Poslovni broj: 13 Gž-900/2023-2

1

U   I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Katiji Hrabrov, u pravnoj stvari tužitelja Z. P., OIB: …, iz P., …, zastupanog po punomoćniku N. D., odvjetniku u P., …, protiv tuženika E.&S. B. d.d., OIB: …, R., …, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima-odvjetnicima u O. društvu H. & P., u Z., …, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Pazinu poslovni broj P-1593/2019-20 od 15. studenoga 2023., dana 2. veljače 2024.,

r i j e š i o   j e

1 Uvažava se žalba tužitelja Z. P., preinačuje rješenje Općinskog suda u Pazinu poslovni broj P-1593/2019-20 od 15. studenoga 2023., tako da se rješava:

              Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika E.&S. B. d.d. R. mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Pazinu u ovoj pravnoj stvari.

2. O troškovima nastalim u povodu pravnog lijeka prvostupanjski sud će odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Uvodno označenim rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

''I. Ovaj sud se oglašava mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

II. Po pravomoćnosti ovog rješenja predmet će se ustupiti Općinskom sudu u Rijeci, kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.''

2. Protiv citiranog rješenja žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijano rješenje ukine i predmet nastavi voditi pred mjesnim nadležnim Općinskim sudom u Pazinu. U žalbi ističe da prvostupanjski sud olako prelazi preko ništetnosti odredbe o prorogacijskoj klauzuli i procjenjuje paušalno samo činjenicu koliko bi isto moglo predstavljati znatnu neravnotežu. Samo prostorna udaljenost od 55 km je dovoljna da bi sud prvog stupnja zaključio da isto ne predstavlja znatnu neravnotežu za stranku u vidu odvraćanja od upuštanja u postupak, što je pogrešno. Po toj logici tužitelju je isto je li postupak u Zadru, Zagrebu, Karlovcu ili Šibeniku, jer osim malo duljeg vremenskog putovanja do odredišta isti gubi cijeli radni dan. Tužitelje je potrošač i fizička osoba koja je u znatno nepovoljnijem financijskom položaju od tuženika kao poslovne banke i iznimno profitabilnog financijskog subjekta, pa i ta činjenica, a posebno u situaciji kada je nesporno da se radi o ništetnoj prorogacijskoj odredbi, ukazuje na činjenicu da se je ista trebala izuzeti u predmetnom slučaju i u skladu sa ustaljenom sudskom praksom postupak voditi pred sudom gdje potrošač ima prebivalište. Popisuje trošak sastava žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Ispitujući pobijano rješenje u granicama razloga iznesenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. u vezi čl. 381. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 70/19), na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. istoga Zakona, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da bi takve povrede bile počinjene pred sudom prvog stupnja.

6. Pobijanim rješenjem sud prvog stupnja oglasio se mjesno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, te je odredio po pravomoćnosti donesenog rješenja predmet ustupiti Općinskom sudu u Rijeci, kao stvarno i mjesno nadležnom sudu, sve pozivom na odredbe čl. 20. st. 2. i čl. 21. st. 1. ZPP.

6.1. Smatra kako u konkretnom slučaju za suđenje nije određena isključiva mjesna nadležnost da su stranke imale mogućnost sporazumjeti se o nadležnosti suda u sjedištu tuženice, a što su i učinile, pri čemu ta odredba nije nepoštena jer ne ograničava pretjerano pravo potrošača na upuštanje u postupak, budući da udaljenost od P. do R. (oko 55 km) nije takva da bi tužitelju, kao potrošaču uzrokovala prevelike troškove putovanja koji bi ga objektivno mogli odvratiti od upuštanja u postupak.

7. Odredbom čl. 70. st. 1. ZPP propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan. Stavkom 3. toga članka propisano je da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova  koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

8. Iz odredbe čl. 16. Ugovora o kreditu proizlazi da su stranke prilikom sklapanja istog ugovorile za slučaj sporova proizašlih iz tog ugovora mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta banke.

9. Žalbenim navodima tužitelj pravilno ističe da je takva ugovorna klauzula nepoštena odredba ugovora.

10. Naime, prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.).

11. Odredbom čl. 82. ZZP propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu, a odredba čl. 87. st. 1. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 41/2014, 110/2015 i 14/2019), koji je na snazi u ovom trenutku, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993, dalje - Direktiva).

13. Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2).

14. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 - Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te Salvat Editores SA protiv José M. Sánchez Alcón Prades i dr. zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

15. O odredbi čl. 16. Ugovora, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, nije se posebno pregovaralo pa tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište u P., radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u V. G. bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena.

16. Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog suda u Rijeci.

17. Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP.

18. Prema odredbi čl. 2. st. 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine” broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015 i 102/2015 dalje - ZPK), potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Prema odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, što je lex specialis u odnosu na odredbe ZPP.

19. Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 48. ZPP o opće mjesnoj nadležnosti suda na koju se tuženik poziva u odgovoru na žalbu, već odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK (tako i Vrhovni sud u odluci Gr1 - 143/2019 od 11. prosinca 2019.).

20. Tužitelj ima prebivalište na području nadležnosti prvostupanjskog suda, koji je nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, pa prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika, nije osnovan.

21. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju čl. 380. toč. 3. ZPP uvažiti žalbu tužitelja i preinačiti pobijano prvostupanjsko rješenje, dok se odluka o trošku žalbenog postupka temelji na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.             

Zadar, 2. veljače 2024.

                                                                                                                              Sutkinja

                                                                                                                      Katija Hrabrov, v.r.