REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: 28 Pž-3647/2020-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac doc. dr. sc. Jelena Čuveljak, u pravnoj stvari tužitelja SAKOWSKI d.o.o. iz Rakovca, Hudovo 5, OIB 50664958766, kojeg zastupa punomoćnica Đurđica Crnčević, odvjetnica u Sv. Ivan Zelini, Trg A. Starčevića 12 A, protiv tuženika EROP CONSULTING d.o.o. iz Zagreba, Strossmayerov trg 8, OIB 44233286294, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Lovrić & Klobučar j.t.d. u Zagrebu, Gundulićeva 19/I, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1328/2018 od 17. veljače 2020., 3. srpnja 2023.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1328/2018 od 17. veljače 2020. u točki I. izreke i u točki II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.244,28 EUR / 9.375,00 kn.
II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1328/2018 od 17. veljače 2020. u točki II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.073,79 EUR / 15.625,00 kn i sudi:
Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 2.073,79 EUR / 15.625,00 kn kao neosnovan.
III. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadom troška drugostupanjskog postupka kao neosnovani.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je odbio (kao neosnovan) kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 35.565,40 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 16. svibnja 2018. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 25.000,00 kn (točka II. izreke presude), dok je (žalbom nepobijanim) rješenje istog poslovnog broja i datuma utvrdio da je tužba povučena za iznos od 80.570,55 kn. Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da tužitelj u ovom sporu nije dokazao da je tuženik isplate koje je zaprimio od tužitelja i za koje se naplatio putem zadužnice stekao bez valjane pravne osnove u smislu članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21). Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.
2. Protiv presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je u cijelosti iz svih žalbenih razloga. Žalitelj ističe da je suština navoda da se tuženik naplatio za iznos od 35.565,40 kn bez pravne osnove, ali je sud zbog pogrešnog pravnog pristupa olako i nekritički te bez valjanog obrazloženja odbio tužbeni zahtjev čime je počinio bitnu povredu odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku uslijed čega je i pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. U presudi nisu navedeni valjani razlozi o odlučnim činjenicama o kojima postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Žalitelj ističe da je Ugovorom o operativnom financijskom savjetovanju od 3. ožujka 2015. ugovoreno plaćanje iznosa od 1.500,00 kn na ime pokrića troškova, a u članku VI. pravo na nagradu od 2% od iznosa ugovorenog uspješnog refinanciranja kredita. Tužitelj ističe da je po sklapanju ugovora podmirio iznos od 1.500,00 kn na ime troškova što između stranaka nije sporno, no unatoč tome što tuženik nije ispunio ugovor, poslao je tužitelju tri računa u ukupnom iznosu od 38.447,09 kn. Tužitelj je (kako je to navedeno u podnesku od 9. veljače 2019.) po osnovi dostavljenih računa uplatio iznos od 16.818,95 kn, a nakon toga se tuženik putem zadužnice prisilno naplatio u iznosu od 49.999,42 kn premda tuženik nije ispunio svoje obveze iz Ugovora o operativnom financijskom savjetovanju. Stoga se tuženik naplatio u ukupnom iznosu od 66.818,37 kn. Tužitelj je povukao tužbu i tužbeni zahtjev podneskom od 29. svibnja 2019. koji se odnosi na ugovorenu naknadu od 2% od iznosa refinanciranja odnosno u dijelu naplaćenog iznosa od 31.252,97 kn kao i u odnosu na naknadu štete. Međutim, ustraje u zahtjevu za isplatom iznosa od 35.565,40 kn za kojeg smatra da se tuženik neosnovano naplatio putem zadužnice, a na koju nema pravo na naplatu ni po jednoj osnovi. Za sporne iznose koje je prisilno naplatio, tuženik nikada nije dostavio račune koji su bili predmet sklopljenog Ugovora niti je njihova opravdanost dokazana u postupku. Žalitelj osporava i odluku o trošku ističući da je već platio trošak ročišta održanog 11. travnja 2019. u iznosu od 3.125,00 kn. Nadalje, na ročištu od 6. lipnja 2019. nije pristupio tužitelj i njegov punomoćnik, a ročištu održanom 17. rujna 2019. pristupio je zastupnik po zakonu tuženika bez punomoćnika pa mu stoga ne pripada naknada troška prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15). Osim toga, nakon što je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev, punomoćniku tuženika za pristup ročištu od 29. siječnja 2020. pripada nagrada prema visini konačno postavljenog tužbenog zahtjeva. Žalitelj pobija i odluku prema kojoj je tuženiku dosuđen trošak za sastav više podnesaka pa predlaže Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske da uvaži žalbu te pobijanu presudu ukine i predmet vrati nadležnom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tuženiku da tužitelju plati trošak parničnog postupka kao i trošak postupka po žalbi; tužitelj potražuje trošak u iznosu od 3.125,00 kn uvećan za pristojbu po odluci suda.
Žalba je dostavljena tuženiku na odgovor. Tuženik u odgovoru na tužiteljevu žalbu u bitnom navodi da je tužiteljeva žalba neosnovana i neargumentirana. Sud je presudom jasno i argumentirano obrazložio sve odlučne činjenice te je na njih pravilno primijenio materijalno pravo. Nesporno je da je između stranaka bio sklopljen Ugovor o operativnom financijskom savjetovanju od 3. ožujka 2015. koji predstavlja ugovor o nalogu temeljem kojeg je tuženik nalogoprimac, a tužitelj nalogodavac. Tuženik je izvršio nalog, a taj nalog je ispunjen sklapanjem Aneksa 3. Ugovora o dugoročnom kreditu sklopljenom 29. veljače 2016. između tužitelja i njegovo kreditora Erste & Steiermӓrkische bank d.d.. Na temelju stručno izvršene ugovorne obveze tuženiku je pripalo pravo na nagradu za obavljene usluge te su izvršena plaćanja bila utemeljena na valjanom pravnom osnovu pa stoga nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta izvanugovornih obveznih odnosa na koje se tužitelj pozivao – stjecanje bez osnove ili naknada štete. Tuženik smatra da je sud pravilno donio i odluku o troškovima jer je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu pa zato predlaže da se prvostupanjska presuda potvrdi i odbije tužiteljeva žalba kao neosnovana; tuženik potražuje trošak drugostupanjskog postupka u iznosu od 1.627,50 kn.
3. Tužiteljeva žalba nije osnovana, osim u odluci o trošku.
Ispitavši pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja donio pravilnu i zakonitu odluku u dijelu u kojem je odlučio o (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva. Međutim, prilikom odlučivanja o troškovima postupka prvostupanjski je sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 155. Zakona o parničnom postupku na što u žalbi osnovano ukazuje žalitelj.
4. Između stranaka je nesporno da su one 3. ožujka 2015. sklopile Ugovor o operativnom financijskom savjetovanju na temelju kojeg se tuženik obvezao pružati tužitelju usluge financijskog savjetovanja i to prvenstveno zastupanjem tužitelja u poslu refinanciranja kreditnih obveza (članak III. Ugovora) za što se tužitelj obvezao isplatiti tuženiku naknadu troškova u iznosu od 1.500,00 kn (članak IV. Ugovora) što je tužitelj nesporno isplatio (ta isplata nije predmet ovog spora) te iznos od 2% od iznosa refinanciranja kreditnog duga odobrenog na ime refinanciranja (članak VI. Ugovora). Nadalje, između stranaka nije sporna ni činjenica da je tužitelj s Erste & Steiermӓrkische bank d.d. 29. veljače 2016. sklopio Aneks broj 3 Ugovora o dugoročnom kreditu kojim je refinancirao raniji kredit tako da je tužiteljeva obveza po tom Aneksu Ugovora iznosi 205.072,05 EUR u kunskoj protuvrijednosti (članak 3. tog Aneksa Ugovora; str. 25. spisa).
Jednako tako, između stranaka nije sporno da je tužitelj po tuženikovim računima isplatio tuženiku na ime naknade ukupan iznos od 16.818,95 kn (1.000,00 kn + 12.818,95 kn + 3.000,00 kn), kao i da se tuženik prisilnim putem (naplatom zadužnice) namirio za iznos od 4.941,17 kn, a što je vidljivo iz Očevidnika o redoslijedu plaćanja s obračunatom kamatom Financijske agencije od 17. svibnja 2018. (str. 111. spisa); premda je ukupna specifikacija tražbine radi koje je tužitelj zadužnicu podnio na naplatu iznosila 49.999,42 kn (str. 110. spisa), tužitelj u ovom sporu do zaključenja glavne rasprave nije dokazao da se po predmetnoj zadužnicu tuženik naplatio u većem iznosu od 4.941,17 kn premda je u podnesku od 31. svibnja 2019. sa str. 123. spisa kojim je specificirao tužbeni zahtjev naveo da se tuženik prisilno naplatio putem zadužnice u iznosu od 49.999,42 kn. Slijedom navedenog, između stranaka je sporno je li se tuženik bez valjane pravne osnove naplatio za iznos od 35.565,40 kn, a što je tvrdio tužitelj.
5. Odredbom članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima je propisano kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
Prema tome, da bi tužitelj u ovom sporu osnovano potraživao iznos od 35.565,40 kn s pripadajućim kamatama, on je morao dokazati da je tuženik bez valjane pravne osnove stekao taj iznos. Međutim, to u ovom sporu tužitelj nije dokazao, a što je pravilno ocijenio prvostupanjski sud. Naime, s obzirom na to da su stranke člankom VI. Ugovora ugovorile naknadu u iznosu od 2% od iznosa refinanciranja kreditnog duga odobrenog na ime refinanciranja, a tužitelj je s bankom sklopio ugovor (aneks ugovora) prema kojom je refinanciran kredit u iznosu od 205.072,05 EUR u kunskoj protuvrijednosti, to tuženikova naknada iznosi 4.101,44 EUR odnosno (u kunskoj protuvrijednosti) iznosi 30.902,30 kn. Međutim, budući da se tuženik naplatio tužiteljevom isplatom po njegovim računima u iznosu od 16.818,95 kn i prisilno putem zadužnice (samo) u iznosu od 4.941,17 kn, odnosno u ukupnom iznosu od 21.760,16 kn, to tuženik u ovom sporu nije u cijelosti naplatio svoje potraživanje glavnice u iznosu od 9.142,12 kn. Upravo zbog toga, tužitelj neosnovano tvrdi da je tuženik naplatio iznos od 35.565,40 kn kojeg (s pripadajućim kamatama) potražuje po pravilima o stjecanju bez osnove. Zato je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
6. Nadalje, premda je tuženik neosnovano (barem u nekom dijelu, a uzevši u obzir kamate) podnio zadužnicu na naplatu u iznosu od 49.999,42 kn, tim tuženikovim protupravnim postupanjem tužitelju nije nastala šteta. Naime, tužitelj u ovom sporu (prije preinake tužbe) nije dokazao da bi mu time nastala šteta zbog nemogućnosti nabave ekološkog supstrata za sadnju, ekološkog gnojiva, sjemena i svih dijelova ambalaže za proizvodnju začinskog bilja i mikro zelenja, a što je prvotno tvrdio u tužbi. Premda je tužitelj na okolnost da mu je nastala štete predložio vještačenje po vještacima agronomske i financijske struke, naknadno je preinačio tužbu potražujući iznos od 35.565,40 kn isključivo po pravilima o stjecanju bez osnove, a ne po osnovi naknade štete. Stoga sud prvog stupnja pravilno (nakon preinake tužbe) nije ispitivao pretpostavke odgovornosti za štetu u smislu odredbe članka 1045. Zakona o obveznim odnosima.
7. Međutim, prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, u konkretnom predmetu je sud održao ukupno pet ročišta (12. veljače 2019., 11. travnja 2019., 6. lipnja 2019., 17. rujna 2019. i 29. siječnja 2020.) te je tuženiku priznao trošak na ime zastupanja odvjetnika za ukupno četiri ročišta, dok je za jedno ročište (ročište od 12. veljače 2019. sa str. 91-92. spisa) sud prvog stupnja sukladno odredbi članka 156. Zakona o parničnom postupku raspravnim rješenjem s tog ročišta obvezao tužitelja da tuženiku naknadi trošak tog ročišta u iznosu od 3.125,00 kn. Prema tome, u tom dijelu tužitelj neosnovano u žalbi osporava odluku o trošku ističući da je već platio trošak ročišta održanog 11. travnja 2019.. Međutim, tužitelj osnovano ističe da ga je sud neosnovano obvezao da tuženiku naknadi trošak zastupanja odvjetnika na jednom ročištu (od njih preostala četiri) jer na ročištu od 6. lipnja 2019. tuženika nije zastupao ni odvjetnik ni tuženikov zastupnik po zakonu, a što je vidljivo iz zapisnika s tog ročišta sa str. 126-127. spisa.
Jednako tako, nakon što je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev, to jest nakon što je djelomično povukao tužbu potražujući iznos od 35.565,40 kn s pripadajućim kamatama (čemu se tuženik nije protivio) umjesto prvotnog iznosa 116.135,95 kn s pripadajućim kamatama, vrijednost predmeta spora više nije bila ona koja je navedena u tužbi. Zbog navedenog, tuženiku na ime zastupanja odvjetnika na ročištima od 17. rujna 2019. i 29. siječnja 2020. valja priznati trošak na ime zastupanja odvjetnika po Tbr. 9. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u iznosu od 1.000,00 kn (uvećano za porez na dodanu vrijednost) za svako to ročište.
Osim toga, osim odgovora na tužbu za koju je pravilno priznat trošak u iznosu od 2.500,00 kn (uvećan za porez na dodanu vrijednost), prvostupanjski je sud pogrešno tuženiku priznao trošak sastava tri podneska. Naime, podnesak od 4. prosinca 2018. nije bio potreban za vođenjem ovog spora jer je tim podneskom (str. 77. spisa) tuženik dostavio punomoć za zastupanje odvjetnika, a što je trebao učiniti još uz odgovor na tužbu. Nadalje, za podnesak od 2. travnja 2019. sa str. 119-120. spisa prvostupanjski sud pravilno smatra da je taj podnesak potreban za vođenjem ovog spora, no ne radi se o jednom od podnesaka iz Tbr. 8. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika pa stoga tuženik na ime sastava tog podneska osnovano potražuje trošak prema Tbr. 8. točki 3. te Tarife u iznosu od 500,00 kn (uvećan za porez na dodanu vrijednost). Prvostupanjski sud također nije osnovano tuženiku priznao trošak sastava podneska od 6. lipnja 2019. (str. 124. spisa) jer je tim podneskom sam tuženikov zastupnik po zakonu (a ne odvjetnik tuženika) predložio odgodu ročišta zbog bolesti.
Slijedom navedenog, tuženik osnovano potražuje trošak prvostupanjskog postupka samo u iznosu od 7.500,00 kn, a što uvećano za porez na dodanu vrijednost ukupno iznosi 9.375,00 kn. Stoga je prvostupanjsku odluku o trošku u tom dijelu valjalo potvrditi, a u preostalom dijelu preinačiti sukladno odredbama članka 380. točaka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku s time da je sukladno odredbama članka 43. i 48. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine” broj 57/22 i 88/22) iznos obveze iskazan (i) u valuti EUR uz primjenu fiksnog tečaja 1,00 EUR = 7,53450 HRK.
8. Sukladno članku 166. Zakona o parničnom postupku tužitelju nije priznat zahtjev tužitelja za naknadom troška drugostupanjskog postupka jer je tužitelj u tom postupku uspio samo u odnosu na dio sporednog potraživanja, a zbog čega mu nisu nastali posebni troškovi, dok tuženikov zahtjev za naknadom troška na ime sastava odgovora na tužbu je neosnovan jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenjem ovog spora.
Zagreb, 3. srpnja 2023.
Sudac
doc. dr. sc. Jelena Čuveljak
