REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. 19 Pr-514/2022-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marini Braje Meznarić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice S.P.iz S., H.P.15, OIB: … koju zastupa punomoćnik P.K., odvjetnik u O.d. G., H., Ž. iz Z., protiv tuženika J.t.č. d.d. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica T.J., odvjetnica u Z.O.U. Z.J.i T.J. iz Č., radi nedopuštenosti odluke o otkazu, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 2. ožujka 2023., održane u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice P.K., odvjetnika, zakonskog zastupnika tuženika V.B. i punomoćnice tuženika T.J., odvjetnice, dana 3. srpnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se nedopuštenost Odluke o otkazu ugovora o radu Ur.br.: 6/2022 od 24. siječnja 2022. sklopljenog na neodređeno vrijeme 01. siječnja 2011. između tuženika J.t.č. d.d. iz Z., OIB: …, kao poslodavca i tužiteljice S.P., OIB: …, S., Z., kao radnice na radnom mjestu kontrolor te nedopuštenost

Odgovora na zahtjev za zaštitu prava radnika od dana 21. veljače 2022. tuženika J.t.č. d.d., OIB: ….

II. Sudski se raskida Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen dana 1. siječnja 2011., Aneks Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od dana 31. siječnja 2016., Aneks Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od dana 5. veljače 2020., Aneks Ugovora o radu od 12. siječnja 2021., Aneks Ugovora o radu od dana 1. siječnja 2022. sklopljen između tužiteljice S.P., OIB: … i tuženika

J.t.č. d.d. OIB: …, s danom 19. lipnja 2022 .

III. Nalaže se tuženiku J.t.č. d.d., OIB: … platiti tužiteljici S.P., OIB: …, naknadu štete zbog

konverzije 7,53450

sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od 4.977,10 eura / 37.499,96 kuna, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 20. lipnja 2022. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je banka primijenila

na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici trošak parničnog postupka od 497,50 eura / 3.748,41 kuna, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je u radnom odnosu kod tuženika neprestano od 1989. te da je u svojoj dugoj karijeri radila poslove na onim radnim mjestima na kojima je u tome trenutku bila potreba za radnicima, pa je tako radila kao kontrola i ispomoć predradnici u šivaoni, kao kontrola u završnoj doradi, na ručnom pakiranju robe te, sukladno ugovoru, kao kontrolor. Tužiteljica je dana 24. siječnja 2022. zaprimila odluku o otkazu ugovora o radu Ur.br: 6/2022 te nepotpisanu Odluku, bez poslovnog broja, o isplati otpremnine. Na predmetne odluke, sukladno članku 133. Zakona o radu, tužiteljica je ustala sa Zahtjevom za zaštitu prava iz radnog odnosa. Dana 23. veljače 2022. tužiteljica je zaprimila odgovor na zahtjev za zaštitu prava radnika. Tuženik u bitnome ponavlja navode iz odluke o otkazu bez dodatnog objašnjena. Tuženik navodi kako nije točno da je radno mjestu kontrolor ukinuto, već je smanjen broj izvršitelja na istome uslijed smanjenog obujma posla te poslodavac više nema potrebe za većim brojem izvršitelja na navedenom radnom mjestu. Ipak, ovaj put, poslodavac navodi kako je odluka o otpremnini zapravo nacrt odluke.

Tužiteljica smatra kako je Odluka o otkazu ugovora Ur.broj: 6/2022 u potpunosti neosnovana i to iz razloga jer nisu točni navodi tuženika da je prestala potreba za radom na tom radnom mjestu. Podredno, tužiteljica ističe kako poslodavac pri odlučivanju nije vodio računa o trajanju radnog odnosa tužiteljice, kao niti o starosti te obvezama uzdržavanja koja terete tužiteljicu. Tuženik u odluci o otkazu prije svega utvrđuje kako je tužiteljica zaposlena na radnom mjestu KONTROLOR na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog dana 01. siječnja 2011. godine. Nadalje tuženik navodi: „Zbog gospodarskih i organizacijskih razloga, dodatno otežanih i uzrokovanih pandemijom COVID-19, prestala je potreba za obavljanjem posla na navedenom radnom mjestu te je poslodavac dobio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu.“. Poslodavac ne navodi koji su to organizacijski razlozi, koji su dodatno otežani pandemijom, a pored toga i gospodarski razlozi, zbog kojih je prestala potreba za obavljanjem posla na navedenom radnom mjestu. Nadalje iz ovakvog objašnjena nameće se zaključak kako je zbog organizacijskih i gospodarskih razloga prestala potreba za radnim mjestom kontrolorom. Tuženik u svome odgovoru na Zahtjev za zaštitu prava radnika od dana 21. veljače 2022. godine navodi: „Nije točno da je radno mjesto Kontrolor ukinuto, već je smanjen broj izvršitelja na istome uslijed smanjenog obujma posla te poslodavac više nema potrebe za većim brojem izvršitelja na navedenom radnom mjestu.“.

Tužiteljica napominje kako su razlozi u odluci o otkazu različiti od razloga navedenih u odgovoru na Zahtjev za zaštitu radnika. Naime, u odgovoru tuženik ne navodi organizacijske razloge niti navodni utjecaj pandemije već otkaz obrazlaže na potpuno drugačiji način, a iz čega proizlazi kako se radi o fingiranim poslovno uvjetovanim razlozima za donošenjem odluke o otkazu. Nadalje, poslodavac u odluci navodi da se ukida radno mjesto kontrolor dok u odgovoru u potpunosti opovrgava vlastite navode te ističe kako je došlo do smanjenja broja izvršitelja. Nadalje, tuženik opet paušalno navodi kako se pri odlučivanju i donošenju odluke o otkazu vodio računa o trajanju radnog odnosa, kao i starosti i obvezama uzdržavanja koja terete tužiteljicu. Tužiteljica u potpunosti pobija navedene paušalne tvrdnje. Navodi kako je ista zaposlena u neprekinutom vremenskom periodu od 1989 godine do otkaza. S obzirom na navedeni dugi radni vijek ista je u potpunosti upoznata s kolektivom radnika zaposlenih kod poslodavca. Sukladno navedenom tužiteljica je u potpunosti sigurna da se prilikom donošenja odluka o otkazu nisu poštivali uvjeti propisani zakonom, odnosno da poslodavac nije vodio računa o trajanju radnog odnosa kao i o starosti te obvezama uzdržavanja koja terete tužiteljicu. Također tuženik navodi kako je isti razmotrio mogućnost zapošljavanja tužiteljice na nekim drugim radnim mjestima kao i mogućnost obrazovanja ili osposobljavanja za rad na drugim poslovima. Tužiteljica navedeno u potpunosti osporava jer je u svome dugom radnom vijeku radila na svim poslovima vezano uz proizvodnju čarapa; od pletione do radnog mjesta kontrole. U više navrata je, a osobito uslijed kriza u pletioni, bila prebačena na radna mjesta gdje je u tom trenutku bila potreba za radnicima pa je tako tužiteljica radila kao kontrola i ispomoć predradnici u šivaoni, kao kontrola u završnoj doradi te na ručnom pakiranju robe. Stoga je paušalna tvrdnja tuženika o nepostojanju mogućnosti zapošljavanja radnika na nekim drugim radnim mjestima u potpunosti netočna. Tužiteljica navodi kako predmetna odluka nije donesena niti potpisana od strane odgovorne osobe u poslodavcu. Naime, predmetnu odluku je potpisao sin direktora i to ispred tužiteljice i svjedoka. Stoga je predmetna odluka u potpunosti nezakonita. Dakle, tužiteljici poslodavac/tuženik nije ponudio sklapanje ugovora o radu za bilo koje drugo radno mjesto, dok za poslove radnog mjesta tužiteljice itekako postoji potreba. Podredno, čak i da ne postoji potreba za trenutnim brojem izvršitelja na radnom mjestu tužiteljice, ističe se kako sukladno zakonskim propisanim uvjetima ne postoji osnova za otkazom tužiteljice, a što je obrazloženo kroz sve točke tužbenog zahtjeva zbog čega je navedena odluka o otkazu Ur.br.:6/2022 u potpunosti nezakonita. Tužiteljica predlaže presuditi kako to sadržajem opisuje stavak I ove odluke.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se očitovao na zaprimljeni zahtjev za zaštitu prava, iako za isto nije bilo potrebe obzirom je tuženik u svemu postupio u skladu s pozitivnim propisima te je navedena odluka o otkazu ugovora zakonita i dopuštena. Navodi da odluka o otpremnini nije konačna, već se radi o nacrtu odluke, a s kojom činjenicom je tužiteljica osobno bila upoznata prilikom uručenja odluke o otkazu. Ista joj je uručena isključivo kako bi tužiteljica bila upoznata s visinom iznosa svoje otpremnine. Stoga nije točan navod tužiteljice da je tuženik tek u odgovoru na zahtjev za zaštitu prava naveo da se radi o nacrtu odluke. Ujedno tuženik ističe da je odredbom čl. 126. Zakona o radu propisan najmanji, odnosno najviši iznos otpremnine. Također tuženik ističe da je tužiteljica i dalje zaposlena kod tuženika, odnosno da joj otkazni rok istječe 9. svibnja 2022. godine i da za svo vrijeme trajanja otkaznog roka tužiteljica prima plaću. Tužiteljici niti ne može biti isplaćena otpremnina ako je još uvijek zaposlena kod tuženika. Dakle, sukladno gore navedenom zakonskoj odredbi, tuženik će joj uručiti odluku o otpremnini, zajedno s ostalom propisanom dokumentacijom nakon isteka otkaznog roka. Stoga su navodi tužitelja u tom pogledu neosnovani i isključivo služe nepotrebnom ocrnjivanju tuženika. Navodi da su tužiteljici uvijek bili dostupni i statut i pravilnik o radu, a pozivanje na dostavu istih nije od utjecaja na ovaj postupak. Nadalje, tuženik je tužiteljici uručio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu, sukladno odredbi čl. 116. Zakona o radu. Navedena vrsta otkaza uručena je tužiteljici zbog gospodarskih i organizacijskih razloga, u skladu s navedenom zakonskom odredbom. Nije točno da je radno mjesto KONTROLOR ukinuto, već je smanjen broj izvršitelja na istome uslijed smanjenog obujma posla te tuženik više nema potrebe za većim brojem izvršitelja na navedenom radnom mjestu. Tuženik je pri odlučivanju i donošenju predmetne odluke o otkazu vodio računa o trajanju radnog odnosa tužiteljice, kao i o starosti te obvezama uzdržavanja koje je terete, pritom se pridržavajući svih pozitivnih propisa. Tuženik ističe da se u posljednjih godinu dana (i više) drastično smanjio obujam posla uslijed pandemijske krize, slijedom čega se smanjila potreba za radnom snagom. Tako je i broj zaposlenih kod tuženika u posljednjih godinu dana smanjen sa 100 na svega 68 zaposlenih. Odluka o otkazu tužiteljici nije paušalna, već je donesena sukladno Zakonu o radu, kao i internim aktima tuženika. Navodi da je tužiteljica radila određene različite poslove nisu osnovani. Naime, tužiteljica je, ovisno o konkretnim potrebama u određenom trenutku, radila i druge poslove po potrebi. Međutim, isto je bilo povremeno i kratkotrajno, te se odnosi na razdoblje kada je kod tuženika postojala potreba u odnosu na opseg posla. Međutim, gospodarske su se prilike drastično promijenile, obujam posla se smanjio, kao i broj zaposlenika, tako da tuženik nema potrebe ni za zapošljavanjem na drugim radnim mjestima. Isto je naveo u predmetnoj odluci o otkazu. Tuženik je u konkretnom slučaju uzeo u obzir sve okolnosti na strani tužiteljice-radnika, kao i na strani tuženika-poslodavca.

Odluku o otkazu potpisala je ovlaštena osoba, izvršni direktor i savjetnik direktora D.B. Isti je ovlašten je od strane direktora potpisivati sve odluke vezane za poslovanje tuženika, uključujući i odluke o otkazu. Isto tako iz aneksa ugovora o radu od 1.1.2022. kojim je povećan bruto iznos plaće tužiteljice, proizlazi da je isti potpisao upravo D.B., kao ovlaštena osoba. Isto proizlazi iz aneksa ugovora od 31. siječnja 2016., 5. veljače 2020., 12. siječnja 2021. kojim se povisio bruto iznos plaće tužiteljice, kao i iz odluke od 2. rujna 2019. kojom je tužiteljici povećana plaća za 50% za izvršeni rad noću te iz odluke od 8. lipnja 2021. o jednokratnoj novčanoj pomoći tužiteljici. Dakle, očito proizlazi da je tužiteljica proturječna u svojim navodima obzirom da nije imala primjedbi na potpis odluka kojima je stjecala određena materijalna prava, dok sada neosnovano ne priznaje odluku o otkazu. Tužiteljica iznosi potpuno paušalne i neosnovane prigovore. Tužiteljica nema uvid u financijsko poslovanje i uopće poslovanje tuženika, te nije upoznata s realnom konkretnom situacijom. Stoga tuženik smatra da je odluka o otkazu zakonita i dopuštena, a tuženik je u svemu postupio u skladu s pozitivnim propisima, pogotovo s odredbama čl. 115., čl. 121. i čl. 122. Zakona o radu. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovane, kao i da obveže tužitelja na naknadu troškova ovog postupka.

3. Sud je proveo dokaze uvidom u: Aneks Ugovora o radu od 01.01.2022., Ugovor o radu od 01.01.2011., Odluku o otkazu ugovora o radu od 24.01.2022., Odluku o isplati otpremnine bez datuma, urudžbenog broja i potpisa ovlaštene osobe za zastupanje tuženika, Zahtjev za zaštitu prava tužiteljice od 04.02.2022., Odgovor na zahtjev za zaštitu prava tužiteljice od 21.02.2022., dokumentaciju o broju zaposlenih kod tuženika, Anekse Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 31.01.2016., 05.02.2020., 12.01.2021., Odluku o isplati jednokratne pomoći od 08.06.2021., Odluku tuženika od 02.09.2019., Listu djelatnika na radnom mjestu kontrolora na dan 10.01.2023. i ispis djelatnika koji su otišli s rada u razdoblju od 01.01.2021. do 10.01.2023., Zahtjev za raskidom radnog odnosa F.B. i

Sporazum o prestanku ugovora o radu između tuženika i B.F. od

24.02.2022. zajedno s prijavom o prestanku osiguranja zavodu, saslušan je svjedok D.B., te u svojstvu stranaka u postupku tužiteljica i zz i direktor tuženika V.B.

4. Ocijenivši izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP-a) ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Uvidom u Odluku o otkazu koju je tuženik donio 24.01.2022. slijedi da se tužiteljici otkazuje ugovor o radu za radno mjesto kontrolora a zbog organizacijskih i gospodarskih razloga. Tužiteljici je otkazni rok određen u trajanju od tri mjeseca i dva tjedna, tijekom kojeg je bila oslobođena obveze rada. Također određeno da će tužiteljica do isteka otkaznog roka iskoristiti neiskorišteni godišnji odmor kao i razmjerni dio godišnjeg odmora za 2022. Iz Odluke također slijedi da tužiteljica ima pravo na otpremninu u visini od 28.009,00 kuna, o čemu će poslodavac donijeti posebnu odluku. Kako je notirano tužiteljica je kod tuženika zaposlena neprekidno od 26. rujna 1989.

6. Iz obrazloženja ove Odluke slijedi da je zbog gospodarskih i organizacijskih razloga, dodatno otežanih i uzrokovanih pandemijom COVID-19 prestala potreba za obavljanjem posla na tužiteljičinom radnom mjestu te da ne postoji mogućnost zapošljavanja radnika na nekim drugim poslovima, niti mogućnost obrazovanja ili osposobljavanja za rad na drugim poslovima.

7. Temeljem odredbe čl. 115.st. 1. Zakona o radu (NN br. 93/14., 127/17. i 98/19., dalje ZR) poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). Pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, kako je to propisano u st.2. tog članka.

8. Iz iskaza svjedoka D.B. slijedi da je da je 2020. godine nastupila bolest COVID-19, što je uzrokovalo pad prihoda, pad narudžbi, smanjenje mogućnosti daljnjeg podmirenja obaveza poduzeća. Išlo se u restrukturiranje tuženika na način da se smanji broj djelatnika, da se promijene dobavljači, da se podignu cijene proizvoda i radna produktivnost, itd. Navedeno potvrđuje i zz i direktor tuženika V.B. iskazujući da se od 2015. započelo s predstečajnim planiranjima i nagodbama, tako da je tvornica u poteškoćama, kao i cijela tekstilna industrija u Hrvatskoj. Dalje se odvijalo to da su dodatne poteškoće došle kroz korona krizu, kada su svi dućani zatvoreni. Zbog toga je došlo do potrebe restrukturiranja kako tvornica ne bi bila zatvorena i svi radnici otišli kući jer bi tuženik otišao u stečaj. Stoga zz tuženika potvrđuje iskaz saslušanog svjedoka D.B.; da se išlo u restrukturiranje tuženika na način da se smanji broj djelatnika,

da se promijene dobavljači, da se podignu cijene proizvoda i radna produktivnost, itd. Temeljem navedenih iskaza, koje sud ocjenjuje životnim i logičnim, valja prihvatiti činjenicu da je bolest COVID-19 uzrokovalo pad prihoda, narudžbi, te poteškoća u plaćanjima te je logično da se tuženik želio zaštiti od daljnjih poslovnih problema na način i da se smanji broj djelatnika zaposlenih kod tuženika.

9. Međutim da bi došlo do otkazivanja ugovora o radu radnicima tuženika, kroz institut poslovno uvjetovanih otkaza, tuženik je bio u obvezi provesti komparaciju zaposlenika koji rade na istim poslovima, tj. radnom mjestu, na način da je morao voditi računa o zakonskim kriterijima, konkretno, trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete takve radnika.

10. U odnosu na radno mjesto tužiteljice, tuženik to nije učinio. Naime, iz iskaza svjedoka D.B. jasno slijedi da je kriterij kojem su se rukovodili bio produktivnost radnika, znači produktivnost svakog kontrolora. Iz popisa tuženika o broju kontrolora koji su u vrijeme otkazivanja tužiteljici, radili na ovom radnom mjestu proizlazi da je osim tužiteljice te poslove obavljalo još 4 radnice i to: Đ.N.,

G.M., P.S. i T.M. Prema dokumentaciji koju je dostavio

tuženik radnica B.F.je dana 24. veljače 2022. sklopila s tuženikom

Sporazum o prestanku ugovora o radu, tako da sud nju ne može uzeti kao komparativnog radnika u odnosu na primjenu zakonskih kriterija.

11. Prema iskazu tužiteljice, koji sud prihvaća ocjenjujući ga jasnim i životnim slijedi da je tužiteljica primjenom zakonskih kriterija, došla u gotovo najpovoljniju situaciju da se njoj ne otkaže ugovor o radu. Naime, tužiteljica u odnosu na preostale četiri radnice ima najpovoljniji radni staž od oko 32 godine kao i P.S. U odnosu na godine života, tužiteljica je najstarija u odnosu na preostale četiri radnice a jedino Đ.N. ima obvezu uzdržavanja dvoje djece, dok preostale radnice,

uključujući i tužiteljicu nemaju takvih obveza. Dakle, poslodavac je primjenom zakonskih kriterija upravo tužiteljicu trebao ostaviti na radu na poslovima kontrolora. Zbog toga što tuženik nije primijenio zakonske kriterije na usporedne zaposlenike a u odnosu na tužiteljicu, Odluke o otkazu su nezakonite i nedopuštene (kako sama Odluka o otkazu tako i Odluka kojom tuženik odbija zahtjev za zaštitu prava tužiteljice).

12. Prema odredbi čl. 125. ZR-a. ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Nadalje poslodavac i radnik mogu zahtjev za prestanak ugovora o radu, na način iz stavaka 1. i 2. ovoga članka, podnijeti do zaključenja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja.

13. Tužiteljica je kod tuženika bila neprekidno zaposlena punih 32 godine, kako to slijedi iz njena iskaza, ali i iz navoda u Odluci o otkazu ugovora o radu (od 26.09.1989.). Imajući u vidu ovaj ukupni radni staž kod tuženika, kao i godine života, tužiteljica je rođena 1968. godine, sud smatra da joj pripada pravo na naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u visini od 37.500,00 kuna, koji iznos je po ovoj osnovi valjalo dosuditi tužiteljici. Naime, između stranaka je neprijeporno da je posljednje pune tri plaće za veljaču, ožujak i travanj 2022. tužiteljica primila u iznosu od 4.687,50 kuna bruto mjesečno. Navedeni iznos pomnožen sa osam daje iznos od 37.500,00 kuna. N aknada štete ima karakter obeštećenja za pretrpljenu neimovinsku štetu kao oblika povrede prava osobnosti na čast, ugled i dostojanstvo odnosno duševno zdravlje. Zatezne kamate na dosuđenu naknadu neimovinske štete teku od dana kada je tužiteljica podnošenjem pisanog izvansudskog zahtjeva, odnosno podnošenjem tužbe pozvala tuženika da joj naknadi štetu (čl.1103. ZOO-a). Tužiteljičin Zahtjev za zaštitu prava je tuženik zaprimio 07.02.2022., međutim kako tužiteljica tijek zatezne kamate potražuje od 19. lipnja 2022., na dosuđen iznos naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu tijek zatezne kamate je valjalo dosuditi od tog datuma, pa do isplate.

14. Datum sudskog raskida ugovora o radu je na prijedlog tužiteljice valjalo odrediti sa 19. lipnja 2022.

15. Tužitelj je postupio sukladno odredbi čl. 133. st. 2. ZR-a, budući je Zahtjev za zaštitu prava podnio preporučeno poštom 04.02.2022. kako je na Zahtjevu notirano, dok je Odluka o otkazu je donesena 24.01.2022., a II stupanjska Odluka kojom tuženik ne udovoljava Zahtjevu za zaštitu prava je donesena 21.02.2022., te ju je kako je na istoj notirano punomoćnik tužitelja zaprimio 23.02.2022., dok je tužbu podnio ovome sudu dana 08.03.2022.

16. Preostalu dokumentaciju u spisu, a niti navode stranaka sud ne nalazi potrebnim posebno obrazlagati, kraj utvrđenog činjeničnog stanja na temelju opisanih dokaza u obrazloženju ove odluke.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. ZPP-a, a trošak je odmjeren tužitelju koji je bio zastupan po odvjetniku u visini jednokratne nagrade za zastupanje tijekom čitavog prvostupanjskog postupka u visini od 200 bodova, odnosno 398,00 eura, imajući u vidu da jedan bod iznosi 1,99 eura. U navedeni iznos je valjalo pridodati PDV u visini od 99,05 eura, pa je ukupni parnični trošak tužitelju priznat i dosuđen u visini od 497,50 eura / 3.748,41 kuna.

18. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izrekama ove odluke.

U Zagrebu, 3. srpnja 2023.

SUDAC:

Marina Braje Meznarić, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana, od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika

.