REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ex. Vojarna „Sv. Križ“ Dračevac
Split
Poslovni broj: Pn-131/2016-71
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I. J., O.:…, T., zastupanog po punomoćniku E. Š., odvjetniku u S., protiv tuženika pod 1.H.O. d.d., O.:
…, Z., zastupanog po odvjetnicima iz Z. Ž. O., I. … i F. O. u Z., i
pod 2.T. G., O.: …, S., radi
naknade štete, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 22.svibnja 2023. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja E. Š., odvjetnika u
S., zamjenice punomoćnika tuženika pod 1. I. G., odvjetničke
vježbenice kod T. B., odvjetnice u S., i odsutnosti uredno pozvanog tuženika pod 2., na ročištu za objavu i uručenje presude 30.lipnja 2023.,
p r e s u d i o j e:
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"I. Dužni su tuženici solidarno, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 13.139,56 EUR-a (99.000,00 kn) sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 19.09.2013 god. pa do 01.08.2015 god. po stopi koju čini eskontna stopa HNB-a koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena, od 01.08.2015.god. pa do 01.01.2023 god., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01.01.2023 god. pa do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
II. Dužni su tuženici solidarno, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja kamata na odobreni iznos parničnog troška teče od dana donošenja presude pa do dana isplate."
II. Nalaže se tužitelju da u roku 15 dana naknadi tuženiku pod 1. HOK osiguranje d.d. parnični trošak ovog postupka u iznosu od 4.320,03 EUR/32.549,27 kn (slovima: četiri tisuće tri stotine dvadeset eura tri centa/trideset dvije tisuće pet stotina četrdeset devet kuna dvadeset sedam lipa), sa zateznom kamatom
koja na taj iznos teče od 30.lipnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je
obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
Obrazloženje
1.U tužbi zaprimljenoj kod Općinskog suda u Trogiru 20.rujna 2013. navodi se da tužitelj potražuje naknadu štetu koju mu je svojim nesavjesnim radom počinio osiguranik tuženika -tuženik pod 2. Odvjetnik T. G. iz T. po polici osiguranja od profesionalne odgovornosti. Isti je zastupao tužitelja u postupku povodom dva zahtjeva tužitelja radi povrata i naknade za nekretnine oduzete za vrijeme jugokomunističke vladavine, koje se nekretnine nalaze u T., a sam postupak se vodio pred UDU SDŽ
S. za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne
poslove, I. T.. Rješenjem navedenog ureda Klasa: UP/1-942-01/97-
01/56, Urbroj: 2181-05/0905-16 od 20.listopada 2005. odbačena je kao nepravovremena žalba tužitelja izjavljena po punomoćniku-odvjetniku T.
G. protiv rješenja istog ureda K.: UP/I-942-01/9701/56, Urbroj: 2181-05/09- 05-15 od 20.09.2005., kojim je rješenjem tužitelju utvrđeno pravo na naknadu u obveznicama R. H. za izgrađeno građevinsko zemljište označeno kao
čest.zem.1841/1 K.O.T., u površini od 571 m2, a koja je nekretnina oduzeta za cijelo iz posjeda prijašnje vlasnice A. J. temeljem pravomoćnog rješenja
S. O. T., broj: 07-2129/9-1966 od 23.12.1966. u ukupnom iznosu od 5.862,84 kn (sada 778,13 EUR). Žalba je odbačena uz obrazloženje da nije pravovremeno izjavljena. Nakon toga je tadašnji punomoćnik tužitelja T.
G., odvjetnik iz T., podnio je pred Upravnim sudom R. H.
upravnu tužbu radi poništenja citiranog rješenja drugostupanjskog tijela kojim je odbačena njegova žalba, a tužba je odbijena presudom Upravnog suda RH posl. broj Us-6899/2008 od 26.05.2011. Navedenu odluku Upravnog suda RH tužitelj je zaprimio 25.10.2011.
1.1. Rješenjem UDU SDŽ S.
za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove, I. T., K.:UP/1-943-04/97-01/347, Urbroj: 2181-05/09-05-17 od 20.listopada 2005. odbačena je kao nepravovremena žalba tužitelja izjavljena po punomoćniku- odvjetniku T. G. protiv rješenja istog ureda Klasa: UP/1- 943-04/97-01/347, Urbroj: 2181-05/09-05-16 od 20.09.2005., kojim je rješenjem tužitelju utvrđeno pravo na naknadu u obveznicama R. H. za
izgrađeno građevinsko zemljište označeno kao čest.zgr.817, čest.zgr.822/2 i čest.zgr.823, K.O.T., koje su nekretnine oduzete prijašnjoj vlasnici A. J.
za 3/4 idealnog dijela u površini od 195 m2, temeljem pravomoćnog rješenja o eksproprijaciji N. S., S. za financije, broj 05-19947/57 od 10.09.1957. u ukupnom iznosu od 2.002,20 kn (sada 265,74 EUR). Žalba je odbačena uz obrazloženje da nije pravovremeno izjavljena. Nakon toga je tadašnji punomoćnik tužitelja T. G., odvjetnik iz T., podnio pred Upravnim sudom
R. H. upravnu tužbu radi poništenja citiranog rješenja
drugostupanjskog tijela kojim je odbačena njegova žalba, a tužba je odbijena presudom Upravnog suda RH posl. broj Us-6897/2008 od 26.05.2011.
1.2. Tužitelj smatra da je prvostupanjsko tijelo pogriješilo kada mu je odobrilo naknadu u obveznicama R. H., budući da se radi o izgrađenom građevinskom zemljištu (kao što to i proizlazi iz citiranih rješenja), i da je mogao i morao ostvariti povrat nekretnina, samo da je njegov odvjetnik postupao savjesno i na vrijeme poslao žalbu drugostupanjskom upravnom tijelu. U krajnju ruku tužitelj smatra da je trebao ostvariti pravo na veću, pravičnu novčanu naknadu, koja bi se odredila po odredbama Zakona o izvlaštenju u visini tržišne vrijednosti ekspropriranih nekretnina (budući se radi o nekretninama koje su prenesene u društveno vlasništvo temeljem propisa koji su bili na snazi do 22.03.1978.), a ne na onu simboličnu koja mu je dosuđena rješenjima prvostupanjskog tijela. Tužitelj smatra da mu je njegov punomoćnik, a osiguranik tuženika, odvjetnik T. G. iz T., svojim nesavjesnim i neprofesionalnim postupanjem počinio štetu u ekvivalentu tržišne vrijednosti nekretnina koje su bile predmet povrata, a čiju će vrijednost tužitelj moći precizirati nakon što predloženi sudski vještak građevinske struke da svoje mišljenje o visini tržišne vrijednosti nekretnina. Tužitelj također smatra da nije prekludiran u svom traženju jer je za štetnika i visinu štete saznao po okončanju upravnog postupka povrata nekretnina, odnosno nakon što je od svog punomoćnika zaprimio odluke Upravnog suda RH kojima su odbijene obje upravne tužbe izjavljene od strane tužitelja po njegovom punomoćniku-odvjetniku T. G. iz T..
Prije podnošenja tužbenog zahtjeva tužitelj se obratio tuženiku pod 1. sa prijedlogom za mirno rješenje spora preporučenim pismom od 16.08.2013., koje je pismo tuženik pod 1. zaprimio 19.08.2013. Na taj dopis tuženik pod 1. je odgovorio svojim dopisima od 21.08.2013. i 05.09.2013. kojim je priznao pasivnu legitimaciju i otklonio štetu. Na taj dopis tužitelj je odgovorio svojim prigovorom. Slijedim navedenoga tužitelj predlaže da sud presudom naloži tuženicima da solidarno isplate tužitelju naknadu štete u iznosu od 99.000,00 kn/13.139,45 EUR u roku 15 dana, sa zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate, kao i da mu solidarno naknade trošak parničnog postupka.
2. U odgovoru na tužbu tuženik pod 1. u cijelosti je osporio tužbu, s tim da je u prvom redu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Trogiru budući da se sjedište tuženika pod 1. nalazi u Z., a čl. 48. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba opće mjesno nadležan je sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Isto tako čl. 28. Uvjeta za osiguranje od odgovornosti odvjetnika, a koji Uvjeti su doneseni 1994. i koji su zajednički svim osigurateljima na teritoriju RH, a i danas su u primjeni, ugovorena je nadležnost suda sjedišta osiguratelja. Dakle, radi se o ugovornoj odgovornosti koja se procjenjuje temeljem odredbi čl. 70. ZPP-a, pa nema mjesta primjeni čl. 52. st. 1. ZPP-a. Nadalje, tuženik pod 1. navodi da tužitelj očito pogrešno drži da se ovdje radi o izvanugovornoj odgovornosti za štetu. Riječ je o ugovornoj odgovornosti jer tužitelj tužbom zahtjeva naknadu štete temeljem ugovora o zastupanju (čija je vanjska dimenzija izdana pisana punomoć). Potpisavši punomoć odvjetniku T.
G. isti je prihvatio Uvjete za osiguranje istoga od odgovornosti po osnovu kojih i tuži ovom tužbom. Uz odgovor na tužbu tuženik dostavlja više pravomoćnih primjera rješenja iz sudske prakse u identičnim situacijama od kojih su svi završeni na isti način - ustupom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Stoga tuženik pod 1. predlaže da se Općinski sud u Trogiru oglasi mjesno nenadležnim i predmet ustupi Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.
2.1. Tuženik pod 1. ističe prigovor zastare prava na podnošenje ove tužbe. Eventualni osigurani slučaj (događaj s obzirom na koji se sklapa osiguranje) na koji se tužitelj poziva nastupio je najkasnije 13. listopada 2005., a koji je bio krajnji rok za ulaganje žalbe na rješenje UDU SDŽ,
S. za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinskopravne
poslove, I. T. od 20.9.2005., to je jasno kako je ova tužba podnesena
izvan općeg zastarnog roka od 5 godina. Navedeno proizlazi i iz Uvjeta za osiguranje odvjetnika od odgovornosti, a koji u čl.16. jasno propisuje kako je osigurani slučaj nastao najkasnije onog dana kada se neki od oblika pravne pomoći trebao najkasnije poduzeti da se spriječi nastajanje štete. Naime, odnos tužitelja i bivšeg punomoćnika temelji se na eventualno potpisanoj punomoć koja predstavlja ugovorni odnos te se na istu primjenjuju pravila ZOO-a vezana uz Ugovor o nalogu. Radi se o ugovornom odnosu stranke i punomoćnika, pa je i istaknuti prigovor zastare (protek općeg zastarnog roka od 5 godina) osnovan jer za početak zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete nastale povredom ugovorne obveze nije odlučno kada je oštećenik saznao za štetu niti za osobu koja ju je počinila. Tuženik pod 1. citira dijelove odluka Županijskog suda u Zagrebu posl.br.Gžn-3036/2009 od 17.travnja 2012. i Županijskog suda u Velikoj Gorici posl.br.Gž-2004/2008 od 12.listopada 2011.
2.2. Opreza radi, tuženik pod 1. poriče štetnu radnju tuženika pod 2., osnovu i visinu eventualne štete, uzročno-posljedičnu vezu između štetne radnje i štete, te protupravnost. Naime, na ugovore o osiguranju odvjetnika od odgovornosti primjenjuju se opći propisi obveznog prava, pa je tužitelj dužan dokazati sve pretpostavke odgovornosti za štetu i štetnu radnju (propust u zastupanju), uzročno- posljedičnu vezu između štete i štetne radnje odnosno da je baš navedena štetna radnja odvjetnika dovela do štete u iznosu koji tužitelj potražuje tužbom i protupravnost. Ukoliko sve pretpostavke za naknadu štete nisu ispunjene nema ni obveze na naknadu štete. Između štete i štetne radnje mora postojati uzročna veza,
odnosno šteta se mora javiti baš kao posljedica štetne radnje. Odgovornost za naknadu štete ne postoji ako šteta nije rezultat štetne radnje ili ako bi šteta nastala bez obzira na štetnu radnju. Uzročno-posljedična veza se ne presumira i tužitelj je pri dokazivanju osnovanosti svog zahtjeva dužan dokazati da je upravo radnja odvjetnika dovela do štete u iznosu koji tužitelj potražuje tužbom, odnosno da bi pravovremenom žalbom uspio ostvariti veću naknadu od one utvrđene pobijanim rješenjima i to baš u utuženom iznosu.
2.3. Iz priložene dokumentacije proizlazi da je tužitelju rješenjem UDU SDŽ br. 2181-05/09- 05-15 utvrđeno pravo
na naknadu u obveznicama RH za izgrađeno građevinsko zemljište označeno kao čest.zem. 1841/1 k.o. T. od 20.rujna 2005. u ukupnom iznosu od 5.862,84
kn/778,13 EUR, a rješenjem UDU SDŽ br. 2181-05/09-05-16 za 3/4 dijela izgrađenog građevinskog zemljišta označenog kao čest. zgr. 817, čest.zgr.822 i čest.zgr. 23 k.o. T. od 20. rujna 2005. pravo na naknadu u ukupnom iznosu od 2.002,20 kn/265,74 EUR. Iz obrazloženja navedenih rješenja proizlazi da su navedene naknade pravilno obračunate sukladno važećim zakonskim propisima dakle primjenjujući Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine i Pravilnik o mjerilima za utvrđivanje naknade za oduzeto građevinsko zemljište i poslovni prostor. Tuženik pod 1. ističe kako tužitelj sve i da je žalba na navedena rješenja uložena pravodobno, ne bi uspio s uloženom žalbom na visinu rješenjem utvrđene naknade budući je ista utvrđena pravilno u skladu s propisima. Suprotno mišljenju tužitelja, iz rješenja je razvidno da deposedirana čest.zem. 1841/1 i eksproprirane nekretnine (ranije građevinsko zemljište), a koje u vrijeme utvrđivanja prava na naknadu predstavljaju izgrađeno građevinsko zemljište, pa tužitelju pripada pravo na naknadu za oduzeto zemljište u vrijednosnim papirima (obveznice), koja naknada se utvrđuje Pravilnikom o mjerilima za utvrđivanje naknade za oduzeto građevinsko zemljište i poslovni prostor. Dakle nedvojbeno je da tužitelj ne bi mogao ostvariti veću naknadu od one koja je utvrđena navedenim rješenjima, a kamoli da bi ostvario pravo na naknadu prema odredbama Zakona o izvlaštenju koji uopće nije primjenjiv na ovaj slučaj jer se u konkretnom slučaju pitanje naknade za oduzeto neizgrađeno građevinsko zemljište procjenjuje prema odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Naime, iz dosad priložene dokumentacije razvidno je da je zemljište označeno kao čestica 1841/1 k.o. T. dodijeljeno
B. J..L. M. u svrhu privođenja predmetnog zemljišta građevinskoj
svrsi rješenjem od 23.prosinca 1966., dok je rješenjem o eksproprijaciji NOK S. od
10.9.1957. građevinsko zemljište čest.zgr. 817, 822/2 i 823 k.o. T. eksproprirano u korist O. T. radi stambene izgradnje. Sukladno čl. 52. Zakona o naknadi propisano je da se prijašnjem vlasniku ne vraća imovina u vlasništvo i posjed na kojoj su na temelju valjanog pravnog osnova treće osobe stekle pravo vlasništva odnosno ako im je imovina na temelju valjanog pravnog osnova za stjecanje prava vlasništva predana u posjed već imaju pravo na naknadu u obveznicama RH. Nadalje, pravo na naknadu je pravilo i vrijednost građevinskog zemljišta određuje se prema Pravilniku, a ne prema tržišnim cijenama jer navedeni Zakon o naknadi ne predviđa isplatu naknade po tržišnim cijenama. Slijedom navedenoga tuženik pod 1. predlaže da sud nakon provedene glavne rasprave odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja i istom naloži da tuženiku pod 1. naknadi parnični trošak sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.
3. U odgovoru na tužbu tuženik pod 2. istaknuo je prigovor zastare potraživanja tužitelja, budući da je do propuštanja žalbe došlo 2005., a tužba je podnesena 2013., tako da je protkao i subjektivni i objektivni rok za potraživanje naknade štete. Tuženik pod 2. ističe i da je tužitelj u upravnom postupku ostvario naknadu u skladu sa zakonom.
4. Odlučujući o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Trogiru, sada Općinskog suda u Splitu, izjavljenog od strane tuženika pod 1., ovaj sud se rješenjem posl.br. Pnš-357/2014 od 5.svibnja 2015. oglasio mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, i odlučio predmet nakon pravomoćnosti ustupiti stvarno i mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.
4.1. Protiv navedene odluke tužitelj je izjavio žalbu, koju je Županijski sud u Splitu rješenjem posl.br.Gž-1770/2015 od 17.veljače 2016. uvažio, ukinuo pobijano rješenje od 5.svibnja 2015. i predmet vratio prvostupanjskom sudu na daljnji postupak. Iz obrazloženja drugostupanjske odluke proizlazi da u konkretnom slučaju između tuženika ne postoji glavni i sporedni obveznik, već su isti solidarno u obvezi, a kako je tužitelj podnio tužbu Općinskom sudu u Splitu kao jednom od sudova mjesno nadležnom za jednog od tuženika, konkretno tuženika pod 2., to je pogrešno prvostupanjski sud odlučio da nije mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari.
5.Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom spisa UDU SDŽ, S. za prostorno uređenje, zaštitu
okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove, I. T. K.:U./I-942-
01/97-01/56, U./I-943-04/97-01/347, i K.: UP/I-943-04/97-01/346, zemljišno- knjižnih izvadaka za Z.U.599, 638 i 2920 K.O.T., odštetnog zahtjeva od 14.kolovoza 2013. uz preslike povratnice, dopisa tuženika pod 1. od 21.kolovoza 2013. i od 5.rujna 2013., prigovora tužitelja na obavijest o otklonu štete, Uvjeta tuženika pod 1. za osiguranje odgovornosti odvjetnika od 21.prosinca 1994., dopisa G. T. od 11.veljače 2013., prijedloga za provjeru protupravnog korištenja imovine R. H., podneska predlagatelja u predmetu R-DO-528/2015,
Izvatka iz O. registra od 13.travnja 2017., Očitovanja tuženika pod 2. od 23.ožujka 2009. upućenog HOK i zapisnika o podnošenju
kaznene prijave od 27. lipnja 2005., saslušanjem tužitelja, uvidom u presudu Upravnog suda R. H. posl.br.Us-6899/2008 od 26.svibnja 2011. i
posl.br.Us-6897/2008 od 26.svibnja 2011., građevinskim vještačenjem po sudskom vještaku za graditeljstvo i procjenu nekretnina D. S., i dopunskim vještačenjem po sudskom vještaku za graditeljstvo D. S..
6.Tužbeni zahtjev tužitelja je neosnovan.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete od tuženika pod 1. kao osiguravatelja tuženika pod 2. -odvjetnika T. G. za štetu koju je tuženik pod 2. prouzročio tužitelju kao njegov punomoćnik u obavljanju odvjetničke djelatnosti.
8. Sukladno odredbi članka 7. Zakona o parničnom postupku („NN“, broj 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,
96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, nadalje:ZPP-a) stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Člankom 8. istog Zakona navedeno je da koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Odredbom članka 219. ZPP-a navedeno je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Odredbom članka 221.a je navedeno da ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu o postojanju činjenice zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
8.1. Iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi kako je dužnost stranaka da iznose činjenice i predlože dokaze na kojima temelje svoj zahtjev ili kojima se pobijaju navodi i dokazi protivnika a ukoliko sud na temelju izvedenih dokaza u okviru dokaznih prijedloga stranaka ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu o postojanju iste zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
9. Pregledom spisa UDU SDŽ,
S. za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne
poslove, I. T. K.: U./I-943-04/97-01/347, utvrđeno je da je navedeni
upravni postupak pokrenut na temelju zahtjeva A. J. iz T., od 26. lipnja 1997. za naknadom ili povratom oduzete imovine -nekretnina
označenih kao čest. zgr. 817, 822/2, Z.U. 599, i čest. zgr. 823, Z.U. 638, K.O. T.,
na kojem pravo korištenja i raspolaganja ima B. temeljem eksproprijacije. Uz zahtjev je priložena dokumentacija koja se odnosi na zemljišnoknjižne izvatke, rješenja o naknadi za oduzeta građevinska zemljišta te je priložena i punomoć od 26. lipnja 1997. kojom je A. J. opunomoćila odvjetnika T. G. iz
T. da je zastupa pred UDU SDŽ,
I. T.. U postupku je održana usmena rasprava na licu mjesta -na
nekretninama označenima kao čest. zem. 817 i čest. zgr. 817 i 1109, K.O. T.
kojom prilikom je izvršena identifikacija uz sudjelovanje vještaka za geodeziju te je bio prisutan i vještak za graditeljstvo A. T., s tim da su pozvani bili O. S.,
predlagateljica i G. T.. Nakon toga od P. arhiva u S. zatražena je
dostava rješenja o eksproprijaciji kotarske eksproprijacione komisije K. S. broj
E-500/57-516/57 od 21. siječnja 1959. Nakon toga u spisu su zabilježene požurnice upućene sudskom vještaku za geodeziju, koji je u spis dostavljen bez datuma primitka. Na usmenoj raspravi od 11. veljače 2005. u prostorijama UDU SDŽ, I. T. povodom zahtjeva A.
J. prisutni su bili O. S., G. S., dok nisu pristupili uredno pozvani odvjetnik T. G. kao punomoćnik A. J., B. d.d. i F. za
naknadu oduzete imovine RH. U spisu bez posebnog podneska prileži smrtni list za predlagateljicu A. J. iz kojeg proizlazi da je preminula 7. ožujka 2005., te je priložen i Ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je sklopljen između A. J. i
L. J. kao primatelja uzdržavanja i I. J. kao davatelja uzdržavanja,
od 3. listopada 2000., predmet kojeg su nekretnine označene kao čest. zem. 2198/1, 2198/2, čest. zgr. 1115, čest.zem. 2211, 2212, čest. zem. 2210, čest. zem. 1841/2 i 1841/3 K.O. T.. Spisu prileži zapisnik o usmenoj raspravi održanoj 8. travnja 2005. na kojoj su prisutni bili O. S., pun. A. J.- T. G.,
odvjetnik u T., I. J., sin A. J., dok su se G. T. i B.
d.d. pismeno očitovali. Rješenjem od 20. rujna 2005. I. J. iz T. utvrđeno je pravo na naknadu u obveznicama RH za 3/4 dijela izgrađenog građevinskog zemljišta označenog kao čest. zgr. 817, 822/2 i 823, sve K.O. T., a koje su nekretnine oduzete prijašnjoj vlasnici A. J. za 3/4 dijela u površini od 195 m2.
Naknada za 3/4 dijela se utvrđuje u ukupnom iznosu 2.002,20 kn/265,74 EUR, obveznik isplate koje je F. za naknadu oduzete imovine koji ju je dužan isplatiti po pravomoćnosti rješenja u obveznicama RH tijekom 20 godina i u jednakim polugodišnjim obrocima. Navedena odluka dostavljena je odvjetniku T.
G. dana 28. rujna 2005., a I. J. 22. rujna 2005. Dana 17. listopada 2005. zaprimljena je žalba I. J. putem punomoćnika T. G.,
odvjetnika u T. protiv rješenja od 20. rujna 2005. i to u dijelu koji se odnosi na visinu naknade smatrajući istu prenisko određenom. Rješenjem UDU
SDŽ, I. T. od 20. listopada 2005.
odbačena je žalba I. J. kao nepravovremena, a protiv koje odluke je I. J. putem punomoćnika T. G. izjavio žalbu. Nadležno Ministarstvo
pravosuđa, U. za građansko pravo, K.: U./I.-942-01/05-01/1439, U.:
514-03-07/12-08-2 od 16. travnja 2008. odbilo je žalbu I. J. izjavljenu protiv rješenja od 20. listopada 2005. Navedenu odluku odvjetnik T. G. zaprimio
je 5. lipnja 2008. U predmetni upravni spis dostavljena je presuda Upravnog suda RH poslovni broj Us-6897/08 od 26. svibnja 2011., koja je prema priloženoj dostavnici
I. J. uručena 15. ožujka 2012.
10. Pregledom spisa UDU SDŽ,
S. za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne
poslove, I. T. K.: UP/I-942-01/97-01/56, utvrđeno je da je navedeni
upravni postupak pokrenut na temelju zahtjeva A. J. iz T., od 26. lipnja 1997., za naknadom ili povratom oduzete imovine -nekretnine
označene kao čest. zem. 1841/1, K.O. T., na kojem pravo korištenja i raspolaganja ima B. temeljem nacionalizacije. Uz zahtjev je priložena dokumentacija koja se odnosi na zemljišnoknjižne izvatke, rješenja o naknadi za oduzeta građevinska zemljišta te je priložena i punomoć od 26. lipnja 1997. kojom je A. J. opunomoćila odvjetnika T. G. iz T. da je zastupa
pred UDU SDŽ I. T.. U
navedenom postupku zaprimljeno je očitovanje B. d.d., pribavljeno je rješenje kojim je oduzeta predmetna nekretnina označeno kao čest.zem.1841 K.O. T., pribavljeni su izvadci iz zemljišne knjige, odlučeno je o zastupanju R. H. putem O.-a S., održana je usmena rasprava na predmetnoj čestici uz sudjelovanje vještaka geodeta i vještaka za graditeljstvo koji su u spis nakon više požurnica dostavili svoj nalaz i mišljenje. Usmena rasprava održana je 11. veljače 2005., na kojoj je od svih pozvanih bio prisutan samo punomoćnik G. S. te je nova usmena rasprava održana 8. travnja 2005. uz prisutnost O. S., odvjetnika
T. G. kao punomoćnika A. J., i I. J., sina A. J.
te zz F. za naknadu oduzete imovine RH. Rješenjem od 20. rujna 2005. I. J. utvrđeno je pravo na naknadu u obveznicama RH za izgrađeno građevinsko zemljište označeno kao čest. zem. 1841/1 K.O. T., a koja nekretnina je oduzeta prijašnjoj vlasnici A. J. u površini od 571 m2 za cijelo. Naknada za oduzetu nekretninu utvrđuje se u ukupnom iznosu od 5.862,84 kn/778,13 EUR, obveznik isplate koje je F. za naknadu oduzete imovine koji ju je dužan isplatiti po pravomoćnosti rješenja u obveznicama RH tijekom 20 godina i u jednakim polugodišnjim obrocima. Navedena odluka dostavljena je odvjetniku T.
G. dana 28. rujna 2005., a I. J. 22. rujna 2005. Dana 17. listopada 2005. zaprimljena je žalba I. J. putem punomoćnika T. G.,
odvjetnika u T. protiv rješenja od 20. rujna 2005. i to u dijelu koji se odnosi na visinu naknade smatrajući istu prenisko određenom. Rješenjem UDU SDŽ, I. T. od 20. listopada 2005.
odbačena je žalba I. J. kao nepravovremena, protiv koje odluke je I. J. putem punomoćnika T. G. izjavio žalbu. Nadležno Ministarstvo pravosuđa, Uprava za građansko pravo, Klasa: UP/II-942-01/05-01/1438, Urbroj: 514-03-07/12-08-2 od 15. travnja 2008. odbilo je žalbu I. J. izjavljenu protiv rješenja od 20. listopada 2005. Navedenu odluku odvjetnik T. G. zaprimio
je 5. lipnja 2008. U predmetni upravni spis dostavljena je presuda Upravnog suda RH poslovni broj Us-6899/08 od 26. svibnja 2011., koja je prema priloženoj dostavnici
I. J. uručena 15. ožujka 2012.
11. Pregledom spisa UDU SDŽ,
S. za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne
poslove, I. T. broj K.: 943-04/15-01/00062, utvrđeno je da je navedeni postupak pokrenut povodom zahtjeva predlagateljice A. J. za naknadom ili povratom oduzete imovine i to nekretnine označene kao čest. zgr. 1009, Z.U. 99 K.O. T. upisane kao društveno vlasništvo -F. stanovanja i prostornog uređenja, koja nekretnina je predlagateljici oduzeta u postupku eksproprijacije. Navedenom prijedlogu priložena je dokumentacija kao i pisana punomoć izdana odvjetniku T. G., te je obaviješteno OPO u S. (tada
D. pravobraniteljstvo) o pokrenutom postupku radi zastupanja interesa
R. H.. Tijekom postupka pribavljena je dokumentacija koja se tiče
predmetne nekretnine, te je utvrđeno da je na dijelu iste izgrađena stambena zgrada na kojoj postoji stanarsko pravo, te je bivša O. T., sada G. T.,
zaključila ugovore o kupoprodaji s točno određenim stanarima, koji ugovori su dostavljeni u privitku. U postupku je izvršen očevid na licu mjesta uz sudjelovanje geodeta i vještaka građevinske struke, te je nakon dostavljenih vještačenja, zakazana usmena rasprava za dan 11. veljače 2005., koja je odgođena bez raspravljanja obzirom nisu postupili svi pozvani. Sljedeća usmena rasprava zakazana je za dan 1. travnja 2005., a naknadno odgođena za 8. travnja 2005. Na toj raspravi bio je prisutan odvjetnik T. G. kao punomoćnik A. J., zamjenik
ODO kao punomoćnik RH i F. za naknadu oduzete
imovine te osobno I. J., sin predlagateljice A. J. koji je na tom ročištu izvijestio nadležno tijelo da je predlagateljica A. J. preminula 7. ožujka 2005.
11.1.Rješenjem od 28. rujna 2005. I. J. utvrđeno je pravo na naknadu u obveznicama RH za 9/12 dijela izgrađenog građevinskog zemljišta označenog kao čest. zgr. 1009, Z.U. 99, K.O. T. u površini 19,50 m2, a koja nekretnina je oduzeta prijašnjoj vlasnici A. J. i to temeljem prijedloga javnog pravobranilaštva K. S. broj E. 500/57 od 13. siječnja 1958. i potvrde NO
K. S., S. za financije broj: 19947/57 od 10. prosinca 1957. Naknada za 9/12 dijela oduzete nekretnine utvrđuje se u ukupnom iznosu od 200,17 kn/26,57 EUR, obveznik isplate koje je F. za naknadu oduzete imovine koji ju je dužan isplatiti po pravomoćnosti rješenja u obveznicama RH tijekom 20 godina i u jednakim polugodišnjim obrocima. Navedena odluka dostavljena je odvjetniku T.
G. dana 4. listopada 2005. Dana 17. listopada 2005. zaprimljena je žalba I. J. putem punomoćnika T. G., odvjetnika u T. protiv rješenja
od 28. rujna 2005. i to u dijelu koji se odnosi na visinu naknade smatrajući istu prenisko određenom.
11.2. Kako je žalba pravovremeno podnesena, ista je uz spis dostavljena na daljnje odlučivanje nadležnom Ministarstvu pravosuđa, U. za građansko pravo,
koje je rješenjem K.: UP/II-942-01/05-01/1394, Urbroj: 514-03-07/12-08-12 od 18. travnja 2008. poništilo pobijano rješenje UDU SDŽ, I. T., K.: UP/I-943-04/97-01/346 od 28. rujna 2005. i predmet vratio tijelu prvog stupnja na ponovni postupak. Iz obrazloženja proizlazi da činjenično stanje u predmetu nije potpuno utvrđeno odnosno nije utvrđeno da je žalitelj I. J. jedini zakonski nasljednik iza ranije suvlasnice i podnositeljice zahtjeva. Naime, pored priloženog smrtnog lista kao jedinog dokaza činjenice smrti prvostupanjsko tijelo je bilo dužno riješiti kao prethodno pitanje nasljeđivanje iza pok. predlagateljice A. J. ili uputiti nasljednika ili više njih na nadležni sud da se to pitanje riješe u ostavinskom postupku, a što ovdje nije učinjeno, čime je počinjena procesna povreda. Navodi se da je pregledom spisa utvrđeno da se zaključkom EKS 180/59 od 19. ožujka 1960. Komisija za određivanje naknade za eksproprirane nekretnine pri O. za financije NOK-a S. proglasila nenadležnom u postupku određivanja naknade za eksproprirane nekretnine i u izreci zaključka predmet ustupila nadležnom tijelu na postupanje, iz čega se može zaključiti da je postupak određivanja naknade pokrenut ili barem pokušan. Međutim, spisu predmeta ne prileži odluka nadležnog tijela o određivanju naknade za ekspropriranu nekretninu niti je o tome išta rečeno u obrazloženju pobijanog rješenja tako da nema saznanja da li je naknada za ovu nekretninu određena i kada je to bilo, pa na taj način nije u potpunosti utvrđeno činjenično stanje. Ovo se navodi zbog čl.6. Zakona o naknadi kojim je propisano da se isti ne odnosi na imovinu koja je u društveno vlasništvo prenesena na temelju Zakona o eksproprijaciji (NN: 10/78), kao i zbog toga što se citirana odredba Zakona o naknadi odnosi ne samo na nekretnine koje su prenesene u društveno vlasništvo na temelju Zakona o eksproprijaciji iz 1978. već i na nekretnine za koje je određena naknada primjenom tog istog Zakona. Naime, Zakon o naknadi isključuje pravo na naknadu za imovinu prenesenu u društveno vlasništvo temeljem eksproprijacije nakon 22. ožujka 1978. jer tek propisi koji su na snazi iza tog datuma određuju pravičnu naknadu i zadovoljavajuće kamate dostatne da se nadoknadi razlika u naknadi. Stoga u ponovljenom postupku prvostupanjsko tijelo treba utvrditi da li je za ekspropriranu nekretninu za koju je nesumnjivo utvrđeno da je oduzeta prije 22. ožujka 1978. vođen postupak određivanja naknade, te da li je za nju naknada određena i kada. Ukoliko je naknada određena prije 22. ožujka 1978. ovlašteniku naknade, ili njegovim nasljednicima pripada pravo na naknadu i po odredbama Zakona o naknadi, a ukoliko je naknada određena nakon 22. ožujka 1978. ovlaštenicima ne pripada pravo na ikakvu naknadu, sve iz razloga što za nekretninu za koju je naknada određena i isplaćena po odredbama Zakona o eksproprijaciji iz 1978. prema stajalištu drugostupanjskog tijela ne može se određivati nova naknada po odredbama Zakona o naknadi. Nadalje, ističe se da ovlaštenik može u slučaju da se postupak naknade nije vodio i da naknada nije određena odabrati postupak određivanja naknade prema odredbama Zakona o izvlaštenju u visini tržišne vrijednosti eksproprirane nekretnine u kojem se slučaju upravni postupak prekida ili se može odlučiti na način kako je postupilo prvostupanjsko tijelo prema odredbama Zakona o naknadi u obveznicama RH. Ukoliko se ovlaštenik naknade odredi za odlučivanje naknade u postupku po odredbama Zakona o izvlaštenju, obveznik isplate naknade je pravni slijednik općine koja je izvršila eksproprijaciju odnosno pravni slijednik pravne osobe u čiju korist je eksproprijacija izvršena. Isto tako se na kraju ukidnog rješenja navodi da žalbeni navodi žalitelja I. J. u pogledu visine naknade određene pobijanim i ukinutim rješenjem nisu osnovani jer se naknada određuje propisanom metodom i načinom, koje je pravilno promijenilo prvostupanjsko tijelo.
12. Tužitelj u svom iskazu navodi da je njegovim pok. ocu i majci za vrijeme pripadnosti prijašnjem sustavu oduzeta kuća na trogirskoj rivi. To je kuća u kojoj je čak 1925. S. R. držao govor, a nakon II. svjetskog rata, i to 1957.
jugoslavenske komunističke vlasti njegovim su roditeljima nepravedno oduzeli tu kuću. Po donošenju Zakona o naknadi imovine oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, tužitelj je htio da mu se isplati naknada za nepravedno oduzetu imovinu. Prema tom zakonu naknada se treba vratiti u tržišnoj vrijednosti nekretnine. S obzirom da tužitelj nije pravnik po struci obratio se odvjetniku, kao stručnoj osobi, i to tuženiku pod 2. da ga zastupa u tom upravnom postupku. Prilikom sklapanja ugovora o zastupanju dogovorili su da će odvjetnik-tuženik pod 2. dobiti nagradu u visini od 20% od ostvarene naknade. Tužitelj posebno ističe da se radi o nekretnini koja je smještena na sredini trogirske rive, u čijem prizemlju se nalazi restoran. Općepoznata je činjenica da je T. prepun turista i da ti restorani na trogirskoj rivi ostvaruju enormnu zaradu. Restoran koji se nalazi u toj nekretnini navodno je u posjedu J. M., koja ga je dalje dala u najam suprugu I.
M.. Trenutno se tu nalazi obrt P. koji drži restoran K. i agencija
za promet nekretninama. Tužitelj napominje da je uknjižen kao zemljišnoknjižni vlasnik i da rješenje o oduzimanju imovine njegovim roditeljima u stvari nikada nije privedeno svrsi. Tužitelj posebno ističe da je njegov odvjetnik T. G.
(tuženik pod 2.) u upravnom postupku za naknadu imovine oduzete za vrijeme komunističke vladavine propustio podnijeti žalbu, te je time došlo do završetka tog postupka. Nakon što je tužitelj saznao da postoje odluke u pogledu kojih se njegov odvjetnik nije žalio, obratio se odvjetniku G., koji se počeo pravdati da mu se to omaškom dogodilo i da iza njega stoji osiguranje pa da tužitelj tuži HO
za naknadu štete koju mu je počinio njegov odvjetnik u obavljanju odvjetničke dužnosti. Međutim, ono što je problem u cjelokupnom slučaju jest činjenica da kada je tužitelj dolazio u ured svog odvjetnika T. G. da bi tada iz tog ureda
izašao I. M.. Upravo to ukazuje da su njih dvojica u vezi i da T. G.
nije slučajno propustio podnijeti žalbu u predmetnom upravnom postupku. Naime, upravo je I. M. taj koji u tom prostoru drži restoran i želi se dokopati te nekretnine. Nadalje, time što je zaustavljen postupak povrata imovine omogućava se svim onim drugim osobama koje se žele dokopati te nekretnine da to i učine jer je onaj kojem je ta imovina nepravedno oduzeta za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine onemogućen u povratu svoje vlastite imovine. Nadalje, tužitelj ističe se on obratio svom odvjetniku i kazao da su u UDU donesena određena
rješenja, koji je tada nazvao UDU i pitao kako to da on nije dobio
rješenja. Referentica M. M. je osobno ta rješenja donijela odvjetniku
G. u njegov ured i on je u svom uredu u njenoj nazočnosti potpisao dostavnicu za rješenja i pored toga opet nije izjavio žalbu. Dakle, tužitelj želi kazati da je T. G. sam osobno zvao UDU da mu dostavi ta rješenja,
te su mu ga dostavili i kod takvog stanja stvari nema logike da onda on u narednih 15 dana ne izjavi žalbu, osim jasno ako to nije namjerno. Tužitelju nije poznato da bi njegovi roditelji dobili ikakvu naknadu za oduzetu nekretninu. Poznato mu je i da su mu roditelji bili mučeni i da mu je majka zbog toga izgubila dijete. Za nepodnošenje žalbe u roku tužitelj je saznao kada mu je od Upravnog suda stiglo rješenje da mora platiti cca 3.000,00 kn/398,17 EUR sudskih pristojbi. U upravnom postupku po trećoj žalbi u prvostupanjskom postupku, koja žalba je pravovremeno izjavljena, tužitelj navodi da se ta žalba odnosi na njegovu drugu nekretninu koja mu je oduzeta i to konobu, dakle ne o ovom restoranu o kojem je upravo govorio, a žalba je usvojena, te je postupak vraćen na ponovno odlučivanje i još uvijek se odlučuje o povratu njegove imovine.
13. Pregledom dopisa G. T. od 11.veljače 2013., utvrđuje se da je isti upućen tužitelju kao odgovor na prijedlog tužitelja da G. T. da u vlasništvo dio čestice zemlje na kojoj se širi postojeća trasa ceste u zamjenu za poslovni prostor u T. označen kao vlasništvo čest.zgr.817, 819, 820 i 822/2 K.O.T., koji je u postupku povrata imovine koja je oduzeta 1957. Tim dopisom G. T.
obavještava tužitelja da je još u tijeku izrada projektne dokumentacije za navedenu trasu ulice, dok naprijed navedene nekretnine nisu u vlasništvu G. T., pa istima nije ovlašten raspolagati, pogotovo što su iste ujedno i predmet postupka povrata sukladno odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine.
14.Pregledom prijedlog za provjeru protupravnog korištenja imovine R. H. i podneska predlagatelja, ovdje tužitelja, u predmetu R-DO-528/2015,
utvrđeno je da je tužitelj putem punomoćnika podnio ODO u S. prijedlog za provjerom protupravnog korištenja imovine
R. H. i to nekretnina označenih kao čest.zgr.823, 817,i 822/2
K.O.T., za odgovarajuće suvlasničke dijelove, za koje tužitelj navodi da se nalaze u posjedu fizičkih osoba bez ikakve pravne osnove, dakle imovinu RH bespravno koriste treće osobe bez pravne osnove. Iz podneska tužitelja proizlazi da istim nadopunjuje svoj prijedlog zbog novih saznanja u pogledu predmetnih nekretnina, odnosno saznanja da se u nekretninama nalazi restoran K. u vlasništvu ugostiteljskog obrta P., koji obrt je u isključivom vlasništvu J. L., iako je poslovni prostor u vlasništvu G. T. i u katastru nekretnina upisan kao posjed
G. T..
15. Iz priloženog Izvatka iz O. registra od 13.travnja 2017., proizlazi da se isti odnosi na obrt P. u vlasništvu J. L., na adresi T., koji predstavlja restoran. Obrt je osnovan 22.ožujka 2006., te
je na dan izdavanja izvatka (13.travnja 2017.) upisan kao aktivni obrt, kojem je 20.travnja 2010. pristupio ortak E. Z. na temelju Ugovora o ortakluku.
16. Pregledom zemljišnoknjižnog izvatka za Z.U.599 K.O. T. od 20.siječnja 2017. (list 114-116 spisa), utvrđeno je da nekretnine označene kao čest.zgr.817 i 822/2, u naravi zemljišta bez zgrade, čine I.i II. zemljišnoknjižno tijelo, upisano kao društveno vlasništvo za cijelo. Kao IV. zk tijelo upisana je zgrada bez zemljišta sagrađena na čest.zem.817, u suvlasništvu B. M. ud.P. za 1/12 dijela,
A. G. ud.M. za 1/12 dijela, T. G. pok.P. za 1/12 dijela, I.
J. pok.M. za 9/24 + 9/24 dijela. Kao V. zk tijelo upisana je zgrada bez zemljišta sagrađena na čest.zgr.822/2, koja je etažirana na etažu E-1, i upisana kao suvlasništvo B. M. ud.P. za 1/12 dijela, A. G. ud.M. za 1/12 dijela,
T. G. pok.P. za 1/12 dijela, I. J. pok.M. za 9/24 + 9/24 dijela.
Etaža E-2, u naravi zid koji dijeli čest.zgr.822/2 i 822/1, upisana je kao suvlasništvo T. G. pok.P. za 1/4 +2/48+1/4 dijela, B. M. ud.P. za 2/48
dijela i I. J. za 18/96+18/96 dijela.
17. Pregledom ZK izvatka za Z.U.638 K.O. T. od 7.travnja 2017. (list 117-118 spisa), utvrđeno je da je u isti upisana nekretnina označena kao čest.zg.823, zemljište bez zgrade kao I. zk tijelo, kao društveno vlasništvo za cijelo, i zgrada bez zemljišta sagrađena na čest.zgr.823 kao II.zk tijelo, upisana kao suvlasništvo B. M. ud.P. za 1/12 dijela, A. G. ud.M. za 1/12 dijela,
T. G. pok.P. za 1/12 dijela, i I. J. za 9/24 +9/24 dijela.
18. Pregledom ZK izvatka za Z.U.2920 K.O. T. od 21.svibnja 2013 (list 33-34 spisa), utvrđeno je da u tom ulošku, između ostalih, upisana i nekretnina označena kao čest.zem.1841/1, dvor, 418 m2, društveno vlasništvo za cijelo, s pravom korištenja u korist B. J. L. M. u T..
19. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva izveden je na prijedlog tužitelja dokaz vještačenjem po sudskom vještaku za graditeljstvo i procjenu nekretnina D. S., a koje vještačenje je sudski vještak dva puta dopunjavao pisanim putem, te se i usmeno na ročištu očitovao na primjedbe iznijete na njegov nalaz i mišljenje.
19.1. U svom nalazu i mišljenju, koje je konačno dopunjeno 5.travnja 2023., sudski vještak za graditeljstvo D. S. izvršio je procjenu vrijednosti nekretnina označenih kao čest. zgr. 817, 822/2, Z.U. 599, i čest. zgr. 823, Z.U. 638, K.O. T. i čest.zem.1841/1 K.O. T. (dalje: predmetne nekretnine), radi utvrđivanja njihove tržišne vrijednosti, a koje nekretnine su bile predmet upravnih postupka radi isplate naknade za oduzetu imovinu prema Zakonu o naknadi.
19.2. U prvom pisanom nalazu i mišljenju iz kolovoza 2021. sudski vještak je izvršio tržišnu procjenu predmetnih nekretnina i utvrdio da nekretnina označena kao čest.zem.1841/1 K.O. T. (sada nove oznake 3244 i 3243 i dio 1842/3 i č.zgr.1693) površine 571 m2 ima tržišnu vrijednost od 1.000.000,00 kn/133.463,26 EUR, nekretnina označena kao čest.zgr. 1009 K.O.T. (sada nove oznake 4260 i 4175) za 9/12 dijela u površini od 19,20 m2 ima tržišnu vrijednost od 44.400,00 kn/5.925,77 EUR, s tim da ista nije predmet ovog parničnog postupka. Nadalje, čest.zgr.817, 822/2 i 823 K.O.T. (nove oznake 4192 i 4175 K.O.T.) površine 195 m2 za ¾ dijela ima tržišnu vrijednost od 444.000,00 kn/59.257,68 EUR.
19.3. Na ročištu za glavnu raspravu sudski vještak D. S. se
očitovao na prigovore tuženika pod 1., te istaknuo da ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja od kolovoza 2021., koji je izradio sukladno nalogu suda da se vještak očituje kolika je tržišna vrijednost građevinskih zemljišta i kolika je vrijednost stambenog objekta koji se nalazio na oduzetoj nekretnini. Prilikom vještačenja postupao je po pozitivnim zakonskim propisima na snazi u trenutku izrade vještava, a to su zakoni o Procijeni vrijednosti nekretnina i Pravilnik o metodama procijene vrijednosti nekretnina, s tim da se usmeno ne može očitovati na tržišnu vrijednost nekretnina prema propisima koji su važili 2005., već to mora izvršiti pisanim putem.
19.4. U dopunskom nalazu i mišljenju od veljače 2022. sudski vještak je dao izračun tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina na dan 20.rujna 2005., te utvrdio da je nekretnina označena kao čest.zem.1841/1 K.O. T. (sada nove oznake 3244 i 3243 i dio 1842/3 i č.zgr.1693) površine 571 m2 2005. imala tržišnu vrijednost od 653.000,00 kn/87.935,00 EUR, nekretnina označena kao čest.zgr. 1009 K.O.T.
(sada nove oznake 4260 i 4175) za 9/12 dijela u površini od 19,20 m2 imala je 2005. tržišnu vrijednost od 29.000,00 kn/3.905,23 EUR, s tim da ista nije predmet ovog parničnog postupka. Nadalje, čest.zgr.817, 822/2 i 823 K.O.T. (nove oznake 4192 i 4175 K.O.T.) površine 195 m2 za ¾ dijela imala je 2005. tržišnu vrijednost od 290.000,00 kn/39.052,30 EUR.
19.5. U drugom dopunskom nalazu i mišljenju od ožujka 2023. sudski vještak je izvršio obračun naknade za predmetne nekretnine na temelju Pravilnika o mjerilima za utvrđivanje naknade za oduzeto građevinsko zemljište i poslovni prostor (NN, br.204/03), prema kojem za:
-nekretninu označenu kao čest.zem.1841/1 K.O. T. (sada nove oznake 3244 i 3243 i dio 1842/3 i č.zgr.1693) površine 571 m2 naknada iznosi 5.864,43 kn/778,34 EUR
-nekretninu označenu kao čest.zgr. 1009 K.O.T. (sada nove oznake 4260 i 4175) za 9/12 dijela u površini od 19,20 m2 naknada iznosi 200,43 kn/26,60 EUR (s tim da ista nije predmet ovog parničnog postupka),
-nekretnine označene kao čest.zgr.817, 822/2 i 823 K.O.T. (nove oznake 4192 i 4175 K.O.T.) površine 195 m2 za ¾ dijela naknada iznosi 2.003,79
kn/265,95 EUR.
20. Između parničnih stranaka u ovom postupku nije sporno sljedeće:
-da je majka tužitelja sada pok.A. J. opunomoćila odvjetnika
T. G. za zastupanje u upravnim postupcima kod UDU SDŽ S. za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove, I. T., radi povrata-naknade za
oduzetu imovinu temeljem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugokomunističke vladavine (NN, broj:92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02, dalje u tekstu: Zakon o naknadi),
-da se jedan upravni postupak vodio pod brojem K.: U./I-943-04/97-
01/347, u kojem je A. J. 26. lipnja 1997. podnijela zahtjev za naknadom ili povratom oduzete imovine- nekretnina označenih kao čest. zgr. 817, 822/2, Z.U. 599, i čest. zgr. 823, Z.U. 638, K.O. T., na kojem pravo korištenja i raspolaganja ima Brodotrogir temeljem eksproprijacije,
-da se drugi upravni postupak vodio pod brojem K.: U./I-942-01/97-01/56,
u kojem je A. J. 26. lipnja 1997. podnijela zahtjev za naknadom ili povratom oduzete imovine -nekretnine označene kao čest. zem. 1841/1, K.O. T., na kojem pravo korištenja i raspolaganja ima B. temeljem nacionalizacije,
-da je A. J. preminula 7.ožujka 2005., odnosno prije donošenja odluke o njenim zahtjevima u naprijed navedenim upravnim postupcima,
-da je u upravnim postupcima na mjesto predlagateljice A. J. stupio tužitelj kao njen sin, te je odobrio da ga tuženik pod 2. kao odvjetnik nastavi zastupati u nastavku upravnih postupka,
-da je u upravnom postupku broj K.: U./I-943-04/97-01/347 dana 20.rujna 2005. doneseno rješenje kojim je I. J., ovdje tužitelju, utvrđeno pravo na naknadu u obveznicama RH za ¾ dijela izgrađenog građevinskog zemljišta označenog kao čest. zgr. 817, 822/2 i 823, sve K.O. T., a koje su nekretnine oduzete prijašnjoj vlasnici A. J. za 3/4 dijela u površini od 195 m2 (točka
I.izreke), da je naknada za ¾ dijela utvrđena u ukupnom iznosu 2.002,20 kn/265,74 EUR, a obveznik isplate je F. za naknadu oduzete imovine,
-da je u upravnom postupku broj K.: U./I-942-01/97-01/56 dana 20.rujna 2005. doneseno rješenje kojim je I. J., ovdje tužitelju, utvrđeno pravo na naknadu u obveznicama RH za izgrađeno građevinsko zemljište označeno kao čest. zem. 1841/1, K.O. T., a koje su nekretnine oduzete prijašnjoj vlasnici A. J.
u površini od 571 m2 za cijelo (točka I.izreke), da je naknada za oduzetu nekretninu utvrđena u ukupnom iznosu od 5.862,84 kn/778,13 EUR, a obveznik isplate je F.
za naknadu oduzete imovine,
-da je tuženik pod 2.T. G. kao odvjetnik i punomoćnik
predlagatelja, ovdje tužitelja, izjavio žalbe protiv naprijed citiranih upravnih rješenja od 20.rujna 2005.,
-da su rješenjima UDU SDŽ S. za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne
poslove, I. T., broj K.: U./I-943-04/97-01/347 i K.: U./I-942-
01/97-01/56, od 20.listopada 2005. obje žalbe I. J. (tužitelja) podnesene putem odvjetnika T. G. (tuženika pod 2.) odbačene kao
nepravovremene,
-da je tuženik pod 2. T. G. izjavio žalbu protiv upravnih rješenja od 20.listopada 2005., kojim su žalbe predlagatelja odbačene kao nepravovremene,
-da je rješenjem Ministarstva pravosuđa, U. za građansko pravo, K.:
UP/II-942-01/05-01/1438, Urbroj:514-03-07/12-08-2 od 15.travnja 2008. odbijena kao neosnovana žalba I. J. izjavljena protiv rješenja UDU SDŽ, S. za prostorno uređenje, zaštitu okoliša,
graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove, I. T., broj K.: UP/I-942-
01/97-01/56 od 20.listopada 2005.,
-da je rješenjem Ministarstva pravosuđa, U. za građansko pravo,
K.:UP/II-942-01/05-01/1439, Urbroj:514-03-07/12-08-2 od 16.travnja 2008.
odbijena kao neosnovana žalba I. J. izjavljena protiv rješenja UDU SDŽ, S. za prostorno uređenje, zaštitu
okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove, I. T., broj K.: UP/I-
943-04/97-01/347 od 20.listopada 2005.,
-da je tuženik pod 2. kao punomoćnik predlagatelja, ovdje tužitelja, protiv odluka Ministarstva pravosuđa pokrenuo upravni spor,
-da je presudom Upravnog suda RH posl.br.Us-6897/2008 od 26.svibnja 2011. odbijena tužba predlagatelja I. J. zastupanog po odvjetniku T.
G. izjavljena protiv rješenja M. pravosuđa, U. za građansko pravo, K.:UP/II-942-01/05-01/1439, Urbroj:514-03-07/12-08-2 od 16.travnja 2008.,
-da presudom Upravnog suda RH posl.br.Us-6899/2008 od 26.svibnja 2011. odbijena tužba predlagatelja I. J. zastupanog po odvjetniku T.
G. izjavljena protiv rješenja K.:UP/II-942-01/05-01/1438, Urbroj:514-03-
07/12-08-2 od 15.travnja 2008.,
-da je tuženik pod 2. u spornom razdoblju bio osiguranik tuženika pod 1. po polici osiguranja od odgovornosti temeljem čl.44. Zakona o odvjetništvu, čiji su sastavni dio Uvjeti za osiguranje od odgovornosti odvjetnika od 21.prosinca 1994., dakle u tom smislu nije sporna pasivna legitimacija tuženika pod 1. i pod 2.,
-da se tužitelj prije pokretanja ovog postupka obratio tuženiku pod 1. sa odštetnim zahtjevom, koji je tuženik pod 1. otklonio kao neosnovan, a čemu je tužitelj pisano prigovorio.
21. Međutim, između parničnih stranaka sporno je da li je tužitelju uopće nastala šteta kao posljedica štetne radnje tuženika pod 2.-propusta podnošenja pravovremenih žalbi protiv upravnih rješenja, posebice postojanje uzročno- posljedične veze između štete i štetne radnje, visina štete, dakle sporna je i osnova i visina postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost prigovor zastare.
22. Tužitelj potražuje tužbom naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze tuženika pod 2. T. G. iz ugovora o nalogu (zastupanju) koji je sklopio s
tužiteljem. Kako je tuženik pod 2. preuzeo zastupanje tužitelja u upravnim postupcima tijekom 2005., na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika pod 2. imaju se primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN broj 53/91,
73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/91) na temelju čl.1163.st.1. Zakona o obveznim odnosima („NN“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, nadalje: ZOO/05).
22.1. Ovdje treba istaknuti kako u upravnom postupku tužitelj nije tuženiku pod 2. izričito dao punomoć za zastupanje, ni u pisanom obliku ni na zapisniku pred tijelom koji je vodilo postupke. Međutim, kako tužitelj kao nasljednik predlagateljice Antice Jakus nije tuženiku pod 2. opozvao punomoć za zastupanje u upravnim postupcima, već je s odobrenjem tužitelja, tuženik pod 2.nastavio zastupati tužitelja kao novog predlagatelja, a što nedvojbeno proizlazi iz zapisnika o usmenoj raspravi sastavljenog 8.travnja 2005. u oba upravna postupka. Na tim raspravama su bili prisutni tužitelj osobno i tuženik pod 2. kao punomoćnik A. J., te nakon što je tužitelj izvijestio o smrti predlagateljice A. J., tuženik pod 2. je nastavio raspravljati u postupku kao punomoćnik nasljednika predlagateljice, ovdje tužitelja, čemu se tužitelj nije usprotivio, niti su stranke ugovor o naloga tijekom postupka sporile u smislu da tuženik pod 2. ne bi bilo ovlašten zastupati tužitelja u upravnim postupcima.
23. Ugovorni odnos između tužitelja i tuženika pod 2. odnosno izdavanje punomoći za zastupanje odvjetniku od strane tužitelja kao stranke, ima značenje sklapanja ugovora o nalogu iz čl. 749. ZOO/91-a, pa se odgovornost odvjetnika kao nalogoprimca prosuđuje prema odredbama ZOO-a koje reguliraju ugovor o nalogu. Prema odredbi čl. 751. st. 3. ZOO/91-a ako nalogodavac nije dao određene upute o poslu koji treba obaviti, nalogoprimac je dužan, rukovodeći se interesima nalogodavca, postupiti kao dobar privrednik odnosno dobar domaćin.
23.1. Prema čl. 262. do 269. u svezi čl. 154. do 163. i čl. 185. do 192. ZOO-a u slučaju povrede navedene ugovorne obveze iz ugovora o nalogu (zastupanju), odvjetnici su dužni strankama naknaditi štetu nastalu takvom povredom, a sukladno čl. 941. st. 1. ZOO-a zajedno s njima i njihovi osiguratelji.
23.2. Dakle, tužitelj je sukladno navedenim zakonskim odredbama u ovom postupku dužan dokazati da su ispunjene sve opće pretpostavke odgovornosti za
štetu, tj.:
- postojanje subjekata obveznog odnosa odgovornosti za štetu (štetnika i oštećenika),
- štetna radnja štetnika, -
šteta,
- uzročna veza između štetne radnje i štete, te
- protupravnost štetne radnje (i to objektivni element, tj. činjenica da je štetna radnja protivna nekom pravilu i subjektivni element, tj. da je štetna radnja počinjena krivnjom štetnika).
te još k tome i daljnje dvije posebne pretpostavke, tj.:
- postojanje ugovora odnosno ugovorne obveze, te
- povredu te obveze,
i to sve navedene pretpostavke kumulativno.
24. Prije odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva potrebno je odlučiti o istaknutom materijalno-pravnom prigovoru zastare, čija osnovanost za posljedicu ima odbijanje tužbenog zahtjeva.
24.1. Prema odredbi čl. 376 st. 3-ZOO/91-a propisano je da potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze, a budući da odredbe koje uređuju ugovor o nalogu ne sadrže posebne odredbe o zastari potraživanja koja slijede iz tog ugovora, za te obveze primjenjuje se opći rok zastare iz čl. 371 ZOO/91 od 5 godina. Glede pitanja od kada počinje teći zastarni rok, potrebno je utvrditi kada su u konkretnom slučaju nastale štetne posljedice povrede ugovorne obveze u smislu navoda tužitelja.
24.2. Štetnu radnju u predmetnom slučaju predstavlja propust tuženika pod 2. kao odvjetnika tužitelja da pravovremeno podnese žalbe protiv dvaju rješenja UDU SDŽ, S. za prostorno uređenje,
zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove, I. T. koja su donesena u upravnim postupcima radi povrata-naknade za oduzetu imovinu temeljem Zakona o naknadi.
24.3. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, koji su tuženici istaknuli tijekom postupka, sud je utvrdio da je isti neosnovan. S obzirom da u konkretnom slučaju treba razlikovati nastup osiguranog slučaja, štetne radnje, a to je posljednji dan kada je tuženik pod 2. kao punomoćnik tužitelja, tamo predlagatelja mogao protiv rješenja UDU SDŽ, S. za prostorno
uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove, I. T.
broj K.:UP/I-943-04/97-01/347 od 20.rujna 2005. i Klasa: UP/I-942-01/97-01/56
od 20.rujna 2005. podnijeti pravovremenu žalbu, od nastanka štete. Štetna radnja tuženika pod 2., odnosno propust da u zakonskom roku izjavi žalbe protiv rješenja u upravnim postupcima dogodila se istekom 13.listopada 2005., koji dan je bio posljednji dan za pravovremeno izjavljivanje žalbe. Pritom treba navesti da je pogrešan stav tuženika pod 1. i pod 2. da je i štetna radnja i eventualna šteta tužitelju nastala (istodobno) posljednjeg dana roka za podnošenje žalbe protiv upravnih rješenja, odnosno 13.listopada 2005. i da od tada teče zastarni rok. Naime, u ovom slučaju dan kad je nastala štetna radnja -13.listopada 2005., nije identičan sa danom za koji se može smatrati trenutkom kada je tužitelju nastala eventualna šteta, jer je potrebno utvrditi kada su u konkretnom slučaju nastale štetne posljedice povrede ugovorne obveze u smislu navoda tužitelja. U konkretnom slučaju eventualna šteta koja je tužitelju mogla nastati propustom tuženika pod 2. je onaj trenutak kada tužitelj više nije mogao pobijati rješenja donesena u upravnim postupcima kojima su žalbe odbačene kao nepravovremene. Po mišljenju ovog suda, a uvažavajući specifičnosti upravnog postupka koji strankama daje mogućnost da u zakonom propisanom roku pokrenu upravni spor protiv odluke drugostupanjskog tijela, pravne posljedice povrede ugovorne obveze od strane tuženika pod 2. nastupile su donošenjem presuda Upravnog suda RH posl.br.Us-6897/2008 i posl.br.Us-6899/2008 dana 26.svibnja 2011., te se ima smatrati da je tog dana tužitelj saznao da je Upravni sud
RH odbio tužbu tužitelja, koju je u njegovo ime kao punomoćnik podnio tuženik pod 2. Kako se ima smatrati da je šteta za tužitelja nastala dana 26.svibnja 2011., a tužba je u ovom predmetu podnesena 20.rujna 2013., dakle unutar propisanog roka od pet godina, izjavljeni prigovor zastare potraživanja u cijelosti je neosnovan.
25. U odnosu na osnovanost tužbenog zahtjeva, treba istaknuti da se prema odredbi članka 22. Uvjeta za osiguranje od odgovornosti odvjetnika šteta utvrđuje prema odredbama Zakona o obveznim odnosima, pa tužitelj mora dokazati sve pretpostavke odgovornosti za štetu i to štetnu radnju, štetu, uzročno-posljedičnu vezu između štetne radnje i štete te protupravnost. U odnosu na spornu uzročno- posljedičnu vezu između štetne radnje, propusta odvjetnika T. G.-
tuženika pod 2. da pravovremeno podnese žalbe protiv upravnih rješenja broj K.:U./I-943-04/97-01/347 od 20.rujna 2005. i K.: UP/I-942-01/97-01/56 od 20.rujna 2005. i nastale štete, koja je za tužitelja mogla eventualno nastati 26.svibnja 2011., kada se navedene odluke više nisu mogle pobijati ni u upravnom postupku ni u upravnom sporu, na tužitelju je teret dokaza da bi u tim upravnim postupcima tužitelj, da je tuženik pod 2. pravovremeno podnio žalbe, zaista i uspio sa tim žalbama i na koji način (povećanjem naknade, povratom oduzetih nekretnina sl).
26.Dakle, potrebno je dokazati da li su ispunjene opće i posebne pretpostavke odgovornosti tuženika pod 2. za štetu koja je nastala tužitelju prema njegovim navodima, i to u vidu veće naknade za oduzete nekretnine njegovoj pravnoj prednici prema Zakonu o naknadi. Iz provedenog dokaznog postupka i naprijed citiranih odredbi ZOO/91-a, sud smatra nedvojbeno utvrđenim da tužitelj potražuje naknadu štete od tuženika pod 2. kao odvjetnika temeljem povrede ugovora o nalogu sklopljenog s tužiteljem, i tuženika pod 1. kao njegovog osiguravatelja od odgovornosti, odnosno da su isti pasivno legitimni u ovom postupku. Isto tako je nedvojbeno utvrđeno da tuženik pod 2. kao punomoćnik tužitelja u naprijed citiranim upravnim postupcima nije postupao u skladu s dužnom pažnjom dobrog gospodarstvenika odnosno da je povrijedio ugovorne obveze na način da je propustio pravovremeno izjaviti žalbu protiv upravnih rješenja u zakonskom roku, čime je ispunjena i pretpostavka postojanja štetne radnje štetnika. U pogledu same protupravnosti štetne radnje može se zaključiti da je ista protivna odredbama Zakona o odvjetništvu, Kodeksu odvjetničke etike i odredbama Zakona o obveznim odnosima kojim se propisuje način postupanja i ponašanja sudionika u obveznom odnosu (objektivni element), kao i da je štetna radnja počinjena krivnjom tuženika pod 2. (subjektivni element). Dakle, nedvojbeno je utvrđeno da su ispunjene posebne pretpostavke odgovornosti za štetu, a to je postojanje ugovora o nalogu sklopljenog između tužitelja i tuženika pod 2., kao i povreda obveze iz tog ugovora.
27.Međutim, tužitelj tijekom postupka ničim nije dokazao da je istom zaista nastala šteta propustom tuženika pod 2. da na vrijeme izjavi žalbu protiv upravnih rješenja, a posebice u čemu se ona sastoji, kao i uzročno-posljedičnu vezu između štetne radnje i po tužitelju nastale štete. Upravo je na tužitelju teret dokaza tih činjenica kojim bi bile ispunjene sve pretpostavke odgovornosti za štetu. Naime, tužitelj ničim nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između štetne radnje, propusta tuženika pod 2. da pravovremeno podnese žalbe protiv žalbe protiv upravnih rješenja broj Klasa:UP/I-943-04/97-01/347 od 20.rujna 2005. i Klasa: UP/I-942-01/97-01/56 od 20.rujna 2005. i nastalu štetu. Tijekom postupka tužitelj je većinu dokaznih prijedloga usmjerio isključivo na utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva odnosno tržišne vrijednosti nekretnina koje su bile predmet upravnog postupka, a da pritom očito nije smatrao potrebnim utvrđivati koje sve pretpostavke moraju biti ispunjene da bi tužitelj uopće imao pravo na naknadu štete.
28. Prema pravnom stavu Vrhovnog suda R. H. iznesenog u
odluci posl.br.Rev-296/2022 od 23.ožujka 2022., treba voditi računa da oštećenik mora dokazati, između ostalih pretpostavki za naknadu štete, i uzročno-posljedičnu vezu između štete i štetne radnje, da bi postojala odštetna odgovornost odvjetnika i njegova osiguratelja zbog povrede ugovorne obveze iz ugovora o nalogu. Pored činjenice da je tužitelj uslijed nekog propusta punomoćnika izgubio spor, da bi se utvrdila odštetna odgovornost odvjetnika sudovi moraju radi utvrđivanja uzročno- posljedične veze u toj parnici utvrditi da li bi tužitelj uspio u sporu i da nije bilo propusta u zastupanju.
28.1. U upravnom predmetu UDU u SDŽ S. za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-
pravne poslove, I. T. K.: UP/I-943-04/97 -01/347, priloženo je rješenje
o naknadi NO OT T, odjel za pravne poslove bro 04-N-6574/1
od 23.kolovoza 1961. kojim se određuje naknada za građevinska zemljišta označena kao čest. zgr. 817, 822/2, Z.U. 599, i čest. zgr. 823, Z.U. 638, K.O. T., koje su eksplorirane rješenjem o eksproprijaciji N. S., S. za financije broj 1994/57 od 10. rujna 1957. u korist O. T. radi stambene izgradnje u ukupnom iznosu od 91.000 dinara, koju je obvezna isplatiti O. T. između ostaloga i
A. K., kasnije J. u iznosu od 68.250 dinara za njena ¾ suvlasnička dijela
na predmetnim nekretninama. Dakle, u pogledu tih nekretnina razvidno je da su iste prešle u društveno vlasništvo rješenjem o eksproprijaciji i da je prijašnjoj suvlasnici A. J. (prije K.) isplaćena naknada rješenjem od 23.kolovoza 1961. i da je
u upravnom postupku utvrđeno da se radi o izgrađenom građevinskom zemljištu. Prema odredbi čl.51.st.2. Zakona o naknadi prijašnji vlasnik ima pravo na naknadu za zemljište bez obzira da li je naknadu za oduzetu imovinu primio po prijašnjim propisima, a kako je nedvojbeno utvrđeno da predmetna nekretnina nije ušla u društveno vlasništvo na temelju Zakona o eksproprijaciji iz 1978., prijašnji vlasnik ima pravo na naknadu za oduzetu imovinu jer do donošenja tog zakona bivšem vlasniku nije isplaćivana odgovarajuća naknada za oduzetu imovinu, a koje stajalište je izrazio i Vrhovni sud RH u više svojih odluka (Uzz-43/2009, Uzz-61/2012). Iz navedenog proizlazi da prednica tužitelja A. J. u upravnom postupku nije mogla ostvariti pravo na povrat nekretnina, ali je pravilno nadležno tijelo ocijenilo da ima pravo na naknadu u smislu naprijed citiranih odredbi Zakona o naknadi i pravnih shvaćanja Vrhovnog suda RH. Što se tiče navoda tužitelja da bi u tom upravnom postupku mogao ostvariti veću naknadu od one koja mu je priznata rješenjem od 20.rujna 2005. samo da je tuženik pod 2.kao njegov odvjetnik žalbu izjavio pravovremeno, ovaj sud smatra da tužitelj ne bi ostvario veću naknadu od one koja mu je priznata, dakle i da je žalba bila pravovremeno izjavljena tužitelj ne bi ostvario veću naknadu. Naime, nakon stupanja na snagu Zakona o naknadi 1.siječnja 1997. naknada za oduzeto građevinsko zemljište određuje se prema odredbama tog zakona, a ne prema odredbama Zakona o izvlaštenju kako to pogrešno tužitelj navodi u tužbi (VSRH, U zpz-11/2016). Naime, tužitelj je kao predlagatelj mogao u upravnom postupku staviti zahtjev da mu se naknada za oduzete nekretnine odredi prema
Zakonu o izvlaštenju i da se upravni postupak zbog toga prekine, ali tužitelj takav zahtjev nije podnio u upravnom postupku, kao ni njegova prednica A. J..
Radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, treba istaknuti i da je M.
pravosuđa, U. za građansko pravo u rješenju K.: U./I.-942-01/05-01/1394,
U.: 514-03-07/12-08-12 od 18. travnja 2008. (točka 11.ovog obrazloženja)
zauzelo stav da žalbeni navodi žalitelja I. J. u pogledu visine naknade određene pobijanim i ukinutim rješenjem nisu osnovani jer se naknada određuje propisanom metodom i načinom, koje je pravilno promijenilo prvostupanjsko tijelo primjenom Pravilnika o mjerilima za utvrđivanje naknade za oduzeto građevinsko zemljište i poslovni prostor (NN, broj:204/03). Upravo je to isto nadležno tijelo i na jednak način odredilo visinu naknade tužitelju u upravnom postupku Klasa:
UP/I-943-04/97-01/347 za oduzete nekretnine označene kao čest. zgr. 817, 822/2,
Z.U. 599, i čest. zgr. 823, Z.U. 638, K.O. T., i što je utvrdio i sudski vještak za graditeljstvo D. S. u svom dopunskom nalazi i mišljenju od ožujka 2023.
(točka 19.5. obrazloženja), tako da i pravovremena žalba ponesena u upravnom postupku ne bi išla u korist tužitelja u vezi visine određene naknade za oduzete nekretnine.
28.2. U upravnom predmetu UDU u SDŽ, S. za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-
pravne poslove, I. T. K.: U./I-942-01/97-01/56, priloženo je rješenje
SO T. od 23.12.1966. kojim se pod točkom I a) izreke A. J.
oduzima uz naknadu iz posjeda nacionalizirano građevinsko zemljište označeno kao čest.zem.1841/1 K.O.T. za cijelo, radi privođenja građevinskoj svrsi. Pod točkom II a) izreke tog rješenja oduzeta nekretnina dodijeljena je uz naknadu brodogradilištu J.L.M. u posjed za cijelo s pravom trajnog korištenja, a radi privođenja zemljišta građevinskoj svrsi. U upravnom postupku nije utvrđeno da li je i kada prijašnja vlasnica A. J. dobila naknadu za oduzetu nekretninu, za koju je utvrđeno da sada predstavlja izgrađeno građevinsko zemljište. Što se tiče isplate naknade za nacionalizirano zemljište, ista se ima isplatiti temeljem Zakona o naknadi, a ne temeljem Zakona o izvlaštenju, kako to tužitelj pogrešno navodi u tužbi. O tom pitanju Vrhovni sud RH se izjasnio u više odluka (Rev-2214/2012 od 02.12.2015., Uzz- 5/1999 od 08.05.2002., U-zpz-5/2014 od 24.09.2019., U-zpz-11/2016 od 22.01.2020.), pri čemu je navedeno da u okolnostima kada je postupak za određivanja naknade pokrenut nakon stupanja na snagu Zakona o naknadi tj. nakon 1.siječnja 1997. kada je taj zakon stupio na snagu, naknada za oduzeto građevinsko zemljište određuje se u postupku i na način propisan odredbama Zakona o naknadi.
S obzirom da je u konkretnom upravnom postupku zahtjev za naknadu podnesen 30.lipnja 1997., dakle nakon stupanja na snagu Zakona o naknadi, to se u ovom slučaju naknada ima odrediti prema Zakonu o naknadi. Iz navedenog proizlazi da prednica tužitelja A. J. u upravnom postupku nije mogla ostvariti pravo na povrat nekretnina, ali je pravilno nadležno tijelo ocijenilo da ima pravo na naknadu u smislu naprijed citiranih odredbi Zakona o naknadi i pravnih shvaćanja Vrhovnog suda RH. Što se tiče navoda tužitelja da bi u tom upravnom postupku mogao ostvariti veću naknadu od one koja mu je priznata rješenjem od 20.rujna 2005. samo da je tuženik pod 2. kao njegov odvjetnik izjavio pravovremenu žalbu, ovaj sud smatra da tužitelj ne bi ostvario veću naknadu od one koja mu je priznata, dakle i da je žalba bila pravovremeno izjavljena tužitelj ne bi ostvario veću naknadu. Naime, nakon stupanja na snagu Zakona o naknadi 1.siječnja 1997., naknada za oduzeto građevinsko zemljište određuje se prema odredbama tog zakona, a ne prema odredbama Zakona o izvlaštenju kako to pogrešno tužitelj navodi u tužbi (VSRH, U zpz-11/2016). Radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, treba istaknuti i da je MP, U. za građansko pravo u rješenju K.: U./II-942-
01/05-01/1394, Urbroj: 514-03-07/12-08-12 od 18. travnja 2008. (točka 11.ovog obrazloženja) zauzelo stav da žalbeni navodi žalitelja I. J. u pogledu visine naknade određene pobijanim i ukinutim rješenjem nisu osnovani jer se naknada određuje propisanom metodom i načinom, koje je pravilno promijenilo prvostupanjsko tijelo primjenom Pravilnika o mjerilima za utvrđivanje naknade za oduzeto građevinsko zemljište i poslovni prostor (NN broj:204/03). Upravo je to
isto nadležno tijelo i na jednak način odredilo visinu naknade tužitelju u upravnom postupku Klasa: UP/I-942-01/97-01/56 za oduzetu nekretninu označenu kao čest. zem. 1841/1 K.O. T., i što je utvrdio i sudski vještak za graditeljstvo D.
S. u svom dopunskom nalazi i mišljenju od ožujka 2023. (točka
19.5.obrazloženja), tako da i pravovremena žalba ponesena u upravnom postupku ne bi išla u korist tužitelja u vezi visine određene naknade za oduzete nekretnine.
29. Iz svega naprijed obrazloženoga, sud je nedvojbeno utvrdio da je tuženik pod 2. propustio podnijeti pravovremenu žalbu kao odvjetnik tužitelja u upravnim postupcima pokrenutim radi naknade i povrata nekretnina prema odredbama Zakona o naknadi, čime je počinio štetnu radnju. Isto tako sud je pod točkom 28. obrazloženja utvrdio da tužitelj u upravnim postupcima ne bi ostvario veću naknadu od one koja mu je priznata za oduzete nekretnine sve i da je tuženik pod 2. pravovremeno izjavio žalbe protiv upravnih rješenja o naknadi. Dakle, tužitelju propustom tuženika pod 2. nije nastala šteta u vidu neostvarivanja naknade u visini tržišne cijene oduzetih nekretnina prema Zakonu o izvlaštenju, kako tužitelj pogrešno navodi u tužbi, jer se u konkretnim slučajevima taj zakon ne primjenjuje, o čemu je sud dao obrazloženje pod točkama 28., 28.1. i 28.2 ovog obrazloženja. Imajući na umu da tužitelj nije dokazao nastanak štete, uzročno-posljedičnu vezu između eventualno nastale štete i štetne radnje, odnosno opće pretpostavke odgovornosti za štetu, a kraj utvrđenja ovog suda da unatoč propustu tuženika pod 2., tužitelj ne bi ostvario uspjeh po izjavljenim žalbama u pogledu visine naknade za oduzete nekretnine, u ovom slučaju nema odgovornosti tuženika pod 2. za štetu, pa samim time ni tuženika pod 1. kao njegova osiguravatelja. Stoga je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom I.
30. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a, s tim da je samo tuženik pod 1. podnio zahtjev za naknadom parničnog troška.
30.1. Tuženiku pod 1. koji je zastupan po odvjetniku kao punomoćniku trošak je odmjeren prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 103/14., 118/14., 107/15., 37/22, 126/22, dalje: Tarifa), Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/2018., 37/2023, dalje: ZSP), Uredbi o
Tarifi sudskih pristojbi (N 53/2019., 92/2021.), i priloženom popisu parničnog troška, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora (13.272,15 EUR/ 99.000,00 kn) za sljedeće radnje: za sastav odgovora na tužbu 100 bodova, za zastupanje na ročištima za glavnu raspravu na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 05.svibnja 2015., 10.svibnja 2017., 06. srpnja 2017., 30.listopada 2017., 07.svibnja 2019., 02.studenoga 2021., 21.prosinca 2021., 15.veljače 2022. i 11. travnja 2023. (9 ročišta) po 100 bodova za svako ročište, za sastav obrazloženih podnesaka od 03.srpnja 2017., 07.prosinca 2017., i 06.lipnja 2019. po 100 bodova za svaki podnesak, za sastav ostalih podnesaka od 22.rujna
2021., 11.veljače 2022., 18.veljače 2022. i 11.travnja 2023. po 25 bodova za svaki podnesak (Tbr. 8.toč.3. u vezi Tbr.8.toč.1.Tarife-ne više od 4 obrazložena podneska u postupku), i trošak pristupa ročištu za objavu odluke 50 bodova, odnosno ukupno zbrojeno 1450 bodova, što pomnoženo s vrijednosti boda od 15,00 kn/1,99 EUR daje iznos od 2.885,50 EUR/21.740,80 kn, što uvećano za 25% PDV-a ukupno iznosi 3.606,88 EUR/27.176,04 kn. Na taj iznos treba nadodati trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 88,92 EUR/ 670,00 kn i trošak dopunskog vještačenja u iznosu od 624,23 EUR/4.703,26 kn, tako da je tuženiku pod 1. priznat ukupan trošak u iznosu od 4.320,03 EUR/32.549,27 kn. Tuženiku pod 1. nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu izjavljenu protiv rješenja o mjesnoj nenadležnosti u visini 100 bodova, jer po mišljenju suda taj trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka. Na dosuđeni trošak tuženiku pod 1. priznata je i zatražena zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29.st.2.ZOO-a, pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom II.
U Splitu, 30.lipnja 2023.
SUTKINJA:
Sanja Bikić v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a za nadležni županijski sud u 3 primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
- tužitelju putem punomoćnika,
-tuženiku pod 1. putem punomoćnika,
-tuženiku pod 2.,
-u spis.
