Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 26 Gž-3293/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice M. P. iz …, OIB: …, II. tužitelja J. G. iz Č., OIB: … i III. tužiteljice Lj. G. iz Z., OIB: …, koje sve zastupa N. Ž., odvjetnik u Č., protiv I. tužene S. C. iz Č., OIB: … i II. tužene B. C. L. iz Č., OIB: …, koje obje zastupa punomoćnica A. F.-R., odvjetnica u Č., radi vraćanja dara u ostavinu, te u pravnoj stvari S. C. iz Č., OIB: …, koju zastupa punomoćnica A. F.-R., odvjetnica u Č., kao protutužiteljice, protiv M. P. iz …, OIB: …, J. G. iz Č., OIB: … i Lj. G. iz Z., OIB: …, koje sve zastupa N. Ž., odvjetnik u Č., kao protutuženika, radi vraćanja dara u ostavinu, odlučujući o žalbama tužitelja-protutuženika i I. tuženice-protutužiteljice protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-827/2019 od 8. lipnja 2021., ispravljene rješenjem Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-827/2019 od 7. srpnja 2021. te o žalbi II. tuženice protiv odluke o troškovima postupka sadržane u navedenoj presudi, u sjednici vijeća održanoj 28. lipnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba I. tužiteljice-protutužene M. P., II. tužitelja-protutuženog J. G. i III. tužiteljice-protutužene Lj. G. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-827/2019 od 8. lipnja 2021., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-827/2019 od 7. srpnja 2021., u dijelu pod točkom II. izreke i pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 40.972,80 kuna / 5.438,02 eura[1] .

II. Odbija se žalba I. tužene-protutužiteljice S. C. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-827/2019 od 8. lipnja 2021., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-827/2019 od 7. srpnja 2021., u dijelu pod točkom I. izreke i pod točkom IV. izreke u dijelu kojim joj je naloženo da tužiteljima-protutuženicima naknaditi troškove postupka u iznosu od 31.543,78 kuna i u dijelu kojim nije prihvaćen njezin zahtjev za naknadu troškova postupka.

III. Odbija se žalba II. tužene B. C. L. kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-827/2019 od 8. lipnja 2021., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-827/2019 od 7. srpnja 2021., u odluci o troškovima postupka pod točkom IV. izreke, u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev II. tuženice za naknadu troškova postupka preko iznosa od 2.351,69 eura / 17.718,75 kuna.

IV. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P- 827/2019 od 8. lipnja 2021., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-827/2019 od 7. srpnja 2021., u odluci o troškovima postupka u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev II. tuženice za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.351,69 eura / 17.718,75 kuna, i u tom dijelu sudi:

Nalaže se I. tužiteljici-protutuženoj M. P., II. tužitelju-protutuženom J. G. i III. tužiteljici-protutuženoj Lj. G., da II. tuženoj B. C. L. naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 2.351,69 eura / 17.718,75 kuna, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se I. tužiteljici-protutuženoj M. P., II. tužitelju-protutuženom J. G. i III. tužiteljici-protutuženoj Lj. G., da II. tuženoj B. C. L. naknade trošak za sastavljanje žalbe u iznosu od 61,84 eura / 465,94 kuna, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev I. tužiteljice-protutužene M. P., II. tužitelja-protutuženog J. G. i III. tužiteljice-protutužene Lj. G. za naknadom troška žalbenog postupka.

VII. Odbija se zahtjev I. tužene-protutužiteljice S. C. za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja koja je ispravljene rješenjem istoga suda, suđeno je:

"I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

U ostavinsku imovinu iza pok. G. M. rođene Š. iz Č., OIB: …, rođene … 1923., a umrle 24. ožujka 2015., vraća se dar učinjen I.-tuženoj S. C. rođenoj G. iz Č., OIB: … na osnovi ugovora o darovanju zaključenog 17. prosinca 1993. i to u pogledu nekretnine upis. u z.k. ul. br. 32 k.o. M. M. čest. 108 oranica za omekom od 1 j, i to 1/24 dijela u odnosu na cijelu nekretninu radi namirenja nužnog dijela I.-tužiteljice P. M. iz …, OIB: …, kao i 1/24 dijela u odnosu na cijelu nekretninu radi namirenja nužnog dijela II-tužitelja G. J. iz Č., OIB: …, kao i 1/24 dijela u odnosu na cijelu nekretninu namirenja nužnog dijela III-tužiteljice G. Lj. iz Z., OIB: … te je I-tužena C. S. dužna trpjeti u zemljišnim knjigama prijenos prava vlasništva i to na nekretnini upis. u z.k. ul. br. 32 k.o. M. M. čest. 108 oranica za omekom od 1 j u 3/24 dijela sa svoga imena na raniju vlasnicu pok. G. M. OIB: …,

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„U ostavinsku imovinu iza pok. G. M. rođene Š. iz Č., OIB: …, rođene … 1923., a umrle 24. ožujka 2015.vraća se dar učinjen II-tuženoj B. C. iz Č., OIB: … na osnovi ugovora o darovanju od 19. ožujka 2013. i to u pogledu nekretnine upis. u z.k. ul. br. 7452 k.o. Č. etažno vlasništvo s određenim omjerima, poduložak 1, čest. 341/a/3/1/1 kuća, …, od 138 m2, izgrađeno zemljište od 15 m2, izgrađeno zemljište od 11 m2, dvorište od 322 m2, suvlasnički dio 49/100 etažnog vlasništva etaža 1. – stan broj 1 u podrumu i prizemlju kuće (stambene zgrade), koji se sastoji od podruma: stepenice od 1,47 m2, hodnik od 11,35 m2, spremište 1 od 20,64 m2, spremište 2 od 10,86 m2, spremište 3 od 8,35 m2, spremište 4 od 8,70 m2, spremište 5 od 2,79 m2, te prizemlja: ulaz od 2,10 m2, hodnik od 12,90 m2, dnevni boravak od 22,74 m2, soba 1 od 13,11 m2, soba 2 od 18,72 m2, predprostor od 1,70 m2, WC od 1,89 m2, kuhinja od 13,82 m2, lođa od 3,26 m2, kupaonica od 4,89 m2, izba od 2,87 m2, balkon od 2,60 m2, sveukupne površine od 164,76 m2, u planu posebnih dijelova zgrade označeno žutom bojom, i to 1/12 dijela u odnosu na cijelu nekretninu radi namirenja nužnog dijela I-tužiteljice M. P. iz …, OIB: …, kao i 1/12 dijela u odnosu na cijelu nekretninu radi namirena nužnog dijela II-tužitelja G. J. iz Č., OIB: …, kao i 1/12 dijela u odnosu na cijelu nekretninu radi namirenja nužnog dijela III-tužiteljice G. Lj. iz Z., OIB: …, te je II-tužena C. B. dužna trpjeti u zemljišnim knjigama prijenos prava vlasništva na nekretnini upisanim u z.k. ul. br. 7452 k.o. Č. etažno vlasništvo s određenim omjerima, poduložak 1, čest. 341/a/3/1/1 kuća … od 138 m2, izgrađeno zemljište od 15 m2, izgrađeno zemljište od 11 m2, dvorište od 322 m2, suvlasnički dio 49/100 etažnog vlasništva etaža 1. – stan broj 1 u podrumu i prizemlju kuće (stambene zgrade), koji se sastoji od podruma: stepenice od 1,47 m2, hodnik od 11,35 m2, spremište 1 od 20,64 m2, spremište 2 od 10,86 m2, spremište 3 od 8,35 m2, spremište 4 od 8,70 m2, spremište 5 od 2,79 m2, te prizemlja: ulaz od 2,10 m2, hodnik od 12,90 m2, dnevni boravak od 22,74 m2, soba 1 od 13,11 m2, soba 2 od 18,72 m2, predprostor od 1,70 m2, WC od 1,89 m2, kuhinja od 13,82 m2, lođa od 3,26 m2, kupaonica od 4,89 m2, izba od 2,87 m2, balkon od 2,60 m2, sveukupne površine od 164,76 m2, u planu posebnih dijelova zgrade označeno žutom bojom u 3/12 dijela sa svoga imena na ime ranije vlasnice pok. G. M., OIB: …, u kojim suvlasničkim dijelovima su povrijeđeni nužni dijelovi zakonskih nasljednika – tužitelja.

III. Odbija se protutužbeni zahtjev I tuženice koji glasi:

"U ostavinsku imovinu iza pok. G. M. rođene Š. iz Č., OIB: …, rođene …1923. godine, a umrle … 2015. godine, vraća se da učinjen i to II-protutuženiku J. G. iz Č., OIB: …, na osnovi Ugovora o darivanju nekretnine zaključenoga dana 08. veljače 2011. godine i to u pogledu nekretnine upisane u z.k. ul. br. 7452 k.o. Č. etažno vlasništvo s određenim omjerima, poduložak 1, čest. br. 341/A/3/1/1 Kuća … od 138 m2, izgrađeno zemljište od 15 m2, izgrađeno zemljište od 11 m2, dvorište od 322 m2, suvlasnički dio 51/100 etažno vlasništvo (E-2), Etaža 2 - Stan broj 2 u suterenu, katu i tavanu kuće (stambene zgrade) koji se sastoji od suterena: ulaz od 4,35 m2, stubište od 9,64 m2, i kata: stubište od 9,464 m2, hodnik od15,70 m2, soba 1 od 14,46 m2, dnevni boravak od 31,98 m2, lođa od 3,91 m2, kupaonica od 5,11 m2, kuhinja od 11,23 m2, izba od 1,37 m2, balkon od 12,47 m2, soba 2 od 9,17 m2, soba 3 od 9,89 m2 te tavana: stubište od 4,81 m2, sveukupne površine 143,73 m2 kojoj pripada tavan od 115,18 m2, u etažnom elaboratu označeno plavom bojom i to u 51/400 dijela u odnosu na cijelu nekretninu povezano sa 1⁄4 dijela navedene Etaže 2, radi namirenja nužnog dijela prvotužiteljice S. C. iz Č., OIB: … te je 2-protutuženik J. G. dužan trpjeti u zemljišnim knjigama prijenos prava vlasništva na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. 7452 k.o. Č. etažno vlasništvo s određenim omjerima, poduložak 1, čest. br. 341/A/3/1/1 Kuća … od 138 m2, izgrađeno zemljište od 15 m2, izgrađeno zemljište od 11 m2, dvorište od 322 m2, suvlasnički dio 51/100 etažno vlasništvo (E- 2), Etaža 2 - Stan broj 2 u suterenu, katu i tavanu kuće (stambene zgrade) koji se sastoji od suterena: ulaz od 4,35 m2, stubište od 9,64 m2, i kata: stubište od 9,464 m2, hodnik od15,70 m2, soba 1 od 14,46 m2, dnevni boravak od 31,98 m2, lođa od 3,91 m2, kupaonica od 5,11 m2, kuhinja od 11,23 m2, izba od 1,37 m2, balkon od 12,47 m2, soba 2 od 9,17 m2, soba 3 od 9,89 m2 te tavana: stubište od 4,81 m2, sveukupne površine 143,73 m2 kojoj pripada tavan od 115,18 m2, u etažnom elaboratu označeno plavom bojom, u 1⁄4 dijela svoga suvlasničkog dijela, a što u odnosu na čitavu nekretninu predstavlja 51/400 dijela, prijenos sa svoga imena na ime ranije vlasnice pok. G. M., OIB: …, radi namirenja nužnog dijela prvotužiteljice.

U ostavinsku imovinu iza pok. G. M. rođene Š. iz Č., OIB: …, rođene … 1923., a umrle … 2015. godine, vraća se dar učinjen ocu protutuženika P. M., G. J. i G. Lj., pok. J. G., sastojeći se u darovanju novčanih sredstava u iznosu od 75.000,00 kuna darovanih od strane ostaviteljice M. G. ocu protutuženika, pok. J. G., i to u 1⁄4 dijela darovanoga iznosa, tj. u iznosu od 18.750,00 kuna. te su protutuženici P. M., OIB: …, G. J., Č., OIB: … i G. Lj., Z., OIB: …, dužni vratiti u ostavinu i isplatiti protutužiteljici S. C. iz Č., OIB: …, u roku od 15 dana, iznos od 18.750,00 kuna, radi namirenja nužnog dijela protutužiteljice.

Protutuženici P. M., OIB: …, G. J., Č., OIB: … i G. Lj., Z., OIB: …, dužni su nadoknaditi protutužiteljici S. C. iz Č., OIB: … parnični trošak u cijelosti. "

IV Prvotužena S. C. dužna je naknaditi tužiteljima M. P., J. G. i Lj. G. prouzročeni parnični

trošak

u

iznosu

od

31.543,78

kn

(tridesetijednatisućapetstočetrdesettrikuneisedamdesetosamlipa), a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, dok se tužitelji sa potraživanim troškom do 40.972,80 kn odbijaju.“.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom II. izreke i pod točkom IV. izreke (u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu troškova postupka), žale se tužitelji-protutuženici zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP). Predlažu u pobijanom dijelu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno u tom dijelu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijevaju i naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 1.500,00 kuna.

3. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I. i IV. izreke (u dijelu kojim je I. tuženici-protutužiteljici naloženo da tužiteljima-protutuženicima naknadi troškove postupka i u dijelu kojim nije prihvaćen njezin zahtjev za naknadu troškova postupka), žali se I. tuženica-protutužiteljica, dok se II. tuženica žali samo protiv odluke o troškovima postupka sadržane u navedenoj presudi u dijelu pod točkom IV. izreke (u u dijelu kojim nije prihvaćen njezin zahtjev za naknadu troškova postupka), zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlažu u pobijanom dijelu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijevaju i naknadu troška za sastavljanje žalbe s PDV-om u iznosu od 3.906,25 kuna te troška sudske pristojbe u iznosu od 1.725,00 kuna.

4. Žalba tužitelja-protutuženika nije osnovana.

5. Žalba I. tuženice-protutužiteljice nije osnovana.

6. Žalba II. tuženica protiv odluke o troškovima postupka je djelomično osnovana.

7. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a,

8. Suprotno žalbenim navodima stranaka, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi nisu u proturječnosti s izrekom presude, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju sve stranke u žalbi posebno upiru.

9. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja proveo je savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te je na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, prema svojem uvjerenju, a stečeno uvjerenje opravdao je logičnim razlozima iz kojih se može provjeriti da takvo uvjerenje ima valjanu osnovu (čl. 8. ZPP-a), pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP-a, na koju povredu sadržajno I. tuženica-protutužiteljica također ukazuje u žalbi.

10. Naime, obrazloženje prvostupanjske presude sadrži analizu i ocjenu svih izvedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i svih zajedno, pri čemu je sud prvog stupnja naveo iz kojih razloga pojedine dokaze smatra uvjerljivim i vjerodostojnim, odnosno koje dokaze i iz kojih razloga nalazi neistinitim i neuvjerljivim. U žalbenim navodima koji se odnose na prigovore načinu na koji je prvostupanjski sud cijenio dokaze (iskaze pojedinih svjedoka i stranaka), niti ovaj sud ne nalazi protivnosti ili bilo kakvih suprotnosti zapisnicima koji te iskaze sadrže.

11. Prvostupanjski sud je utvrdio sve činjenice koje su odlučne i bitne za donošenje sudske odluke te je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom primijenjenom materijalnog prava, izveo pravilan zaključak o postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja-protutuženika i protutužbenom zahtjevu I. tuženice-protutužiteljice.

12. Pravilno, i po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim razlozima koje je I. tuženica- protutužiteljica isticala i tijekom prvostupanjskog postupka (da je tužbu valjalo odbaciti jer tužitelji-protutuženici nisu u ostavinskom postupku stavili zahtjev za nužni dio, niti su u tom postupku tražili vraćanje dara, s time da na pokretanje ovog postupka nisu bili upućeni niti od strane ostavinskog suda), prvostupanjski sud nije odbacio tužbu tužitelja-protutuženika, s obzirom na to da suprotno proizlazi iz zapisnika s ročišta od 15. lipnja 2015. u ostavinskom predmetu poslovni broj O- 676/15-11 (list 27 spisa), iz kojeg proizlazi da su tužitelji-protutuženici određeno postavili zahtjev za uračunavanje darova učinjenih tuženicama-protutužiteljicama, nakon čega im je I. tužena-protutužiteljica S. C. osporila pravo na nužni dio i protivila se uračunavanju darovanih nekretnina u ostavinsku imovinu, iz čega jasno proizlazi da su se tužitelji-protutuženici pozvali na pravo na nužni dio.

12.1. Pored navedenog, tužbu radi utvrđenja nekog spornog prava ili pravnog odnosa o kojem zavisi pravo na nasljedstvo ili neko drugo pravo iz ostavine, može podići ne samo ona stranka koju je na podizanje te tužbe uputio ostavinski sud u smislu čl. 222. st. 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" br. 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19, dalje ZN), nego i svaka druga stranka koja ima pravni interes da se takvo sporno pravo ili pravni odnos što prije utvrdi. Razlika je samo u tome što se u slučaju kad je sud uputio neku stranku na podizanje prejudicijelne tužbe, postojanje pravnog interesa pretpostavlja, dok nasljednik ili druga stranka, koja takvu tužbu diže, a da na to nije upućena od strane ostavinskog suda, mora svoj pravni interes učiniti vjerojatnim.

12.2. Kako u konkretnom slučaju već iz odgovora na tužbu I. tuženice-protutužiteljice (list 22-23 spisa) proizlazi da između nasljednika, odnosno tužitelja-protutuženika i I. tuženice-protutužiteljice očigledno postoji spor oko opsega ostavinske imovine, dakle, spor oko činjenica od kojih zavisi veličina nasljednog dijela, a s tim u vezi i uračunavanje u nasljedni dio te posljedično tome i pravo na vraćanje dara, tužitelji- protutuženici svoj pravni interes su već tada učinili vjerojatnim, pa nije bilo zapreke da sud prvog stupnja nastavi postupak po njihovoj tužbi i nakon što utvrdi sve relevantne činjenice, odluči o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva.

12.3. Naime, nužni nasljednik može tražiti vraćanje dara u ostavinskom postupku, samo ako je zahtjev usmjeren protiv sunasljednika i ako sunasljednici pristaju dobrovoljno vratiti stvar, a u protivnom, zahtjev za vraćanje dara može se ostvariti jedino u parnici. Stoga se ne može prihvatiti stajalište I. tuženice-protutužiteljice da nisu ispunjene pretpostavke za ovu parnicu.

13. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima I. tuženice-protutužiteljice, odbio prijedlog za donošenjem rješenja da se tužba smatra povučenom kada za tužitelje-protutuženike nitko nije pristupio na ročište 19. listopada 2020., s obzirom na to, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, da nije bilo uvjeta za donošenja takvog rješenja u skladu s odredbom čl. 295. st. 2. ZPP-a, To stoga što tužitelji-protutuženici na navedeno ročište nisu bili uredno pozvani, imajući u vidu odredbu čl. 293. ZPP-a, u svezi s čl. 286. ZPP-a, jer od primitka poziva za ročište i ročišta zakazanog za 19. listopada 2020., nije proteklo najmanje 8 dana propisanih čl. 286. st. 1. ZPP-a, pri čemu je za naglasiti i to da se u konkretnom slučaju vodio jedinstveni postupak po tužbi tužitelja-protutuženika i po protutužbi I. tuženice-protutužiteljice, o kojim zahtjevima se zajednički raspravljalo, slijedom čega niti po tom osnovu nije bilo uvjeta za presumirano povlačenje tužbe u skladu s odredbom čl. 295. st. 2. ZPP-a.

14. Predmet spora i po tužbi tužitelja-protutuženika i po protutužbi I. tuženice- protutužiteljice, je vraćanje dara zbog povrede nužnog dijela temeljem odredbe čl. 78. ZN-a, temeljem kojeg propisa nužnom nasljedniku pripada pravo da zahtjeva vraćanje darova koliko je potrebno da bi se dopunio njegov nužni dio.

15. Tužitelji-protutuženici tužbeni zahtjev temelje na tvrdnji da su nužni nasljednici pokojne M. G., njihove bake, koja je za života zaključila Ugovorom o darovanju 17. prosinca 1993., kojim je svojoj kćeri, I. tuženici-protutužiteljici, darovala nekretninu upisanu u z.k. ul. br. 32 k.o. M. M., čest. 108, oranica za mekom od 1 j, u naravi gruntište i voćnjak s izgrađenom vikend kućom, nakon čega je Ugovorom o darovanju od 19. ožujka 2013., II. tuženici, unuci, darovala nekretninu upisanu u z.k. ul. br. 7452 k.o. Č., etažno vlasništvo – stan broj 1 u podrumu i prizemlju kuće (stambene zgrade), sveukupne površine od 164,76 m2, što u naravi predstavlja donju etažu kuće s pripadajućim gruntištem u Č., na adresi …, za koja oba raspolaganja ostaviteljice tvrde da su povrijeđeni u svom nužnom dijelu.

16. I. tuženica-protutužiteljica protutužbeni zahtjev također temelji na tvrdnji da je nužna nasljednica pokojne M. G., svoje majke, koja je za života, ocu tužitelja- protutuženika, pok. J. G., darovala novčana sredstava u iznosu od 75.000,00 kuna, s time da je za života i s II. tužiteljem-protutuženim J. G., 8. veljače 2011., zaključila Ugovor o darovanju, kojim mu je darovala nekretninu upisanu u z.k. ul. br. 7452, k.o. Č., etažno vlasništvo – stan broj 2 u suterenu, katu i tavanu kuće (stambene zgrade), sveukupne površine 115,18 m2, pa zahtijeva prijenos na ime ranije vlasnice, pokojne ostaviteljice M. G., radi namirenja nužnog dijela, ističući da su tužitelji namireni u svom nužnom dijelu (s osnova darova koje je od ostaviteljice primio njihov otac i oni sami).

17. Prvostupanjski je sud uvidom u rješenje istoga suda poslovni broj O-676/15-13 od 17. rujna 2015., utvrdio da je navedenim rješenjem prekinut ostavinski postupak iza pokojne M. G. te su tužitelji-protutuženici, kao zakonski nasljednici, upućeni protiv druge zakonske nasljednice, ovdje I. tuženice-protutužiteljice S. C., na pokretanje parnice radi utvrđenja pravne valjanosti Ugovora o darovanju sklopljenog između pok. G. M. i B. C., kao i radi utvrđenja koja imovina ulazi u ostavinsku imovinu iza pok. G. M., temeljem čega, prije svega, zaključuje da iz navedenog rješenja i zapisnika s ročišta jasno proizlazi kako su se tužitelji pozvali na pravo na nužni dio, slijedom čega otklanja prigovor tuženica o neisticanju zahtjeva za nužni dio, kako je to već prethodno i obrazloženo.

18. Prvostupanjski je sud, rukovodeći se odredbama o izračunavanju vrijednosti nužnog dijela (čl. 171. i 173. ZN-a), djelomično usvojio tužbeni zahtjev tužitelja- protutuženika u odnosu na nekretninu obuhvaćenu Ugovorom o darovanju od 17. prosinca 1993. zaključenim između ostaviteljice i I. tuženice-protutužiteljice, nakon što je temeljem svih izvedenih dokaza (saslušanjem svjedoka i stranaka, uvidom u dokumentaciju koja proleži spisu te provedenim građevinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za graditeljstvo i procjenu nekretnina A. H.), utvrdio da tužiteljima-protutuženicima kao nužnim nasljednicima pripada pravo da zahtijevaju vraćanje toga dara u dijelu koliko je potrebno da bi se dopunio njihov nužni dio, posljedično čemu je ujedno usvojio i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na trpljenje prijenosa prava vlasništva u zemljišnim knjigama za predmetnu nekretninu, utvrđujući da tržišna vrijednost darovane nekretnine (upisane u z.k. ul. 32 k.o. M. M. čk.br. 108 oranica za omekom od 1 j), u času smrti ostaviteljice 24. ožujka 2015., a prema stanju u vrijeme darovanja, iznosi 173.000,00 kuna, cijeneći s druge strane da I. tuženica-protutužiteljica nije dokazala da je ulagala u darovanu nekretninu.

19. Prvostupanjski je sud pozivom na odredbu čl. 71. st. 1. toč. 4. ZN-a, djelomično odbio tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika u odnosu na nekretninu obuhvaćenu Ugovorom o darovanju od 19. ožujka 2013. zaključenim između ostaviteljice i II. tuženice, posljedično čemu je odbio i zahtjev za trpljenjem prijenosa prava vlasništva u zemljišnim knjigama nekretnine obuhvaćene navedenim Ugovorom, s obrazloženjem da je majka II. tuženice, a kćer ostaviteljice, bila živa u trenutku smrti ostaviteljice, tako da II.tuženica, kao unuka ostaviteljice, u trenutku smrti ostaviteljice nije pozvana na nasljedstvo, slijedom čega ne nasljeđuje pok. M. G., iz kojeg razloga nije zakonski nasljednik te se smatra drugom osobom, imajući u vidu da je predmetni Ugovor o darovanju sklopljen 19. ožujka 2013., a da je ostaviteljica umrla 24. ožujka 2015., pa da slijedi da darovanje nije učinjeno u zadnjoj godini života ostaviteljice, iz kojeg razloga se navedeno darovanje ne pribraja u vrijednost ostavine na temelju koje se izračunava vrijednost nužnog dijela.

20. Nadalje, prvostupanjski sud je odbio u cijelosti protutužbeni zahtjev I. tuženice- protutužiteljice, izražavajući stajalište da iako je Ugovor o darovanju nekretnine od 8. veljače 2011. (zaključen između ostaviteljice i II-tužitelja-protutuženika J. G.), sklopljen pod nazivom Ugovor o darovanju nekretnine, da se navedeni Ugovor ne može smatrati ugovorom o darovanju budući da to nije bila namjera stranaka ugovora, jer iz sadržaja samog ugovora proizlazi kako su stranke Ugovora zapravo željele riješiti pitanje etažnog vlasništva, slijedom čega se isti sadržajno ne smatra ugovorom o darovanju, (isti je sklopljen isključivo radi provođenja etažiranja vlasništva kuće), pa se ne može vratiti u ostavinu radi namirenja eventualno povrijeđenog nužnog dijela I. tuženice-protutužiteljice.

21. U odnosu na novčana sredstava u iznosu od 75.000,00 kuna za koji protutužbom I. tuženica-protutužiteljica također traži vraćanje dara u ostavinu, prvostupanjski sud je stajališta da u dokaznom postupku I. tuženica-protutužiteljica nije ničim dokazala niti potkrijepila navod da je takvo darovanje doista i učinjeno ocu tužitelja- protutuženika, dok saslušani svjedoci, kao i tužitelji-protutuženici, navode kako o istome nemaju nikakvih ili neposrednih saznanja.

22. Pravilno prvostupanjski sud, cijeneći između stranaka nespornu činjenicu da je I. tuženica-protutužiteljica, kao kći ostaviteljice, njezina zakonska nasljednica, a da su tužitelji-protutuženici svi zakonski nasljednici istog nasljednog reda pok. M. G., odnosno njezini unuci, iza pok. sina J. (umrlog prije ostaviteljice), zaključuje da nasljedni dio I. tuženice-protutužiteljice iznosi 3/6 dijela, a da nasljedni dijelovi svakog od tužitelja-protutuženika iznose 1/6 dijela, čime pravilno temeljem odredbe čl. 70. st. 3. ZN-a, zaključuje da nužni zakonski dio svakog od tužitelja-protutuženika iznosi 1/12 dijela.

23. Pravilno prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 71. st. 1. toč. 4. ZN-a, odbija tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika u odnosu na nekretninu obuhvaćenu Ugovorom o darovanju od 19. ožujka 2013. zaključenim između ostaviteljice i II. tuženice (etažno vlasništvo stana broj 1 u podrumu i prizemlju kuće - stambene zgrade u Č.).

23.1. Naime, s obzirom na nespornu činjenicu sklapanja navedenog Ugovora o darovanju 19. ožujka 2013., odnosno činjenicu da predmetno darovanje nije učinjeno u zadnjoj godini života ostaviteljice, s obzirom na to da primjena propisa Zakona o nasljeđivanju o vraćanju darova u ostavinsku imovinu ostavitelja radi namirenja nužnog dijela zavisi o tome prema kojoj osobi su darovi učinjeni, imajući u vidu da prema odredbi čl. 71. st. 1. toč. 3. ZN-a, zakonski nasljednici učinjene darove vraćaju bez obzira kada je dar učinjen, a da druge osobe koje nisu zakonski nasljednici vraćaju samo one darove koje im je ostavitelj učinio u zadnjoj godini svoga života (čl. 71. st. 1. toč. 4. ZN-a). Stoga je, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, suprotno žalbenim prigovorima tužitelja-protutuženika, u smislu čl. 71. st. 1. toč. 3. ZN-a, za izračunavanje dara potrebno da je daroprimac osoba koja je po zakonu pozvana na nasljedstvo, dakle zakonski nasljednik, s time da se daroprimac koji je u vrijeme darovanja imao status nasljednika, smatra trećom osobom, ako u času smrti ostavitelja nije bio pozvan na nasljedstvo, kao što u konkretnom slučaju na nasljedstvo nije bila pozvana II. tuženica. (čl. 8. ZN-a), pa otuda i pravilna ocjena suda prvog stupnja da II. tuženica u takvoj pravnoj situaciji ima status treće osobe.

23.2. Slijedom obrazloženog, neosnovani su žalbeni prigovori kojima tužitelji- protutuženici pozivom na odredbu čl. 9. ZN-a, upiru na to da je II. tuženica kao unuka ostaviteljice, njezina zakonska nasljednica prvog nasljednog reda te da se prilikom utvrđivanja vrijednosti ostavine, trebala uzeti u obzir i vrijednost dara učinjenog II. tuženici, posljedično čemu su neosnovani i daljnji žalbeni prigovori kojima tužitelji- protutuženici upiru na neosnovano odbijen prijedlog za provođenjem građevinskog vještačenja na okolnost vrijednosti i ulaganja u darovanu nekretninu II. tuženici, imajući u vidu da, ukoliko nema vraćanja dara, da tada nema niti njegovog uračunavanja u vrijednost ostavine.

24. Nadalje, pravilno prvostupanjski sud odbija protutužbeni zahtjev I. tuženice- protutužiteljice usmjeren na vraćanje dara u odnosu na nekretninu koja je bila predmetom Ugovora o darovanju nekretnine od 8. veljače 2011. zaključenog između ostaviteljice i II-tužitelja J. G. (etažno vlasništvo, etaža 2, stan broj 2 u suterenu, katu i tavanu kuće - stambene zgrade u Č.).

24.1. Naime, u smislu odredbe čl. 72. ZN.a, darom se smatra odricanje od prava, oprost duga, ono što je ostavitelj za vrijeme svoga života dao nasljedniku na ime nasljednoga dijela, radi osnivanja ili proširenja kućanstva, radi obavljanja zanimanja, kao i svako drugo raspolaganje bez naknade, s time da se bilo koje od tih raspolaganja smatra u odnosu na zakonskog nasljednika darom bez obzira kad je učinjeno (čl. 74. ZN-a).

24. 2. Stoga je za rješenje ovog spora bilo odlučno ocijeniti, kako to pravilno čini i sud prvog stupnja, je li raspolaganje na temelju kojega je II. tužitelj-protutuženik stekao pravo vlasništva na stanu koji je bio predmetom navedenog Ugovora, bilo besplatno raspolaganje ugovorom o darovanju, kako tvrdi I. tuženica-protutužiteljica, kod činjenice da je ugovor naslovljen kao „Ugovor o darovanju nekretnine“.

24.3. I po stavu ovoga suda, imajući u vidu sve izvedene dokaze na tu okolnost (iskaze saslušanih svjedoka i stranaka te pisanu dokumentaciju koja prileži spisu), rukovodeći se prije svega sadržajem samog Ugovora naslovljenog kao Ugovor o darovanju nekretnine, sve navedeno upućuje na to da se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru o darovanju, jer iz sadržaja Ugovora proizlazi, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, kako su stranke Ugovora zapravo željele uređenje međuvlasničkih odnosa etažiranjem, imajući u vidu da su Ugovor zaključili isključivo radi formiranja građevne čestice (i to spajanjem čest. br. 341/A/3/1/1 i čest. br. 314/A/4/B2), kako bi se mogao provesti postupak etažiranja kuće koja je locirana na zajedničkoj novoformiranoj čestici, a temeljem kojeg Ugovora će ostaviteljica postati vlasnica stana u etažnom elaboratu označenog brojem 1, a II. tužitelj-protutuženik vlasnik stana u etažnom elaboratu označenog brojem 2 te imajući u vidu i to da su Ugovorom isto tako zajednički utvrdili da je II. tužitelj-protutuženik zajedno sa svojom majkom I. G., još od vremena izgradnje, u posjedu darovanog dijela nekretnine, jer je majka II. tužitelja-protutuženika sa svojim pokojnim suprugom J., ocem II. tužitelja- protutužitelja, bila investitor dogradnje i nadogradnje tog dijela kuće, a što je razvidno i iz izdane građevinske dozvole za tu nadogradnju (izdane ocu tužitelja-protutuženika 25. srpnja 1974.), a također i iz dokumentacije o podignutim kreditima te uzimanju materijala za gradnju, s time da su ostaviteljica M. G. i otac tužitelja-protutuženika, podnijetu sudu i prijedlog za osnivanje etažnog vlasništva, čime su jasno potvrdili svoje navode iz sklopljenog Ugovora, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja.

24.4. Slijedom obrazloženog, neosnovani su žalbeni prigovori kojima I. tuženica- protutužiteljica upire na to kako su ostaviteljica i njezin suprug sudjelovali u financiranju izgradnje gornjeg kata navedene kuće u Č., imajući u vidu da iz izvedenih dokaza jasno proizlazi da su investitori dogradnje i nadogradnje tog dijela kuće bili roditelji tužitelja-protutužitelja, što žalbenim prigovorima žaliteljica nije uspjela dovesti u sumnju, čime je zapravo izgrađen zasebni stan u suterenu, katu i tavanu kuće, za koji stan je već prilikom njegove gradnje postojala volja i namjera same ostaviteljice, s jedne strane, kao vlasnice zemljišta i kuće, te s druge strane volja i namjera roditelja tužitelja-protutuženika, koji su investirali dogradnju i nadogradnju kuće, da se takvom dogradnjom i nadogradnjom izgradi novi objekt na kojem ostaviteljica neće svojatati vlasnička prava. Utoliko su neosnovani i žalbeni prigovori žaliteljice kojima upire na to da su predmetnim darovanjem u svakom slučaju II. tužitelju darovani odgovarajući dio zemljišta ispod zgrade i odgovarajući suvlasnički dio zajedničkih dijelova zgrade (tavan), pa time konačno i žalbeni prigovori da su predmetnim darovanjem tužitelji-protutuženici namireni u nužnom dijelu. Pri tome je za naglasiti da eventualnim darovanjem jednog od tri tužitelja- protutuženika, ne mogu biti namireni u svom nužnom dijelu preostali tužitelji- protutuženici. Svakako su neosnovani žalbeni razlozi, niti to proizlazi iz izvedenih dokaza, da bi eventualno sudjelovanje u financiranju izgradnje gornjeg kata kuće, predstavljao dar ostaviteljice i njezina supruga učinjen tužiteljima-protutuženicima, odnosno njihovom ocu.

24.5. Dakle, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da u ovom slučaju nije riječ o ugovoru o darovanju, odnosno o besplatnom raspolaganju ostaviteljice, pa samim time nije riječ niti o povredi nužnog nasljednog dijela u smislu odredaba čl. 70. st. 5. i čl. 71. do 74. ZN-a. To stoga što se radi o prividnom pravnom poslu (jer se trebalo provesti etažiranje, a ugovor o darovanju je nosio najmanje troškove), što upućuje na svjestan nesklad ugovornih strana između njihove volje i očitovanja, sukladno odredbi čl. 285. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje ZOO/05), koji prividan pravni posao prikriva drugi pravni posao – Sporazum o uspostavljanju etažnog vlasništva u skladu s odredbom čl. 53. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12,152/14 i 81/15 - pročišćeni tekst - dalje ZV), koji su ugovorne strane željele sklopiti. Utoliko su neosnovani žalbeni prigovori žaliteljice da se prilikom utvrđivanja vrijednosti ostavine, trebala uzeti u obzir i vrijednost dara učinjenog II. tuželju-protutuženiku, posljedično čemu su neosnovani i daljnji žalbeni prigovori kojima upire na neosnovano odbijen prijedlog za provođenjem građevinskog vještačenja na okolnost utvrđivanja vrijednosti darovane nekretnine II. tuželju-protutuženiku, pri čemu je za ponoviti da se u konkretnom slučaju ne radi o darovanju, pa i u ovom slučaju, s obzirom na to da nema vraćanja dara, tada nema niti njegovog uračunavanja u vrijednost ostavine.

25. Isto tako pravilno, cijeneći sve izvedene dokaze, prvostupanjski sud odbija i protutužbeni zahtjev I. tuženice-protutužiteljice usmjeren na vraćanje dara u odnosu na novčana sredstava u iznosu od 75.000,00 kuna za koja I. tuženica-protutužiteljica tvrdi da je isti dar ostaviteljica učinila ocu tužitelja-protutuženika, jer, i po stajalištu ovoga suda, cijeneći odredbu čl. 219. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 221.a ZPP-a, I. tuženica-protutužiteljica nije dokazala da je takvo darovanje doista i učinjeno te da da je novac za kupnju stana na moru otac tužitelja-protutuženika dobio darovanjem od ostaviteljice, niti je isto pouzdano, s dovoljnjim stupnjem uvjerenja, bilo moguće utvrditi na temelju iskaza svih saslušani svjedoka koje je na tu okolnost predložila saslušati I. tuženica.protutužiteljica (koji o istome nemaju nikakvih ili neposrednih saznanja), a navedeno ne slijedi niti iz iskaza tužitelja-protutuženika (koji o istome nemaju nikakvih saznanja), pa niti iz iskaza same I. tuženice-protutužiteljice.

25.1. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, suprotno žalbenim prigovorima I. tuženice-protutužiteljice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud. To stoga što je sud prvog stupnja zaključak o navedenom darovanju donio na način da je sve izvedene dokaze, pa tako i iskaze saslušanih svjedoka (koje su predložile obje stranke) i iskaze stranaka, prvotno ocijenio zasebno, a potom ih, dovodeći tako izvedene dokaze u međusobnu korelaciju, ocijenio u konačnome po slobodnom uvjerenju. Stoga, nisu osnovani žalbeni prigovori I. tuženice-protutužiteljice da je sud prvog stupnja izvedene dokaze i iskaze svjedoka i stranaka, cijenio nekritiči, izvan logičnog konteksta, kao niti tvrdnje da iz svih izvedenih dokaza proizlazi da su roditelji I. tuženici-protutužiteljici darovali zemljište za vikendicu u K. (k.o. M. M.), a da je ostaviteljica ocu tužitelja- protutuženika, bratu I. tuženice-protutužiteljice, darovala navedeni novčani iznos za kupnju stana na moru, pri čemu pozivanje I. tuženice-protutužiteljice na ravnotežu do koje bi došlo takvim darovanjem, samo po sebi, u kontekstu svega naprijed obrazloženog, ne može predstavljati pouzdan dokaz o učinjenom darovanju.

25.2. Utoliko su neosnovani i žalbeni prigovori žaliteljice da se prilikom utvrđivanja vrijednosti ostavine trebala uzeti u obzir i vrijednost dara (novčanog iznosa od 75.000,00 kuna) učinjenog ocu tuželja-protutuženika.

26. Pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima žaliteljice, temeljem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina A. H., utvrđuje tržišnu vrijednosti nekretnine koja je bila predmetom Ugovora o darovanju zaključenog 17. prosinca 1993. između ostaviteljice i I. tuženice- protutužiteljice (upisane u z.k. ul. 32 k.o. M. M. čk.br. 108 oranica za omekom od 1 j), i to u času smrti ostaviteljice 24. ožujka 2015., a prema stanju u vrijeme darovanja, u iznosu od 173.000,00 kuna, pri čemu je pravilno, temeljem svih izvedenih dokaza na tu okolnost (saslušanjem svjedoka i stranaka te uvidom u pisanu dokumentaciju koja prileži spisu), ocijenio da I. tuženica-protutužiteljica nije dokazala tvrdnje o ulaganju u darovanu nekretninu u M. M. prije spornog darovanja.

26.1. Naime, i u odnosu na ovu spornu činjenicu, prvostupanjski je sud svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud. To stoga što je sud prvog stupnja zaključak o navedenim ulaganjima donio također na način da je sve izvedene dokaze, pa tako i iskaze saslušanih svjedoka (koje su predložile obje stranke) i iskaze stranaka, prvotno ocijenio zasebno, a potom ih, dovodeći tako izvedene dokaze u međusobnu korelaciju, ocijenio u konačnome po slobodnom uvjerenju, pri tome jasno obrazlažući da saslušani svjedoci nemaju neposrednih saznanja o ulaganjima I. tuženice- protutužiteljice, osim što navode kako su pomagali u izvođenju radova ili su čuli da su ulaganja vršili I. tuženica i njezin suprug, dok sporna ulaganja od svjedoka jedino potvrđuje svjedok D. C., suprug I. tuženice-protutužiteljice, koji dokaz, u izostanku potvrde preostalim dokazima, pa tako i pisanom dokumentacijom iz koje te tvrdnje ne proizlaze (građevinska dozvola za izgradnju predmetne nekretnine glasi na pok. ostaviteljicu i njenog supruga, a izdana je 23. svibnja 1981, dok I. tuženica- protutužiteljica raspolaže građevinskom dozvolom za izgradnju podzemnog niskonaponskog priključka na postojećoj nekretnini, tek nakon darovanja 30. lipnja1998., nakon čega suprug I. tuženice-protutužiteljice sklapa ugovor s Elektrom u svezi s predmetnom nekretninom, a vezano za priključak struje, također nakon darovanja, tj. 20. srpnja 1998.), prvostupanjski sud osnovano cijeni zainteresiranim pogodovanju boljoj pravnoj poziciji I. tuženice-protutužiteljice u ovome sporu.

26.2. Stoga, neosnovani su žalbeni prigovori kojima žaliteljica upire na to da prvostupanjski sud pogrešno nije uzeo u obzir da su I. tuženica-protutužiteljica i njezin suprug vršili znatna ulaganja u darovanu nekretninu prije njezina darovanja, pri čemu je za napomenuti, imajući u vidu da bi se u konkretnom slučaju radilo o eventualnim ulaganjima u već postojeću nekretninu, da iz izvedenih dokaza svakako ne proizlazi, niti je to žaliteljica tvrdila, da bi uložena vrijednost bila takva da je zapravo stvoren novi objekt, čime bi eventualno takvom nadogradnjom i uređenjem na već postojećem građevinskom objektu, I. tuženica-protutužiteljica na njemu mogla svojatati određena prava i tražiti da se vrijednost tako izvedenog novog objekta, ne uračunava u vrijednost ostavine. Naime, nadogradnjom i preuređenjem na već postojećem građevinskom objektu, u pravilu se ne stječe stvarno pravni, već eventualno obvezno pravni zahtjev, osim ako je uložena vrijednost takva da je zapravo stvoren novi objekt te osim ako nije postojala volja i namjera stranaka da se takvo pravo stekne.

26.3. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno da se radilo o već postojećem građevinskom objektu koji su izgradili roditelji žaliteljice, pri čemu žaliteljica nije tvrdila, niti dokazivala niti to, da bi se njezinm naknadnim ulaganjima izmijenio prijašnji oblik i obim nekretnine (da bi time zapravo nastala nova stvar), pa sve da je i utvrđeno da je I. tuženica-protutužiteljica ulagala u nekretninu do časa darovanja, time na bilo kojem dijelu nekretnine ne bi mogla steći pravo (su)vlasništva, niti bi stoga u odnosu na bilo koji dio nekretnine mogla tvrditi da se radi o njezinom vlasništvu i da bi se iz ostavine trebala izdvojiti vrijednost za koju se povećala vrijednost objekta njezinim ulaganjem, pa pravilno i prema mišljenju ovog suda, prvostupanjski sud pri utvrđivanju vrijednosti ostavine, uzima u obzir cijelu darovanu nekretninu prema vrijednosti kakva je ista bila u trenutku darovanja, kako ju je procijenio vještak u iznosu od 173.000,00 kuna (čl. 73. ZN-a).

26.4. Stoga, predmetnim Ugovorom o darovanju I. tuženici-protutužiteljici je darovana nekretnina one vrijednosti kakve je bila u trenutku darovanja, neovisno o tome tko je prije darovanja financirao njezinu nadogradnju i proširenje, posljedično čemu se i obveza na vraćanje odnosi na tako darovanu nekretninu u onom stanju u kojem je darovana.

26.5. Ovdje je ipak za naglasiti da stoji tvrdnja žaliteljice da predmetna nekretnina I. tuženici-protutužiteljici nije darovana u stanju u kojem je danas. Međutim, pri izradi nalaza i mišljenja na temelju kojeg je prvostupanjski sud utvrdio vrijednost darovane nekretnine, stalni sudski vještak je imao u vidu činjenice koje su stranke ovoga spora učinile nespornima na provedenom uviđaju na licu mjesta u M. M., a vezano za stanje predmetne nekretnine u vrijeme darovanja (list 216-217 spisa), a to su činjenice da u vrijeme darovanja nije postojao pomoćni objekat koji se sada nalazi u dvorištu, već da je postojao pomoćni drveni objekat uz samu kuću, da nije postojala nadstrešnica koja se sada nalazi na ulazu u kuću, da ispred kuće nije bilo opločenja, niti su bile opločene stepenice prema gornjem katu, da nije postojao laminat u unutrašnjoj prostoriji, niti pločice na ulazu u kuću i u kuhinji, dok su na gornjem katu bili postavljeni podovi, s time da nije bilo niti fasade, niti je postojao priključak za struju i vodu. Temeljem navedenih nespornih činjenica, vještak je izračunao tržišnu vrijednost nekretnine prema nespornom ukupno izvedenom stanju u času darovanja, zaokružujući vrijednost nekretnine u času smrti ostaviteljice u iznosu od 173.000,00. Pored navedenog, vještak je u nalazu i mišljenju posebno iskazao vrijednost samog zemljišta te vrijednost unutrašnje prostorije u prizemlju (za koji je I. tuženica- protutužiteljica tvrdila da je to upravo bilo predmet darovanja, a ostalo da su njezina ulaganja), na način da je nakon prigovora I. tuženice-protutužiteljice, izradio dopunu nalaza u kojem je iskazao da vrijednost nekretnine u času smrti ostaviteljice, a sa stanjem na dan darovanja prema traženju I tuženice-protutužiteljice, iznosi 66.000,00 kuna, dok tržišna vrijednost dograđenih dijelova iznosi 107.000,00 kuna. Na takav nalaz i mišljenje, niti u prvoj varijenti vještaka (prema kojoj je iskazivao tržišnu vrijednost nekretnine prema nespornom ukupno izvedenom stanju u času darovanja), niti u drugoj varijanti (prema traženju I tuženice-protutužiteljice), žaliteljica u konačnome nije imala primjedbi, niti je tvrdila da je vještak u prvoj varijanti pogrešno utvrdio vrijednost nekretnine, odnosno da je pri izračunu uzeo u obzir i ulaganja koja su učinjena nakon darovanja, pa se, stoga, na navedeno ne može pozivati niti sada u žalbi.

26.6. Utoliko su neosnovani i žalbeni prigovori da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio vrijednost darovane nekretnine i posljedično tome da se prema tako utvrđenoj vrijednosti nije mogla utvrđivati vrijednost ostavine.

27. Konačno, prvostupanjski je sud pravilno temeljem pribavljenih podataka iz ostavinskog postupka o preostaloj imovini ostaviteljice (potraživanje prema HZMO-u s osnova neisplaćene mirovine, štedni uloga kod P. b. na 3 računa te grobnog mjesta na č. groblju, polje 20 red 13), utvrdio da vrijednost ostale imovine ostaviteljice na dan smrti (24. ožujka 2015.), sveukupno iznosi 26.170,92 kuna, što žalbenim navodima žalitelji posebno niti ne spore, od kojeg iznosa je pravilno, sukladno čl. 71. st. 1. ZN-a, odbio trošak pokopa ostaviteljice u iznosu od 2.144,00 kuna, nakon čega je vrijednost ostavinske imovine utvrdio u iznosu od 24.026,92 kuna. Tako dobivenom ostatku, pravilno je pribrojio vrijednost nekretnine koja je bila predmetom Ugovora o darovanju od 17. prosinca 1993. zaključenog između ostaviteljice i I. tuženice-protutužiteljice, u iznosu od 173.000,00 kuna, pri čemu pravilno, suprotno prigovorima žalitelja, nije pribrajao niti vrijednost nekretnine koja je bila predmetom Ugovora o darovanju nekretnine od 8. veljače 2011. zaključenog između ostaviteljice i II-tužitelja J. G., a isto tako niti vrijednost nekretnine koja je bila predmetom Ugovora o darovanju od 19. ožujka 2013. zaključenim između ostaviteljice i II. tuženice, u odnosu na koje nekretnine, kako je to već prethodno i obrazloženo, zahtjev za vraćanje dara, nije osnovan, čime se iste ne mogu uračunavati niti u vrijednost ostavine.

28. U skladu s odredbom čl. 70. st. 5. ZN-a, prema kojoj nužni nasljednik na svaki način ima pravo na ime svoga nužnog djela dobiti onoliku vrijednost koliko na njega otpada kada se obračunska vrijednost ostavine podijeli s veličinom njegova nužnog nasljednog prava (vrijednost nužnog dijela), pravilno je sud prvog stupnja, suprotno prigovorima žalitelja, utvrdio da vrijednost ostavine na temelju koje se izračunava vrijednost nužnog djela tužitelja iznosi ukupno 197.026,92 kuna (24.026,92 kuna + 173.000,00 kuna).

29. Prema odredbi čl. 77. st. 1. ZN-a, nužni je dio povrijeđen kad je ukupna vrijednost raspolaganja oporukom i/ili vrijednost darova tolika da zbog nje nužni nasljednik ne bi dobio punu vrijednost svoga nužnoga dijela (čl. 70. st. 5. ZN-a), u kojem slučaju je propisana mogućnost tražiti vraćanje darova, dok izračun vrijednosti nužnog dijela uređuju članci 71. do 74. ZN-a.

30. Kako je prethodno navedeno, nužni zakonski dio svakog od tužitelja iznosi 1/12 dijela, pa budući da 1/12 od ukupne vrijednosti ostavine koja je 197.026,92 kuna, iznosi 16.418,91 kuna (197.026,92 : 12), kako to pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja, proizlazi da vrijednost nužnog zakonskog dijela svakog od tužitelja- protutuženika izraženo u novcu iznosi upravo navedenih 16.418,91 kuna.

31. S obzirom na to da nasljedni dio svakog od tužitelja-protutuženika iznosi 1/6 dijela ostavinske imovine ostaviteljice, što čini iznos od 4.004,49 kuna (24.026,92 kuna : 6), jasno proizlazi da svaki od tužitelja-protutuženika ima pravo tražiti vraćanje dara u ostavinu do vrijednosti u kojoj bi bili namireni do visine svog nužnog dijela, a to je iznos od 12.414,42 kuna za svakog tužitelja (16.418,91 kuna – 4.004,49 kuna), kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja, a što čini 9/125 dijela darovane nekretnine za svakog tužitelja. (12.414,42 : 173.000,00 = 0,072 = 72/1000, odnosno 9/125).

32. Naime, prvostupanjski sud je pri izračunu pravilno stavio u omjer procijenjenu vrijednost darovane nekretnine (173.000,00 kuna), sa iznosom koji tužiteljima- protutuženicima pripada na ime dopune nužnog dijela (12.414,42 kuna), s time da idealni dio nekretnine koji je potrebno vratiti u ostavinsku imovinu, mora odgovarati po vrijednosti dijela za koji je potrebno u konkretnom slučaju dopuniti nužni dio tužitelja-protutuženika, slijedom čega jasno proizlazi da je u ostavinsku imovinu potrebno vratiti upravo 9/125 dijela darovane nekretnine (koji je potreban da bi se namirio nužni nasljedni dio svakog od tužitelja-protutuženika), kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja i pri tome pravilno usvojio tužbeni zahtjev tužitelja- protutuženika za vraćanje dara u okviru zatraženog, manjeg, iznosa (odnosno omjera) od 1/24 dijela darovane nekretnine.

33. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi žalitelja kojima upiru na nejasan i pogrešan izračun vrijednosti nužnog dijela, s time da su u tom kontekstu neosnovani i žalbeni navodi I. tuženice-protutužiteljice kojima upire na to da pogrešno prvostupanjski sud u vrijednost ostavinske imovine ostaviteljice nije uračunao iznose koje je I. tuženica- protutužiteljica utrošila za potrebe ostaviteljice. To stoga, što navedeni iznosi, u skladu s odredbom čl. 71. st. 1. toč. 3. ZN-a, ne predstavljaju niti ostaviteljeve dugove, niti troškove ostavine (koji se uzimaju u obzir kod uračunavanja vrijednosti ostavine), slijedom čega, sve da je i utvrđeno da ih je ista imala spram ostaviteljice, navedene troškove nije trebalo uzeti u obzir kod uračunavanja vrijednosti ostavine.

34. Slijedom svega obrazloženog, prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, u svemu pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u izreci pobijane presude pod točkom I., II. i III. izreke.

35. Stoga je u odnosu na glavno potraživanje, žalbu tužitelja-protutuženika i žalbu I. tuženice-protutužiteljice, valjalo odbiti kao neosnovane temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a i presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude pod točkom I. i II. izreke.

36. Ispitivanjem pobijane presude u dijelu odluke o parničnim troškovima, a u smislu žalbenih navoda tužitelja-protutuženika koji odluci o troškovima određeno ne prigovaraju (ne osporavaju vrstu i visinu priznatih troškova, kao niti procijenjeni uspjeh stranaka u sporu prema kojem je donesena odluka o troškovima), rukovodeći se odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, po kojoj drugostupanjski sud po službenoj dužnosti ne pazi na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, žalbu tužitelja-protutuženika je valjalo odbiti i u odnosu na odluku o troškovima postupka.

37. Na žalbu I. tuženice-protutužiteljice u dijelu u kojem prigovara odluci o troškovima postupka pozivajući se na pogrešnu primjenu odredbe čl. 154. ZPP-a, osporavajući procijenjeni uspjeh stranaka u sporu te osnovanost nekih od dosuđenih troškova koje određeno ne specificira, valja odgovoriti da su u konkretnom slučaju tužitelji- protutuženici u odnosu na zahtjev usmjeren prema njoj, u cijelosti uspjeli, kao što su u cijelosti uspjeli u odnosu na njezin protutužbeni zahtjev, pa I. tuženica- protutužiteljica neosnovano upire na procijenjeni uspjeh stranaka u sporu koji je prvostupanjski sud cijenio sa 77,27 % u prilog tužitelja-protutuženika, s time da je visinu tog troška pravilno obračunao primjenom Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1., Tbr. 9. t. 1., 3. i 7., sve uz primjenu Tbr. 36. t. 1., Tbr. 42. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 – dalje: Tarifa), cijeneći vrijednost predmeta spora u odnosu na tužbeni i protutužbeni zahtjev te poduzete radnje punomoćnika tužitelja-protutuženika, kao i ostale potrebne troškove u skladu s odrdbom čl. 155. ZPP-a.

38. Međutim, osnovana je žalba II. tuženice kojom osporava odluku o troškovima postupka, uz tvrdnju da je u ovome sporu u cijelosti uspjela, pa da joj u cijelosti pripada naknada parničnih troškova, slijedom čega je po njezinoj žalbi, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, u svezi s čl. 166. st. 2. ZPP-a, u dijelu kojim nije prihvaćen njezin zahtjev za naknadom troškova postupka pod točkom IV. izreke pobijane odluke, odluku o troškovima postupka valjalo preinačiti. Pri tome je za naglasiti da prilikom odlučuvanja o troškovima postupka u odnosu na suparničare koji, kao u ovom slučaju, nisu solidarno odgovorni u glavnoj stvari (čl. 161. ZPP-a), valja prije svega utvrditi vrijednost predmeta spora po kojem se ima odmjeriti pripadajući trošak II. tuženice, imajući u vidu i odredbu čl. 37. st. 2. ZPP-a, kojom je propisano da ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, da se vrijednost predmeta spora određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.

38.1. Tužitelji su u tužbi naznačili vrijednost predmeta spora s iznosom od 75.000,00 kuna. Na aktivnoj strani pojavljuje se troje tužitelja, a na pasivnoj strani dvije tuženice, od kojih je I. tuženica ujedno i protutužiteljica.Tužba tužitelja-protutuženika sadrži dva tužbena zahtjeva, jedan usmjeren prema I. tuženici-protutužiteljici, a drugi prema II. tuženici, koja se oba zahtjeva ne odnose na novčanu svotu, slijedom čega je mjerodavna ona vrijednost predmeta spora koju su tužitelji-protutuženici naznačili u tužbi.

38.2. U konkretnom slučaju oba zahtjeva svaki od tužitelja ističe zasebno (svaki od tužitelja zahtijeva vraćanje dara u određenom idealnom dijelu), protiv dvije tuženice, koje nisu jedinstveni suparničari.

38.3. Kako su tužitelji-protutuženici naznačili vrijednost predmeta spora s iznosom od 75.000,00 kuna, to se navedena vrijednost predmeta spora dijeli u odnosu na tuženice, dijeljenjem u tužbi označenog iznosa vrijednosti predmeta spora s brojem tuženica.

38.4. Stoga, II. tuženici pripada pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku – odvjetniku, prema vrijednost predmeta spora u odnosu na nju (37.500,00 kuna) i prema poduzetim radnjama koje se odnose na nju. Rukovodeći se zahtjevom za naknadu troškova postavljenim na ročištima od 23. ožujka 2021. i 29. travnja 2021. (list 305 i 307 spisa), u okviru tako postavljenog zahjeva, II. tuženici pripada pravo na naknadu troškova za sastavljanje odgovora na tužbu i dva podneska (3. kolovoza 2020. i 13. listopada 2020.) po Tbr. 8. t. 1. Tarife, za svaki po 1.000,00 kuna, za sastavljanje jednog podneska po Tbr. 8. t. 3. u iznosu od 250,00 kuna (22. svinja 2017.), za zastupanje na osam ročišta po Tbr. 9. t. 1. Tarife, za svako ročište po. 1.000,00 kuna (12. travnja 2018., 4. srpnja 2018., 24. listopada 2018., 24. siječnja 2019., 28. siječnja 2020., 20. studenog 2020., 23. ožujka 2021. i 29. travnja 2021.), za ročište na kojem je određen zastoj postupka po Tbr. 9. t. 2. Tarife u iznosu od 500,00 kuna, za pristup jednom ročištu koje je odgođeno prije početka raspravljanja po Tbr. 9. t. 5. Tarife u iznosu od 250,00 kuna, za pristup na uviđaj po Tbr. 9. t. 7. Tarife u iznosu od 1.000,00 kuna, za pristup na ročište za objavu presude po Tbr. 9. t. 3. Tarife u iznosu od 500,00 kuna, što je ukupno 13.500,00 kuna, za što II. tužiteljici za sve radnje valja priznati daljnjih 5% (675,00 kuna) po Tbr. 36. Tarife, što iznosi ukupno 14.175,00 kuna, što uz pripadajući PDV od 3.543,75 kuna, sveukupno iznosi 2.351,69 eura / 17.718,75 kuna.

38.5. II. tuženici nije priznat trošak za sastavljanje protutužbe, jer se radi o trošku I. tuženice kao protutužiteljice, za sastavljanje podneska od 9. rujna 2017., jer podnesak od navedenog datuma ne prileži spisu, za sastavljanje podneska od 15. studenog 2017., jer je istim podneskom odgavarano na odgovor na protutužbu I. tuženice kao protutužiteljice, za sastavljanje podneska od 2. ožujka 2020., jer se radi o podnesku koji nije bio potreban za vođenje parnice (prigovaralo se izboru osobe vještaka), kao niti trošak za pristup na ročište od 5. listopada 2017, jer za navedeni datum nije zakazano ročište, niti je isto održano, s time da II. tuženici nije priznat niti trošak sudskih pristojbi (koje nije specificirala), s obzirom na to da nije dokazala da je navedeni trošak podmirila (čl. 219. st. 1. i čl. 220. st. 1. ZPP-a).

38.6. Radi navedenog, valjalo je preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o troškovima postupka te naložiti tužiteljima-protutuženicima da nadoknade II. tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.351,69 eura / 17.718,75 kuna i odlučiti kao pod točkom IV. izreke ove drugostupanjske odluke, a u preostalom dijelu žalbu II. tuženice odbiti i odlučiti kao pod točkom III. izreke ove drugostupanjske odluke .

39. Odluka o troškovima žalbenog postupka koji su nastali II. tuženici, temelji se na odredbama čl. 166. st. 2. i čl. 154. st. 2. ZPP-a, budući se II. tuženica žalila samo na odluku o troškovima postupka, s kojom žalbom je djelomično uspjela (zajedno s I. tuženicom je zahtijevala naknadu troškova u iznosu od sveukupno 49.929,69 kuna, koji iznos valja podijeliti s dva, čime se dobije iznos od 24.964,84 kuna, koliko iznosi zahtjev II. tuženice za naknadu troška, s time da joj je suđen trošak u iznosu 17.718,75 kuna, pa slijedi da je sa žalbom uspjela u omjeru od približno 71%). Tako je II. tuženici priznat trošak za sastavljanje žalbe prema Tbr. 10. t. 5. i Tbr. 36, 42. i 50 Tarife, u iznosu od ukupno 656,25 kuna (500,00 kuna + 25,00 kuna = 525,00 kuna + 131,25 kuna = 656,25 kuna), što razmjerno uspjehu II. tuženice od 71%, u konačnome iznosi 61,84 eura / 465,94 kuna (točka V. izreke ove odluke). II. tuženici nije dosuđen trošak sudske pristojbe za žalbu, s obzirom na to da nije dokazala da je navedeni trošak podmirila (čl. 219. st. 1. i čl. 220. st. 1. ZPP-a).

40. Tužiteljima-protutuženicima i I. tuženici-protutužiteljici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer su njihove žalbe neosnovane (čl. 154. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom VI. I VII. izreke ove presude.

U Zagrebu 28. lipnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš, v.r.