Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj 80 Gž-2825/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Gabrieli Topić Kordej, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja zavoda, Z., OIB: …, protiv prvotuženika K. H. iz Z., OIB: … i drugotuženice D. (nominativ: D.) H. iz Z., OIB: …, radi smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tužitelja, izjavljenoj protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Psp-181/19-47 od 25. travnja 2022., dana 29. lipnja 2023.,
r i j e š i o j e
Preinačuje se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Psp-181/19-47 od 25. travnja 2022. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke te rješava:
1. Utvrđuje se da su I. tuženik K. H., iz Z., OIB: … i II. tužena D. H., iz Z., OIB: …, smetali tužitelja zavod, Z., OIB: …, u njegovom posljednjem mirnom i faktičnom posjedu nekretnine - stan upisan u zk. uložak 8825, broj poduloška 3514, knjiga PU:
G., stan br. 6 u prizemlju, a koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, kupaonice, WC-a i predprostora u ukupnoj površini od 41.56 čm, u stambenoj zgradi …, Z., sagrađenoj na čestici br. 2954/2, po novoj izmjeri čest.br. 2972/2 k.o. D. na način da su dana 3.9.2019. izvršili provalu u nekretninu tužitelja, u istu neovlašteno uselili i promijenili bravu na ulaznim vratima.
2. Nalaže se I. tuženom K. H., iz Z., OIB: … i II. tuženoj D. H., iz Z., OIB: …, uspostava ranijeg posjedovnog stanja na način da se isele iz stana upisanog u zk. uložak 8825, broj poduloška 3514, knjiga PU: G., stan br. 6. u prizemlju, a koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, kupaonice, WC-a i predprostora u ukupnoj površini od 41.65 čm, u stambenoj zgradi …, Z., sagrađenoj na čestici br. 2954/5, po novoj izmjeri čest.br. 2972/2 k.o. D. i predaju tužitelju posjed nekretnine slobodne od osoba i stvari koje su unijeli u stan, u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1. Rješenjem suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke odbijen zahtjev tužitelja radi utvrđenja da su 1. i 2. tuženici smetali tužiteljicu na način da su 3. rujna 2019. neovlašteno uselili u stan tužitelja i promijenili bravu na ulaznim vratima stana te je odbijen zahtjev za uspostavu ranijeg posjedovnog stanja na način da se naloži tuženicima iseljenje iz stana i predaju stana u posjed tužitelju slobodnog od osoba i stvari.
Pod točkom II. izreke je dosuđen parnični trošak tužitelju.
2. Protiv rješenja suda prvog stupnja pod točkom I. izreke žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) te predlaže pobijano rješenje preinačiti, podredno ukinuti i vratiti predmet na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Traži trošak žalbenog postupka.
3. Žalba je osnovana.
4. Ispitujući rješenje suda prvog stupnja u pobijanom dijelu kao i postupak koji mu je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP a u svezi odredbe čl. 381. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
5. Prvostupanjski sud je nadalje, ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je ocjenom dokaza i to svih po strankama predloženim, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje ali je donio pogrešnu odluku o predmetu spora.
6. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja za pružanje posjedovne zaštite na stanu.
7. Prvostupanjski sud je kao nesporno utvrdio da su tuženici uselili u stan tužitelja i to 1. tuženik u rujnu 2019., a 2. tuženica mjesec dana iza njega mjesec dana uoči poroda te da su promijenili bravu od koje brave tužitelj nema ključ, a za koji čin smetanja posjeda je tužitelj saznao 18. studenog 2019. Nadalje je utvrđeno da je istoga dana obavljen očevid i intervenirala policija.
8. Temeljem navedenih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da za tužbu podnesenu 4. prosinca 2019. nije nastupila prekluzija te da su tuženici bez pravnog osnova uselili u stan tužitelja i da su promjenom brave tužitelja u cijelosti isključili iz posjeda stana, odnosno da su se ostvarile sve zakonske pretpostavke iz članka 21. stavaka 1. i 3. te članka 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – dalje: ZVDSP) da se tužitelju pruži zatražena posjedovna zaštita.
9. No, unatoč navedenim utvrđenjima prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev s obrazloženjem:
- da u ustavnom poretku Republike Hrvatske, Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koju je Republika Hrvatska ratificirala još u studenom 1997. po pravnoj je snazi iznad zakona, uključivo i ZV-a
- da nijednu pravnu odredbu domaćeg prava, uključivo i odredbe ZV-a o posjedovnoj zaštiti, ne treba tumačiti i primjenjivati na način nespojiv s obvezama Republike Hrvatske iz Konvencije
- da ta Konvencija, u članku 8. stavku 1. jamči pravo na poštivanje doma kako su to pravilno tvrdili tuženici u odgovoru na tužbu.
- da je pojam „doma“ u smislu članka 8. Konvencije autonomni pojam koji ne ovisi o klasifikaciji u domaćem pravu i da nije ograničen na prostorije koje su zakonito nastanjene odnosno zaposjedanje kojih je utemeljeno na zakonu
- da predstavljaju li neke prostorije "dom" koji privlači zaštitu članka 8. stavak 1. ovisi o činjeničnim okolnostima i to o postojanju dovoljnih i trajnih veza s konkretnim mjestom te da je stoga pitanje treba li neke prostorije razvrstati kao "dom" činjenično pitanje i ne ovisi o zakonitosti posjeda prema domaćem pravu.
10. Zbog toga prvostupanjski sud smatra da su neodlučne tvrdnje tužitelja da tuženici žive u predmetnom stanu bez pravne osnove jer da je u predmetu utvrđeno da je riječ o stanu u kojem obitelj H. neprekidno živi od jeseni 2019. s time da njihovo maloljetno dijete nikad nije živjelo nigdje drugdje, a da je iz činjenica ovoga predmeta vidljivo da oni nemaju nikakav drugi dom, a da to ne mijenjaju niti tvrdnje tužitelja da u istoj zgradi roditelji jednog od tuženika imaju stan jer to ne znači da je upravo taj stan roditelja stranke ujedno i dom stranaka i njihovog djeteta. Slijedom navedenog zaključak je prvostupanjskog suda da tuženici imaju dostatne i trajne veze sa stanom o kojem je riječ da ga se može smatrati njihovim "domom" u svrhu zaštite prema članku 8. Konvencije. Naprotiv, da nema nikakvog dokaza o tome da tuženici imaju dostatnu i trajnu vezu sa bilo kojim drugim stanom osim onim u koji su samovlasno uselili. Prvostupanjski sud dalje navodi da pravo na poštivanje doma nije apsolutno i miješanja u to pravo su dopuštena ako su u skladu sa zakonom i ako je to u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih (članak 8. stavak 2. Konvencije). Prvostupanjski sud smatra da pružanje posjedovne zaštite tužitelju uz, među ostalim, nalaganje tuženicima obveze da predaju stan slobodan od osoba i stvari tužitelju, bez sumnje predstavlja miješanje u njihovo pravo na poštivanje njihovog doma iz članka 8. stavka 2. Konvencije. Prvostupanjski sud navodi da utvrđenje čina smetanja, vraćanje posjeda stana i zabrana takvog smetanja ubuduće temelji se na naprijed citiranim odredbama ZV-a te da je cilj te odredbe štititi posjednike od samovlasnog smetanja njihova mirna posjeda i na taj način ostvariti legitimni cilj zaštite posjeda drugih. U tom smislu da je riječ o zakonitom miješanju koje slijedi legitiman cilj. Međutim, prvostupanjski sud smatra da jamstva Konvencije zahtijevaju da miješanje u pravo na poštivanje doma ne bude samo utemeljeno na zakonu, nego i razmjerno legitimnom cilju iz stavka 2. članka 8. koji se miješanjem želi ostvariti, vodeći računa o osobitim okolnostima predmeta. Miješanje će se smatrati "nužnim u demokratskom društvu" za postizanje legitimnog cilja ako zadovoljava "neodgodivu društvenu potrebu" i, posebice, ako je razmjerno s legitimnom cilju koji želi postići. Slijedom navedenog ocjenjujući nužnost de facto iseljenja tuženika iz njihova doma, prvostupanjski sud je pošao od činjenice da je tužitelj javna ustanova kojoj je jedini osnivač Republika Hrvatska i da je riječ o državi u širem smislu te nikakvi drugi interesi privatnih stranaka ne postoje. U okolnostima konkretnog predmeta, zaštita posjeda tužitelja koji se vršio na način da je tužitelj jednom do dva puta godišnje svojim ključem obilazio prazan stan u kojem nitko ne stanuje, a koja se zaštita sastoji u tome da se obitelji s djetetom u dobi od dvije i pol godine s poteškoćama u razvoju naloži iseliti iz tog stana, nije nužna u demokratskom društvu jer nije razmjerna cilju – zaštiti prava tužitelja da jednom do dva puta godišnje može svojim ključem ući u prazan stan. Slijedom navedenog iz uvjerenja prvostupanjskog suda da legitimni interes države da posjeduje, obilazi i kontrolira prazne stanove u svom posjedu dolazi na drugo mjesto u odnosu na pravo tuženika na poštivanje njihovog doma, tužbeni je zahtjev odbijen u cijelosti.
11. Odredbom čl. 21. st. 1. ZVDSP pravo na zaštitu posjeda ima onaj koga drugi samovlasno smeta u posjedu bilo da ga uznemirava ili mu ga je oduzeo a tužitelj je ovo pravo ostvario u predmetnom postupku sukladno odredbi čl. 21. st. 4. ZVDSP.
12. Odredbom čl. 22. st. 2. ZVDSP je propisano da sud pruža zaštitu posjeda u posebnom hitnom postupku prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, kao i bez bez obzira
obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvu društvenom, javnom ili sličnom interesu. Cilj posjedovne zaštite koja se pruža prema odredbi čl. 22. ZV jest u držanju kontinuiteta postojećeg stanja pa pružena posjedovna zaštita vodi k cilju uspostave stanja kakvo je bilo prije pružanja posjedovne zaštite.
13. Iz navedene odredbe slijedi da u parnicama po tužbama zbog smetanja posjeda nema mjesta raspravljanju o, među ostalim, pravu na posjed niti pravnom temelju posjeda. Kako prigovor prava na dom, kojeg su tuženici istakli tijekom prvostupanjskog postupka braneći svoju pravnu poziciju, upravo predstavlja prigovor koji posljedično dovodi do raspravljanja o pravu na posjed i pravnom temelju posjeda, to proizlazi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbu čl. 22. ZV i čl. 441. ZPP kada je raspravljao i odlučivao o prigovoru prava na dom.
14. Pored navedenog treba reći da kada se raspravlja o pravu na dom prvo pitanje na koje treba odgovoriti jeste radi li se o domu u konvencijskom smislu (kao autonomnom pojmu) odnosno postoji li neodvojiva povezanost (dovoljno jaka, stvarna i trajna te kontinuirana povezanost) između stranke i stana u smislu da bi istog stranka objektivno i subjektivno uopće i mogla smatrati svojim domom te imati legitimna očekivanja da će taj stan postati njen dom. Nakon toga provodi se test razmjernosti radi zaštite jednog od dva konvencijska i ustavna prava, u smislu ocjene argumentacije za i protiv zaštite bilo prava tužitelja bilo prava tuženika; dakle, raspravlja se o pravu (na posjed).
15. Kada se ima u vidu da je postupak po tužbama zbog smetanja posjeda hitan (čl. 440. ZPP), da se i bez saslušanja protivne strane po službenoj dužnosti može odrediti i privremena mjera (čl. 442. ZPP), da su rokovi za podnošenje tužbe prekluzivni (čl. 21. st. 3. ZVDSP), te i shvaćanja iznesena u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-IIIB-3391/2018 od 9 studenoga 2018. u kojoj se navodi da se u postupku zbog smetanja posjeda ne može raspravljati o pravu (vlasništva, pa da se stoga o tome ne može raspravljati ni u ovršnom postupku koji je proizašao iz tog parničnog postupka) i da bi se radilo o povredi ustavnog prava (na nepovredivost doma): "… samo kad bi radnja ili odluka suda očigledno dokinula samu srž nekog podnositeljičinog ustavnog prava, potpuno onemogućila njezino naknadno preispitivanje od strane nadležnog tijela ili Ustavnog suda ili "potkopala autoritet" državne vlasti koju donositelj odluke ili poduzimatelj sporne radnje obnaša."; to proizlazi da u parničnim postupcima po tužbi zbog smetanja posjeda nema mjesta raspravljanju o pravu na posjed pa tako ni o "pravu na dom".
16. Stoga u parničnom postupku koji se vodi zbog smetanja posjeda nije dopušteno isticati prigovor prava na dom iz čl. 8. Konvencije imajući u vidu da je odredbom čl. 441. ZPP u vezi s odredbom čl. 22. ZVDSP isključeno raspravljanje o pravu na posjed, o pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci broj Rev naknadu štete (
3611/2019-2 od 29. studenog 2022.).
17. Kako je u prvostupanjskom postupku nesporno utvrđeno da je posjednik stana tužitelj, a tuženici da su useljenjem u stan i promjenom brave izvršili čin smetanja posjeda to je valjalo tužitelju pružiti posjedovnu zaštitu koju je zatražio pravovremeno podnesenom tužbom.
18. Slijedom navedenog i temeljem odredbe čl. 380 st. 3. ZPP valjalo je preinačiti prvostupanjsku odluku i prihvatiti tužbeni zahtjev za posjedovnu zaštitu.
U Zagrebu 29. lipnja 2023.
Sudac:
Gabriela Topić Kordej, v.r.
