REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: 44 Pž-4993/2022-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Jagode Crnokrak, sutkinje izvjestiteljice i Mladena Šimundića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HŽ PUTNIČKI PRIJEVOZ d.o.o., OIB 80572192786, Zagreb, Strojarska cesta 11, protiv tuženika HŽ INFRASTRUKTURA d.o.o., OIB 39901919995, Zagreb, Mihanovićeva 12, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-57/2022-4 od 14. rujna 2022., u sjednici vijeća održanoj 28. lipnja 2023.
r i j e š i o j e
Ukida se presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-57/2022-4 od 14. rujna 2022. te se predmet vraća tome sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Pobijanom je presudom odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 288.032,83 kn sa zateznom kamatom od 27. kolovoza 2019. do isplate i troškovima postupka, koji zahtjev tužitelj postavlja kao regresni zahtjev prema tuženiku kojeg smatra suodgovornim za nastanak štetnog događaja 28. prosinca 2015. na željezničko-cestovnom prijelazu Male Sredice. Tužitelj je iz navedenog štetnog događaja isplatio štetu roditeljima smrtno stradalog vozača cestovnog vozila Dražena Dolenca, a kako smatra da je za nastanak predmetnog štetnog događaja suodgovoran tuženik u omjeru od 50%, u navedenom omjeru je zatražio regres od tuženika, a s obzirom na iznos koji je isplaćen oštećenim osobama. Sud ne nalazi doprinos tuženika nastanku štetnog događaja, jer ne nalazi nepravilnim postupanje tuženikovog radnika Maria Grunhuta kao prometnika vlakova, a ne nalazi niti propust tuženika postupiti sukladno važećim željezničkim propisima naročito odredbama Zakona o sigurnosti i interoperabilnosti željezničkog sustava („Narodne novine“ broj: 82/13, 18/15 i 110/15; u daljnjem tekstu: ZSIŽS), a ne nalazi niti da je došlo do nepridržavanja Poslovnog reda Kolodvora Bjelovar. Naime, činjenica da je radnik Mario Grunhut u pismenom nalogu kojeg je predao tužiteljevom strojovođi Tomislavu Kučku, u kojem ga obavještava o tome da je predmetni željezničko-cestovni prijelaz neosiguran, naveo pogrešan broj vlaka, nije dokaz o tome da je tuženikov zaposlenik strojovođu tužitelja doveo u zabludu, jer ga je i usmeno obavijestio o neispravnosti spornog prijelaza. Činjenica pogrešno upisanog broja vlaka u nalogu nije u uzročno- posljedičnoj vezi s nastalom nesrećom, jer je utvrđeno da strojovođa nije niti pročitao nalog, već je isti odložio i pokrenuo vlak bez da je provjerio sadržaj naloga, što je dovelo do nastanka štetnog događaja. Također sud smatra da tuženik nije doprinio nastanku štetnog događaja niti time što neispravni željeznički prijevoz nije osigurao kolodvorskim radnikom – skretničarom, jer je prijelaz bio osiguran uređajem za osiguranje prijelaza, a nakon što je isti postavljen, ukinuto je radno mjesto skretničara na tom prijelazu, pa tuženik nije imao niti mogućnosti niti odgovarajućeg zaposlenika za osiguranje prijelaza na taj način. Stoga je utvrđeno da nisu ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe članka 1067. stavka 4. u svezi s odredbom članka 1064. Zakona o obveznim odnosima sa solidarnu odnosno razmjernu odgovornost tuženika kao treće osobe.
2. Tužitelj je protiv presude podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga. Prije svega navodi da je tužitelj jasno odredio da svoj zahtjev temelji na odredbi članka 1109. stavka 1. i stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno da se radi o zakonskom pravu na regres isplatitelja prema drugom solidarnom dužniku kada isplati više nego iznosi njegov udio u šteti. Koliko iznosi udio svakog pojedinog dužnika sud određuje s obzirom na težinu krivnje i posljedica koje su proistekle iz njegovog djelovanja odnosno propuštanja, što je sud propustio utvrditi. Netočno je utvrđenje da je predmet tužbe naknada štete radi doprinosa radnika tuženika štetnom događaju jer je tužitelj tijekom postupka isticao i druge propuste s obzirom na tuženikovu zakonsku ulogu, obvezu i odgovornost. Nije jasno na koji način je sud utvrdio činjenicu da je tuženikov radnik strojovođu vlaka usmeno obavijestio o neispravnosti prijelaza, odnosno da sud niti u najmanjem dijelu ne nalazi propust u postupanju tuženikova radnika. Ovo stoga što je iz isprava u spisu za zaključiti je da je i sam radnik tuženika dobio upozorenje o pravima iz radnog odnosa i upućen je na dodatno poučavanje. Uz to je tužitelj tvrdio da je tuženik propustio poduzeti druge mjere koje je imao mogućnost poduzeti kako bi ostali sudionici u prometu bili upoznati s činjenicom da je predmetni željezničko-cestovni prijelaz neosiguran, a to je u konkretnom slučaju utjecalo na nastanak štetnog događaja. Sud utvrđuje da ne postoji obveza tuženika obavještavati vozače cestovnih vozila i pješake o kvaru na željezničko-cestovnom prijelazu, dok je u propisima koji reguliraju tuženikovu djelatnost predviđeno ovlaštenje tuženika za takvo obavještavanje, a upravo propuštanje korištenja takve zakonske mogućnosti ukazuje na postojanje doprinosa na strani tuženika za nastanak predmetnog štetnog događaja. Tuženik je upravitelj željezničke infrastrukture pa sukladno članku 18. Zakona o sigurnosti i interoperabilnosti željezničkog sustava ima dužnost uspostaviti sustav upravljanja sigurnošću radi osiguranja da željeznički sustav može ostvariti sigurnosne ciljeve. Žalitelj ukazuje na odredbe članaka 18., 68. i 86. tog Zakona, prema kojima upravitelj infrastrukture mora održavati željezničko-cestovne prijelaze na način da je zajamčena sigurnost željezničkog sustava i sigurnost prometa na cestama u skladu sa tim Zakonom i propisima kojima je uređena sigurnost prometa na cestama te se po potrebi trebaju poduzeti propisane mjere. U okviru toga je tuženik kao upravitelj infrastrukture ovlašten i privremeno regulirati cestovnim promet cestovnim znakovima zabrane prometa ograničenjem brzine i slično. Žalitelj u tom smislu ukazuje na postojeću sudsku praksu Županijskog suda u Puli izraženu u presudi poslovni broj Gž-341/2018 kao i ovoga suda u presudi poslovni broj Pž-2021/2021. Sud pogrešno smatra da nema doprinosa nastanku štetnog događaja niti zbog toga što tuženik nije osigurao neispravan željeznički prijelaz kolodvorskim radnikom – skretničarem. Sud ne utvrđuje da Poslovni red Kolodvora Bjelovar, vezano za osiguranje prijelaza putem skretničara i dalje previđa mogućnost da ovlašteni radnik upravitelja po potrebi odredi da se prijelaz osigura i putem skretničara, koju je mogućnost, uzimajući u obzir sve okolnosti ovog slučaja, tuženik u konkretnom slučaju trebao iskoristiti. Činjenica da je mjesto skretničara u internoj organizaciji postojalo, ali je ukinuto, nije odlučna, jer takvu mogućost nesporno predviđa Poslovni red Kolodvora Bjelovar, a to je akt upravitelja željezničke infrastrukture koji se temelji na odredbi članka 4. Pravilnika o načinu i uvjetima za sigurnosno odvijanje i upravljanje željezničkim promet („Narodne novine“ broj 107/16 i 63/20) koji je donesen na temelju odredbe članka 76. stavka 7. ZSIŽS-a. Na navedeni način sud je nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, odrede Zakona o sigurnosti i interoperabilnosti željezničkog sustava kao i odredbe Zakona o obveznim odnosima. Žalitelj ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe članka 1067. stavka 4. u vezi s odredbom članka 1067. Zakona o obveznim odnosima, s obzirom na to da tuženik u odnosu na tužitelja nije treća osoba. Odredba članka 1067. stavka 5. Zakona o obveznim odnosima propisuje da se osoba kojom se vlasnik poslužio pri uporabi stvari ne smatra trećom osobom, a ta odredba upravo dolazi do primjene u slučaju odnosa tužitelja i tuženika, jer se tužitelj kao željeznički prijevoznik prilikom obavljanja svoje djelatnosti služi tračnicama i prijelazima tuženika, o čemu već postoji brojna sudska praksa. Stoga tužitelj upućuje na odredbu članka 1109. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje da solidarni dužnik koji isplati više nego što iznosi njegov udio u šteti može zahtijevati od ostalih dužnika da mu naknade ono što je za njega platio. Zbog navedenog ostvarena je bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, jer su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni, o odlučnim činjenicama u presudi nema razloga, pa predlaže presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je osnovana.
5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; u daljnjem tekstu: ZPP). Presuda zbog pogrešnog pravnog pristupa nema razloga o odlučnim činjenicama, slijedom čega je presudu valjalo ukinuti.
6. Uvodno valja reći da žalitelj pravilno ukazuje na odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je regulirana odgovornost više osoba za istu štetu odnosno na potrebu primjene odredbe članka 1107. stavka 1. a onda i članka 1109. ZOO-a kojom odredbom je reguliran regres isplatitelja za slučaj kada jedan od solidarnih dužnika isplati više nego što iznosi njegov udio u šteti. Naime, odredbom članka 1107. stavka 1. ZOO-a je propisano da za štetu koju više osoba prouzroči zajedno svi sudionici odgovaraju solidarno.
7. Na potrebu primjene ove odredbe u konkretnom slučaju ukazuju i odredbe Zakona o sigurnosti i interoperabilnosti željezničkog sustava, kojima je propisano da su i tužitelj kao željeznički prijevoznik i tuženik kao upravitelj željezničke infrastrukture, konkretno spornog željezničko-cestovnog prijevoza, odgovorni za sigurnost željezničkog sustava i nadziranje povezanih rizika, svaki u okviru svoje djelatnosti. Tako je propisano odredbom članka 18. stavka 1. toga Zakona. Žalitelj, zatim, pravilno ukazuje na odredbe toga Zakona kojima se regulira postupanje tuženika glede osiguranja sigurnosti željezničko-cestovnog prijelaza kao i prijelaza preko pruge odnosno odredbe članka 83. toga Zakona, naročito na odredbu članka 83. stavka 4. toga Zakona kojom je upravitelj infrastrukture odgovoran za uspostavu i održavanje željezničko-cestovnog prijelaza u skladu s odredbama Zakona. Pravilno ukazuje žalitelj da se sigurnost tih prijelaza, osim uređajem za osiguravanje prijelaza i popisnom preglednošću, može osigurati i na drugi način, kako je to propisano odredbama stavaka 7. odnosno 8. toga Zakona, pa ne odgovara odredbama navedenog materijalnopravnog propisa obrazloženje suda sadržano u točki 12. obrazloženja presude da nema propusta tuženika u osiguranju predmetnog željezničko-cestovnog prijevoza time što tuženik nije postavio kolodvorskog radnika- skretničara, a sve radi osiguranja sigurnosti prometovanja tim željezničko-cestovnim prijevozom, kad je to radno mjesto ukinuo nakon uvođenja uređaja za osiguranje prijelaza, koji je u konkretnom slučaju bio u kvaru.
8. S obzirom na činjenične navode tužbe proizlazi da tužitelj postavlja regresni zahtjev prema tuženiku smatrajući ga suodgovornim za nastanak štetnog događaja 28. prosinca 2015. na željezničko-cestovnom prijelazu Male Sredice, kada je došlo do naleta vlaka kojim je upravljao radnik tužitelja na cestovno vozilo u kojem je smrtno stradalo više osoba, između ostalog i vozač toga vozila, čijim roditeljima je tužitelj isplatio naknadu štete u svezi s tim štetnim događajem.
9. Osnovano žalitelj ukazuje da je sud zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio utvrditi odlučne činjenice koliki je tuženikov doprinos nastanku štetnog događaja u smislu odredbe članka 1109. stavka 2. ZOO-a. Tom je odredbom propisano da sud s obzirom na težinu krivnje pojedinog dužnika i težinu posljedica koje su proistekle iz njegovog djelovanja, odnosno propuštanja, utvrđuje koliko iznosi udio svakog pojedinog dužnika u štetnom događaju, a ovdje je tužitelj tužbeni zahtjev postavio s činjeničnom tvrdnjom da je udio tuženika 50%. Obrazloženje prvostupanjske presude da nema suodgovornosti tuženika, niti u postupanju tuženikova djelatnika koji je dao nalog tužiteljevu djelatniku, strojovođi vlaka s obaviješću da je predmetni željezničko-cestovni prijelaz neosiguran, niti u činjenici da nije osigurao predmetni željezničko-cestovni prijelaz na drugi način pa tako i kolodvorskim radnikom, skretničarom, nije dostatno i zapravo predstavlja pogrešnu primjenu materijalnopravnih odredaba, naročito onih iz Zakona o sigurnosti i interoperabilnosti željezničkog sustava, kojima se reguliraju dužnosti tuženika kao upravitelja infrastrukture glede uspostave i održavanja željezničko-cestovnih prijelaza. Naime, iako je tuženikov zaposlenik strojovođi vlaka u konkretnom slučaju predao nalog s obaviješću o neosiguranom željezničko-cestovnom prijelazu, a i ovaj sud prihvaća da nije od utjecaja činjenica da je upisan pogrešan broj vlaka, jer po logici stvari svaki vlak koji treba prijeći tom prugom mora uzeti u obzir obavijest da je prijelaz neosiguran i postupati sukladno pravilima koja propisuju postupanje za takav slučaj, nesporno je da tuženik nije poduzeo niti jednu drugu mjeru, a sve kako bi i ostale sudionike u prometu upoznao s činjenicom da je predmetni željezničko- cestovni prijelaz neosiguran. Tuženik je, dakle, propustio postupiti sukladno odredbi članka 83. ali i članka 81. stavka 2. toga Zakona kojom je propisano da upravitelj infrastrukture mora svakom vlaku koji prometuje željezničkom prugom osigurati slobodan vozni put za sigurnu vožnju, u kom smislu žalitelj pravilno ukazuje na već izraženu sudsku praksu u odlukama na koje se poziva.
10. Obrazloženje prvostupanjske presude stoga predstavlja pogrešnu primjenu materijalnopravnih odredaba kako citiranog Zakona, tako i podzakonskih akata te i Poslovnog reda Kolodvora Bjelovar kao akta upravitelja željezničke infrastrukture na koje ukazuje žalitelj, a zbog pogrešnog pravnog pristupa sud je propustio utvrditi odlučne činjenice o tuženikovu doprinosu nastanku štetnog događaja i o tome dati valjane razloge.
11. Zbog navedenog je presudu valjalo ukinuti na temelju odredbe članka 369. stavka 1. ZPP-a i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.
12. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će zakazati novu glavnu raspravu te će voditi računa o pravilnoj primjeni materijalnog prava na koje je ukazano, ponovno ocijeniti izvedene dokaze te po potrebi izvesti dokaze koje su stranke pravodobno predložile i potom donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku u kojoj će ocijeniti je li osnovan tužbeni zahtjev utemeljen na tvrdnji o od 50%-tnom tuženikovom doprinosu nastanku štetnog događaja, sve u smislu odredbe članka 1107. i članka 1109. Zakona o obveznim odnosima. U novoj odluci će o svim odlučnim činjenicama u smislu navedenih odredaba materijalnog prava sud dati jasne i iscrpne razloge te odlučiti i o naknadi troškova postupka.
Zagreb, 28. lipnja 2023.
Predsjednica vijeća
Dubravka Matas
