tuženik je, naime, na osnovi zakona i sudske prakse koja je u tom trenutku bila na snazi stekao subjektivno pravo na isticanje prigovora zastare, pa u to subjektivno pravo sa ustavnopravnog aspekta nije dopušteno retroaktivno zadirati, ni naknadnim zakonskim izmjenama ni – još manje - izmijenjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH. Taj stav potvrđen je u stručnom članku prof. dr. sc. Marka Baretića i prof. dr. sc. Aleksandre Maganić, Otvorena pitanja o restitucijskim zahtjevima iz ništetnih pravnih poslova nakon pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH, objavljen u tjedniku Informator broj 6696 od 13. rujna 2021., u kojemu je spomenuto pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH detaljno analizirano. Odredba članka 6. Ugovora o kreditu je određena, naime, u članku 6. Ugovora jasno je navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu 1,00 posto. Dakle, riječ je o naknadi koja se naplaćuje u iznosu od 1,00 posto od iznosa za koji je tužitelju odobren kredit, konkretno od 80.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize banke d.d. važećem na dan korištenja kredita. Stoga je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena i nema mjesta primjeni članka 47. ZOO-a78. Pitanje određenosti moglo bi se postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to samo ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba odnosi. Onoga trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada. Za odredbu članka 6. Ugovora o kreditu postoji zakonski temelj, naime, tužitelj je selektivno pristupio čitanju ZOO-a78 kao da se, osim navedene, nijedna druga odredba tog zakona ne odnosi na ugovor o kreditu. Tako je tuženik zanemario članak 1066. stavak 2. u kojemu se navodi: Ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi obrade kredite su uvjeti davanja kredita. Budući ZOO 78 izričito navodi da se oni utvrđuju Ugovorom o kreditu, ne može biti riječi o tome da su ugovoreni bez valjane pravne osnove. Ako bi se tako selektivno pristupilo odredbama ZOO-a 78 o ugovoru o kreditu i zaključilo da banka prilikom sklapanja ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu, moglo bi se doći do apsurdnog zaključka da banka prilikom njegova sklapanja ne smije ugovoriti ni založno pravo na nekretnini. Navedeno je (naknadno) potvrdio i zakonodavac. Tako se u članku 2. stavku 1. točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 52/16.) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dakle, nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo kamatu. Citirana odredba Zakona dokazuje da tomu nije tako jer se izričito navode i druge naknade. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik na temelju članka 1066. stavka 2. imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade. Odredba članka 6. Ugovora nije nepošteno ugovorena i posljedično ništetna, naime, članak 6. Ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,00 posto. Lako uočljiva jer je navedena u članku 6. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Naposljetku, graničilo bi s vrijeđanjem kazati da tako sročena odredba nije razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03. - dalje u tekstu: ZZP 03). Tuženik napominje da je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). U presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Tako se u toj odluci izričito navodi: Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Terminologija Suda Europske unije možda može zbuniti, pa je za pojasniti da isplatna naknada na teret potrošača u engleskom izvorniku glasi disbursement commission, što je upravo sporna odredba za naknadu troškova obrade kredita (doslovan prijevod bio bi provizija za isplatu). U točki 16. odluke, također je jasno navedeno da je isplatna naknada na teret potrošača upravo naknada za troškove obrade kredita koju je potrošač banci platio prije isplate kredita. Nadalje, u točki 75. presude C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi cerdit Polska SA protiv QJ) Sud EU drugim je riječima ponovio stav koji je zauzeo u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019.: Doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ i „početna naknada“. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno pružene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Osobito je važno što je u toj presudi Sud EU zauzeo stav da je tzv. ulazna naknada ugovorna odredba koja je izuzeta iz tzv. testa poštenosti u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Razlog za to izuzimanje je u tome što ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Nadalje tuženik citira točku 79. Sumirajući i pojednostavljujući dosad navedeno, prema stavu Suda Europske unije, ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke. U odnosu na tužiteljevo pozivanje na presudu Suda EU C-224/19 od 16. srpnja 2020., tuženik ističe da je to pozivanje izvan konteksta, imajući na umu spomenute odluke C-621/17 i C-84/19. Riječ je o specifičnom španjolskom slučaju jer iz činjeničnog stanja proizlazi da španjolski Zakon 2/2009 navodi da Provizije ili naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima (citirano sa stranice 4.). To treba imati na umu jer Sud EU polazi od te odredbe nacionalnog zakonodavstva i upravo nju prosuđuje sa aspekta Direktive 93/13. Zakonska odredba takvog sadržaja ne postoji u hrvatskom zakonodavstvu. Za razliku od Kraljevine Španjolske, u kojoj se naknada za troškove obrade kredita ugovara na osnovi zakonske odredbe, u Republici Hrvatskoj ta se naknada ugovara na osnovi načela slobode ugovaranja obveznopravnih odnosa. Imajući na umu presude Suda EU C-621/17 od 3. listopada 2019. i C-84/19 od 3. rujna 2020., neosnovan je tužiteljev zaključak da je u presudi C-224/19 od 16. srpnja 2020. pod „stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima“ Sud EU imao na umu to da je banka trebala potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu objasniti strukturu tog troška (trošak papira, hladnog pogona, zaposlenika i sl.) – što je, zapravo, ključna tužiteljeva tvrdnja u ovome sporu. Ne treba zanemariti da je davanje ugovora o kreditu također stvarno pružena usluga. Stoga u ovom sporu prvenstveno treba primijeniti presudu Suda EU C-621/17 od 3. listopada 2019., u kojoj je jasno navedeno da banka ne mora potrošaču prikazati ni strukturu troškova ni ekonomsku opravdanost prilikom ugovaranja sporne naknade, kao što to neosnovano tvrdi tužitelj. Suprotan stav, stav da trgovci moraju potrošače obavještavati o svim svojim troškovima i mehanizmima kako su ih utvrdili, doveo bi do nesagledivih ekonomskih posljedica. Tako bi, primjerice, kupac automobila mogao tražiti trgovca da mu objasni koji su sve to troškovi proizvodnje i prodaje automobila i kako su oni alocirani upravo na onaj automobil koji mu se nudi. Pitanje je bi li se taj „rezon“ mogao onda proširiti i izvan potrošačkih ugovora. Uzmimo za primjer plaćanje sudskih pristojbi prilikom ulaganje žalbe: zna li žalitelj koje je „ekonomsko opravdanje“ za to da pristojba koju je platio iznosi baš toliko i je li mu detaljno prikazano koje to troškove ima sud u svojemu radu da je plaćanje takve pristojbe uopće „potrebno“? Dakle, tuženik je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 6. Ugovora o kreditu. Najbolja je praksa kreditnih institucija – i to ne samo u Republici Hrvatskoj – operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, što bi to tužiteljevom nepotkrijepljenom stavu morale činiti, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Praksa je pokazala da su one banke koje nisu naplaćivale navedeni trošak obrade kredita u konačnici klijentima ponudile skuplji proizvod. Uostalom, u ovom je slučaju nejasno kako bi to eventualni prikaz strukture naplaćene naknade za troškove obrade kredita mogao utjecati na veći stupanj potrošačeve informiranosti. Naime, u hipotetskoj situaciji da je tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju detaljno prikazao strukturu svih troškova, primjerice da je tužitelj dobio tablicu u kojoj bi bilo prikazano koji iznos od troškova obrade kredita će biti utrošen na hladni pogon, koji na plaće zaposlenika, koji na uredski materijal itd., kako bi to točno utjecalo na stupanj tužiteljeve informiranosti glede Ugovora o kreditu koji je sklopio? Naknada za obradu troškova kredita standard je bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Nakon što je Vrhovni kasacioni sud Republike Srbije u rujnu 2021. godine dopunio svoj stav tako što je jasno kazao da banke imaju pravo naplatiti trošak obrade kredita i da pritom ne moraju prethodno objašnjavati potrošačima strukturu tog troška, Republika Hrvatska ostaje jedina zemlja tržišnog gospodarstva u kojoj se masovno počela dovoditi u pitanje zakonitost predmetne naknade. S tim u vezi tuženik napominje da je austrijski Vrhovni sud, Oberste Gerichsthof (OGH) u presudi OGH br. 6ob13/16d od 30. ožujka 2016. preinačio odluke nižestupanjskih sudova koji su usvojili tužbeni zahtjev udruge potrošača i zabranili jednoj poslovnoj banci da u ugovorima o kreditu unosi odredbu o naknadi troškova kredita tako što je odbio taj tužbeni zahtjev i zauzeo stav da banka ima pravo naplaćivati tu naknadu. Isti stav zauzeli su i sudovi Češke Republike (Odluka Najvišeg suda Češke Republike CPJN 203/2013 i Odluka III. US – 3725/13 Ustavnog suda Češke Republike. Tuženik naglašava da je bankarski sektor jedan od reguliranijih sektora u gospodarstvu, vjerojatno i najreguliraniji. Tuženik je, naime, konstantno pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke, koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas je ne dovodi u pitanje – upravo zato što ta naknada predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je izvršio uvid u isplatni nalog od 28. studenoga 2005. (stranica 4 spisa), dopis tuženika od 14. prosinca 2021. (stranica 5 spisa), Ugovor o kreditu od 3. studenoga 2005. (stranica 6-14 spisa), iskaz svjedokinje R. M. (stranica 52-53 spisa), iskaz tužitelja (stranica 53-54 spisa) i u drugu spisu priležeću dokumentaciju.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu od 3. studenoga 2005. koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1% jednokratno, unaprijed", te isplata iznosa od 3.061,49 kn na ime ništetne odredbe.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 3. studenoga 2005. tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika - banka d.d. O. - kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu br.: ... kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 80.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita,

- da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1% jednokratno, unaprijed (članka 6. stavak 1.),

- da je kredit odobren za kupovinu i adaptaciju stana.

6. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u visini 1% iznosa kredita, sadržana u članku 6. stavku 1. Ugovora o kreditu, ništetna. Sporna je i visina navedene naknade.

7. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – dalje: ZZP/03).

7.1. Člankom 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

7.2. Člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade.

7.3. Člankom 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

7.4. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

7.5. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

7.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 6. stavka 1., ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

7.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

7.8. Odredbe članaka 1065. do 1068. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01. – dalje u tekstu ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

7.9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

8. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 6. stavak 1. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužitelja i svjedokinju R. M., djelatnicu tuženika te pročitao Ugovor o kreditu od 3. studenoga 2005.

8.1. Svjedokinja R. M. je iskazala da se unazad 20 godina zaposlila kod tuženika kod kojega je radila na različitim radnim mjestima, kao šalterski službenik, službenik u back office-u, kreditni referent. U vrijeme kada su odobravani krediti u CHF nije radila kao osobni bankar jer tada takovog mjesta nije ni bilo u banci, bar tako misli, davno je to bilo. Ljudi su dolazili u banku, ona je primala upite o kreditima, obavještavala klijente o uvjetima banke, klijenti su se vraćali na sklapanje ugovora bilo njoj bilo drugim službenicima. Osobno ne poznaje tužitelja, niti se može sjetiti da je s njime sklapala ugovor o kreditu, jedino što se sjeća je da je bio klijent banke. Zna da su ugovore o kreditu pisali pravnici i ti ugovori su sadržavali odredbe banke. Odredbe o obradi kredita kao sastavni dio ugovora o kreditu nisu posebno objašnjavane klijentima ukoliko oni to nisu tražili već su objašnjavane jedino ukoliko su oni to izrijekom zatražili, a razlog tome je jer to nije bio bitan dio ugovora. Ne sjeća se da bi ju itko od klijenata pitao što znači trošak obrade kredita i što isti sadrži. Ne sjeća se da li je njoj itko rekao što znači trošak obrade kredita i što sadrži, ona je pretpostavljala da se radi o trošku prikupljanja dokumentacije, rada s klijentom, troškovima obrazaca i slično. Naime, banka je davala uvijete kreditiranja i među tim uvjetima nalazio se i trošak obrade kredita. U uvjetima banke također je bilo propisano da ukoliko klijent koristi neke druge proizvode banke, tada je ta naknada mogla biti manja. Nakon što joj je od strane suda predočen ugovor o kreditu, potvrđuje da se na svim stranicama ugovora o kreditu nalazi njezin paraf, a tim parafom je potvrđivala da je pregledala ugovor i ugovorne odredbe, te utvrdila da su sve stranice tu i da ugovor sadrži sve elemente. Ne zna da li je u konkretnom slučaju pregovarala sa tužiteljem oko kredita, naime u banci ih je bilo puno, i moglo se dogoditi da netko razgovara s klijentom, upozna ga sa uvjetima, da netko drugi odradi ostatak posla i potpiše ugovor. Klijenti su bili upoznati sa visinom naknade za obradu kredita, naime prije sklapanja ugovora o kreditu upoznati su sa uvjetima banke, a u uvjetima je bila sadržana i odredba o visini naknade za obradu kredita. Ne sjeća se da li je od strane klijenata ikada bilo prigovora u vezi visine naknade za obradu kredita. Ne sjeća se da bi igdje pisalo od čega se sastoji naknada za obradu kredita. Sjeća se da su klijenti prilikom isplate kredita dobivali dokument iz kojeg je bilo vidljivo koliko je bilo naplaćeno po osnovi za naknadu obrade kredita.

8.2. Tužitelj Z. K. je iskazao da je bio komitent banke, trebao mu je kredit za kupnju stana. Ne sjeća se s kim je pregovarao u banci, ne sjeća se da li je bilo muško ili žensko. Sjeća se da tada nije postojao osobni bankar kod kojega bi obavio cjelokupni posao u vezi sklapanja ugovora o kreditu, već ga je o uvjetima kredita obavijestila jedna osoba, a ugovor je sklapao kod druge osobe. Jedino o čemu se pregovaralo u banci jest može li dobiti iznos koji mu treba i pod kojim uvjetima, te rok otplate. Uvjeti za odobravanje kredita su bili da će mu staviti hipoteku na stan, da mora imati sudužnika, odnosno podatak o visini plaće. Ostale odredbe ugovora su već bile unijete u sam ugovor pa tako i odredba o obradi kredita i o njima se nije posebno pregovaralo. Ne zna na što se odnosi odredba o obradi kredita, ništa mu nije rečeno o istoj. Ništa mu nije rečeno o istoj niti je pitao na što se ista odnosi. Ne sjeća se točno kada je plaćena ta naknada za obradu kredita, da li odmah prilikom odobrenja ili kroz otplatu kredita. Prilikom pregovaranja o uvjetima kreditiranja nisu ga upoznali sa iznosom naknade za obradu kredita.

8.3. Na temelju provedenih dokaza ovaj sud utvrđuje da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika. Tako je svjedokinja, djelatnica tuženika, koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije bila osobni bankar tužitelja, budući osobni bankar tada nije niti postojao, što je potvrdio i tužitelj, uopćeno govorila o tome na koji način su u to vrijeme sklapani Ugovori o kreditu. Tako iz iskaza svjedokinje proizlazi da je u postupku od podnošenje upita za odobravanje kredita, pa do samog potpisivanja kredita klijent bio u kontaktu s različitim djelatnicima tuženika, npr. jedan je zaprimio upit za kredit i obavještavao klijenta o uvjetima banke, dok bi sklapanje Ugovora o kreditu obavio drugi službenik, time da su Ugovore o kreditu pisali pravnici u banci i ti ugovori su sadržavali odredbe banke. U konkretnom slučaju svjedokinja je samo parafirala predmetni Ugovor o kreditu što znači da je pogledala sadrži li ugovor sve ugovorne odredbe i jesu li sve stranice na broju, dok ne zna je li u konkretnom slučaju pregovarala s tužiteljem oko sklapanja Ugovora o kreditu. Nadalje je svjedokinja iskazala da odredbe o obradi kredita nisu posebno pojašnjavane klijentima, iz razloga što to nije bio bitan dio ugovora, ali su bili upoznati s tim uvjetom banke. Svjedokinja nije ni sama znala na što se odnosi ta naknada. Tužitelj je pak iskazao da je odredba o obradi kredita već bila unijeta u ugovor i da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo. U članku 6. stavak 1. Ugovora o kreditu je navedeno: "...a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga ...".

8.3.1. Prema iznijetom, tuženik, na kojem je teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, tijekom postupka to nije dokazao, već proizlazi da svjedokinja nije pregovarala s tužiteljem oko uvjeta kreditiranja, već je samo provjerila sadrži li Ugovor o kreditu, koji su sastavili pravnici banke. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% iznosa kredita. Stoga iz tako provedenih dokaza ovaj sud smatra da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti.

8.4. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 1% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8.5. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 85. ZZP-a, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

8.6. Budući se o odredbi članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe članka 82. točka 11. ZZP-a.

9. Na ime ništetne odredbe članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu tužitelj je tuženiku 28. studenoga 2005. isplatio iznos od 3.061,49 kn koji iznosi 0,80% od iznosa kredita, što je vidljivo iz isplatnog naloga (stranica 4 spisa).

10. Slijedom navedenog sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe članka 104. stavka 1. ZOO- a, odnosno na isplatu iznosa od 3.061,49 kn.

11. Članak 210. stavak 1. ZOO-a, određuje da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (stavak 3.). Članak 214. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno odredbi članka 214. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

12. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ga tužitelju. Sud je postupanje tuženika ocijenio nepoštenim pa je zatezna kamata tužitelju priznata od dana tuženikovog stjecanja utuženog iznosa.

13. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno odredbi članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje: ZOO/05.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/22.).

14. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 104. stavka 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu, to zastarni rok propisan člankom 371. ZOO-a od pet godina nije protekao.

15. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22.) te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22. - dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora od 3.061,49 kn. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u iznosu 750,00 kn (Tbr. 7. točka 1. Tarife), trošak sastava podneska od 14. ožujka 2022. u iznosu 750,00 kn (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište 12. travnja 2023. u iznosu 750,00 kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište 25. svibnja 2023. u iznosu 750,00 kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife) i trošak pristupa na ročište za objavu 3. srpnja 2023. u iznosu 375,00 kn (Tbr. 9. točka 3. Tarife), što uvećano za 25% PDV-a iznosi 4.218,75 kn. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu 100,00 kn i na presudu u iznosu 100,00 kn pa ukupan trošak tužitelja iznosi 4.418,75 kn. Na dosuđeni parnični trošak dosuđene su mu i zatezne kamate koje teku od 3. srpnja 2023., kao dana donošenja prvostupanjske odluke, pa do isplate.

16. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

U O. 3. srpnja 2023.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

Ova presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. Zakona o parničnom postupku.

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Odvjetničko društvo M. i J. d.o.o. u O.

2. Odvjetničko društvo K. & P. j.t.d., Z.